Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5521/14 (H. Z.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vanparnični postupak
  • Eksproprijacija
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5521/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine u predmetu broj AP-5521/14, rješavajući apelaciju Hajrudina Zukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Zukića,podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 072507 14 Gž od 24. novembra 2014. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 072507 13 V od 25. juna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Zukić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 17. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 072507 14 Gž od 24. novembra 2014. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 V 072507 13 V od 25. juna 2014. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 V 072507 13 V od 25. juna 2014. godine, apelantu je, kao ranijem vlasniku određena naknada za nekretnine eksproprisane djelimičnim rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinskopravne poslove (broj i datum pobliže navedeni u izreci rješenja) u određenom novčanom iznosu, sve kako je pobliže precizirano u izreci rješenja.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je konstatovao da je predmet odlučivanja u predmetnoj vanparničnoj stvari određivanje naknade za apelantovo eksproprisano zemljište i voćne zasade, budući da pred nadležnim organom uprave nije postignut sporazum o naknadi. Takođe, Osnovni sud je konstatovao da je prema odredbi člana 33. stav 1. Zakona o eksproprijaciji Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“, br. 26/04, 19/07, 2/08, 19/10, 15/11; u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji), a u vezi sa odredbom člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“, br. 1/01, 8/03, 40/04, 19/07; u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) odlučna činjenica, koju sud treba utvrditi u postupku određivanja naknade, tržišna vrijednost eksproprisanih nekretnina.

4. Osnovni sud je prihvatio procjenu tržišne vrijednosti eksproprisanih voćnih zasada koju je u svom nalazu i mišljenju sačinio vještak poljoprivredne struke S.K, konstatujući da je podatak o tržišnoj vrijednosti tih nepokretnosti, naveden u predmetnom nalazu i mišljenju, potpun, objektivan i sačinjen u skladu sa zakonom i u skladu sa tom procjenom odredio je naknadu za navedene eksproprisane nekretnine. Dalje, Osnovni sud je prihvatio procjenu tržišne vrijednost eksproprisanog građevinskog zemljišta koju je sačinila Komisija za utvrđivanje iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina Direkcije za finansije Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: Komisija), konstatujući da je podatak o tržišnoj vrijednosti tih nepokretnosti, naveden u predmetnoj procjeni, potpun, objektivan i sačinjen u skladu sa zakonom i u skladu sa tom procjenom odredio je naknadu za navedene eksproprisane nekretnine. Naime, Osnovni sud je konstatovao da je Komisija procjenu vrijednosti eksproprisanog zemljišta izvršila na temelju važećih propisa uviđajem na licu mjesta, pri tome uvidom u Prostorni plan Brčko Distrikta BiH 2007-2017, utvrdivši da je zemljište koje se ekspropriše građevinsko zemljište, prilikom koje procjene je uzela u obzir relevantne pokazatelje-parametre: površinu zemljišta, vrijednost za zonu gdje se zemljište nalazi, vrijednost za upotrebu zemljišta, vrijednost za pristup zemljišta i faktor atraktivnosti 1,20. Nasuprot tome, Osnovni sud nije prihvatio procjenu tržišne vrijednosti vrijednosti eksproprisanog zemljišta koja se zasniva na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke Z.B. Osnovni sud je naime konstatovao da je navedeni vještak u svom nalazu upoređivao neprovjerene i neagrumentovane podatke (sve kako je detaljno opisano u obrazloženju rješenja), pa da na osnovu toga nije mogao doći do pravilne tržišne cijene za predmetno zemljište u momentu donošenja rješenja. Takođe, u vezi sa apelantovim prigovorom da navedeni vještak u cijenu nije uračunao afekcionu vrijednost i korektivne faktore i prijedlogom za dopunu nalaza vještaka u tom smislu, Osnovni sud je, između ostalog istakao da afekciona vrijednost predstavlja posebnu subjektivnu vrijednost stvari i nije procjenjiva objektivnim mjerilima, a da materijalni propisi koji regulišu predmetnu materiju u Brčko Distrktu BiH ne propisuju da se tržišna vrijednost eksproprisane nekretnine uvećava za korektivne faktore, zbog čega je taj prijedlog odbio.

5. Shodno navedenom, Osnovni sud je na osnovu člana 142. Zakona o vanparničnom postupku, u vezi sa članom 33. i članom 40. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, odlučio kao u izreci rješenje i utvrdio da dosuđeni iznos predstavlja tržišnu vrijednost eksproprisanih nekretnina u momentu donošenja tog rješenja.

6. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda, koju je Apelacioni sud odbio rješenjem broj 96 0 V 072507 14 Gž od 24. novembra 2014. godine i potvrdio prvostepeno rješenje.

7. Apelacioni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je Osnovni sud temeljem provedenih i pravilno ocjenjenih dokaza u konkurenciji dva dokaza o tržišnoj vrijednosti predmetnog zemljišta, prvog kojeg je ponudio predlagač (procjena Komisije) i drugog kojeg je ponudio apelant (nalaz i mišljenje vještaka Z.B.), u situaciji kada žalbom nije argumentovano osporen i pobijen zaključak tog suda da su upoređivani neprovjereni i neargumentovani podaci, prvostepeni sud u nedostatku drugih pokazatelja o tržišnoj vrijednosti pravilno opredijelio za procjenu Komisije. Pri tome, Apelacioni sud je ukazao da sud odlučuje na podlozi činjeničnog stanja koje je rezultat dozvoljenog disponiranja stranaka svojim zahtjevima, a da je njihovo pravo i dužnost prikupljati činjeničnu građu i izvoditi dokaze koji će potvrditi osnovanost svojih zahtjeva. Apelacioni sud je konstatovao da apelant očigledno nije uspio dokazati da je tržišna vrijednost eksproprisanog zemljišta veća od 13,66 KM za m², pa je onda prvostepeni sud „morao posegnuti“ za onom procjenom koja sadrži odgovarajuće pokazatelje o tržišnoj vrijednosti. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je zaključio da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani i da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom provedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje, na podlozi kojeg je pravilno primijenio materijalno pravo, te da je svoju odluku opravdao pravilnim razlozima.

8. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant zapravo ponavlja navode koje isticao u postupku pred redovnim sudovima, smatrajući da su u osporenim odlukama proizvoljno cijenjeni dokazi, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Apelant u suštini tvrdi da mu u smislu člana 21. Zakona o vlasništvu i člana 34. Zakona o eksproprijaciji u konkretnom slučaju nije dosuđena naknada u visini tržišne vrijednosti eksproprisanih nekretnina (zemljišta) i da su u vezi sa tim redovni sudovi uzeli u obzir kao dokaz procjenu Komisije, a da su proizvoljno cijenili odnosno nisu uzeli u obzir nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Z.B. i „afekcionu vrijednost“ tih nekretnina. Pored toga, apelant tvrdi da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda, „čime je prouzrokovana diskriminacija“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud zapaža da u suštini apelant smatra da su u osporenim odlukama pogrešno ocijenjeni dokazi, te da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, pa mu slijedom toga nije dosuđena adekvatna naknada za eksproprisane nepokretnosti (zemljište) u visini tržišne vrijednosti tih nepokretnosti, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, ukazuje da je rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

12. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u osporenim odlukama kojima je određena naknada za eksproprisane apelantove nepokretnosti, pozvali na odredbe čl. 33. i 40. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, u vezi sa odredbom člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu. Ustavni sud dalje primjećuje da su u vezi sa tim redovni sudovi obrazložili da je dokazni postupak u konkretnom slučaju bio usmjeren na određivanje tržišne vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti, te da je u tom smislu prihvaćena procjena tržišne vrijednosti eksproprisanog zemljišta koju je izvršila Komisija, a nije prihvaćena procjena tržišne vrijednosti eksproprisanog zemljišta koju je izvršio vještak građevinske struke Z.B. Ustavni sud takođe primjećuje da su redovni sudovi osporenim odlukama obrazložili iz kojih razloga su prihvatili kao relevantnu procjenu tržišne vrijednosti eksproprisanog zemljišta koju je izvršila Komisija, a nisu prihvatili procjenu koju je izvršio vještak građevinske struke.

13. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 33. Zakona o eksproprijaciji propisano: „ Naknada za eksproprisanu nekretninu određuje se u novcu u visini tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine ili davanjem druge odgovarajuće nekretnine u vrijednosti ne većoj od tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine u vrijeme zaključenja sporazuma o naknadi. Tržišnu vrijednost nekretnina utvrđuje Direkcija za finansije Distrikta (u daljnjem tekstu: Direkcija), na zahtjev Odjeljenja. […].“ Takođe, odredbom člana 40. stav 1. Zakona o eksproprijaciji je propisano: „Ako se sporazum o naknadi u cjelini ne postigne u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, Odjeljenje će dostaviti pravomoćno rješenje o eksproprijaciji, sa svim spisima nadležnom sudu, radi određivanja naknade. Pored toga, odredbom člana 21 stav 2. Zakona o vlasništvu je propisano: „U slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, vlasnik ima pravo na naknadu u skladu sa propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćanja naknade. Osim toga, u vezi sa apelantovim pozivanjem na odredbu člana 34. Zakona o eksproprijaciji, Ustavni sud ukazuje da je navedenom zakonskom odredbom propisano: „ Prijašnji vlasnik eksproprisane nekretnine nema pravo na naknadu za eksproprisanu građevinu izgrađenu bez odobrenja za građenje. Prijašnji vlasnik bespravno izgrađene građevine iz stava 1 ovog člana, ima pravo da poruši građevinu i odnese materijal u roku koji odredi Odjeljenje. Izuzetno od odredbe stava 1 ovog člana, prijašnji vlasnik eksproprisane nekretnine ima pravo na naknadu za izgrađeni individualni stambeni objekat ili stambeni dio stambeno-poslovnog objekta“.

14. Imajući u vidu gore navedeno, te citirane odredbe Zakona o vlasništvu i Zakona o eksproprijaciji, kao i činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz predočenih dokumenata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili sva sporna pitanja. Takođe, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za prihvatanje procjene tržišne vrijednosti eksproprisanog zemljišta koju je izvršila Komisija i neprihvatanje te procjene koju je izvršio vještak građevinske struke Z.B. odnosno da su dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pri čemu su obrazložili zašto apelantovi navodi, koje ponavlja u apelaciji, nisu mogli dovesti do drugačije odluke tog suda, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Nasuprot apelantovom mišljenju, ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da su proizvoljno cijenjeni dokazi i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, a apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetima koji su pokretali ista činjenična i pravna pitanja kao i u konkretnom slučaju (vidi, između ostalih Ustavni sud: Odluka o dopustivosti: broj AP-702/15 od 15. septembra 2016. godine) u kojima je zaključio da su Apelacioni sud i Osnovni sud obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta.

15. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih ustavnih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Ustavni sud takođe zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant uz apelaciju nije ponudio relevantne dolaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelanta o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5521/14 (H. Z.) | Sudska praksa | Aktio