Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-392/17 (F. R.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-392/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 392/17, rješavajući apelaciju Fahrudina Radončića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fahrudina Radončića podnesena zbog navodnog kršenja pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u postupcima koji se vode pred Sudom Bosne i Hercegovine broj S 1 2 K 020433 16 K i u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine po Naredbi o proširenju istrage broj T 20 KT 00007620 13 od 18. augusta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fahrudin Radončić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog navodnog kršenja pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje u postupcima koji se vode pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), po Optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) broj T20 0 KT 00 11478 16 i u Tužilaštvu BiH po Naredbi o proširenju istrage broj T 20 KT 00007620 13 od 18. augusta 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH, zatraženo je 16. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su dostavili odgovor na apelaciju 21. i 22. februara 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

A)krivični postupci koji se vode protiv apelanta

5. Sud BiH je u predmetu broj S 1 2 K 020433 16 K 15. februara 2016. godine potvrdio Optužnicu Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 00 11478 16 protiv apelanta i tri druge osobe, zbog postojanja osnovane sumnje da su, u vremenskom periodu od 14. decembra 2015. do 12. januara 2016. godine, počinili krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), ometanje rada pravosuđa iz člana 241. st. 1. i 2. u vezi s članom 26. KZ BiH, kao i davanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 219.a. stav 1. KZ BiH. Predmetni krivični postupak je trenutno u fazi održavanja glavnog pretresa.

6. Tužilaštvo BiH vodi istragu protiv apelanta i druge četiri osobe u predmetu broj T 20 KT 00007620 13, zbog postojanja osnova sumnje da su radnjama opisanim u naredbi o proširenju istrage od 18. augusta 2014. godine počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav

2. KZ BiH, u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. KZ BiH.

B) Izjave javnih zvaničnika B1.) Izjave Dubravka Čampare

7. Na internet stranici http//www.faktor.ba je 25. januara 2017. godine objavljen tekst pod naslovom „Dubravko Čampara za Faktor: [Apelantove] prijetnje tužbama i novinarskim tekstovima nas neće zaustaviti u radu“, u kojem je tužilac Tužilaštva BiH, Dubravko Čampara (u daljnjem tekstu: tužilac Čampara) odgovarao na pitanja novinara vezana za saopćenje za javnost koje je medijima dostavila politička stranka Savez za bolju budućnost (u daljnjem tekstu: SBB). Ispod naslova je objavljen tekst: „Savez za bolju budućnost (SBB) oglasio se danas saopćenjem za javnost u kojem je najavljeno da će pravni tim apelanta, predsjednika te stranke, razmotriti podnošenje tužbe protiv EULEX-a i njihovog tužioca Andrewa Hugesa, kao i protiv tužioca Čampare„. Dalje, u tom saopćenju je navedeno da je tužilac Čampara „suportovao kosovskog kolegu pogrešnim ulaznim informacijama i time značajno participirao u političkom procesu protiv apelanta i političkim štelama koje je predsjednik SBB-a imao u izbornoj kampanji za člana Predsjedništva BiH 2014. godine. Kao što je poznato nezakonito spominjanje [apelantovog] imena na Kosovu, dogodilo se u istom periodu kada je on obznanio svoju kandidaturu. Cijeli proces „stigmatiziranja“ [apelanta] praktično je montiran u Sarajevu, dok je tužilac Hughes bio neka vrsta spikera tužilačko-političke montaže iz Sarajeva – navodi se, između ostalog, u SBB-ovom saopćenju.“. Opisano je da se slučaj tiče suđenja Naseru Kelmendiju (Napomena: zapaža se da se ovo prezime u dostavljenoj dokumentaciji navodi kao Kelmendi ili Keljmendi, te će se, bez prejudiciranja tačnosti, uvijek koristiti prezime Kelmendi u tekstu ove odluke) na Kosovu i da je apelant svjedok u tom predmetu. Navedeno je da je tužilac Čampara, u svom komentaru na citirano saopćenje za javnost SBB-a rekao da „jedna čeka tužbu“. Dalje, tužilac Čampara je naveo “Izgleda da je zabranjeno, kako oni tamo navode, „suportovati“ kolege tužioce u procesu protiv iste kriminalne grupe gdje se radi o zločinima pranja novca, ubistva i prodaje droge. Ako je takvo što zabranjeno, onda smo mi propalo društvo. Dakle, tu se radilo o razmjeni dokaza. I nastavit ćemo to raditi, i mi, i oni na Kosovu. Radi se o osumnjičenima za teška krivična djela, o zločinačkoj grupi koja se tereti za teška krivična djela, i onda mi treba da pričamo sada o zaštiti njihovog ugleda, pa to je van pameti“. Dalje, tužilac Čampara je naveo „mi smo tužioci, u opisu našeg posla je da postupamo u predmetima organiziranih kriminalnih grupa, optuženih za teška krivična djela. U ovom slučaju apelant i drugi se, između ostalog, terete za ometanje rada pravosuđa. Mi smo navikli na prijetnje takvih optuženika za teška krivična djela, ali nas to neće poremetiti u radu, pa ni u slučaju [apelanta] gdje se konačna tužilačka odluka može očekivati ubrzo, budući da se istraga privodi kraju” – rekao je Čampara govoreći o istrazi u BiH, a u vezi s ubistvom Ramiza Delalića Ćele.

8. Dodatno, 27. januara 2017. godine, na televiziji N1 je emitiran video prilog koji je tekstualno objavljen na http//ba.n1info.com, pod naslovom „[Apelant] najavljuje tužbe, tužilac Čampara odgovora“. U tekstu je navedeno: „[Apelant] najavio je tužbe protiv tužioca Čampare, ali i člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i lidera SDA Bakira Izetbegovića zbog pominjanja njegovog imena u javnosti vezano za proces koji se na Kosovu vodi protiv Nasera Kelmendija“. U tom tekstu apelant je izjavio „Tu nema nikakve mistifikacije, ja u Sarajevu nisam dao nikakvu izjavu. Gospodin Čampara kao tužilac pominje moje ime da će me optužiti, a još za četiri godine nije našao za shodno da uzme moju izjavu.“ Na pitanje novinara upućeno apelantu: “Zašto će vas optužiti?“, apelant je odgovorio „Ne znam, pitajte njega“. Dalje u tekstu je navedeno da tužilac Čampara za N1 naveo kako mu nije jasan pravni osnov najavljene tužbe. Istakao je da je to pokušaj spinovanja i pritiska na tužioce, te nastavak prijetnji tužiocima koji vode „njegove predmete“. Dalje, tužilac Čampara je izjavio: „Mi kao Tužilaštvo BiH i ja kao postupajući tužilac od 2014. vodimo istragu protiv [apelanta] vezano za ubistvo gospodina Ramiza Delalića. Vodimo istragu i protiv još lica koja se sumnjiče da su članovi zločinačke organizacije Nasera Kelmendija, dakle mi to radimo sasvim legalno i legitimno i privodimo kraju tu istragu. Tako da, to je jedini moj komentar. Mi zvanično vodimo istragu i on je zvanično osnovano sumnjiv da je izvršio to krivično djelo. Što se tužbe tiče, ne znam vezano za šta misli da me tuži. Ono što sam čitao po medijima potpuno je jasno da je od Komisije za žalbe građana vezano za EULEX izgubio spor, odnosno odbijen je kao neosnovan gospodin [apelant], jedino mu je prihvaćen jedan prigovor koji je EULEX već izvršio i taj slučaj je zaključen, dakle on je izgubio taj slučaj pred tom komisijom tako da ne znam koji mu je pravni osnov za tužbu i šta podrazumijeva pod tim uopće”.

B2.) Izjave Bakira Izetbegovića

9. Na Internet stranici https//www.klix.ba je 31. oktobra 2016. godine objavljen tekst pod naslovom „Izetbegović: SDA osuđuje izjave [apelanta], sud će utvrditi koja mafija stoji iz ubistva Delalića“. U tom tekstu je navedeno da je održana sjednica Kolegija SDA na kojoj se obratio Bakir Izetbegović u vezi s apelantovim svjedočenjem u slučaju koji se na Kosovu vodi protiv Nasera Kelmendija. Navedeno je da je Bakir Izetbegović kazao da: „Kolegij SDA najoštrije osuđuje izjave [apelanta] na Kosovu, ali da bi bošnjačka koalicija SDA i SBB trebala opstati bez obzira na odnose [apelant] - Izetbegović, ako lideri obje stranke imaju snage izdići državni interes iznad vlastitih frustracija. SDA će uložiti trud i strpljenja da koalicija opstane, ali nećemo ostati nijemi niti dužni kada se izreknu neistine o SDA, a naročito neistine o rahmetli Aliji Izetbegoviću. Kada je u pitanju tvrdnja da iza ubistva Ramiza Delalića stoji bošnjačka državna mafija, u takvu tvrdnju može povjerovati samo dio neupućenog građanstva, a sud sigurno ne. Sud vjeruje samo činjenicama koje je van razumne sumnje utvrdio na profesionalan i propisan način. Neka mafija je sigurno imala razlog da ukloni Ramiza Delalića, a koja je to mafija i koji su to razlozi, saznat ćemo uskoro, za par mjeseci kad sud u Prištini izrekne presudu“.

10. Na Internet stranici https//www.klix.ba 22. jula 2014. godine je objavljen intervju s Bakirom Izetbegovićem pod naslovom: „Izetbegović: [Apelantov] problem je Kelmendi, a ne ja“ U navedenom tekstu je, između ostalog, navedeno da je Bakir Izetbegović na pitanje novinara: „Da, ali istovremeno neki mediji Vas stavljaju u kontekst slučaja ubistva Jusufa Juke Prazine, jednog od ratnih komandanata, koji je nakon poznatog boravka u HVO-u u Mostaru, ubijen u Belgiji?“ odgovorio: „Nije to pisanje pojedinih medija, već jednog i jedinog – Avaza, novine koja je odavno izgubila svaku relevantnost pretvorivši se u stranački bilten [apelantovog] SBB-a, : [apelant] ima ozbiljan problem sa Kelmendijevom optužnicom koja ga proziva kao prvog saradnika“

11. U sedmičnom printanom mediju „Slobodna Bosna“ od 13. aprila 2013. godine objavljen je intervju s Bakirom Izetbegovićem, pod naslovom: „Moj otac poslije Srebrenice više nije bio isti čovjek“. U tom intervjuu Bakir Izetbegović, i tada u svojstvu člana Predsjedništva BiH, između ostalog je izjavio: “[...] Živimo najveću političku konfuziju od potpisivanja Daytonskog sporazuma i to će trajati do izbora 2014. godine. Dio tog nenormalnog stanja je činjenica da imamo ministra sigurnosti kojeg je prije par dana svjedokinja pod zakletvom optužila za naručeno ubistvo, a najutjecajniji elektronski medij u centralnoj informativnoj emisiji za pranje novca kroz “off shore” firme u kompanijama čiji su suvlasnici prononsirani balkanski kriminalci. Ipak, nadati se je da će sva muka i šteta koju trpimo biti ipak od neke koristi, da će utjecati na sazrijevanje javnog mnjenja i buduće odluke glasača. “ IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da ne osporava pravo medija na izvještavanje o suđenjima, međutim osporava „doprinos zvaničnika Bosne i Hercegovine (Predsjedništvo Bosne i Hercegovine) i sudske vlasti (Tužilaštvo BiH)“ medijskoj kampanji koja je usmjerena na stvaranje predubjeđenja kod javnosti u BiH (čiji neminovni dio čine i sudije Suda BiH) o njegovoj krivici. Opisuje da medijska kampanja kojom upravljaju predstavnici „upravne i sudske vlasti“ Bosne i Hercegovine, a u okviru koje iznose nedvosmislene navode koji se tiču njegove krivične odgovornosti, traje od trenutka podizanja Optužnice protiv Nasera Kelmendija broj PPS hr. 42/13 od 4. jula 2014. godine u predmetu Osnovnog Suda u Prištini br. PKR 375/14. Smatra da je u okviru ove kampanje, od tužioca Čampare i člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika Stranke demokratske akcije, Bakira Izetbegovića, došlo i do kršenja njegovog prava na presumpciju nevinosti. Apelant navodi da Tužilaštvo BiH provodi istragu protiv Nasera Kelmendija i drugih po Naredbi o provođenju istrage broj T 20 KT 00002564 12 od 13. septembra 2012. godine, te da od 18. augusta 2014. godine provodi istragu protiv njega i drugih, po Naredbi o proširenju istrage broj T 20 KT 00007620 13. O ovoj istrazi je apelant upoznat kada je lišen slobode u vezi s postupkom pred Sudom BiH broj SI 2 K 020433 16. Apelant ukazuje da je ta činjenica značajna jer je dopisom Tužilaštva BiH broj A-I-231/14 od 16. jula 2014. godine on obaviješten da se protiv njega ne vodi istraga u predmetu ,,Kelmendi“, da se u tom predmetu apelant ne pojavljuje u bilo kakvom pravnom statusu, te da se ne pojavljuje u bilo kojem predmetu istrage Tužilaštva BiH. Opisuje da se u vezi s postupkom protiv Nasera Kelmendija na Kosovu, koji se vodi pred EULEX-om, već obraćao nadzornom tijelu za taj sud, i od Vijeća za ljudska prava dobio odluku kojom je ustanovljeno da su prekršena njegova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije. Navodi da je reagirajući na ovu javno objavljenu odluku, tužilac Čampara javno istupio, te je 25. januara 2017. godine za Faktor.ba dao izjavu, koju apelant djelomično citira i koja glasi: “Izgleda da je zabranjeno, kako oni tamo navode, suportovati kolege tužioce u procesu protiv iste kriminalne grupe gdje se radi o zločinima pranja novca, ubistva i prodaje droge. (...) I nastavit ćemo to raditi, i mi, i oni na Kosovu. Radi se o osumnjičenima za teška krivična djela, o zločinačkoj grupi koja se tereti za teška krivična djela, i onda mi treba da pričamo sada o zaštiti njihovog ugleda, pa to je van pameti. Dakle, navikli smo na prijetnje osumnjičenika i optuženika za teška krivična djela, ali nas to neće poremetiti u radu, pa ni u slučaju Radončića gdje se konačna tužilačka odluka može očekivati ubrzo, budući da se istraga privodi kraju”. Dodatno, navodi da je 27. januara 2017. godine tužilac Čampara izjavio: "Mi kao Tužilaštvo BiH i ja kao postupajući tužilac od 2014. vodimo istragu protiv [apelanta] vezano za ubistvo gospodina Ramiza Delalića. Vodimo istragu i protiv još lica koja se sumnjiče da su članovi zločinačke organizacije Nasera Kelmendija, dakle mi to radimo sasvim legalno i legitimno i privodimo kraju tu istragu. Tako da, to je jedini moj komentar. Mi zvanično vodimo istragu i on je zvanično osnovano sumnjiv da je izvršio to krivično djelo. Što se tužbe tiče, ne znam vezano za šta misli da me tuži. Ono što sam čitao po medijima potpuno je jasno da je od Komisije za žalbe građana vezano za EULEX izgubio spor, odnosno odbijen je kao neosnovan gospodin Radončić, jedino mu je prihvaćen jedan prigovor koji je EULEX već izvršio i taj slučaj je zaključen, dakle on je izgubio taj slučaj pred tom komisijom tako da ne znam koji mu je pravni osnov za tužbu i šta podrazumijeva pod tim uopće”. Smatra da je tužilac Čampara na ovaj način ne samo jasno pokazao da ne namjerava poštovati svoje obaveze iz člana 14. stav 2. ZKP BiH, nego i da je na nesumnjiv način prekršio apelantovu presumpciju nevinosti. U odnosu na navod tužioca Čampare o „osnovanoj sumnji“ na strani apelanta za krivično djelo ubistva oštećenog Delalića, apelant ističe da tužilac nema nikakvu ovlast da odlučuje, a samim ti ni obavještava javnost, da protiv nekoga postoji osnovana sumnja. Kako to jasno proizlazi iz ZKP-a BiH, sud je taj koji donosi odluku da li je Tužilaštvo BiH ponudilo dovoljno dokaza za osnovanu sumnju. Dakle, sama činjenica da je tužilac Tužilaštva javnost informirao o „osnovanoj sumnji“ na strani apelanta, bez bilo kakve ovlasti, predstavlja kršenje apelantove presumpcije nevinosti.

