Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2527/14 (M. Ž.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2527/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2527/14, rješavajući apelaciju Mijata Žugića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mijata Žugića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 001960 13 Rev od 27. marta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mijat Žugić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 29. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 001960 13 Rev od 27. marta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Željka Majdova (u daljnjem tekstu: tužilac ili protivtuženi) zatraženo je 1. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. februara 2017. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužioca i protivtužbenom zahtjevu apelanta, Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj 80 0 P 001960 11 P2 od 12. marta 2012. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev na način što je raskinut kupoprodajni ugovor od 10. oktobra 2000. godine koji je bio zaključen između tužioca kao kupca i apelanta kao prodavca čiji su predmet bile nekretnine (u naravi benzinska pumpa), te je apelant obavezan da tužiocu vrati novčani iznos koji je dobio na ime kupoprodajne cijene nekretnine i da mu na ime neosnovanog obogaćenja po osnovu ulaganja u nekretninu koja je bila predmet ugovora isplati određeni novčani iznos (novčani iznosi i period početka zakonske zatezne kamate navedeni u izreci i obrazloženju presude). Istom presudom je (stav II) odbijen u cjelini apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužilac u svojstvu protivtuženog na ime naknade štete i neosnovanog obogaćenja isplati određene novčane iznose.

6. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je nakon sprovedenog dokaznog postupka, te pojedinačne i ukupne analize i ocjene svih dokaza utvrđeno da je apelant sa tužiocem 10. oktobra 2000. godine zaključio kupoprodajni ugovor čiji je predmet benzinska pumpa za kupoprodajnu cijenu od 720.000,00 DM, da je do zaključenja ugovora tužilac apelantu isplatio 300.000,00 DM i da se obavezao preostali iznos cijene od 420.000,00 DM isplatiti do 31. decembra 2000. godine, te da je ugovoreno da se prenos prava svojine izvrši nakon isplate kupoprodajne cijene. Takođe je utvrđeno da su apelant i tužilac prethodno zaključili pismeni ugovor pred svjedocima 26. jula 1999. godine, čiji je predmet bila ista nekretnina i ista kupoprodajna cijena, kao i u kupoprodajnom ugovoru, pri čemu su osim predmeta kupoprodaje ugovorili da tužilac apelantu plaća zakupninu koja ne ulazi u otplatu kupoprodajne cijene. Visina mjesečne zakupnine od 8. avgusta do 8. novembra 1999. godine je 3.000,00 KM a nakon tog perioda do konačne otplate kupoprodajne cijene srazmjerno isplaćenom iznosu u odnosu na ugovorenu kupoprodajnu cijenu. Osim navedenog, u postupku je utvrđeno da je tužilac vršio ulaganja i da su izvedeni radovi imali vrijednost od 99.883,72 KM, da je tužilac bio u posjedu kupljenih nekretnina sve do blokade benzinske pumpe koju je izvršila Poreska uprava RS u oktobru 2003. godine zbog utaje poreza, da je apelant ušao u posjed nekretnine 3. novembra 2004. godine, da je tužilac apelantu isplatio, pored iznosa od 300.000,00 KM, i iznos od 55.000,00 KM na ime zakupnine i da do 31. decembra 2000. godine ukupan iznos zakupnine koji je tužilac bio dužan platiti apelantu iznosi 51.000,00 KM. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, u postupku je utvrđeno da je u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji pred svjedocima iz 1999. godine apelant bio u sporu sa D.P. i J.J. radi utvrđivanja prava svojine na predmetnim nepokretnostima i poništenja hipoteke i da je pravosnažnom Presudom prvostepenog suda broj P-655/00 od 7. jula 2003. godine utvrđeno da su imenovani sa apelantom suvlasnici na predmetnim nepokretnostima, i to: D.P. sa 3.186/10.000 dijela, J.J. sa dijelom od 674/10.000 i apelant sa dijelom od 6.140/10.000.

7. Shodno navedenom utvrđenju, Osnovni sud je ocijenio da apelant u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora nije bio vlasnik predmetnih nekretnina i da je tužilac s osnovom uskratio isplatu preostalog dijela kupoprodajne cijene saglasno članu 123 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući u vidu da je između apelanta i ostalih suvlasnika poslije zaključenja kupoprodajnog ugovora izvršena civilna dioba nekretnina u izvršnom postupku i da su zaključkom prvostepenog suda od 24. januara 2008. godine te iste nekretnine prodate trećem licu, Osnovni sud je, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, zaključio da postoji osnov za raskid ugovora. Stoga je tužiočev zahtjev za raskid kupoprodajnog ugovora usvojen i apelant na osnovu odredbe člana 132 stav 2 ZOO obavezan na vraćanje isplaćenog dijela kupoprodajne cijene i novčanih sredstava po osnovu tužiočevog ulaganja u nekretninu sa zakonskom zateznom kamatom saglasno članu 214 ZOO.

8. U pogledu neosnovanosti apelantovog protivtužbenog zahtjeva, Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da apelant nije bio savjestan prodavac i da mu stoga ne pripada pravo na isplatu traženog iznosa od 552.965,56 KM za neosnovano obogaćenje, jer bi po tom osnovu imao pravo na isplatu samo do 31. decembra 2000. godine. Poslije ovog datuma, kako je dalje navedeno, mogao je tražiti samo naknadu štete koje mu u konkretnoj situaciji ne pripada, jer je kriv za nemogućnost ispunjenja ugovora. Takođe, Osnovni sud je, ocjenjujući da je krajem decembra 2000. godine benzinska pumpa zatvorena, da je osnovna djelatnost benzinske pumpe bila maloprodaja naftnih derivata, a koja do 2005. godine nije vršena, da je prodaja vršena preko preduzeća tužioca, što je utvrđeno iz krivične presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), kojom je tužilac proglašen krivim i osuđen za krivično djelo utaja poreza i doprinosa iz člana 277 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona RS, zaključio da u postupku nije dokazano da je promet u maloprodaji vršen preko benzinske pumpe. Imajući to u vidu, Osnovni sud je ocijenio da se sticanje bez osnova može tražiti na ime koristi od posjedovanja nepokretnosti, a ne od dobiti koju je ostvarilo preduzeće tužioca “Aleks petrol” d.o.o. nelegalno, pa nije prihvatio nalaz vještaka finansijske struke od 30. novembra 2011. godine po kojem neostvarena dobit apelanta iznosi 552.965,56 KM s obzirom na njegov suvlasnički dio od 61,40%. Osnovni sud je zaključio da apelant nema pravo na izgubljenu dobit nakon isteka roka za izvršenje ugovora, jer je kriv za raskid ugovora, zbog čega je njegov protivtužbeni zahtjev u cjelini odbijen.

9. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 001960 12 Gž 2 od 29. novembra 2012. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda ukinuta u dijelu u kome je odbijen protivtužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 314.982,00 KM, kao i u dijelu u kome je odlučeno o troškovima parničnog postupka i u tom dijelu je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku jasno proizilazi da, prema odredbi člana 510 ZOO, ispunjenje konkretnog kupoprodajnog ugovora nesporno više nije moguće i da je stoga tužbeni zahtjev za raskid tog ugovora u cjelini osnovan, kako je prvostepeni sud pravilno zaključio. Ovo zbog toga što je 2008. godine benzinska pumpa koja je bila predmet ugovora prodata u izvršnom postupku trećem licu i stoga tužilac ne može steći nikakvo pravo na predmetnim nepokretnostima (kako je bilo ugovoreno), niti je apelant u mogućnosti da mu preda prodatu stvar u posjed i da mu omogući da na njoj stekne svojinu čak ni u svom suvlasničkom dijelu koji je imao. Što se tiče neosnovanosti dijela protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu izgubljene dobiti u visini od 552.965,56 KM na način kako je opredijelio apelant, dakle, na osnovu dobiti koju je ostvarilo preduzeće tužioca „Aleks petrol” d.o.o., a ne tužilac lično, potvrđena je pravilnost prvostepene presude, jer je tužba podnesena protiv tužioca, a ne pravnog lica koje je tu dobit ostvarilo. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da bi apelant imao pravo na naknadu koristi od upotrebe njegove stvari po članu 219 ZOO, ali da se na ovaj osnov pozvao tek u žalbi, što je je suprotno članu 207 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Budući da apelant nije dokazao osnovanost ovog zahtjeva, Okružni sud je zaključio da je žalbu u ovom dijelu valjalo odbiti pa je primjenom člana 226 ZPP prvostepena presuda u ovom dijelu potvrđena.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 001960 13 Rev od 27. marta 2014. godine apelantova revizija je djelimično uvažena i drugostepena presuda u odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva preinačena na način da je žalba protiv prvostepene presude djelimično uvažena i tužilac obavezan da apelantu po osnovu naknade za korist koju je imao od upotrebe nekretnina (iz ugovora o kupoprodaji - benzinske pumpe) isplati iznos od 27.232,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 8. aprila 2008. godine do isplate. U obrazloženju presude je ponovljen predmet spora i činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostepenom postupku, te je, nakon ispitivanja drugostepene presude u granicama navoda iz revizije i po službenoj dužnosti, zaključeno da je drugostepena presuda u potvrđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu pravilna, dok je u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi je ponovljen predmet konkretnog spora i naveden sadržaj odredbe člana 132 ZOO (dejstvo raskida) kojom je propisano da raskidom ugovora zbog neispunjenja prestaje da postoji pravni odnos obavezivanja, da su stranke momentom raskida oslobođene svojih ugovornih obaveza, da nijedna od njih više ne može zahtijevati izvršenje ugovora, jer ga nema, te da se može samo tražiti naknada štete, ukoliko su se ispunili uslovi za tu naknadu. Međutim, s tim u vezi se postavilo pitanje kako djeluje raskid ugovora u situaciji kad su ugovorne strane već djelimično izvršile svoje obaveze, te je s tim u vezi zaključeno da raskid u principu djeluje retroaktivno, odnosno da dolazi do jednostrane ili obostrane restitucije. Vrhovni sud je naglasio da jednostrana restitucija postoji ukoliko je jedna stranka djelimično ili potpuno izvršila svoju obavezu, ona ima pravo da traži od druge stranke povrat onog što je dala, odnosno da postoji dvostrana restitucija ukoliko su obje stranke djelimično izvršile svoje obaveze, onda svaka stranka treba da povrati drugoj ono što je od nje primila, postavljajući se na taj način u situaciju kao da između njih nikada nije bio zaključen ugovor. Takvo dejstvo, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, ne treba miješati sa naknadom štete i njenim obimom. Vrhovni sud je pojasnio da se raskidom ugovora o kupoprodaji stvari vraćaju u prijašnje stanje, te se i međusobne obaveze stranaka izvršavaju istovremeno, prvenstveno u naturi, a ako to nije moguće, onda u novcu. Pored povrata u prijašnje stanje, svaka strana je dužna drugoj nadoknaditi koristi koje je od stvari imala, te je s tim u vezi naglašeno da se mora istovremeno suditi i o zahtjevu za naknadu koristi koje je ugovorna strana od stvari imala. Shodno tome, raskidom ugovora se, osim naknade štete zbog raskida ugovora koji treba drugu stranku postaviti u onaj materijalni položaj u kojem bi ona bila da je ugovor izvršen, pokreće i pitanje naknade štete koju stranka trpi usljed neispunjenja ugovora prema članu 262 ZOO.

11. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je naglasio da je u konkretnom revizionom postupku sporan osnov protivtužbenog zahtjeva apelanta za isplatu iznosa od 552.965,56 KM po osnovu naknade za korist koju je tužilac imao od nepokretnosti koja je vraćena apelantu, dok o drugom dijelu protivtužbenog zahtjeva za naknadu štete još nije pravosnažno odlučeno. Vrhovni sud je naglasio utvrđene činjenice iz kojih proizilazi da je između tužioca, kao fizičkog lica, i apelanta postojao dogovor o plaćanju zakupnine koja ne ulazi u otplatu kupoprodajne cijene od 8. avgusta do 8. novembra 1999. godine, a od tada do konačne otplate srazmjerno isplaćenom iznosu u odnosu na ugovorenu kupoprodajnu cijenu, da je tužilac isplatio apelantu na ime dijela kupoprodajne cijene do 31. decembra 2000. godine iznos od 300.000,00 KM i na ime zakupnine za 17 mjeseci, do 31. decembra 2000. godine, iznos od 51.000,00 KM, da je tužilac bio u posjedu kupljenih nepokretnosti do oktobra 2003. godine i da je apelant ušao u posjed 3. novembra 2004. godine. U vezi sa navedenim utvrđenim činjenicama, Vrhovni sud je zaključio da apelant na osnovu odredbe člana 132 stav 4 ZOO osnovano traži naknadu za korist koju je tužilac u međuvremenu imao od korišćenja predmeta ugovora (benzinske pumpe) na koje ne utiče savjesnost apelanta kao ugovorne strane. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu koristi u vidu neplaćene zakupnine za period u kojem je tužilac koristio predmetne nepokretnosti, a nije platio zakupninu, i to od 1. januara 2001. godine do 30. oktobra 2004. godine, ukupno za 46 mjeseci. S obzirom na to da se apelantov suvlasnički dio može izraziti u procentu od 61,40%, tužilac je prema ugovorenoj cijeni od 720.000,00 DM, što odgovara istom iznosu izraženom u valuti KM, do 31. decembra 2000. godine bio dužan apelantu isplatiti preostali iznos kupoprodajne cijene od 142.080,00 KM, a kako nije platio 32,14% ugovorene cijene, obavezan je da u ovom procentu za sporni period plati srazmjeran dio zakupnine u visini od 27.232,86 KM.

12. Vrhovni sud je u pogledu pismenog ugovora pred svjedocima koji je između apelanta i tužioca zaključen 26. jula 1999. godine, naveo da je taj ugovor, pored elemenata kupoprodajnog ugovora, sadržavao i elemente ugovora o zakupu istih nepokretnosti, koji je nakon zaključenja predmetnog ugovora, u dijelu koji se odnosi na zakup, ostao na snazi, jer je tužilac nastavio da plaća zakupninu. Isto tako, utvrđeno je da ugovorena zakupnina od 3.000,00 KM mjesečno u odnosu na apelanta, s obzirom da na njegov suvlasnički dio iznosi 1.842,00 KM, pa kako tužilac apelantu nije platio 32,14% cijene, to je u ovom procentu za sporni period dužan platiti srazmjeran dio zakupnine koji iznosi 592,00 KM mjesečno ili ukupno za 46 mjeseci 27.232,86 KM. Budući da je apelant postavljenim zahtjevom potraživao naknadu za korist od upotrebe stvari koja je bila predmet kupoprodaje, a sud nije vezan pravnim osnovom navedenim u protivtužbi, Vrhovni sud je primjenom člana 132 stav 4 ZOO odlučio kao u izreci presude. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da preko tog iznosa ovaj protivtužbeni zahtjev nije osnovan, jer je apelant do ulaska u posjed nepokretnosti koristio novac tužioca isplaćen na ime dijela kupoprodajne cijene i zato ne može osnovano potraživati da mu tužilac plati zakupninu u punom iznosu, zbog čega je osporena drugostepena presuda u preostalom odbijajućem dijelu pravilna i kao takva potvrđena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant ukazuje da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda u dijelu odluke kojom je preko dosuđenog iznosa odbijen njegov protivtužbeni zahtjev povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U navodima apelacije je naglašeno da dio presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu nije sporan, ali je ukazano na dio presude koji je u pogledu protivtužbenog zahtjeva prihvaćen samo u jednom dijelu. S tim u vezi je konačna odluka Vrhovnog suda dovedena u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbom člana 132 stav 4 ZOO. Apelant, naime, smatra da je prilikom utvrđivanja visine koristi koju je pribavio tužilac Vrhovni sud pogrešno dosudio samo ugovorenu i neisplaćenu zakupninu, jer, po mišljenju apelanta, neplaćena zakupnina nije jedina korist koju je tužilac imao korišćenjem sporne benzinske pumpe. U suštini, smatra da se u konkretnom slučaju radi o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni navedene zakonske odredbe, zbog čega je predloženo da se apelacija usvoji i utvrdi povreda prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i da su u obrazloženju odluke dati jasni i precizni razlozi kojima se taj sud rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 121. stav 2.

Odgovornost za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja (1) Isto tako, ugovarač odgovara i za pravne nedostatke ispunjenja i dužan je da štiti drugu stranu od prava i zahtijeva trećih lica kojima bi njeno pravo bilo isključeno ili suženo.

Član 123. stav 1.

Kad ispunjenje obaveze jedne strane postane neizvjesno (1) Ako je ugovoreno da prvo jedna strana ispuni svoju obavezu, pa se poslije zaključenja ugovora materijalne prilike druge strane pogoršaju u toj mjeri da je neizvjesno da li će ona moći ispuniti svoju obavezu, ili ako ta neizvjesnost proizilazi iz drugih ozbiljnih razloga, strana koja se obavezala da prva ispuni svoju obavezu može odložiti njeno ispunjenje dok druga strana ne ispuni svoju obavezu ili dok ne pruži dovoljno obezbjeđenje da će je ispuniti.

Član 124.

Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 126. stav 3.

Kad ispunjenje o roku nije bitni sastojak ugovora (3) Ako dužnik ne ispuni obavezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora.

Član 132.

Dejstvo raskida (1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

Član 214.

Obim vraćanja Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Član 219.

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Član 510.

Sankcije pravnih nedostataka (1) Ako prodavac ne postupi po zahtjevu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčevog prava, kupac može, po svom izboru, raskinuti ugovor ili zahtijevati srazmjerno sniženje cijene.

(2) Ako prodavac ne udovolji kupčevom zahtjevu da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzija trećeg, kupac može raskinuti ugovor ako se zbog toga njegova svrha ne može ostvariti.

(3) U svakom slučaju kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete.

(4) Međutim, ako je kupac u času zaključenja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno, nema pravo na naknadu štete ako se ta mogućnost ostvari, ali ima pravo zahtijevati vraćanje, odnosno sniženje cijene.

16. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 207.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.

Prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji nisu iznijeti pred prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi.

Ako su usljed iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza prouzrokovani troškovi u postupku povodom žalbe, ove troškove će nezavisno od ishoda spora snositi ona stranka koja je iznijela nove činjenice, odnosno predložila nove dokaze.

Član 240.

Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 250.stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 001960 13 Rev od 27. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. maja 2014. godine a apelacija je podnesena 29. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom, u dijelu kojim je njegov protivtužbeni zahtjev odbijen preko dosuđenog iznosa, povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Apelant suštinski ukazuje da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu u kom je njegov zahtjev za naknadu koristi preko dosuđenog iznosa odbijen u postupku odlučivanja o reviziji.

24. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kad ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica, ili u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje na koje je apelant ukazao, ispitati da li je pobijana presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih propisa.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, napominje da se u predmetnom postupku raspravljalo o tužbenom zahtjevu tužioca utemeljenom na razlozima za raskid ugovora o kupoprodaji i neosnovanom obogaćenju po osnovu ulaganja u predmet ugovora (benzinsku pumpu) i protivtužbenom zahtjevu apelanta kojim je tražio naknadu štete (u kom dijelu postupak nije pravosnažno okončan) i naknadu koristi koju je tužilac stekao na osnovu zaključenog ugovora, a koji je među strankama nesporno raskinut. Apelacionim navodima je ukazano isključivo na propuste učinjene od Vrhovnog suda u pogledu pravosnažnog dijela odluke kojom je apelantov protivtužbeni zahtjev odbijen preko dosuđenog iznosa naknade koristi koju apelant potražuje od tužioca. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije, ispitati taj dio osporene odluke.

27. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud djelimičnim usvajanjem apelantove revizije u okviru granica odlučivanja u postupku povodom ovog vanrednog pravnog lijeka, pazeći pri tome na pravilnu primjenu materijalnog prava, prije svega ponovio predmet spora iz protivtužbe i činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, nalazeći da je odluka nižestepenih sudova o protivtužbenom zahtjevu zasnovana u dijelu naknade koristi (ne i naknade štete, jer u tom dijelu odluka nije pravosnažna) na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri tome se za Vrhovni sud, kod nesporne činjenice da je kupoprodajni ugovor raskinut, postavilo pitanje djelovanja raskida ugovora u situaciji kad su ugovorne strane već djelimično izvršile svoje obaveze (kao što je konkretan slučaj), te je s tim u vezi zaključeno da raskid u principu djeluje retroaktivno, odnosno da dolazi do jednostrane ili obostrane restitucije. Zatim je u potpunosti naveden sadržaj odredbe člana 132 ZOO kojim je propisano dejstvo raskida ugovora, te u vezi s tim apelantov pravni osnov da, pored naknade štete (u kom dijelu je predmet vraćen na ponovni postupak), od tužioca u svojstvu protivtuženog zahtijeva i naknadu koristi koju je tužilac imao upotrebom nekretnine – predmeta ugovora (benzinske pumpe). S tim u vezi je zaključeno da su nižestepeni sudovi odbijanjem ovog dijela apelantovog protivtužbenog zahtjeva pogrešno primijenili materijalno pravo. Takođe je pritom Vrhovni sud imao u vidu utvrđenu činjenicu iz koje proizilazi da su apelant i tužilac prije zaključenja konkretnog kupoprodajnog ugovora imali zaključen predugovor kojim je dogovoreno plaćanje zakupnine za korišćenje nekretnine (benzinske pumpe) koja ne ulazi u otplatu kupoprodajne cijene iz ugovora, te je zaključio da u tom smislu na naknadu koristi u vidu zakupnine ne može uticati savjesnost apelanta kao ugovorne strane, kako su nižestepeni sudovi prethodno pogrešno zaključili. Stoga je Vrhovni sud, imajući u vidu odredbu člana 132 stav 4 ZOO kojom je propisano da je svaka ugovorna strana u slučaju raskida ugovora dužna vratiti drugoj strani korist koju je imala od onoga što je dužna vratiti, te imajući u vidu predugovor kojim je utvrđena visina zakupnine, način i rok plaćanja, kao i suvlasnički dio apelanta u predmetnoj nekretnini utvrdio procenat, a zatim i iznos zakupnine (koristi) za sporni period, konkretno od januara 2001. godine do oktobra 2004. godine. Takođe je u vezi sa navedenim odlučenjem Vrhovni sud naglasio da nije vezan pravnim osnovom navedenim u protivtužbi (kojom je apelant tražio naknadu i za korist od upotrebe stvari), te je primjenom relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava drugostepenu presudu preinačio i apelantov zahtjev usvojio u određenom (dosuđujućem dijelu) u pogledu neisplaćene zakupnine (koristi koju je tužilac imao) dok je preko tog zahtjeva protivtužbeni zahtjev odbijen.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZOO i ZPP, prilikom odlučenja naveo jasne i precizne razloge u pogledu zaključka da je apelantov protivtužbeni zahtjev djelimično osnovan i da je stoga tužilac obavezan da mu po osnovu naknade za korist koju je imao od upotrebe predmeta ugovora (koji je raskinut) isplati određeni novčani iznos za određeni period u vidu neisplaćene zakupnine. Osim toga, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava, niti zapaža da je apelantu u okviru predmetnog parničnog postupka bilo uskraćeno pravo koje pruža član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. Navedeno posebno zato što je Vrhovni sud u osporenoj odluci obrazložio na kojim je relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava utemeljio svoju odluku, dajući za svoj stav argumentovano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud na temelju rezultata dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenom postupku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava iz ZOO, navodeći jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu djelimične osnovanosti protivtužbenog zahtjeva za naknadu izgubljene dobiti, presudu utemeljio na relevantnim odredbama ZOO i ZPP.

30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2527/14 (M. Ž.) | Sudska praksa | Aktio