Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-52/17 (Z. Ž.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Izdržavanje
- Povjeravanje djeteta
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-52/17
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 52/17, rješavajući apelaciju Zorana Živkovića, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zorana Živkovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3
e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 054173 15 P3 od 20. decembra 2016. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Zoranu Živkoviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zoran Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Mira Gagić, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 054173 15 P.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda zatraženo je 1. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je 13. februara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Okružni sud nije dostavio traženi odgovor.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj P-I-422/04 od 28. oktobra 2005. godine, razveden je brak apelanta i S.Ž., zajedničko malodobno dijete A.Ž. (u daljnjem tekstu: mldb. A.Ž. ili malodobna kćer), rođena 9. novembra 1998. godine, povjerena je zaštitu i vaspitanje majci kao zakonskoj zastupnici. Apelant je obavezan da na ime izdržavanja zajedničkog djeteta doprinosi mjesečno iznos od po 30% plate koju ostvaruje počevši od 11. oktobra 2005. godine pa ubuduće, dok za to postoje zakonski uslovi ili do drugačije odluke suda.
6. Apelant je 19. januara 2009. godine (nakon smrti bivše supruge) podnio tužbu Osnovnom sudu radi izmjene odluke o povjeravanju i izdržavanju malodobne kćerke koja se nakon smrti majke nalazila kod roditelja umrle majke (M.S. i R.S.) odnosno sestre umrle majke (T.S.).
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 054173 09 P od 22. jula 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se izmijeni stav dva dispozitiva presude Osnovnog suda broj P-I-422/04 od 28. oktobra 2005. godine i da se malodobna kćerka povjeri na brigu i staranje apelantu kao njenom zakonskom zastupniku. Istom presudom promijenjeni su stav dva i tri dispozitiva presude od 28. oktobra 2005. godine na način da je mldb. A.Ž. povjerena na brigu i staranje T.S. (tetki), dok je apelant obavezan da na ime izdržavanja malodobne kćerke doprinosi mjesečno iznos od po 30% plate koju ostvaruje počevši od 22. jula 2011. godine pa ubuduće, dok za to postoje zakonski uslovi ili do drugačije odluke suda.
8. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 054173 11 Gž od 9. decembra 2011. godine uvažena je apelantova žalba, ukinuta je presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 054173 09 P od 22. jula 2011. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ukazao na nedostatke prvostepene presude (utvrđenje svih pravno-relevantnih činjenica od kojih zavisi odluka o povjeravanju i izdržavanju mldb. A.Ž.) koje će prvostepeni sud po službenoj dužnosti otkloniti u ponovnom postupku.
9. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio presudu broj 71 0 P 054173 12 P2 od 3. juna 2013. godine, koja presuda je identična ranije donesenoj presudi od 22. jula 2011. godine osim datuma početka obaveze izdržavanja (sada od 3. juna 2013. godine) i činjenice da je tužba u odnosu na tužene M.S. i R.S. povučena.
10. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 054173 13 Gž2 od 18. februara 2014. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Okružni sud je u obrazloženju odluke istakao da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke povrijedio odredbe člana 191. stav 2. u vezi sa odredbom člana 209. Zakona o parničnom postupku (odlučivao o tužbenom zahtjevu apelanta i protivtužbenom zahtjevu tužene T.S. ali su u uvodu presude izostali svi podaci o protivtužbenom zahtjevu), odnosno da prvostepeni sud u ponovljenom postupku nije otklonio nedostatke na koje mu je Okružni sud ukazao rješenjem od 9. decembra 2011. godine Okružni sud je naložio prvostepenom sudu da u ponovnom postupku otkloni navedene nedostatke i donese zakonitu odluku.
11. Odlučujući po treći put u ponovnom postupku, Osnovni sud je rješenjem od 5. februara 2016. godine vratio na ispravku i dopunu tužbu apelanta i protivtužbu tužene T.S., a nakon toga 7. aprila 2016. godine održano pripremno ročište na kojem su punomoćnici parničnih stranaka saglasno izjavili da žele da se ročište odgodi zbog mirnog rješenja spora.
12. U nastavku postupka, Osnovni sud je održao nekoliko ročišta (pripremno ročište 30. juna, 26. avgusta i 20. septembra 2016. godine kada je dovršeno pripremno ročište) na kojima su predlagani i izvođeni dokazi (mišljenje CSR Banjaluka za mldb. A.Ž., predloženo vještačenje mldb. A.Ž.), nakon čega je sud zakazao ročište za glavnu raspravu za 16. novembar 2016. godine koja je odgođena za 8. decembar 2016. godine zbog opravdanog odsustva opunomoćenika tužene-protivtužiteljice T.S.
13. Na ročištu za glavnu raspravu (8. decembra 2016. godine) opunomoćenik apelanta je izjavio da je 9. novembra 2016. godine A.Ž. postala punoljetna tj. napunila je 18 godina, dok je opunomoćenik tužene-protivtužiteijice izjavio da tužena ne želi da se ovaj postupak završi povlačenjem protivtužbe nego da sud to riješi sudskom odlukom, te je predložio da sud donese odluku kojom će ovaj postupak riješiti po službenoj dužnosti obustavom postupka.
14. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 054173 15 P3 od 20. decembra 2016. godine obustavio predmetni postupak po službenoj dužnosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka (radi izmjene odluke o povjeravanju i izdržavanju mldb. A.Ž.) povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, čl. 13 i 17 Evropske konvencije, kao i odredaba Konvencije o pravima djeteta. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže neopravdano dugim trajanjem postupka u sporu o predaji djeteta i izmjeni odluke o povjeravanju, zaštiti i vaspitanju djeteta drugom roditelju nakon smrti roditelja kojem je dijete bilo povjereno na zaštitu i vaspitanje. Apelant je opširno naveo tok predmetnog postupka istaknuvši da predmetni spor, koji je po prirodi hitan, ni nakon osam godina nije okončan isključivo propustom Osnovnog suda koji nije postupao po uputama Okružnog suda. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM zbog dužine trajanja predmetnog postupka koje je dovelo do prestanka komunikacije apelanta sa kćerkom, kao i naknadu materijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM na ime troškova advokata.
b) Odgovor na apelaciju
16. Osnovni sud je opisao hronologiju predmetnog postupka, kako je navedeno u činjeničnom stanju odluke. Osnovni sud je naveo da je postupio po uputama Okružnog suda datim u rješenju od 18. februara 2014. godine, te da je nakon uređenja tužbe apelanta i protivtužbe tužene, okončao predmetni postupak donošenjem rješenja o obustavi postupka po službenoj dužnosti. S obzirom na istaknute činjenice kako od strane opunomoćenika apelanta - protivtuženog kao i opunomoćenika tužene - protivtužiteljice izjavljene na zapisniku zakazane glavne rasprave 8. decembra 2016. godine, Osnovni sud je naveo da je, imajući u vidu izneseno na tom ročištu i uvidom suda u rodni list A.Ž., utvrdio da je A.Ž. postala punoljetna, tako da je apelantov tužbeni zahtjev postao bespredmetan.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak okončan donošenjem Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 P 054173 15 P3 od 20. decembra 2016. godine, koje je dostavljeno apelantu 11. januara 2017. godine, dakle, nakon podnošenja apelacije. Međutim, nezavisno od toga, predmetna apelacija je bila dopustiva i u vrijeme podnošenja u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VII. Meritum
22. Apelant ukazuje da je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zatim da je došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, čl. 13 i 17 Evropske konvencije, kao i odredaba Konvencije o pravima djeteta. Pravo na pravično suđenje – razuman rok
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
Relevantni principi
25. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
26. Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51.).
Period koji se uzima u obzir
27. Ustavni sud zapaža da je apelant 19. januara 2009. godine pokrenuo predmetni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem rješenja Osnovnog suda od 20. decembra 2016. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od sedam godina i 11 mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je pokrenuo apelant radi izmjene odluke o povjeravanju i izdržavanju mldb. A.Ž., te da se ne radi o naročito složenom postupku. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se radi o predmetu u kojem je apelant tražio da se nakon smrti njegove bivše žene zajedničko malodobno dijete povjeri njemu na odgoj i staranje, pa je predmetni postupak od većeg značaja za apelanta, kao i da apelant svojim radnjama nije uticao na dužinu trajanja postupka.
29. Ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pred Osnovnim sudom trajao ukupno šest godina i 10 mjeseci, te da je na kraju okončan odlukom o obustavi postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je Osnovni sud prvu odluku donio u periodu od dvije godine i šest mjeseci, drugu odluku u periodu od jedne godine i šest mjeseci, da bi, postupajući treći put u ponovnom postupku, predmet uzeo u rad tek nakon dvije godine, a zatim okončao predmetni postupak u narednom periodu od 10 mjeseci. Po mišljenju Ustavnog suda, navedeno ukazuje da Osnovni sud u predmetnom postupku nije preduzimao procesne radnje i donosio odluke u primjerenim rokovima, što je u konačnici i dovelo do toga da je predmetni postupak tako dugo trajao. Što se tiče ponašanja Okružnog suda, Ustavni sud ima u vidu da je taj sud dva puta vratio predmet prvostepenom sudu na ponovni postupak, ali imajući u vidu razloge ukidanja prvostepene odluke, a posebno relativno kratke periode u kojima je Okružni sud donio svoje odluke, Ustavni sud ne nalazi da je taj sud svojim ponašanjem u značajnoj mjeri doprinio dužini trajanja cjelokupnog postupka. Imajući u vidu da je predmetni postupak trajao sedam godina i 11 mjeseci i to u najvećoj mjeri zbog ponašanja Osnovnog suda (koji, dakle, nije preduzimao procesne radnje i donosio odluke u primjerenim rokovima), Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog postupka suprotna principu "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da Osnovni u odgovoru na apelaciju uopšte nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati dužinu trajanja predmetnog postupka pred tim sudom.
30. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije Pitanje naknade nematerijalne štete
31. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2 navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
32. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao sedam godina, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznos od 1.050,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
33. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu materijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM na ime troškova advokata, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti u postupku pred Ustavnim sudom mogu tražiti naknadu materijalne štete na ime navedenih troškova.
Ostali navodi
34. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o povredi ostalih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati ostale apelantove navode.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao sedam godina i 11 mjeseci i to u najvećoj mjeri doprinosom Osnovnog suda, koji, pri tome, uopšte nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati dužinu trajanja predmetnog postupka pred tim sudom.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman