Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-228/17 (R. B.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalid
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-228/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-228/17, rješavajući apelaciju Rusmira Bojčića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rusmir Bojčić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011385 15 U od 18. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rusmir Bojčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 17. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 011385 15 U od 18. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo za pitanja branitelja/boraca Mostar), kojim je apelantu priznato svojstvo RVI X grupe sa 20% invaliditeta i priznato pravo na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je osporeno rješenje tuženog doneseno u izvršenju presude Kantonalnog suda na osnovu člana 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, po službenoj dužnosti u obnovljenom postupku. Kantonalni sud je naveo da se u obrazloženju tog rješenja navodi da je, postupajući po presudi Kantonalnog suda, pribavljen Nalaz i mišljenje ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje, koja je nakon neposrednog pregleda apelanta i uvidom u postojeću medicinsku dokumentaciju u spisu, utvrdila da se invaliditet cijeni po tački 220a- 20%, te da je pribavljeno izjašnjenje stranke u formi usmene izjave i da je razmatrajući nalaz i mišljenje posebne ljekarske komisije iz člana 47. stav 4. navedenog zakona ocijenjeno da je isti donesen u skladu sa važećim Pravilnikom o radu ljekarskih komisija, te je isti poslužio kao razlog za obnovu u skladu sa članom 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Kantonalni sud je zaključio da navedeni nalaz predstavlja pouzdan osnov za utvrđivanje činjeničnog stanja u konkretnoj upravnoj stvari, a da apelant tužbenim navodima taj nalaz nije doveo u bilo kakvu sumnju. Naime, Kantonalni sud je istakao da se radi o stručno-medicinskim organima vještačenja u ovoj oblasti, koji su svoj nalaz i mišljenje dali na osnovu medicinske dokumentacije i neposrednog pregleda apelanta uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Kantonalni sud je naglasio da je navedeni nalaz jasan i dovoljno obrazložen sa detaljnim opisom stanja oštećenja organizma i činjenicama koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, kako je to propisano članom 8. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, radi čega se i tužbeni navodi apelanta u tom pogledu ukazuju neosnovanim. Kantonalni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanta na mišljenje stalnog sudskog vještaka specijaliste fizijatra dr. E. A., koji nalaz je dostavio kao dokaz, s obzirom da u konkretnoj upravnoj stvari utvrđivanje procenta vojnog invaliditeta shodno odredbama citiranog Zakona i Pravilnika vrše posebne ljekarske komisije. Kantonalni sud je konstatovao da su neosnovani apelantovi tužbeni prigovori o proteku roka u kojem se može izvršiti obnova postupka po službenoj dužnosti. Naime Kantonalni sud je ukazao, da je odredbom članom 249. stav 3. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), a koje odredbe se primjenjuju u konkretnom slučaju (shodno članu 53. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica), propisano da nakon proteka roka od pet godina od dostavljanja konačnog rješenja stranci, da se obnova ne može tražiti niti se može pokrenuti po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je naglasio da je u konkretnom slučaju rješenje kojim je postupak okončan (konačno rješenje) doneseno 29. oktobra 2007.godine, a obnova postupka po službenoj dužnosti pokrenuta je prije donošenja rješenja od 23. januara 2012. godine (kojim rješenjem je prvi put ukinuto rješenje od 29. oktobra 2007. godine). Kantonalni sud je pojasnio da je citirana zakonska odredba jasna i da je istom određeno da se postupak obnove po službenoj dužnosti mora pokrenuti u roku od pet godina, a ne i završiti u tom roku. Kantonalni sud je ukazao da je upravni postupak pokrenut, shodno odredbama člana 123. ZUP-a, čim je nadležni organ izvršio ma koju radnju radi vođenja postupka.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je sporno rješenje kojim je apelantu smanjena invalidnost doneseno mimo zakonom određenog roka, odnosno da je protekao rok u kojem se može izvršiti obnova postupka po službenoj dužnosti. Apelant također navodi da mu nije data mogućnost da pobija dokaz-nalaz ljekarske komisije, jer je odbijeno razmatranje nalaza stalnog sudskog vještaka specijaliste fizijatra dr. E. A., kao i da je predmetni nalaz ljekarske komisije sačinjen suprotno Pravilniku o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (o proteku roka i predmetnom nalazu ljekarske komisije), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman