Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-233/17 (T. D.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-233/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-233/17, rješavajući apelaciju Tomislava Damjanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomislav Damjanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 019627 15 Rev 2 od 27. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Damjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 17. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 019627 15 Rev 2 od 27. oktobra 2016. godine. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom obavezan je tuženi („Jahorina osiguranje“ a.d. Pale - Filijala Bijeljina) da apelantu isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti, na ime duševnih bolova zbog naruženosti, na ime pretrpljenog fizičkog bola i na ime pretrpljenog straha) i materijalne štete (u vidu troškova liječenja), kao i da mu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je sa preostalim djelom tužbenog zahtjeva, preko dosuđenih iznosa apelant odbijen.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev da mu tuženi naknadi nematerijalnu i materijalnu štetu koju je apelant, kao treće lice, pretrpio u saobraćajnoj nezgodi. Vrhovni sud je konstatovao da je utvrđena naknada nematerijalne štete rezultat sagledavanja svih okolnosti propisanih odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje određuju visinu pravične naknade. Vrhovni sud je ocijenio da dosuđeni iznosi nisu prenisko odmjereni niti su izvan standarda „pravične naknade“ koji je verifikovala sudska praksa u primjeni navedene odredbe, pa sa apelantovi navodi da mu je dosuđena naknada nematerijalne štete preniska ne mogu prihvatiti. Vrhovni sud je posebno naglasio da prema nalazima i mišljenjima vještaka medicinske struke, štetne posljedice koje trpi apelant u pretežnom djelu nisu proistekle iz predmetne saobraćajne nezgode koja se dogodila 2006. godine, nego iz nezgode koja se desila 2003. godine, a za koju štetu je apelantu već dosuđena naknada. Vrhovni sud je istakao da su bez uticaja apelantovi navodi da zbog nedostatka novčanih sredstava nije mogao predložiti nadvještačenje, odnosno vještačenje po drugim vještacima, jer je propustio da u smislu člana 403. u vezi sa članom 400. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), predloži da se troškovi novog vještačenja isplate iz sredstava suda. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao da je apelant na ročištu za glavnu raspravu izričito izjavio da ne predlaže novo vještačenje i zatražio da se odluka donese na temelju ocjene postojećih nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke. Vrhovni sud je naveo da je pri utvrđivanju mjere uzročnog doprinosa svakog učesnika u saobraćajnoj nezgodi, potrebno sa posebnom pažnjom cijeniti ne samo sve okolnosti pod kojima je došlo do te nezgode već naročito strogost saobraćajnih pravila kojih se svaki od učesnika u saobraćajnoj nezgodi morao pridržavati u datoj saobraćajnoj situaciji, te izvidjeti samo značenje tih pravila sa gledišta bezbijednosti odvijanja saobraćaja i uzročni značaj kršenja tih pravila za nastanak nezgode. Vrhovni sud je istakao da kada se ima u vidu nesporno utvrđena činjenica da apelant, kao saputnik vozača bicikla sa motorom, nije nosio zaštitnu kacigu, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da postoji njegov doprinos nastanku štete (član 192. stav 1. ZOO). Vrhovni sud je pojasnio da se taj doprinos ogleda u tome što bi štetne posljedice bile blaže, a time bi manji bio i obim štete, da je apelant nosio kacigu. Vrhovni sud je ocijenio da je zbog propusta da na glavi nosi kacigu, apelant doprinio šteti u omjeru od 20%. Naime, Vrhovni sud je pojasnio da bi do povređivanja apelanta došlo i da je nosio kacigu ali bi obim štete bio manji, pa su po ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi opravdano umanjili utvrđene iznose naknade štete za navedeni procentualni doprinos apelanta. Vrhovni sud je usvoji apelantovu reviziju u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, te je povećao iznos troškova koji pripadaju apelantu. Vrhovni sud je konstatovao koji troškovi i u kojem iznosu pripadaju apelantu prema stanju spisa, a sve u skladu Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Vrhovni sud je istakao da kako je apelant djelimično uspio sa tužbenim zahtjevom (oko 1/3 dijela zahtjeva), srazmjerno postignutom uspjehu dosuđen mu je određeni novčani iznos.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi kako nadležni sudovi nisu pravilno odmjerili visinu naknade nematerijalne štete, doprinos apelantu nastanku štete i troškove postupka, te da zbog nedostatka novčanih sredstava nije mogao predložiti vještačenje po drugim vještacima, odnosno da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, zanemarujući niz nespornih činjenica i da su proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, kao i povredi drugih prava na koja se apelant pozvao, odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivno-pravnih propisa, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, ni drugih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Okružni sud u Bijeljini i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman