Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-548/17 (Republika Srpska)
Odluka donesena 28. 02. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-548/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
28. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 28. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-548/17, rješavajući zahtjev Republike Srpske za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Republike Srpske za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske-Sjedište zamjenika Istočno Sarajevo, podnio je, 8. februara 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 016159 16 Rev od 24. novembra 2016. godine, S1 3 P 016159 Gž 15 nd 27. jula 2016. godine i S1 3 P 016159 14 P od 3. jula 2015. godine. Apelantica je takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje navedene presude Suda BiH od 3. jula 2015. godine u dijelu u kojem je utvrđeno pravo vlasništva Bosne i Hercegovine na nekretninama upisanim u privremenom listu preciziranom u presudi i dijela presude Suda BiH od 27. jula 2016. godine kojim se nalaže Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove (u daljenjem tekstu: Republička uprava) da izvrši uknjižbu prava vlasništva na Bosnu i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na navedenim nekretninama i izvrši brisanje svih prava apelantice na predmetnin nekretninama, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 016159 14 P od 3. jula 2015. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice te je utvrđeno pravo vlasništva Bosne i Hercegovine na nekretninama upisanim u privremenom listu nepokretnosti preciziranim u presudi (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) koje u naravi čine objekat Ministarstva odbrane i pašnjak IV klase ukupne površine 11.474,00 m2 (stav 1.). Presudom je naloženo Republičkoj upravi da izvrši uknjižbu prava vlasništva na Bosnu i Hercegovinu na predmetnim nekretninama te je naloženo i da se izvrši brisanje upisa svih prava apelantice, Javnog preduzeća „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac (u daljnjem tekstu: drugotužena) i „M:tel“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: trećetužena) na predmetnim nekretninama u posjednovnim listovima preciziranim u presudi (stav 2.). Presudom su obavezani apelantica, drugotužena i trećetuženi da trpe da se tužiteljica uknjiži u katastar nepokretnosti Republičke uprave kao nositeljica prava vlasništva na predmetnim nekretninama preciziranim u presudi kao i da se izvrši brisanje upisa svih prava tuženih na predmetnim nekretnimana (stav 3.). Presudom su, također, obavezani apelantica, drugotužena i trećetuženi da tužiteljici naknade troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi.
3. U obrazloženju je navedeno da je predmetna nekretnina pripadala Državnom sekretarijatu narodne odbrane SFRJ. Na osnovu odredbi člana 1. Zakona o privremenoj zabrani rasplaganja državnom imovinom BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) data je definicija državne imovine, tako da se pod takvom imovinom podrazumijeva državna imovina BiH koja je predmet raspodjele imovine bivše SFRJ. Navedeno je da je na osnovu Sporazuma o pitanjima sukcesije bivše SFRJ, Aneks A čl. 2. i 7., predmetna nekretnina, kao državna imovina bivše SFRJ koja se nalazi na teritoriji BiH, prenesena u vlasništvo BiH 1. marta 1992. godine kada je BiH proglasila svoju nezavisnost. Shodno navedenom, pravo vlasništva na datoj lokaciji uživa država BiH, tako da je svako suprotno raspolaganje ili promjena upisa, koji se temelje na prethodno navedenim propisima, nezakonito. Navedeno je i da je na osnovu relevantnih odredbi Zakona o odbrani BiH te odluke Predsjedništva BiH o veličini, strukturi i lokacijama Oružanih snaga BiH, predmetna nekretnina određena kao „perspektivna vojna lokacija koja se ne može dati u posjed i na korištenje bilo kojem subjektu koji nije nadležan za pitanja odbrane“, odnosno koja se može predati samo Ministarstvu odbrane BiH. Prema obrazloženju Suda BiH, Visoki predstavnik za BiH je 26. septembra 2006. godine donio Odluku o izmjenama i dopuna Zakona. Obrazloženo je da navedena odluka u relevantnom dijelu glasi kako slijedi: “Dio državne imovine koja će i dalje služiti za potrebe odbrane na osnovu i u skladu sa čl.71.-74. Zakona o odbrani BiH se također izuzima od privremene zabrane proglašene ovim zakonom“. Navedeno je i da je odlukom Ustavnog suda BiH broj U 1/11 navedeno da je pravo države BiH da reguliše pitanje državne imovine a što proizlazi i iz odredbe člana IV/4e Ustava BiH, te da prvenstveno država BiH ima pravo nastaviti da reguliše državnu imovinu odnosno da je titular državne imovine. Sud BiH je naveo i da su prigovori apelantice, da taj sud nije nadležan za postupanje u predmetnom slučaju, neosnovani jer je nadležnost Suda BiH u ovom i sličnim predmetima propisana članom 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, kojim je, između ostalog, propisano da Sud BiH postupa u imovinskim sporovima između države BiH i entiteta.
4. Protiv navedene presude apelantica, drugotužena i trećetuženi su podnijeli žalbe Sudu BiH (drugostepenom vijeću) koji je presudom broj S1 3 P 016159 15 Gž od 27. jula 2016. godine žalbu apelantice odbio i potvrdio prvostepenu presudu, u dijelu u kojem je utvrđeno pravo vlasništva BiH na predmetnim nekretninama i naloženo Republičkoj upravi da izvrši uknjižbu prava vlasništva na BiH na predmetnim nekrentinama i da zvrši brisanje upisa svih prava apelantice upisanim na predmetnim nekretninama, što je apelantica dužna da trpi. Presudom su žalbe drugotužene i trećetuženog usvojene i prvostepena presuda, u dijelu koji se odnosi na brisanje upisa svih prava ovih tuženih na predmetnim nekretninama upisanih u posjedovnim listovima preciziranim u presudi ukinuta, te se Sud BiH se oglasio nenadležnim ukinute su sve provedene pradnje i tužba u tom dijelu odbačena. Osim toga, presudom su žalbe drugotužene i trećetuženog usvojene i prvostepena presuda preinačena i u dijelu u kojem je zahtijevano da ovi tuženi trpe da se tužiteljica uknjiži u katastar nepokretnosti Republičke uprave kao nositeljica prava vlasništva na predmetnim nekretninama, na način da se tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbija. Presudom je preinačena odluka o troškovina na način preciziran u presudi te obavezana apelantica da sve obaveze po ovoj presudi izvrši u roku od 30 dana od dana dostavljanja drugostepene presude. U obrazloženju je navedeno da, vezano za žalbu apelatnice, taj sud prihvata sve razloge koje je u osporenoj presudi dao prvostepeni sud zbog čega je žalba apelantice neosnovana, dok je u odnosu na žalbe drugotužene i trećetuženog navedeno da su osnovane, obzirom da nema pasnivne legitimacije na strani ovih tuženih obzirom jer ovi tuženi nisu upisani kao titulari vlasništva na predmetnim nekretninama.
5. Protiv navedene presude apelantica je izjavili reviziju Sudu BiH (revizijskom vijeću) koji je presudom broj S1 3 P 016159 16 Rev od 24. novembra 2016. godine reviziju odbio kao neosnovanu, prihvatajući pravni stav nižestepenih sudova a što je detaljno obrazloženo u osporenoj presudi.
6. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i čl. 1., 3. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da sudovi nisu nikako mogli dodijeliti predmetne nekrentine tužiteljici jer se na taj način oduzima dio teritorije Republici Srpskoj, koji joj je pripao Dejtonskim sporazumom. Navodi da je o raspodjeli imovine, kao što je predmetna, mogla odlučiti samo komisija formirana od predstavnika nivoa vlasti na osnovu sporazuma o raspodjeli državne imovine na teritoriji BiH, a što nikada nije učinjeno niti je sporazum sačinjen, kao i da u konkretnom slučaju nije bilo nikakvog osnova za primjenu Sporazuma o sukcesiji jer je to međunarodni sporazum. Također smatra da Sud BiH nije nadležan u predmetnom slučaju jer isključivu nadležnost ima Osnovni sud u Vlasenici, obzirom da se predmetne nekretnine nalaze na teritoriji koju pokriva nadležnost tog suda. Zbog navedenog apelantica smatra da bi izvršenjem osporenih presuda mogle nastati neotklonjivo štetne posljedice po apelanticu i da zbog toga traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom bi obustavio izvršenje osporenih presuda na način prezentiran u prethodnim tačkama ove odluke.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da naloži redovnim sudovima da ne provode izvršenje osporenih presuda Sud BiH, kojim je utvrđeno da tužiteljica ima pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i naloženo da se izvrši upis tog prava tužiteljice. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelantica svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na navodima o kršenju ustavnih prava tokom predmetnog postupka. Međutim, te navode će Ustavni sud razmatrati prilikom odlučivanja o apelaciji, pa oni sami za sebe ne mogu predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman