Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2571/14 (I. Š.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nasljedstvo
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2571/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2571/14, rješavajući apelaciju Ivana Šuška, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. ožujka 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivana Šuška podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 007203 13 Rev od 8. travnja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 007203 12 Gž od 19.

ožujka 2013. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 007203 09 P od 12. srpnja 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivan Šušak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg je zastupala Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 3. lipnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 007203 13 Rev od 8. travnja 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 007203 12 Gž od 19. ožujka 2013. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 007203 09 P od 12. srpnja 2012. godine. Rizo R. Tvrtković i Rešad R. Tvrtković, odvjetnici iz Mostara, 26. travnja 2016. godine obavijestili su Ustavni sud da je apelant otkazao punomoć ranijem zastupniku, te su dostavili punomoć za zastupanje apelanta.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Slavice Marušić, sudionice u predmetnom parničnom postupku (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 8. studenog 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 11. studenog 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 14. studenog 2016. godine, a Općinski sud 16. studenog 2016. godine. Pismo upućeno tuženoj se vratilo Ustavnom sudu s naznakom „nepoznat“, te je Ustavni sud dostavu pismena obavio 16. ožujka 2016. godine stavljanjem na oglasnu tablu Ustavnog suda, u smislu članka 75. Pravila Ustavnog suda. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 007203 09 P od 12. srpnja 2012. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na temelju građenja vlastitim sredstvima i dosjelošću postao isključivi vlasnik s dijelom 1/1 nekretnine (građevinski plac i poslovna zgrada, bliže označena u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), koje pravo mu je tužena dužna priznati i trpjeti da se briše sa svojim suvlasničkim dijelom uz istodobni upis apelanta na predmetnoj nekretnini, na temelju presude, te nadoknadi troškove postupka. Nadalje, presudom je odbijen protutužbeni zahtjev tužene kojom je tražila da se utvrdi da je apelant isključio i onemogućio tuženu u vršenju njezinih suvlasničkih ovlasti na predmetnoj nekretnini, koje joj pripadaju na temelju pravomoćnog rješenja donesenog u ostavinskom postupku broj 20/91 od 28. lipnja 1991. godine, iza pokojnog oca Bariše Šuška, te da je apelant dužan tuženoj predati u suposjed navedenu nekretninu i ubuduće se suzdržavati od aktivnosti kojim se tuženoj onemogućuje njezin suposjed, upravljanje i iskorištavanje, te nadoknaditi troškove postupka. Stavkom tri izreke presude je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju izvedenih dokaza (uviđaja na licu mjesta, saslušanja parničnih stranaka, svjedoka i vještaka, uvida u dokumentaciju) utvrđeno da su kao suvlasnici i suposjednici na predmetnoj nekretnini upisani apelant s dijelom 4/5 i tužena s dijelom 1/5, na temelju rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda u Lištici broj 0-20/91 od 28. lipnja 1991. godine, kojim je raspravljena zaostavština iza Bariše Šuška, oca parničnih stranaka. Također je utvrđeno da je ugovorom o davanju građevinskog zemljišta na korištenje, zaključenim između Općine Lištica i oca parničnih stranaka, od 25. travnja 1970. godine zemljište dodijeljeno na korištenje kao neizgrađeno građevinsko zemljište, te mu je 1972. godine dozvoljena izgradnja porodične stambene zgrade, a 1983. godine izdana upotrebna dozvola poslovne zgrade izgrađene na zemljištu. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da je vlasništvo na poslovnoj zgradi stekao građenjem, ni da je zemljište bilo samo upisano na oca parničnih stranaka, a da je on stvarni vlasnik. S tim u svezi, istaknuto je da su zemljište za izgradnju poslovne zgrade, građevinska i upotrebna dozvola bili izdani njihovom ocu, da je poslovna zgrada građena dok je apelant živio u zajedničkom kućanstvu s ocem, te da je apelant počeo s radom 1983. godine u poslovnoj zgradi i od tada obavlja ugostiteljsku djelatnost. Nadalje, Općinski sud je istaknuo da je apelant ulagao u poslovnu zgradu, ali da se sukladno odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima njezinom adaptacijom i održavanjem ne stječe vlasništvo na objektu. Dalje je istaknuto da apelant nije ponudio nijedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je novac od kredita uložio u izgradnju poslovne zgrade, imajući u vidu da je gradnja počela 1972. godine, da je apelant počeo s radom 1983. godine, a da je ugovor o kreditu potpisan 1994. godine. Na kraju, Općinski sud je zaključio da apelant u ostavinskom postupku iza pokojnog oca nije tražio da se predmetna nekretnina izdvoji iz ostavinske mase niti je kasnije u parnici tražio izdvajanje imovine. Osim navedenog, Općinski sud je naveo kako je apelant sve vrijeme znao da je suvlasnik na predmetnoj nekretnini, bez obzira što je u posjedu objekta, nije mogao steći pravo vlasništva i na suvlasničkom dijelu svoje sestre – tužene.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 007203 12 Gž od 19. ožujka 2013. godine, odbijeni su prizivi apelanta i tužene, potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na priziv.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je apelanta odbio s tužbenim zahtjevom, jer apelant nije dokazao da je vlasništvo na predmetnoj nekretnini stekao građenjem i dosjelošću. S tim u svezi, istaknuto je da da bi apelant shodno odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima stekao vlasništvo dosjelošću na predmetnoj nekretnini, potrebno da se ispune pretpostavke savjesnog i zakonitog posjeda, koje apelant nije dokazao, uz napomenu da apelant u ostavinskom postupku iza pokojnog oca nije tražio da se predmetna nekretnina izdvoji iz ostavinske mase, niti je kasnije u parnici tražio izdvajanje predmetne nekretnine. Kantonalni sud je također ocijenio da je pravilno prvostupanjski sud odbio protutužbeni zahtjev tužene.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 P 007203 13 Rev od 8. travnja 2014. godine, odbijena je apelantova revizija. Nadalje, presudom je revizija tužene djelomično usvojena i obje nižestupanjske presude preinačene tako da je usvojen dio protutužbenog zahtjeva, pa je apelantu naloženo da preda tuženoj u suposjed predmetnu nekretninu i nadoknadi joj troškove postupka, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena i drugostupanjska presuda potvrđena.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije bio utemeljen apelantov revizijski prigovor da je učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz članka 209. ZPP-a u svezi s člankom 357. toč. 2. i 5. ZPP-a, koja se sastojala u tome da je u postupku sudjelovao sudac Stjepan Mikulić, kao predsjednik vijeća, a u tazbinskom srodstvu je s tuženom. S tim u svezi, obrazloženo je da apelant zahtjev za izuzeće suca nije postavio do rokova određenih u članku 358. stavak 1. ZPP-a. Stavak 2. ovog članka podrazumijeva da stranka unaprijed ne zna koji će sudac sudjelovati u donošenju odluke po pravnom lijeku, a ukoliko smatra da su se kod nekog od sudaca tog suda stekli razlozi za izuzeće dužna je to navesti u pravnom lijeku ili u odgovoru na taj pravni lijek iz čega slijedi da je apelant zahtjev za izuzeće bio dužan podnijeti u prizivu. Budući da apelant to nije učinio, navedeni prigovor nije mogao isticati u reviziji.

11. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je obrazloženo da kada među nasljednicima u ostavinskom postupku nije bilo spora o veličini ostavinske imovine, a ni spora o veličini nasljednog dijela ostavinske imovine, pa nije bilo ni upućivanja na parnicu, pravomoćno rješenje o nasljeđivanju sprječava da se u parnici ponovno utvrđuje obim ostavinske imovine, odnosno udio nekog od nasljednika u stjecanju zajedničke imovine. Stoga je Vrhovni sud zauzeo stav da apelant, koji je sudjelovao kao stranka u ostavinskom postupku i koji nije imao primjedbi na sastav ostavinske imovine, kao ni na veličinu svog suvlasničkog nasljednog dijela ostavinske imovine, nije mogao nakon pravomoćnosti rješenje u ostavinskom postupku, u kojem nije upućen na parnicu, utemeljeno zahtijevati u posebnoj parnici priznanje vlasničkog prava na temelju građenja tijekom trajanja zajednice života s ostaviteljem, ni na temelju dosjelosti. U pogledu apelantovog prigovora na utvrđeno činjenično stanje u smislu da poslovna zgrada nije bila predmet ostavine, jer nije bila uknjižena u zemljišnoj knjizi, Vrhovni sud je naveo da su sudovi utvrdili da je poslovna zgrada izgrađena 1983. godine i da je bila predmet ostavinskog postupka koji je okončan donošenjem rješenja o nasljeđivanju 1991. godine, međutim, revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je međutim ocijenio da je tužena utemeljeno revizijom prigovarala da se dio njezinog zahtjeva odnosio na predaju u suposjed predmetne nekretnine, što nije bio zahtjev za utvrđivanje činjenica. S tim u svezi, Vrhovni sud je ocijenio da je navedeni zahtjev utemeljen na temelju članka 15. stavak 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te da apelant, kao suvlasnik predmetne nekretnine, može raspolagati svojim dijelom bez suglasnosti tužene, kao suvlasnika, ali ne i njezinim suvlasničkim dijelom, te je stoga djelomično usvojio protutužbeni zahtjev tužene u navedenom dijelu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na neovisan i nepristran sud, jer je o njegovom prizivu na prvostupanjsku presudu kao predsjednik vijeća odlučivao sudac koji je u nedozvoljenom tazbinskom odnosu s tuženom. S tim u svezi, neutemeljeno se prebacuje teret krivnje na stranku u postupku (koja ne zna niti je dužna znati sastav sudaca drugostupanjskog suda, ni njihove rodbinske veze, a niti može pretpostaviti sastav vijeća koji će suditi), te da je postojao propust suda u smislu članka 360. ZPP-a, jer predsjednik vijeća nije postupio u smislu navedenog članka, a znao da je postoje razlozi za njegovo izuzeće.

13. Apelant smatra da je činjenično stanje nepravilno utvrđeno i da su nepravilno ocijenjeni dokazi. Poslovna zgrada nije bila predmet ostavinskog postupka iza njegovog oca, radi čega nije ni imao potrebu pobijati rješenje o nasljeđivanju. Predmet ostavine bilo je zemljište u državnom vlasništvu s upisanim pravom korištenja pokojnika čija se ostavina raspravljala. S tim u svezi, apelant smatra da su i pravila postupka grubo povrijeđena, jer Vrhovni sud potvrđuje nižestupanjske presude u odnosu na apelantov zahtjev, ali iz potpuno drugih razloga od onih koji su navedeni u nižestupanjskim presudama. Zbog svega navedenog, apelant smatra da nije sudjelovao u postupku kao ravnopravna stranka, grubo su prekršena njegova procesna prava i donesene odluke proizvoljnom primjenom materijalnog prava, što je u konačnici sve rezultiralo povredom prava na imovinu.

II.Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju njegove presude i da je presuda donesena sukladno zakonu i Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, te da nije bilo povreda na koje apelant neutemeljeno ukazuje.

15. Kantonalni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, jer je o njegovom prizivu odlučivao sudac koji je u nedozvoljenom tazbinskom odnosu s tuženom. S tim u svezi, Kantonalni sud navodi da apelant nije podnio zahtjev za izuzeće suca u prizivu protiv prvostupanjske presude sukladno relevantnim odredbama ZPP-a, te posebice ističe da i po izjavi suca – isti nije apsolutno ni u kakvom tazbinskom srodstvu s tuženom, niti je poznaje, a niti je ikada vidio.

16. Općinski sud smatra da u prvostupanjskom postupku nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu, u vrijeme primjene od redovitih sudova, glasi:

Članak 357. stavak 1. točka 2.

Sudac ne može suditi:

2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stupnja, a u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja ili mu je bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po tazbini, odnosno srodnik vanbračnog druga, do drugog stupnja, bez obzira je li brak odnosno vanbračna zajednica prestala ili ne;

Članak 358.

Stranka podnosi zahtjev za izuzeće suca čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, a najdocnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave – do donošenja odluke.

Stranka može u pravnom lijeku ili u odgovoru na pravni lijek poimenično navesti suca koji ne bi mogao sudjelovati u donošenju odluke zbog razloga iz članka 357. ovog zakona.

Stranka može tražiti izuzeće samo poimenično određenog suca koji u predmetu postupa.

Stranka je dužna da u zahtjevu navede okolnosti zbog kojih smatra da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće.

Članak 360.

Kad sudac sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće ili čim sazna da postoji neki od razloga za izuzeće iz članka 357. ovog zakona, dužan je da odmah o tome obavijesti predsjednika suda, a da postupak nastavi bez odlaganja do donošenja odluke o izuzeću. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, on će sebi odrediti zamjenika iz reda sudaca tog suda, a ako to nije moguće, postupit će po članku 49. ovog zakona.

18. Zakon o nasljeđivanju – prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“ broj 7/80) u relevantnom dijelu glasi:

Dejstvo pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju i legatu Članak 239.

Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili legatu vezuje stranke koje su sudjelovale u postupku raspravljanja zaostavštine, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici.

VI.Dopustivost

19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 P 007203 13 Rev od 8. travnja 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. svibnja 2014. godine a apelacija je podnesena 3. lipnja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom.

25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obveza, s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio radi utvrđenja vlasništva. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa jamstva prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

27. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant kršenje prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, nepravilnoj ocjeni dokaza i poizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te da ukazuje na pristranost suca koji je odlučivao kao predsjednik vijeća u drugom stupnju u postupku po prizivu, a koji je, kako apelant navodi, u tazbinskom odnosu s tuženom. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li su osporene odluke utemeljene na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno proizvoljnoj primjeni prava.

29. Dovodeći navedene stavove u svezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da su redoviti sudovi proveli dokazni postupak (uviđajem na licu mjesta, saslušanjem parničnih stranaka, svjedoka i vještaka, uvidom u dokumentaciju) i utvrdili činjenično stanje, te primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava odbili apelantov tužbeni zahtjev. Naime, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi kako apelant, koji je sudjelovao kao stranka u ostavinskom postupku i koji nije imao primjedbi na sastav ostavinske imovine, kao ni na veličinu svog suvlasničkog nasljednog dijela ostavinske imovine, nije mogao nakon pravomoćnosti rješenja u ostavinskom postupku, u kojem nije upućen na parnicu, utemeljeno zahtijevati u posebnoj parnici priznanje vlasničkog prava na temelju građenja tijekom trajanja zajednice života s ostaviteljem, niti na temelju dosjelosti (članak 239. Zakona o nasljeđivanju). Ustavni sud nalazi da apelant u apelaciji iznosi svoje viđenje činjeničnog stanja i tumačenja odredaba, koje ničim ne dovodi u pitanje zaključke redovitih sudova, odnosno ne ukazuju na nepoštovanje bilo kojeg standarda prava na pravično suđenje, osim što ukazuje na apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u osporenim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo.

30. Također, apelant je ukazivao na povredu prava na nepristran sud, navodeći činjenicu da je sudac Kantonalnog suda u tazbinskim odnosima s tuženom. U svezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suca, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suca. Subjektivna ili osobna nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u subjektivnom smislu sudac uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na temelju objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na temelju kojih se može razumno sumnjati da sudac nije bio nepristran. Ustavni sud, također, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća suca u određenim slučajevima, relevantan čimbenik koji se mora uzeti u obzir. Prema praksi Europskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u pristrasnost suca ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati sumnjom u pristrasnost. Sukladno navedenom, propust da se poštuju pravila o izuzeću suca može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Europski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stavak 27).

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje na objektivnu nepristranost suca iz drugostupanjskog vijeća jer je on u tazbinskim odnosima s tuženom. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da stavak 2. članka 358. ZPP-a podrazumijeva da stranka unaprijed ne zna koji će sudac sudjelovati u donošenju odluke po pravnom lijeku, a ukoliko smatra da su se kod nekog od sudaca tog suda stekli razlozi za izuzeće dužna je to navesti u pravnom lijeku ili u odgovoru na taj pravni lijek, iz čega slijedi da je apelant zahtjev za izuzeće bio dužan podnijeti u prizivu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije podnosio zahtjev za izuzeće suca sukladno relevantnim odredbama ZPP-a, te da se navedeni sudac u odgovoru na apelaciju izjasnio da nije u tazbinskim odnosima sa tuženom, niti je uopće poznaje. Uostalom, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji nije bliže precizirao tazbinski odnos, niti je dostavio dokaze za svoje navode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navodi o relacijama između suca Kantonalnog suda i tužene, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost, odnosno iz spisa predmeta ne proizlazi bilo kakva činjenica koja nesporno ukazuje na pristrasnost. Stoga, imajući u vidu sve predočene dokaze uz apelaciju, kao i obrazloženje navedenih odluka, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je postupajući sudac iz drugostupanjskog vijeća prilikom odlučivanja o apelantovoj tužbi bio pristrasan.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

33. U pogledu navoda apelanta da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da nije došlo do pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te povrede prava na nepristran sud, kada su redoviti sudovi donijeli odluku kojom odbijaju apelantov tužbeni zahtjev i djelomično usvajaju protutužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne materijalne i procesne zakone, s obrazloženjem koje nije proizvoljno i kada nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je postupajući sudac iz drugostupanjskog vijeća prilikom odlučivanja o apelantovoj tužbi bio pristrasan.

35. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2571/14 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio