Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3449/14 (J. L.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Šta se ne smatra domom
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3449/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3449/14, rješavajući apelaciju Jasmine Lukovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmine Lukovac, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 016875 13 U od 30. juna 2014. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 27/02-23-4154/12 od 26.

decembra 2012. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 23-04/1-23- 2256/99 od 6. decembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jasmina Lukovac (u daljem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. jula 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 016875 13 U od 30. juna 2014. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-4154/12 od 26. decembra 2012. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: Uprava) broj 23-04/1-23-2256/99 od 6. decembra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 7. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju 14. odnosno 23. novembra 2016. godine, dok Uprava nije odgovorila.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Uprave broj 23-04/1-23-2256/99 od 6. decembra 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, u ulici Tešanjska broj 5 (u daljem tekstu: sporni stan).

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica 4. oktobra 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje spornog stan u posjed, navodeći da je H. L. (apelanticin bivši suprug) nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Navedeno je da je apelantica uz zahtjev priložila rješenje tadašnjeg Zavoda za izgradnju grada Sarajeva (u daljem tekstu: Zavod) od 12. marta 1992. godine, kojim je H. L. dodijeljen na korištenje sporni stan i kojim je obavezan H. L. da kada objekat u kojem se nalazi sporni stan bude tehnički primljen za useljenje, sa „Sarajevostanom” Sarajevo zaključi ugovor o korištenju spornog stana. Navedenim rješenjem je H. L. također obavezan da na osnovu ugovora o jednokratnom raspolaganju, od 14. januara 1992. godine, zaključenog između Zavoda (koji je ustupio na jednokratno raspolaganje sporni stan) i MUP SR BiH (čiji je H. L. bio uposlenik), nakon preseljenja u novododijeljeni sporni stan ustupi na raspolaganje Zavodu jednosoban stan u ulici Lenjinova broj 69. Također je navedeno da je apelantica uz zahtjev priložila i potvrdu SUP Centar Sarajevo da je 5. augusta 1994. godine prijavila prebivalište na adresi ulica Mis Irbina broj 20, Sarajevo.

7. Dalje je navedeno da je na osnovu potvrde JSP „Sarajevostan“ Sarajevo, od 8. maja 2000. godine, utvrđeno da je vlasnik spornog stana Zavod, a korisnik F. Š. Također je utvrđeno da je za objekat u kome se nalazi sporni stan upotrebna dozvola data 12. februara 1999. godine.

8. Uprava je dalje u rješenju navela da je donošenju rješenja od 12. marta 1992. godine o dodjeli spornog stana H. L., prethodilo zaključenje ugovora od 13. februara 1992. godine između Zavoda i MUP SR BiH, čiji predmet je rješavanje stambenog pitanja radnika MUP SR BiH, apelanticinog bivšeg supruga H. L. Nakon zaključenja navedenog ugovora, Zavod je dao saglasnost od 13. jula 1994. godine kojom je prenio na MUP jednokratno pravo davanja spornog stana na korištenje, pod uvjetom obaveze trajnog rješavanja stambenog pitanja H. L. U odnosu na stan u Lenjinovoj broj 69, Uprava je utvrdila da je apelanticin suprug taj stan koristio na osnovu ugovoru o korištenju stana, zaključenog 29. maja 1986. godine. Dalje je utvrđeno da su apelantica i H. L. zaključili brak 16. septembra 1989. godine, da su u tom braku dobili dvoje djece (rođene 19. decembra 1990. godine i 2. jula 1992. godine), kao i da je brak razveden pravosnažnom presudom tadašnjeg Osnovnog suda u Sarajevu od 25. septembra 1995. godine.

9. Uprava je dalje navela da je službenim putem pribavila uvjerenje MUP Kantona Sarajevo od 5. juna 2012. godine, prema kojem je apelantica u periodu od 29. juna 1982. godine pa do 8. maja 2003. godine prijavljivala i odjavljivala prebivalište na različitim adresama, s tim da je 5. augusta 1994. godine prijavila prebivalište na adresi Mis Irbina broj 20, Sarajevo, a da od 8. maja 2003. godine pa nadalje ima prijavljeno prebivalište na adresi Zagrebačka broj 63, Sarajevo. Dalje je navedeno da je iz obavijesti JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, od 22. maja 2012. godine, utvrđeno da apelantica i H. L. nisu bili registrirani kao kupci električne energije na adresi spornog stana. Istaknuto je da je prema obavijestima Federalnog zavoda za statistiku, od 14. februara 2005. godine i 25. maja 2012. godine, utvrđeno da su prilikom provođenja popisa stanovništva u vremenu od 1. do 15. aprila 1991. godine apelantica, H. L. i njihov sin F. L. popisani na adresi Lenjinova broj 69, Sarajevo. Na traženje Uprave, kako je dalje navedeno, mjesna zajednica „Marijin dvor – Crni vrh" svojim aktom od 22. maja 2012. godine je obavijestila Upravu da apelantica, niti H. L. nisu u evidenciji građana na adresi spornog stana. Utvrđeno je da je apelantica u zemljišno-knjižnoj evidenciji Općinskog suda u Sarajevu upisana kao vlasnik stana s dijelom 1/1 koji se nalazi u ulici Zagrebačka broj 63, Sarajevo.

10. U pogledu stana u ulici Mis Irbina broj 20, Uprava je utvrdila da je Agencija za istraživanje i dokumentaciju Bosne i Hercegovine dala 28. augusta 1996. godine saglasnost Zavodu za jednokratno pravo raspolaganja stanom u ulici Mis Irbina broj 20, pod uvjetom da se tim stanom riješi stambeno pitanje H. L, da Agencija ostaje vlasnik tog stana, a da će Zavod obnoviti prema Agenciji svoju saglasnost za jednokratno pravo raspolaganja spornim stanom, datu 13. jula 1994. godine. Dalje je utvrđeno da su 25. septembra 1995. godine apelantica i H. L. u prisutnosti advokata Damira Koldže i Amira Salihagića zaključili sporazum po kome H. L, za slučaj razvoda braka, prenosi na apelanticu sva prava na stan u ulici Mis Irbina broj 20, koji mu je, kako je naveo, „dodijeljen na privremeno korištenje".

11. Također je utvrđeno da je sporni stan rješenjem Agencije za istraživanje i dokumentaciju Bosne i Hercegovine, od 8. jula 1998. godine, dodijeljen na korištenje F. Š, koji je sa Stambenim fondom Grada Sarajeva 10. marta 1999. godine zaključio ugovor o korištenju spornog stana. Utvrđeno je da je 27. februara 2001. godine Zavod podnio Upravi „zahtjev za iseljenje bespravnog korisnika" F. Š. iz spornog stana.

12. Uprava je dalje navela da su u toku postupka saslušani svjedoci Z. I. i S. L. Nakon ocjene izvedenih dokaza i to svakog dokaza posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, Uprava je zaključila da H. L. nije bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, niti je apelantica bila sunosilac stanarskog prava, odnosno član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Također je utvrđeno da apelantici sporni stan 30. aprila 1991. godine nije bio dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), jer se pod domom, kako je zaključeno, podrazumijeva mjesto gdje osoba živi i obavlja svoje uobičajene poslove, a što apelantica u toku postupka nije nesporno i dokazala.

13. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-4154/12 od 26. decembra 2012. godine kojim je odbilo apelanticinu žalbu. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Ministarstvo zaključilo da je Uprava potpuno i pravilno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila materijalno pravo, te za svoju odluku dala jasne i razumne razloge.

14. Apelantica je protiv navedenog rješenja Ministarstva tužbom pokrenula upravni spor. Kantonalni sud je, postupajući u skladu s Odlukom Ustavnog suda broj AP-3956/12 od 27. februara 2014. godine, na sjednici vijeća donio Presudu broj 09 0 U 016875 13 U od 30. juna 2014. godine kojom je apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu.

15. U obrazloženju odluke je navedeno da je Ustavni sud u svojoj odluci broj AP-3956/12 od 27. februara 2014. godine utvrdio povredu apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji se u tom trenutku vodio pred Kantonalnim sudom, te je naložio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku o apelanticinoj tužbi protiv rješenja Ministarstva od 26. decembra 2012. godine, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Imajući u vidu činjenično utvrđenje predmetne stvari i navedene odredbe, Kantonalni sud je u obrazloženju odluke utvrdio da su pobijana rješenja donesena u zakonito provedenom postupku, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Po mišljenju Kantonalnog suda apelantica nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljem tekstu: Zakon o prestanku primjene), niti joj je sporni stan bio dom u smislu člana 8. Evropske konvencije, a kojim licima prema navedenim odredbama pripada pravo na vraćanje stana u posjed.

17. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da su odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima propisani kumulativni uvjeti za sticanje stanarskog prava, pa je donošenjem rješenja Zavoda od 12. marta 1992. godine, kojim se sporni stan dodjeljuje H. L, ispunjen samo jedan od propisanih uvjeta za sticanje stanarskog prava. Dalje je navedeno da se tužbom tvrdilo, a što je i općepoznato, da tada nisu postojali uvjeti za tehnički prijem stambenog objekta u kome je sporni stan i dobijanje upotrebne dozvole za objekat, a time ni uvjeti za zaključenje ugovora o korištenju stana kao propisanog uvjeta za sticanje stanarskog prava. Međutim, kako je utvrdio Kantonalni sud, navedena zakonska odredba kao uvjet sticanja stanarskog prava na stanu propisuje i useljenje u stan. Na tu okolnost, kako je dalje navedeno, prvostepeni organ je proveo dokaz saslušanjem svjedoka koje je apelantica predložila, a čiji iskazi ne potvrđuju činjenicu useljenja u sporni stan H. L, kome je stan dodijeljen, apelantice i njihovog djeteta F. L. Stoga su iskazi svjedoka o tome kada i kako su useljavali u sporni stan, a kada i gdje su iseljavali apelanticinu porodicu, protivni apelanticinim tvrdnjama. Istaknuto je da je apelantica prema zapisnicima s rasprava od 21. aprila 2011. godine i 11. januara 2012. godine, i u podnescima od 9. maja 2011. godine i 4. decembra 2012. godine, tvrdila da su u sporni stan uselili „pred okupaciju Grbavice“, ,,u aprilu 1992. godine", u tužbi u predmetu tog suda broj: U-52/03, „1. aprila 1992. godine“ i da su sporni stan koristili do juna 1992. godine, kada iz sigurnosnih razloga sele u stan u ulici Mis Irbina broj 20. Nasuprot tome, kako je utvrdio Kantonalni sud, svjedoci su tvrdili da su apelanticinu porodicu useljavali u sporni stan početkom marta 1992. godine od kada su i koristili sporni stan, da ne znaju da li je u stanu bilo „struje i vode“ i da su potom početkom maja 1992. godine stvari iznijeli iz spornog stana i da je porodica preselila kod tetke H. L, ujedno i tetke svjedoka S. L, u ulici Sagrdžije. Kantonalni sud je naveo da je iskaze navedenih svjedoka, koji su, kako su sami naveli, i to Z. I., dugogodišnji prijatelj H. L, a S. L., bliski srodnik H. L., ocijenio i pristrasnim i prilagođenim apelanticinom uspjehu, bivše supruge H. L., u postupku vraćanja u posjed spornog stana. S obzirom na navedeno i po mišljenju Kantonalnog suda, H. L. nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu, te stoga po članu 19. stav 1. Zakona o stambenim odnosima ni apelantica nije stekla status sunosioca stanarskog prava, a ni označenim sporazumom od 25. septembra 1995. godine H. L. na apelanticu nije mogao prenijeti prava vezana za sporni stan jer ih ni sam nije imao. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelantica nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene kome bi pripadalo pravo na vraćanje spornog stana u posjed.

18. Kantonalni sud je dalje utvrdio da iz navedenog utvrđenja očigledno proizlazi da 30. april 1991. godine, datum koji je prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Odluci Ustavnog suda broj U-14/00 od 4. maja 2001. godine polazna tačka za razmatranje svih pravnih sporova, apelanticin dom nije bio sporni stan nego stan u ulici Lenjinova broj 69, gdje su pri provedenom popisu stanovništva u vremenu od 1. do 15. aprila 1991. godine popisani apelantica, H. L. i njihov sin F. L., tako da apelantici ni slijedom člana 8. Evropske konvencije ne pripada pravo na vraćanje spornog stana u posjed.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1., člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istakla je da je u postupku utvrđeno da je vlasnik spornog stana Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo, koji je 12. marta 1992. godine donio rješenje kojim je sporni stan dodijeljen apelanticinom bivšem suprugu H. L. Također je istakla da nije sporno da predmetna zgrada u kojoj se nalazio sporni stan nije bila završena, odnosno tehnički primljena, te da je upotrebna dozvola izdata 1999. godine. Stoga je po apelanticinom mišljenju ona imala opravdan razlog zbog kojeg nije mogla useliti u sporni stan u roku od 30 dana koji propisuje član 28. Zakona o stambenim odnosima, a niti je njen bivši suprug kome je sporni stan dodijeljen mogao steći stanarsko pravo na spornom stanu. Apelantica je u apelaciji ponovila navode o prekomjernoj dužini predmetnog postupka koje je istakla u predmetu broj AP-3956/12, u kojem je Ustavni sud svojom odlukom od 27. februara 2014. godine utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku i naložio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku odluči o apelanticinoj tužbi, što je Kantonalni sud i učinio donoseći osporenu presude. U prilog svojih tvrdnji o povredi navedenih prava, apelantica se pozvala na praksu Evropskog suda za ljudska prava.

b) Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod razloga datih u odluci tog suda, te da su apelanticine tvrdnje o povredi prava na koja se pozvala u apelaciji – neosnovane. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da odlukom tog upravnog organa nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji. Istaknuto je da je taj organ svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, «Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantna odredba glasi: Član 11. st. 1. i 2.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

23. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljem tekstu:

nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu s Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VI. Dopustivost

24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 016875 13 U od 30. juna 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je osporenu presudu primila 14. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 23. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelantica osporava navedene odluke, tvrdeći da su joj povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1., člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava na povrat stana. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi s ovim pitanjem potpadaju pod pojam «građanskih prava i obaveza» (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave, odlučujući u upravnom postupku i Kantonalni sud odlučujući u postupku upravnog spora, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, posebno zato što apelantica osim ponavljanja žalbenih navoda koje je isticala u tužbi za pokretanje upravnog spora koje su organi uprave i sud ispitali u osporenim odlukama, i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su organi uprave i sud neosnovano odbili njen zahtjev za povrat spornog stana, pri čemu su pogrešno tumačili član 11. Zakona o stambenim odnosima i član 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. U pogledu apelanticinih navoda da su postojali opravdani razlozi zašto njen bivši suprug nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da nije sporno da nisu postojali uvjeti za tehnički prijem stambenog objekta u kome je sporni stan i dobijanje upotrebne dozvole za objekat, a time ni uvjeti za zaključenje ugovora o korištenju stana kao propisanog uvjeta za sticanje stanarskog prava, ali da odredba člana 11. Zakona o stambenim odnosima kao uvjet sticanja stanarskog prava na stanu propisuje i useljenje u stan. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sud utvrdili da apelantica u provedenom postupku nije dokazala da je ispunjen navedeni zakonski uvjet, zbog čega su zaključili da apelanticin bivši suprug nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu, a time ni apelantica u smislu člana 19. stav 1. Zakona o stambenim odnosima status sunosioca stanarskog prava, niti je apelantica lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene kome bi pripadalo pravo na vraćanje spornog stana u posjed. Ustavni sud dalje zapaža da su organi uprave i u konačnici redovni sud svoje zaključke temeljili na relevantnim odredbama člana 11. stav

2. Zakona o stambenim odnosima i člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, utvrdivši pri tome da apelantica nije dokazala da su u konkretnom slučaju ostvarene zakonske pretpostavke da zahtijeva povrat spornog stana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je redovni sud u konačnici u osporenoj presudi detaljno obrazložio na kojim je sve relevantnim propisima utemeljio osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštovanje doma

35. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Katalog prava – Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

36. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

37. Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije.

38. U konkretnom predmetu, Ustavni sud u vezi s povredom ovog prava mora prvo utvrditi da li se sporni stan o kojem je riječ može smatrati apelanticinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.

39. Prema praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f; Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Također, Ustavni sud je usvojio stav da se «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije, može smatrati i stan u koji se neko lice uselilo na osnovu rješenja o dodjeli stana, čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korištenju stana (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04). Ustavni sud je, također, u svojim odlukama zaključio da je «dom» faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 34/05).

40. Što se tiče pitanja da li se sporni stan može smatrati apelanticinim «domom», u svrhu člana

8. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije primjećuje da je apelantica navela da je njen bivši suprug dobio rješenje o dodjeli spornog stana, ali da iz opravdanih razloga nisu uselili u sporni stan. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano da se „zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje koje je izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan“. Ustavni sud je već istakao da se «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije, može smatrati i stan u koji se neko lice uselilo na osnovu rješenja o dodjeli stana, čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korištenju stana. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da u konkretnom slučaju nije zaključen ugovor o korištenju spornog stana, ali da nije ispunjen ni uvjet useljenja u sporni stan, a što bi u skladu s navedenom praksom Ustavnog suda bio konstituirajući element prava na dom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku utvrđeno da apelantica nije dokazala da je uselila ni da je stanovala u spornom stanu, čime nije ostvarila veze s navedenim stanom kao svojim domom u smislu življenja u njemu i obavljanja svojih uobičajenih poslova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se sporni stan ne može smatrati apelanticinim domom u smislu garancija iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije – neosnovani.

Pravo na imovinu

42. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje.

43. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda AP-1121/05 od 27. juna 2006. godine tačka 43. i AP-1035/05 od 12. aprila 2006. godine, tačka 8), smatra da predmetni stan ne predstavlja apelanticinu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo iz razloga što član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti, npr., kroz nasljedstvo (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/02). U konkretnom slučaju, apelanticin bivši suprug nije imao status nosioca stanarskog pravo na predmetnom stanu, a time ni apelantica status sunosioca stanarskog prava, niti je apelantica u toku postupka dokazala da su ona i njen bivši suprug uopće ušli u posjed predmetnog stana, odnosno da su ga koristili.

44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelanticinu „imovinu“ , zbog čega su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

45. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su upravni organi i redovni sud za svoje odluke, kojima je u konačnici odbijen apelanticin zahtjev za povrat spornog stana, dali obrazloženja za koja je Ustavni sud utvrdio da nisu proizvoljna.

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer apelantica u provedenom postupku nije dokazala da je sporni stan bio njen dom u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije.

47. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kad stan, koji je bio predmet osporenih odluka, ne predstavlja apelanticinu imovinu koja bi uživala zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3449/14 (J. L.) | Sudska praksa | Aktio