13. Dodatno, apelant smatra da iz citirane izjave Bakira Izetbegovića od 31. oktobra 2016. godine „jasno proizlazi“ da Bakir Izetbegović očekuje da će se na procesu protiv Nasera Kelmendija u Prištini utvrditi i apelantova krivična odgovornost, „ako ne formalno krivično-pravno, onda barem po udruženju, kao člana organizirane kriminalne grupe“, koji dojam je, kako smatra, izjava Bakira Izetbegovića stvorila i u javnosti u BiH. Dalje, apelant citira izjave Bakira Izetbegovića od 22. jula 2014. godine i 13. aprila 2013. godine, te smatra da su te izjave u skladu s kontinuiranim medijskim istupima Bakira Izetbegovića. Naročito navodi da je izjavu od 13. aprila 2013. godine Bakir Izetbegović dao prije otvaranja istrage protiv apelanta, i prema apelantovom mišljenju u svakom slučaju doprinio da se istraga otvori, imajući u vidu činjenicu da je potekla od predsjednika najpopularnije stranke s bošnjačkim predznakom i člana Predsjedništva BiH. Apelant se pozvao na brojnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 4319/14 i AP 2011/15.

b)Odgovor na apelaciju

14. Sud BiH je istakao da se predmetno izjašnjenje sadržajno može odnositi samo na krivični postupak u kojem apelant ima status optuženog u krivičnom predmetu broj S 1 2 K 020433 16 K. Sud BiH je podsjetio da je taj sud nezavisan i nepristrasan sud; da sudije sude i donose odluke isključivo na osnovu zakona, svjesni činjenice da je pretpostavka nevinosti jedan od osnovnih principa krivičnog postupka i da je pravo na pravično suđenje dodatno garantirano svakom građaninu Evropskom konvencijom, koja se zajedno s njenim protokolima direktno primjenjuje i u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim ostalim zakonima. Dalje, Sud BiH je ukazao da bilo koje izneseno mišljenje i informacije tokom medijskog izvještavanja o sudskom postupku, pa i onda kada postoji sumnja da takvo izvještavanje može stvoriti predrasude kod javnosti u pogledu pretpostavke o nevinosti, ne može utjecati na savjesno, nepristrasno i profesionalno donošenje odluka sudskog vijeća.

15. Tužilaštvo BiH je istaklo da su navodi apelacije paušalni u odnosu na predmet Tužilaštva BiH broj T20 0 KTO 0011478 16, a u odnosu na predmet Suda BiH broj SI 2 K 020433 16 da „u tom predmetu Tužilaštvo BiH nije nikad medijski istupalo u odnosu na činjenice predmeta, ni poduzimalo bilo kakve druge radnje kojima bi se doveo u pitanje princip apelantove presumpcije nevinosti.“ Također, Tužilaštvo BiH je podsjetilo da je Evropski sud ukazao da treba temeljno razlikovati izjavu da je ,,neko“ osumnjičen da je počinio krivično djelo i jasnu izjavu, dok nema pravosnažne osude, da je pojedinac počinio krivično djelo o kojem je riječ. Tužilaštvo BiH je naglasilo da je tužilac Čampara u obje izjave, koje apelant navodi, upravo i striktno vodio računa da ne prekrši presumpciju nevinosti, te je govorio o osnovanoj sumnji, osumnjičenim i slično, striktno vodeći računa o terminologiji koju ZKP-a BiH i propisuje ne izlazeći s drugim kvalifikacijama. Istaknuto je da je iz citiranih izjava tužioca Čampare jasno da on niti u jednom trenutku nije izrazio mišljenje da je apelant kriv za neka krivična djela, nego se zadržao u domenu sumnje, a radi informiranja javnosti o toku istrage, na šta i u skladu sa sudskom praksom Evropskog suda ima pravo. Naglašeno je da se istraga može okončati ili podizanjem optužnice pred nadležnim sudom ili se može donijeti naredba o obustavi istrage shodno članu 224. ZKP-a BiH. U konkretnom slučaju se tužilac nije bavio elementima krivičnog djela da bi na taj način prejudicirao način završetka istrage, već je ostao u granicama terminologije koja je propisana ZKP-a BiH. U odnosu na apelantov navod da tužilac, odnosno Tužilaštvo BiH, nema ovlasti da donosi odluke o postojanju ili nepostojanju osnovane sumnje, istaknuto je da je Tužilaštvo BiH organ koji prikuplja dokaze za postojanje osnovane sumnje i iste predočava sudskom organu, te na osnovu člana 226. ZKP-a BiH pravi procjenu kada je dokazna snaga ponuđenih dokaza dovoljna da je razumno očekivati da sud prihvati postojanje osnovane sumnje nakon čega se optužnica priprema i upućuje prema sudiji za prethodno saslušanje. Dalje, kada je riječ o odluci Vijeća za ljudska prava broj 2017-HRRP-04 od 23. januara 2017. godine, u vezi s predmetom broj 2014-37, Y.B. protiv EULEX-a Kosovo istaknuto je da se radi o preporukama koje se ne odnose na bilo koji organ u Bosni i Hercegovini.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U skladu s članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

20. U pogledu apelantovih navoda o kršenju člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud prije svega primjećuje da apelant smatra da je do tog kršenja došlo zbog dvije izjave tužioca Čampare i tri izjave Bakira Izetbegovića. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se član 6. stav 2. Evropske konvencije ne primjenjuje samo na krivične postupke u njihovoj cijelosti, već i na pretresni postupak i na vrijeme po okončanju krivičnog postupka, i to bez obzira na fazu postupka, pa čak bez obzira i na njihov ishod (vidi, Evropski sud, Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. marta 1983. godine, Serija A, broj 62, st. 25-41; vidi, Ustavni sud, inter alia, odluke o dopustivosti br. AP 580/07 od 24. juna 2009. godine i AP 3715/09 od 11. februara 2010. godine; dostupne na: www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi ispitivao dopustivost predstavki u kojima su podnosioci predstavki tvrdili da je uslijed izjava javnih zvaničnika, koje su date u toku krivičnog postupka protiv podnosioca predstavke ili prije nego što je podnosilac predstavke uhapšen i formalno optužen za krivično djelo, te koje su objavljene u medijima, došlo do kršenja njihovog prava na pretpostavku nevinosti. Tako je Evropski sud u presudi Peša protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, predstavka broj 40523/08, presuda od 8. aprila 2010. godine), prilikom ispitivanja dopustivosti predstavke u odnosu na član 6. stav 2. Evropske konvencije, kada je Vlada tvrdila da su prigovori podnosioca predstavke na osnovu člana 6. stav 2. Evropske konvencije preuranjeni, jer je krivični postupak protiv podnosioca predstavke još u toku i on može istaknuti iste prigovore koristeći razna pravna sredstva predviđena domaćim pravom, ukazao da se pravna sredstva, koja su dostupna podnosiocu predstavke u kontekstu krivičnog postupka protiv njega, mogu koristiti u odnosu na presude i druge odluke donesene u tom postupku, a ne u odnosu na izjave koje su dali javni zvaničnici u medijima, pa je predstavku u odnosu na član 6. stav 2. Evropske konvencije proglasio dopustivom (ibid, stav 132).

21. Također, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana (vidi, Evropski sud, predstavka broj 15172/13, presuda od 22. maja 2014. godine) zaključio da je član 6. stav 2. Evropske konvencije primjenjiv u odnosu na zajedničku izjavu za štampu Ureda Tužilaštva i Ministarstva unutrašnjih poslova koja je objavljena prije nego što je podnosilac predstavke uhapšen i formalno optužen za krivična djela, budući da je jasno da su navodi u izjavi u direktnoj vezi s krivičnom istragom pokrenutom protiv podnosioca predstavke i drugih lica u vezi s Ismayilli događajima (ibid, stav 121). Citiranu praksu Evropskog suda je slijedio i Ustavni sud u svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4319/14 od 18. decembra 2011. godine i AP 2011/15 od 22. decembra 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

22. Dovodeći u vezu navedeno s konkretnim predmetom, zaključuje da je apelacija u odnosu na član 6. stav 2. Evropske konvencije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da je, uslijed citiranih izjava tužioca Čampare i Bakira Izetbegovića, koje su objavljene u medijima, kod javnosti u Bosni i Hercegovini formirana uvjerenost o njegovoj krivici, čime mu je prekršena pretpostavka nevinosti kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

Opća načela

27. Ustavni sud prije svega ukazuje da pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije predstavlja najvažnije procesno ljudsko pravo koje štiti osobe prilikom odlučivanja o njihovim „građanskim pravima i obavezama“, te odlučivanja o „krivičnoj optužbi“ protiv njih. Dalje, budući da apelant ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, dakle povredu pretpostavke nevinosti, Ustavni sud podsjeća da ova odredba prvenstveno sprečava prijevremeno proglašenje krivice u izjavi bilo kog javnog zvaničnika. Proglašenja krivice mogu biti iznijeta u izjavi štampi o krivičnoj istrazi koja je u toku (Allenet de Ribemont v.France, st. 39–41); proceduralna odluka u krivičnom, pa čak i u nekrivičnom postupku (mutatis mutandis, Evropski sud, Daktaras protiv Litve, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98, st. 42–45); ili čak i određeni “bezbednosni aranžman” za vreme suđenja (Evropski sud, Samoilă and Cionca protiv Rumunije, st. 93–101).

28. Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Peša protiv Hrvatske iznio sljedeći stav: „Sud ponavlja da je pretpostavka nevinosti upisana u stavu 2. člana 6. jedan od elemenata poštenog krivičnog suđenja koje se traži u stavu 1. (…). U svom relevantnom aspektu član 6. stav 2. ima cilj da spriječi podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a date su u bliskoj vezi s postupkom (…). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje (…) samog suda mišljenja da je osoba 'optužena za krivično djelo' kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (…) ali, također, obuhvaća i izjave državnih zvaničnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica (…) nadležne sudske vlasti (…)“ (ibid., tačka 138).

29. Za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti se ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (op.cit. Daktaras protiv Litve). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo, npr., kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (ibid, tač. 41-45).

30. Ustavni sud dalje podsjeća da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije (vidi, Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, predstavka broj 23037/04, presuda od 19. septembra 2006. godine) ukazao da će pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije biti povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava zvaničnika koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo, odražava mišljenje da je krivo prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da, u odsustvu zvanične odluke, postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili zvaničnik koji je u pitanju smatra optuženog krivim (ibid, tačka 45). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud ukazao da "javni zvaničnik" ne mora biti već izabrani predstavnik ili službenik državnih organa u tom vremenu. Taj pojam može obuhvatiti i lica koja imaju poznat i priznat položaj u javnosti, bilo da su na nekom važnom javnom položaju ili da su imali takav položaj, ili da se kandidiraju za dužnost izabranog predstavnika (vidi, Evropski sud, Kouzmin protiv Rusije, predstavka broj 58939/00, presuda od 18. marta 2010. godine, st. 59-69).

31. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u presudi Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana (vidi, Evropski sud, predstavka broj 15172/13, presuda od 22. maja 2014. godine) ukazao da u tome predmetu osporeni navodi nisu dati unutar okvira krivičnoga postupka, nego kao dio zajedničke izjave za štampu Tužilaštva i Ministarstva unutrašnjih poslova namijenjene javnosti. Evropski sud je naveo da je uzeo u obzir podnesak Vlade da je svrha osporene izjave informirati javnost o koracima koje su preduzele vlasti u vezi s događajima Ismayilli, a naročito da je njihova namjera istražiti umiješanost podnosioca predstavke u te događaje. Međutim, prema mišljenju Evropskog suda, izjava, uzeta u cjelini, nije data s nužnom diskrecijom i pažnjom. Naime, iako su vlasti na svršetku relevantnog stava navele da će radnje podnosioca predstavke biti detaljno istražene i da će biti pravno okvalificirane, ta je izjava negirana prethodnom jasnom izjavom, u istoj rečenici, da su te radnje podnosioca predstavke bile nezakonite. Zatim, navodeći u istome stavu kako je utvrđeno da je podnosilac predstavke apelirao na lokalne stanovnike kao što su pozivi da se odupiru policiji, da ne poštuju službene osobe i blokiraju ceste, Evropski sud je ukazao da su time vlasti, u suštini, prejudicirale sudsku ocjenu činjenica. Evropski sud je zaključio da je kao takva osporena izjava samo mogla uvjeriti javnost da je podnosilac predstavke kriv prije nego što je i dokazana njegova krivica prema zakonu, te da je, stoga, došlo do povrede člana 6. stav 2. Evropske konvencije (ibid, tač. 127. i 128). Evropski sud je ukazao da, ipak, pitanje predstavlja li neka izjava javnog zvaničnika povredu načela pretpostavke nevinosti mora biti utvrđeno u kontekstu konkretnih okolnosti u kojima je data pobijana izjava (vidi predmet Adolf protiv Austrije, 26. marta 1982, st. 36-41, Serija A, broj 49).

32. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, koju je slijedio i Ustavni sud, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, primjenjujući osnovne principe prava na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, ispitati da li je uslijed izjava tužioca Čampare i Bakira Izetbegovića, na koje apelant ukazuje u apelaciji, došlo do kršenja apelantovog prava garantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 2. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je apelant u prilogu apelacije dostavio fotokopije članaka na koje je ukazao u apelaciji, te u koje je Ustavni sud, prilikom razmatranja apelacionih navoda, izvršio uvid. Naime, radi se o dvije izjave tužioca Čampare i tri izjave Bakira Izetbegovića. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su i tužilac Čampara i Bakir Izetbegović, u skladu s ranije citiranom relevantnom praksom Evropskog suda (Kouzmin protiv Rusije) "javni zvaničnici".

U odnosu na izjave tužioca Čampare

33. Apelant smatra da je zbog izjava tužioca Čampare od 25. i 27. januara 2017. godine došlo do kršenja njegovog prava garantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 2. Evropske konvencije.

34. S tim u vezi, Ustavni sud prije svega zapaža da apelant problematizira izjave tužioca Čampare koje je on dao medijima 25. i 27. januara 2017. godine. Ustavni sud, na osnovu uvida u kopiju tih izjava zapaža da je povod za njihovo davanje bilo odgovaranje na pitanja novinara u vezi sa saopćenjem za javnost koje je medijima dostavila politička stranka SBB, u kojoj apelant ima poziciju predsjednika. Naime, Ustavni sud zapaža da je u saopćenju za javnost SBB-a, između ostalog, navedeno da će „pravni tim apelanta, predsjednika te stranke, razmotriti podnošenje tužbe protiv […] tužioca Čampare“ jer je, između ostalog tužilac Čampara „suportovao kosovskog kolegu pogrešnim ulaznim informacijama i time značajno participirao u političkom procesu protiv apelanta i političkim štelama koje je predsjednik SBB-a imao u izbornoj kampanji za člana Predsjedništva BiH 2014. godine. [ ]“. U pogledu ovog dijela citiranog teksta, Ustavni sud prije svega zapaža da iz njega proizlazi da je zbog „suportovanja“ tužioca Čampare apelantu nanesena šteta u izbornoj kampanji, a ne da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti. Dalje, Ustavni sud zapaža da je tužilac Čampara u svom komentaru na citirano saopćenje za javnost SBB-a rekao da „jedva čeka tužbu“. Dalje, tužilac Čampara je komentirao dato saopćenje i u tom kontekstu je u izjavi “Izgleda da je zabranjeno, kako oni tamo navode, suportovati kolege tužioce u procesu protiv iste kriminalne grupe gdje se radi o zločinima pranja novca, ubistva i prodaje droge. […]. Dakle, tu se radilo o razmjeni dokaza. […]. Radi se o osumnjičenima za teška krivična djela, o zločinačkoj grupi koja se tereti za teška krivična djela, i onda mi treba da pričamo sada o zaštiti njihovog ugleda, pa to je van pameti“ Dalje, tužilac Čampara je naveo „[…], u opisu našeg posla je to da postupamo u predmetima organiziranih kriminalnih grupa, optuženih za teška krivična djela. U ovom slučaju apelant i drugi se, između ostalog, terete za ometanje rada pravosuđa. Mi smo navikli na prijetnje takvih optuženika za teška krivična djela, ali nas to neće poremetiti u radu, pa ni u slučaju [apelanta] gdje se konačna tužilačka odluka može očekivati ubrzo, budući da se istraga privodi kraju”.

35. Dodatno, 27. januara 2017. godine, tužilac Čampara je izjavio " […] od 2014. vodimo istragu protiv [apelanta] vezano za ubistvo gospodina Ramiza Delalića. Vodimo istragu i protiv još lica koji se sumnjiče da su članovi zločinačke organizacije Nasera Kelmendija, dakle, mi to radimo sasvim legalno i legitimno i privodimo kraju tu istragu. […].”.

36. U vezi s ovim navodima apelanta, Ustavni sud ponavlja da se od vlasti očekuje diskrecija i obazrivost kada informiraju javnost o krivičnim postupcima u toku. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je, u smislu prakse Evropskog suda, potrebno da se čak i prije nego što je pokrenut krivični postupak protiv određene osobe ne daju nikakvi javni navodi koji bi se mogli tumačiti kao da, po mišljenju određenih važnih javnih zvaničnika, potvrđuju krivicu tog lica (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Butkevičius, stav 51).

37. Ustavni sud, na osnovu uvida u citirane izjave, zapaža da u predmetnim izjavama tužilac Čampara nije koristio termin da je apelant kriv nego da je koristio termine „osumnjičen“, „tereti se“, „takvih optuženika za teška krivična djela“, te da tužilaštvo vodi istragu protiv apelanta, te da je apelant „osnovano sumnjiv“. Ustavni sud zapaža da nijedan od korištenih termina u spornim izjavama ne sadrži takve tekstualne formulacije odnosno navode koji bi se mogli tumačiti kao ocjena o krivičnoj odgovornosti apelanta za krivična djela povodom kojih je u toku glavni pretres pred Sudom BiH po Optužnici Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 00 11478 16 i u Tužilaštvu BiH u kojem se vodi istraga po Naredbi o proširenju istrage broj T 20 KT 00007620 13 od 18. augusta 2014. godine. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, izražena mišljenja tužioca Čampare ne mogu predstavljati izjave javnog zvaničnika o tome da je apelant kriv, što bi ohrabrilo javnost da vjeruje da je on kriv i što bi prejudiciralo ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti.

38. Stoga, Ustavni sud smatra da navedene izjave tužioca Čampare, na koje je apelant ukazao u apelaciji, s obzirom na njihov sadržaj i u kontekstu specifičnih okolnosti u kojem su date, ne predstavljaju izjave o apelantovoj "krivici", te da kao takve ne dovode u pitanje poštovanje apelantovih garancija iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

1.2 U odnosu na izjave Bakira Izetbegovića

39. Apelant dalje tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i to presumpcija nevinosti zbog tri izjave Bakira Izetbegovića, koje je citirao, i to izjave od 13. aprila 2013. godine, 22. jula 2014. godine i 31. oktobra 2016. godine.

40. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Ismoilov i drugi protiv Rusije (predstavaka br. 2947/06, presuda od 24. aprila 2008. godine). Naime, u tom predmetu je Evropski sud razmotrio navode aplikanata, između ostalog i u odnosu na povredu prava na presumpciju nevinosti (u skladu s članom 6. stav 2. Evropske konvencije). U navedenoj presudi (tačka 160) Evropski sud je naveo da član 6. stav 2. Evropske konvencije, u svom relevantnom aspektu, ima cilj da spriječi podrivanje pravičnog suđenja u krivičnom postupku izjavama koje prejudiciraju, a koje su date u bliskoj vezi s postupkom. Navedeno je da, ako se ne radi ili se nije radilo o takvom postupku, izjave kojima se pripisuje krivično ili osuđujuće postupanje su relevantnije za pitanja zaštite od klevete i adekvatnog pristupa sudu radi utvrđivanja građanskih prava, i pokreću potencijalna pitanja prema čl. 6. i 8. Evropske konvencije (vidi, Zollmann protiv Ujedinjenog Kraljevstva (dec.), br. 62902/00, od 20. novembra 2003).

41. Ustavni sud će stoga prvo ispitati da li se apelant mogao smatrati „optuženim za krivično djelo“ u smislu člana 6. stav 2 Evropske konvencije, kada su u javnosti objavljene sporne izjave Bakira Izetbegovića. Naime, Ustavni sud zapaža da je protiv apelanta u toku krivični postupak u Sudu BiH po potvrđenoj optužnici i to zbog postojanja osnovane sumnje da je radnjama pobliže opisanim u toj optužnici, a koje su se desile u vremenskom periodu od 14. decembra 2015. do 12. januara 2016. godine, počinio krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. KZ BiH, ometanje rada pravosuđa iz člana 241. st. 1. i 2. u vezi s članom 26. KZ BiH, kao i davanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 219.a. stav 1. KZ BiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da je protiv apelanta u toku krivični postupak i to u fazi istrage u predmetu broj T 20 KT 00007620 13 po naredbi o proširenju istrage od 18. augusta 2014. godine, zbog postojanja osnova sumnje da je skupa s ostalim osumnjičenim osobama u tom predmetu počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH, u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. KZ BiH. Dakle, s obzirom na vremenski okvir krivičnopravnih radnji za koje postoji osnovana sumnja da ih je apelant počinio, a povodom kojih je u toku glavni pretres u krivičnom postupku pred Sudom BiH, kao i okolnosti da se protiv apelanta provodi istraga u predmetu broj T 20 KT 00007620 13, počev od 18. augusta 2014. godine, te apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, Ustavni sud smatra da se apelant može smatrati „optuženim za krivično djelo“ u smislu člana 6. stav 2 Evropske konvencije, samo kada je u pitanju sporna izjava od 31. oktobra 2016. godine. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da, s obzirom na citirani stav Evropskog suda iz presude Ismoilov i drugi protiv Rusije, da su izjave Bakira Izetbegovića od 13. aprila 2013. godine i 22. jula 2014. godine eventualno mogle biti relevantne za pitanja pokretanja građanskog postupka zaštite od klevete i adekvatnog pristupa sudu radi utvrđivanja građanskih prava, odnosno potencijalnih pitanja prema članu 6. stav 1. i članu 8. Evropske konvencije, u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od klevete i u rokovima propisanim tim zakonom.

42. Naime, Ustavni sud ponavlja da će pretpostavka nevinosti biti prekršena ako sudska odluka ili izjava nekog javnog zvaničnika o nekoj osobi, koja je „optužena za krivično djelo“, odražava mišljenje da je ta osoba kriva prije nego mu je krivica dokazana prema zakonu. Dovoljno je da, čak i u odsustvu bilo koje formalne odluke, postoji određeno mišljenje koje ukazuje kako sud ili zvaničnik koji je u pitanju smatra optuženog krivim. Mora se napraviti suštinska razlika između izjave da je neko samo osumnjičen da je počinio krivično djelo i jasne sudske objave, dok nema pravosnažne presude, da je pojedinac počinio krivično djelo o kojem je riječ. Sud je naglasio važnost biranja riječi javnih zvaničnika u njihovim izjavama prije nego što je nekoj osobi suđeno i prije nego što je ta osoba proglašena krivom za određeno krivično djelo (vidi, Böhmer protiv Njemačke, broj 37568/97, stavovi 54. i 56, 3. oktobar 2002; i Nešťák protiv Slovačke, br. 65559/01, stavovi 88. i 89, 27. februar 2007). Dakle, u momentu kada su objavljene izjave od 13. aprila 2013. godine i 22. jula 2014. godine, protiv apelanta nije bio u toku nikakav krivični postupak (ni pretpretresni ni pretresni), pa apelant nije bio „optužen za krivično djelo“ u kontekstu člana 6. stav 2 Evropske konvencije. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da se izjave Bakira Izetbegovića od 13. aprila 2013. godine i 22. jula 2014. godine ne mogu smatrati kao prejudiciranje ishoda krivičnog postupka protiv apelanta, pa ih Ustavni sud neće detaljnije ispitivati.

43. Nasuprot tome, Ustavni sud smatra da se u okolnostima ovog predmeta apelant može smatrati „optuženim za krivično djelo“ u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je u pitanju izjava Bakira Izetbegovića od 31. oktobra 2016. godine, pa će Ustavni sud u tom kontekstu ispitati tu izjavu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Bakir Izetbegović u izjavi od 31. oktobra 2016. godine odgovarajući na pitanja novinara o funkcioniranju koalicije u kojoj je sa SBB-om, te povodom apelantovih izjava „da je za ubistvo Ramiza Delalića odgovorna tzv. bošnjačka državna mafija, kao i da je Alija Izetbegović bio naručilac određenih ubistava?“ odgovorio: „Bošnjačka koalicija SDA i SBB bi trebala opstati bez obzira na odnose [apelant] - Izetbegović, naravno ako lideri obje stranke imaju snage izdići državni i nacionalni interes iznad vlastitih frustracija. Što se tiče mene i SDA, uložit ćemo truda i strpljenja da koalicija opstane, ali nećemo ostati nijemi niti dužni kada se izreknu neistine o SDA, a naročito neistine o rahmetli Aliji Izetbegoviću. Kada je u pitanju tvrdnja da iza ubistva Ramiza Delalića stoji bošnjačka državna mafija, u takvu tvrdnju može povjerovati samo dio neupućenog građanstva, a sud sigurno ne. Sud vjeruje samo činjenicama koje je van razumne sumnje utvrdio na profesionalan i propisan način. Neka mafija je sigurno imala razlog da ukloni Ramiza Delalića, a koja je to mafija i koji su to razlozi, saznat ćemo uskoro, za par mjeseci kad sud u Prištini izrekne presudu(...)“. Ustavni sud smatra da iz citirane izjave objektivni čitalac ni na koji način ne može protumačiti da Bakir Izetbegović očekuje da će se u procesu protiv Nasera Kelmendija u Prištini utvrditi i krivična odgovornost apelanta, jer u tom kontekstu nije imenovao apelanta. Ustavni sud zaključuje da se citirana izjava ne može shvatiti kao ohrabrivanje javnosti da vjeruje kako je apelant kriv. Stoga Ustavni sud, smatra da se ovom izjavom ne prejudicira apelantova krivica. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocjenjuje i u ovom dijelu apelantove navode o kršenju presumpcije nevinosti neosnovanim.

44. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u odnosu na izjave javnih zvaničnika, jer nisu predstavljale izjavu o apelantovoj "krivici", te kao takve nisu prejudicirale ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-392/17 (F. R.) | Sudska praksa | Aktio