Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1973/14 (L. D.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1973/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1973/14, rješavajući apelaciju Latifa Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Latifa Delića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Pr 025186 13 Pžp od 27. februara 2014. godine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Latif Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Maida Grizović, advokat iz Zenice, podnio je 29. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 Pr 025186 13 Pžp od 27. februara 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 Pr 025186 13 Pr od 14. oktobra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i ovlaštenog organa Policijske stanice Kakanj (u daljnjem tekstu: ovlašteni organ) zatraženo je 23. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i ovlašteni organ dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 25. do 31. januara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Općinski sud je Rješenjem o odgovornosti zbog propuštanja broj 36 0 Pr 025186 13 Pr od 14. oktobra 2013. godine okrivljenog H.K. (u daljnjem tekstu: okrivljeni) proglasio odgovornim za počinjenje prekršaja iz člana 184. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na cestama u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja), jer je upravljao motornim vozilom bez položenog vozačkog ispita i izrekao mu novčanu kaznu u iznosu od 300,00 KM. Istim rješenjem, na osnovu odredaba člana 19. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), okrivljenom je izrečena zaštitna mjera oduzimanja putničkog motornog vozila sa pripadajućim ključem sa podacima kao u dispozitivu rješenja, kao predmeta upotrijebljenog u izvršenju prekršaja, te je određeno da se predmetno vozilo sa pripadajućim ključevima predaje ovlaštenom organu na raspolaganje radi predaje ili uništenja.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da svrha kažnjavanja prema okrivljenome do sada nije postignuta, niti je na njega odgojno utjecala s obzirom na to da iz stanja u spisu proizlazi da je ranije kažnjavan 67 puta, i to za prekršaje iz oblasti Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja 20 puta, da se ostali prekršaji odnose na narušavanje javnog reda i mira i prekršaje iz oblasti Zakona o šumama, te da neplaćeni dug u registru novčanih kazni iznosi 33.250,00 KM.

7. Općinski sud je dalje naveo da je odredbom člana 19. st. 1. i 2. Zakona o prekršajima propisano da se predmeti koji su upotrijebljeni i bili namijenjeni izvršenju prekršaja mogu oduzeti i kada nisu vlasništvo okrivljenog, ako je to u interesu opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnosti robnog prometa, ili razlozi javnog morala, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. U konkretnom predmetu odluka o zaštitnoj mjeri oduzimanja putničkog motornog vozila u apelantovom vlasništvu izrečena je radi zaštite opće sigurnosti, kao i postojanja opasnosti da će ponovo biti upotrijebljeno u činjenju prekršaja s obzirom na to da je okrivljeni višestruki specijalni povratnik u činjenju prekršajnih djela. Također, iz stanja u spisu proizlazi da je predmetno vozilo u posjedu okrivljenog s obzirom na to da je i ranije upotrebljavao to vozilo prilikom izvršenja različitih prekršaja. Imajući u vidu odredbu člana 19. stav 3. Zakona o prekršajima, Općinski sud je odredio da se oduzeto vozilo sa pripadajućim ključem predaje ovlaštenom organu na raspolaganje radi prodaje ili uništenja.

8. Apelant je kao vlasnik putničkog motornog vozila izjavio žalbu protiv odluke o izrečenoj zaštitnoj mjeri u kojoj je naveo da je okrivljeni vozilo uzeo bez njegovog znanja, dok je boravio u bolnici, zbog čega je predložio da mu se vozilo vrati.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 36 0 Pr 025186 13 Pžp od 27. februara 2014. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je okrivljeni višestruki povratnik u vršenju prekršaja, da u registru novčanih kazni postoji dug u iznosu od 33.250,00 KM za počinjenih 65 prekršaja, među kojima je i 18 prekršaja iz oblasti saobraćaja. Također, Kantonalni sud je naveo da iz sudskog spisa proizlazi da je okrivljeni u vršenju prekršaja iz oblasti saobraćaja konstantno upotrebljavao oduzeto vozilo zbog čega postoje svi uvjeti za primjenu člana 19. Zakona o prekršajima. Imajući u vidu da je okrivljeni višestruki povratnik u činjenju prekršaja iz oblasti saobraćaja, da konstantno upravlja vozilom bez položenog vozačkog ispita, te da je povratnik u izvršenju prekršaja predmetnim vozilom, Kantonalni sud je zaključio da je u potpunosti opravdan zaključak prvostepenog suda u pogledu izricanja zaštitne mjere oduzimanja putničkog motornog vozila.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je, između ostalog, naveo da je okrivljeni bez njegovog znanja uzeo automobil, dok se nalazio u bolnici, i napravio prekršaj, a Općinski sud apelanta nije pozvao da se izjasni na koji način je okrivljeni došao u posjed vozila. Također, apelant ističe da se, prema stavu sudske prakse, zaštitna mjera oduzimanja putničkog motornog vozila izriče ukoliko je okrivljeni više puta počinio prekršaj istim vozilom, ali da Općinski sud nije ocijenio koliko je puta okrivljeni počinio prekršaj apelantovim vozilom. Najzad, apelant smatra da je Kantonalni sud, odlučujući o njegovoj žalbi, zanemario procesnopravne odredbe, jer je propustio utvrditi da odluka prvostepenog suda nije donesena na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji predmetnu apelaciju.

b)Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantove navode smatra apsolutno neosnovanim i da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporene odluke.

12. Općinski sud je naveo da su netačni apelantovi navodi da sud nije ocijenio koliko je puta okrivljeni počinio prekršaj predmetnim vozilom. Uvidom u dostavljene dokaze od ovlaštenog organa proizlazi da su druge osobe (apelantov sin), kao i okrivljeni u više navrata (2. maja 2013. godine, 17. maja 2013. godine, 26. maja 2013. godine, 2. juna 2013. godine i 13. juna 2013. godine) zatečeni i zaustavljani od ovlaštenih službenih osoba (čuvara šuma ili policijskih službenika) kako upravljaju navedenim vozilom prevozeći drvnu masu koja potječe bilo iz kaznenog djela šumske krađe ili prekršajnog djela. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da se može zaključiti da je apelant predmetno vozilo davao na upravljanje kako okrivljenom, tako i drugim osobama koje su koristile vozilo prilikom izvršenja prekršajnih i kaznenih djela. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da ne postoji kršenje apelantovih prava i da je apelacija neosnovana.

13. Ovlašteni organ je u odgovoru na apelaciju naveo da je okrivljeni specijalni višestruki povratnik u činjenju težih prekršaja iz oblasti saobraćaja, da oduzeto vozilo nije ispunjavalo osnovne tehničke uvjete da bi učestvovalo u saobraćaju i da je korišteno za vršenje šumske krađe, zbog čega smatra da su odluke redovnih sudova utemeljene i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 31/06, 37/10), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase: Član 9. stav 2.

Primjena odredaba Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona, sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (»Službene novine Federacije BiH«, br. 35/03, 37/03, 56/03 i 28/05 - u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) će se mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku […] Glava XXIII. Odjeljak 1. pod nazivom - “Žalba na prvostepenu presudu […] i Glava XXIX. pod nazivom - “Postupak za primjenu sigurnosnih mjera, za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i za opoziv uvjetne osude”.

Član 17.

Zaštitne mjere (1) Zaštitne mjere mogu se propisati samo zakonom.

(2) Za prekršaj se mogu propisati sljedeće zaštitne mjere:

oduzimanje predmeta;

zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti;

potpuna ili djelomična zabrana upravljanja motornim vozilom, i vanbolničko liječenje od ovisnosti.

Član 18.

Izricanje zaštitnih mjera (1) Sud može rješenjem o prekršaju okrivljenom izreći jednu ili više zaštitnih mjera. Kada razlozi za izricanje zaštitnih mjera prestanu postojati, zaštitna mjera će biti opozvana.

(2) Trajanje zaštitne mjere predstavlja najkraći period koji je potreban da se okrivljeni spriječi da učini sličan prekršaj, kao što je određeno od strane suda, uzimajući u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, uključujući, ali ne ograničavajući se na težinu prekršaja i njegove posljedice, stepen odgovornosti okrivljenog, uvid u evidenciju o njegovim prethodnim prekršajima ili krivičnim djelima, njegovu finansijsku situaciju, kao i da li je iskazao kajanje.

(3) Nadležni organ može prekršajnim nalogom izreći samo jednu zaštitnu mjeru u najkraćem predviđenom trajanju.

Član 19.

Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja ili koji su nastali izvršenjem prekršaja mogu se oduzeti ako su vlasništvo okrivljenog.

(2) Predmeti iz stava 1. ovog člana mogu se oduzeti i kada nisu vlasništvo okrivljenog, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnost robnog prometa ili razlozi javnog morala, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

(3) Sud koji donosi rješenje o prekršaju odredit će, u skladu s posebnim propisima, hoće li se oduzeti predmeti uništiti, prodati ili predati odgovarajućem nadležnom organu. Sredstva ostvarena prodajom pripadaju odgovarajućem budžetu u skladu sa zakonom koji uređuje pripadnost javnih prihoda.

(4) Predmeti koji se po zakonu mogu oduzeti ili se oduzimaju, oduzet će se i kada se prekršajni postupak ne završi odlukom kojom se okrivljeni oglašava odgovornim ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti ili razlozi morala, kao i u drugim slučajevima određenim posebnim zakonom. O oduzimanju predmeta donosi se posebno rješenje.

(5) Oduzimanjem predmeta ne dira se u pravo trećih osoba na naknadu štete od okrivljenog.

15. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04 i 28/05) u relevantnom dijelu glasi:

Odjeljak 1 ‐ Žalba na prvostepenu presudu Član 308. stav 5.

Subjekti žalbe (5) Žalbu može podnijeti i osoba čiji je predmet oduzet ili od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

Član 310. stav 4.

Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka žalbe (4) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji i uprkos dužnoj pažnji i oprezu nisu mogli biti prikazani na glavnoj raspravi. Žalitelj je dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze – dužan je navesti činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati.

Glava XXIX - POSTUPAK ZA PRIMJENU SIGURNOSNIH MJERA, […]

Član 412.

Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZ FBiH moraju oduzeti, oduzet će se i kada se krivični postupak ne okonča presudom kojom se osuđenik proglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala o čemu se donosi posebno rješenje.

(2) Rješenje iz stava 1. ovog člana donosi sud u trenutku kad je postupak završen, odnosno kad je obustavljen.

(3) Rješenje o oduzimanju predmeta iz stava 1. ovog člana donosi sud, odnosno vijeće i kada je u presudi kojom je optuženik proglašen krivim propušteno donošenje takve odluke.

(4) Ovjereni prijepis rješenja o oduzimanju predmeta dostavit će se vlasniku predmeta ako je vlasnik poznat.

(5) Protiv rješenja iz st. od 1. do 3. ovog člana vlasnik predmeta ima pravo na žalbu zbog nepostojanja zakonskog osnova za oduzimanje predmeta.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 36 0 Pr 025186 13 Pžp od 27. februara 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelant primio 3. marta 2014. godine a da je podnio apelaciju 29. aprila 2014. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

20. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima u dijelu odluke o izricanju zaštitne mjere oduzimanja predmeta povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. U pogledu primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na svoju Odluku broj U 122/03 od 27. oktobra 2004. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/05, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je, u sličnim činjeničnim okolnostima, zaključio da su sudovi odlučivali o apelantovom građanskom pravu u smislu da su ga lišili imovine tokom krivičnog postupka vođenog protiv M. A. i drugih. Također, Ustavni sud ukazuje i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Silickienė protiv Litvanije (vidi, Evropski sud, zahtjev broj 20496/02, odluka od 10. aprila 2012. godine, tač. 45. i 46) prema kojoj „…. Sud smatra da je mjera konfiskacije koja je posljedica djela za koje je pokojni muž podnositeljice predstavke krivično gonjen, štetno utjecala na imovinska prava podnositeljice predstavke, te, prema tome, nesumnjivo predstavlja miješanje u njeno pravo na mirno uživanje imovine (vidi, AGOSI protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 24. oktobra 1986. godine, stav 65, Serija A broj 108, Arcuri i ostali protiv Italije (odluka broj 52204/99 od 5. jula 2001. godine). Budući da su imovinska prava građanska prava u smislu člana 6. stav 1. Konvencije, ta odredba je bila primjenjiva na osnovu njegovog građanskog aspekta, te je podnositeljica predstavke, prema tome, imala pravo da sud odluči o sporu u vezi s njenim građanskim pravom....“

24. Prema tome, imajući u vidu da je predmetno vozilo koje je oduzeto u prekršajnom postupku protiv okrivljenog apelantovo vlasništvo, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, nalazi da se u konkretnom postupku u dijelu odluke o izricanju zaštitne mjere oduzimanja predmeta odlučivalo o apelantovim imovinskim pravima, odnosno da se ishod postupka odnosio na apelantova građanska prava, te zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

25. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što Općinski sud prilikom donošenja odluke nije pozvao apelanta da se izjasni na koji način je okrivljeni došao u posjed vozila, te nije ocijenio koliko je puta okrivljeni počinio prekršaj predmetnim vozilom. Također, smatra da je Kantonalni sud u žalbenom postupku zanemario procesnopravne odredbe, jer je propustio da utvrdi da odluka prvostepenog suda nije donesena na osnovu brižljive i savjesne ocjene svih izvedenih dokaza.

26. Polazeći od apelacijskih navoda, suštinsko pitanje koje se postavlja pred Ustavni sud u konkretnom slučaju jeste da li je apelantu kao osobi čija je imovina oduzeta pružena puna procesna zaštita prilikom oduzimanja imovine, odnosno da li je apelant u konkretnom postupku imao adekvatnu mogućnost da zaštiti svoje imovinsko pravo pred redovnim sudovima. U vezi sa time, Ustavni sud ukazuje da procesna poštenost praktički znači stranački koncipiran kontradiktoran postupak u kojem su saslušane obje strane tako da je objema stranama osiguran međusobno ravnopravan položaj pred sudom. Evropski sud je u predmetu Lazarević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, zahtjev br. 61435/08, odluka od 30. septembra 2010. godine) naveo: „…Sud ponavlja da koncept poštenog suđenja podrazumijeva i pravo na kontradiktorni postupak. To pravo znači da stranke u krivičnom ili građanskom postupku moraju u načelu imati priliku ne samo obznaniti bilo koji dokaz koji je potreban da bi uspjele sa svojim zahtjevima nego i znati za sve dokaze i očitovanja predočene, odnosno podnesene radi utjecaja na odluku suda i davati primjedbe na njih (…). Ovo se stajalište ne mijenja kad je očitovanje neutralno u pogledu pitanja o kojemu treba odlučiti sud, ili, po mišljenju određenog suda, ne predstavlja nikakvu činjenicu ili tvrdnju koja se već nije pojavila u pobijanoj odluci (vidi predmete Kukkonen v. Finland, br. 57793/00, stav 20, 7. juna 2007. godine, i Sharomov v. Rusija, br. 8927/02, stav 44, 15. januara 2009. godine)…“.

27. Dovodeći u vezu navedeno sa predmetnim postupkom, Ustavni sud zapaža da je na osnovu odredaba člana 19. st. 1. i 2. Zakona o prekršajima prema okrivljenom izrečena zaštitna mjera oduzimanja apelantovog vozila. Prilikom donošenja odluke o oduzimanju vozila Općinski sud je ocijenio da je okrivljeni upravljao predmetnim vozilom bez položenog vozačkog ispita, zatim, da je ranije prekršajno kažnjavan za počinjenje 65 prekršaja (prvostepeni sud navodi 67), među kojima je 18 prekršaja (prvostepeni sud navodi 20) iz oblasti sigurnosti saobraćaja na cestama, te da u registru kazni postoji dug okrivljenog u iznosu od 33.250,00 KM. Osim navedenog, Općinski sud je imao u vidu i da je predmetno vozilo okrivljeni ranije upotrebljavao prilikom vršenja različitih prekršaja. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant protiv navedenog rješenja izjavio žalbu Kantonalnom sudu u kojoj je naveo da je vlasnik vozila i da je okrivljeni uzeo vozilo bez njegovog znanja dok je boravio u bolnici. Kantonalni sud je apelantovu žalbu odbio, ponovno ukazujući na okolnosti koje je prvostepeni sud utvrdio u pogledu okrivljenog.

28. U pogledu zakonskog osnova, na temelju kojega su redovni sudovi donijeli odluku o oduzimanju apelantovog vozila, Ustavni sud zapaža da su odredbama člana 19. Zakona o prekršajima propisani uvjeti i postupak za oduzimanje predmeta koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja, ili koji su nastali izvršenjem prekršaja. Tim odredbama propisana je i mogućnost oduzimanja predmeta koji nisu vlasništvo okrivljenog ukoliko to zahtijevaju interesi opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnosti robnog prometa ili razlozi javnog morala, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Međutim, iz odredaba Zakona o prekršajima proizlazi da nije propisana obaveza saslušanja osobe čija se imovina oduzima, niti takva obaveza proizlazi iz odredaba Zakona o krivičnom postupku koje se shodno primjenjuju u prekršajnom postupku. Dakle, Ustavni sud uočava da osoba čija se imovina oduzima od okrivljenog nema status stranke u prvostepenom postupku, odnosno nema mogućnost da radi zaštite svoje imovine predlaže dokaze, ispituje stranke i druge učesnike tokom postupka. Prema tome, sve do donošenja odluke o oduzimanju predmeta ona ne može niti znati da li će njeni predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja biti oduzeti, niti može na bilo koji način predloženim dokazima utjecati na odluku suda, odnosno zaštititi svoju imovinu.

29. Ustavni sud dalje zapaža da, u slučaju kada sud utvrdi da je neophodno oduzimanje predmeta koji nisu vlasništvo okrivljenog (jer to zahtijevaju interesi opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnost robnog prometa ili razlozi javnog morala, kao i drugi slučajevi predviđeni zakonom), jedina procesna zaštita koja je na raspolaganju vlasnicima takvih predmeta jeste mogućnost podnošenja žalbe neposredno višem sudu, odnosno u konkretnom slučaju Kantonalnom sudu. Takva mogućnost proizlazi iz odredbe člana 308. stav 5. Zakona o krivičnom postupku koja se shodno primjenjuje u prekršajnom postupku, a kojom je propisano: „Žalbu može podnijeti i osoba čiji je predmet oduzet ili od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.“ Međutim, iz odredbe člana 61. Zakona o prekršajima kojom su propisani žalbeni osnovi u prekršajnom postupku proizlazi da se žalba može izjaviti samo zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima; ili odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu. Dakle, proizlazi da se žalba ne može izjaviti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Prema tome, vlasnicima predmeta koji se oduzimaju od okrivljenog nije osigurana ni mogućnost da, u skladu sa odredbom člana 310. stav 4. Zakona o krivičnom postupku, koja se također shodno primjenjuje u prekršajnom postupku, u žalbi iznesu nove činjenice i nove dokaze koje objektivno nisu ni mogli prikazati na usmenoj raspravi, a relevantni su za osporavanje izrečene zaštitne mjere oduzimanja predmeta. U tom pogledu Ustavni sud zapaža i da je apelant, u suštini, osporavao utvrđeno činjenično stanje, ukazujući da je okrivljeni vozilo uzeo bez njegovog znanja, dok je boravio u bolnici, čime je pokušavao dokazati da ne postoji veza između učinjenog prekršaja i upotrebe apelantovog vozila, odnosno da ne postoje zakonski uvjeti za oduzimanje vozila.

30. Pri tome Ustavni sud ukazuje da nije odlučujuće da li su Zakon o prekršajima i Zakon o krivičnom postupku navedeno postupanje redovnih sudova striktno propisivali, budući da prema Ustavu Bosne i Hercegovine odredbe Evropske konvencije imaju prioritet nad svim drugim zakonima i moraju se direktno primjenjivati (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3184/16 od 10. oktobra 2016. godine, stav 48, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi sa time, Ustavni sud ukazuje na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine u kojemu je navedeno da se prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. Dakle, na ovaj način je utvrđena ustavna obaveza svih sudova da u postupcima koje vode i odlukama koje donose u okviru svoje nadležnosti primjenjuju standarde ljudskih prava i osnovnih sloboda.

31. Stoga, dovodeći u vezu navedeno sa relevantnom praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelant nije imao na raspolaganju procesne garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da u prvostepenom postupku nije bio saslušan na okolnosti upotrebe vozila, niti mu je omogućeno da u drugostepenom postupku prezentira dokaze radi zaštite svoje imovine koja je predmet oduzimanja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama, u dijelu odluke o izricanju zaštitne mjere oduzimanja predmeta – putničkog motornog vozila, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)Ostali navodi

32. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelantu kao vlasniku oduzete imovine nije pružena puna procesna zaštita pred redovnim sudovima s obzirom na to da u prvostepenom postupku nije bio saslušan na okolnosti upotrebe vozila, niti mu je omogućeno da u drugostepenom postupku prezentira dokaze radi zaštite svoje imovine.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1973/14 (L. D.) | Sudska praksa | Aktio