Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2291/14 („NPC International“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Nematerijalna šteta
- Kleveta
- Legitiman cilj
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Sloboda izražavanja
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Miješanje
- Proporcionalnost
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Troškovi postupka
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2291/14
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2291/14, rješavajući apelaciju „NPC International“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „NPC International“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 004385 13 Gž od 24. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 004385 08 P od 7. oktobra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „NPC International“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnejm tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 004385 13 Gž od 24. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 004385 08 P od 7. oktobra 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Lj. O. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 14. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tužiteljica dostavili su odgovor na apelaciju 26. septembra i 10. oktobra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 004385 08 P od 7. oktobra 2013. godine apelant i Goran Mihajlović (u daljnjem tekstu: drugotuženi) su obavezani da tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. marta 2013. godine pa do konačne isplate, kao i da joj solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.750,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak tužbenog zahtjeva tužiteljice je odbijen.
6. U obrazloženju presude se navodi da je tužiteljica u tužbi navela da je u dnevnom listu „Press“, čiji je izdavač apelant, a glavni i odgovorni urednik drugotuženi, 12. marta 2008. godine u broju 290, na naslovnoj strani lista, objavljen tekst „Novi skandal u Brčkom“ sa podnaslovom „Porno šefica“ i dvije porno-fotografije nepoznate osobe na kojima su crnom trakom prekrili oči i spolni organ, a u tekstu koji se nalazi ispod fotografije navedeno je da su to fotografije tužiteljice, šefa Službe za opće poslove u Vladi Brčko Distrikta BiH. U istom broju navedenog dnevnog lista, na strani 6. i 7, objavljene su tri porno-fotografije pod velikim naslovom „Porno načelnica“, a u tekstu koji se nalazi ispod fotografija je navedeno da su to fotografije tužiteljice koja je šef Pravne službe u Vladi Brčko Distrikta BiH.
7. Istaknuto je da je na ročištu održanom 21. februara 2013. godine punomoćnik tužiteljice konačno precizirao tužbeni zahtjev, tražeći da sud na ime naknade nematerijalne štete tužiteljici isplati iznos od 20.000,00 KM umjesto 5.000.000,00 pri kojem je konačno preciziranom tužbenom zahtjevu ostao i na ročištu za glavnu raspravu, održanom 13. marta 2013. godine
8. Nadalje je ukazano da je tužiteljica u svom iskazu navela da je bila zaposlena kao šef Odsjeka za opće poslove u Vladi Brčko Distrikta BiH, te da je s njom prije objavljivanja skandaloznog članka u novinama „Press“, čiji je izdavač apelant, kontaktirao „izvjesni Darko Marlkić“, koji je radio u tim novinama, i upozorio je da u „Press“ stižu određene fotografije i pitao je da li se radi o njoj na šta mu je ona odgovorila da to nije ona i da ne zna ko šalje takve informacije. Međutim, bez obzira na njen odgovor, navedena osoba ju je obavijestila da postoji bojazan da će fotografije biti objavljene u dnevnim novinama zbog čega je tužiteljica otišla u policiju da spriječi izlazak tih fotografija, gdje je saslušana 12. marta 2008. godine. Nadalje je tužiteljica izjavila da su u novinama objavljene pornofotografije jedne mlade osobe kojoj su crnom trakom bile prekrivene oči i spolni organ a da je ispod teksta pisalo „Porno šefica“, te da je taj skandalozni natpis, gdje je navedeno njeno ime, vidjela polazeći na posao, te da je u tom trenutku doživjela šok, odnosno da je to jako teško psihički podnijela. Ukazala je da je to bio šok i za njenu kompletnu porodicu ukazujući da od tog dana njene kćerke više nisu išle u školu do kraja školske godine, a da je bila narušena i bračna harmonija. Tužiteljica je, također, ukazala i na činjenicu da je zbog svega navedenog 2009. godine bez objašnjenja bila smijenjena sa šefovske pozicije.
9. Drugotuženi je u svom iskazu naveo da je on u vrijeme objavljivanja bio glavni i odgovorni urednik dnevnih novina „Press“, te da su mu tada došli novinari sa informacijama da više izvora iz Distrikta, pa i iz Vlade Brčko Distrikta šalju upravo ove fotografije, da su se oni u međuvremenu raspitali da provjere da li je to ta osoba, nakon čega su odlučili da sporne fotografije i tekst objave u svojim novinama.
10. Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da su tuženi objavili provokativne fotografije i tekst sa pornografskim sadržajem pri čemu su objavili puno ime i prezime tužiteljice, identifikujući je na taj način trećim licima (a što ni oni sami nisu sporili). Ukazano je da je tužiteljica zatražila demanti koji je uslijedio ubrzo nakon toga (objavljen je u novinama), ali ne na prvoj strani novina i ne onako upečatljivo i vidljivo kao što je to bio inkriminirani tekst, što po ocjeni suda predstavlja priznanje odgovornih u izdavačkim novinama da su objavili neistinit sadržaj i time nanijeli štetu tužiteljici.
11. Istaknuto je da je sama tužiteljica preduzela sve kako bi spriječila objavljivanje takvih fotografija, a nakon njihovog objavljivanja preduzela je sve kako bi se umanjile štetne posljedice.
12. Ukazano je da je sam citirani naslov „Porno šefica“ praćen provokativnom pornografskom slikom i navođenjem imena tužiteljice, što je kod nje prouzrokovalo šok i određene psihopatološke fenomene i ostavilo negativne posljedice kako kod same tužiteljice, tako i kod njene kompletne porodice.
13. Protiv prvostepene presude apelant i drugotuženi su podnijeli žalbe koje je Apelacioni sud Presudom broj 96 0 P 004385 13 Gž od 24. marta 2014. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
14. U obrazloženju presude se navodi da, po ocjeni Apelacionog suda, nije osnovan prijedlog žalbe da se ovaj postupak u odnosu na drugotuženog prekine zbog njegove smrti (29. aprila 2013. godine) budući da, u skladu sa odredbom člana 170. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prekid parničnog postupka po sili zakona zbog smrti stranke u toku postupka nastupa samo u situaciji kada stranka nema punomoćnika u toj parnici, a to ovdje nije slučaj.
15. Također, po mišljenju drugostepenog suda, nisu osnovani žalbeni razlozi da je prvostepeni sud nezakonito postupio time što je odbio da se provede dokaz u toku postupka vršenjem konekcije na Internet-sajtu www.sekszona.com sa kojeg sajta su, po tvrdnji apelanta i drugotuženog i sadržaju objavljenog spornog teksta, preuzete fotografije nage žene. S tim u vezi je ukazano da činjenica odakle su preuzete sporne fotografije ne utječe na odgovornost tuženih zbog objavljivanja fotografija budući da ne dokazuje da se na spornim fotografijama zaista nalazi tužiteljica.
16. Po mišljenju Apelacionog suda, prvostepeni sud je, saglasno odredbi člana 8. ZPP, ocijenio nalaze vještaka, psihologa Ljiljane Stanković i psihijatra Petka Grubača, koji su svoje nalaze sačinili na osnovu rezultata psihološke eksploracije tužiteljice objavljene 9. augusta 2012. godine na Psihijatrijskom odjeljenju Bolnice u Doboju, odnosno 22. septembra 2012. godine u prostorijama vještaka Petka Grubača u Bijeljini. Navedeno zbog toga što, po mišljenju suda, nalazi Centra za mentalno zdravlje u Brčkom (pet nalaza u periodu od 21. marta do 30. maja 2008. godine) i nalaz prvostepene ljekarske komisije Zdravstvenog centra Brčko (na osnovu kojeg je tužiteljici produženo bolovanje do 21. maja 2008. godine), koje dokumente su vještaci uzeli u obzir prilikom sačinjavanja svojih nalaza i davanja stručnih mišljenja, tužiteljica nije bila dužna predlagati kao posebne dokaze u postupku, a vještaci su ih mogli koristiti za davanje stručnog mišljenja u skladu sa pravilima struke i vještine. Također, po mišljenju drugostepenog suda, navedeni nalazi su relevantni za postupanje po zadatku suda. Ukazano je da vještaci, suprotno navodima žalbe, nisu bili dužni sudu prezentovati „sadržaj i rezultate mjernih instrumenata koje su proveli prilikom vještačenja“ s obzirom na to da su, i po ocjeni drugostepenog suda, u svojim nalazima naveli na osnovu čega su izvršili vještačenje i do kojih zaključaka su došli. Istaknuto je da, ako su apelant i drugotuženi smatrali da su vještaci dali „lažne“ nalaze, mogli su pokrenuti odgovarajući postupak radi utvrđenja eventualne odgovornosti vještaka za njihov nesavjestan rad. Ukazano je da su vještaci svoje nalaze utemeljili, pored navedenih nalaza, i na nalazima i mišljenjima ljekara od 16. marta 2008. godine i 17. marta 2008. godine, koji su provedeni i kao posebni dokazi u toku postupka pred prvostepenim sudom i na osnovu razgovora sa tužiteljicom. Prema tome, njihov zadatak je bio da sa stručne strane daju mišljenje o postojanju ili nepostojanju činjenica bitnih za pružanje konkretne pravne zaštite. Također, po mišljenju suda, činjenica da su od objavljivanja spornog članka u novinama pa do sačinjavanja nalaza u ovom postupku protekle više od tri godine, za ovaj sud nije razlog koji dovodi u pitanje obavljena vještačenja kao dokaznog sredstva.
17. Apelacioni sud je naveo da tuženi u predmetnoj parnici nisu dokazali da je na spornim slikama tužiteljica. Dalje je drugostepeni sud uzeo u obzir da su naslovi i podnaslovi vezani za sporne fotografije objavljeni u dnevnim novinama „Press“, izdanje od 12. marta 2008. godine („Novi skandal u Brčkom“, „Porno šefica“, „Porno načelnica“), stepen i intenzitet duševnih patnji koje su tužiteljici objavljivanjem spornog članka prouzrokovani (utvrđeni na osnovu nalaza i mišljenja vještaka i iskaza same tužiteljice), utjecaj cijelog toka događaja na njenu porodicu (u to doba maloljetne kćerke, kao i da zbog objavljivanja spornog članka njene kćerke nisu pohađale školu sve do kraja školske godine), kao i odnos radne okoline prema njoj. Također je uzeto u obzir da je demanti tužiteljice objavljen saglasno odredbi člana 10. Zakona o zaštiti od klevete. Stoga, po mišljenju Apelacionog suda, u smislu odredaba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), visina nadoknade nematerijalne štete nije previsoko odmjerena, te je iznos od 10.000,00 KM pravična novčana satisfakcija zbog učinjene klevete.
18. Dalje je navedeno da je pravilna odluka prvostepenog suda o troškovima postupka. Istaknuto je da je prvostepeni sud, u smislu odredbe člana 119. ZPP, uspjeh tužiteljice ocijenio u odnosu na njen konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev (na ročištu održanom pred prvostepenim sudom 21. februara 2013. godine tužiteljica je tužbeni zahtjev sa 5.000.000,00 KM smanjila na 20.000,00 KM) vodeći računa i o visini tužbenog zahtjeva (odnosno o vrijednosti predmeta spora) u momentu preduzimanja svake procesne radnje za koju je tužiteljica zahtijevala naknadu prouzrokovanog parničnog troška. Prema tome, po mišljenju Apelacionog suda, pravilno je postupio prvostepeni sud kada je zaključio da je uspjeh tužiteljice u ovoj parnici u omjeru od 50% (usvojen tužbeni zahtjev u iznosu od 10.000,00 KM) i kada je za sve parnične radnje preduzete prije smanjenja tužbenog zahtjeva tužiteljicin zahtjev za naknadu troškova odbio (jer je u odnosu na 5.000.000,00 KM uspjeh tužiteljice neznatan), a za preduzete radnje nakon smanjenja tužbenog zahtjeva dosudio joj 50% od vrijednosti naknade ili nagrade određene Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata. Također, po mišljenju drugostepenog suda, pravilno je prvostepeni sud tužiteljici dosudio troškove na ime vještačenja u punom iznosu, jer su tuženi osporavali i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te je prvostepeni sud odredio izvođenje dokaza vještačenjem odgovarajućih vještaka medicinske struke, čemu se tuženi nisu protivili u postupku. Stoga se, po mišljenju drugostepenog suda, troškovi na ime vještačenja ukazuju potrebnim za vođenje ovog spora.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je sud trebalo dosuditi troškove tužiteljici u odnosu na označenu vrijednost spora (5.000.000,00 KM), a ne u odnosu na precizirani tužbeni zahtjev. Po apelantovom mišljenju, sud je bio u obavezi, s obzirom na uspjeh tužiteljice, obavezati tužiteljicu da apelantu i drugotuženom nadoknadi njihove troškove. Također, po apelantovom mišljenju, sud nije mogao obavezati apelanta i drugotuženog da tužiteljici nadoknade i troškove vještačenja. Ukazuje da činjenica da objavljene fotografije mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire nije dovoljna da bi se moglo utvrditi da su apelant i drugotuženi učinili klevetu prema tužiteljici. Smatra da su redovni sudovi postupali proizvoljno i kada su osporene odluke zasnovali na nalazima i mišljenjima vještaka, te da navedeni nalazi nisu urađeni na osnovu provedenih materijalnih dokaza, već su zasnovani na pretpostavkama, a ne dokazima. Po apelantovom mišljenju, nema dokaza da je sporni članak imao bilo kakve štetne posljedice po apelanticu u njenoj životnoj okolini, odnosno da je ona imala posljedice na poslu ili uopće u Brčko Distriktu, jer niko iz relevantnih institucija Brčko Distrikta nije reagovao povodom spornog članaka.
b) Odgovor na apelaciju
20. Apelacioni sud je naveo da troškove postupka apelant osporava navodima koje nije iznosio u žalbi protiv prvostepene presude. Ukazano je da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja, jer ovo pravo ne supstituira pravo da se iznesu u sredstvima javnog informisanja činjenice koje nisu provjerene (sa naslovima koji poboljšavaju tiraž) i koje apelant u postupku nije dokazao (da se tužiteljica nalazi na spornim fotografijama) a koje ozbiljno narušavaju integritet osobe o kojoj se radi u sredini u kojoj živi, a i na širem području.
21. Osnovni sud je naveo da je na sve navode koje apelant iznosi u apelaciji taj sud odgovorio u obrazloženju osporene odluke. Istaknuto je da je apelant iznio svoje dokaze u toku postupka koje je sud ocijenio u svojoj odluci. Smatra da osporenom odlukom tog suda nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
22. Tužiteljica je navela da je ona tokom postupka smanjila tužbeni zahtjev sa 5.000.000,00 KM na 20.000,00 KM. Stoga, imajući u vidu da je osporenim presudama tužbeni zahtjev usvojen u iznosu od 10.000,00 KM, pravilan je stav sudova da je tužiteljica uspjela u parnici u omjeru 50% s tim da je odbijen njen zahtjev za naknadu troškova za sve parnične radnje preduzete prije smanjenja tužbenog zahtjeva. Po mišljenju tužiteljice, upravo bi dosuđenje troškova onako kako to apelant predlaže predstavljalo kršenje ustavnih prava. Smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite i da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava koja navodi u apelaciji.
V. Relevantni propisi
23. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 14/03) relevantne odredbe glase:
Cilj zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuje se za teritoriju Brčko Distrikta BiH građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Službeni glasnik BiH broj 6/99),Ustavom Bosne i Hercegovine, Statutom Brčko Distrikta BiH i predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informisanja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.
Tumačenje Član 3.
Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja.
Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje nečeg neistinitog.
(4) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4 ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema opštem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(6) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na umrlo lice, nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uslovom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.
Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga propisanih u tački c stava 1 ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
- način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,
- prirodu i stepen prouzrokovane štete,
- dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda,
- pristanak oštećenog,
- vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,
- činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,
- te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Obaveza ublažavanja štete Član 8.
Oštećeni je dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem nečeg neistinitog, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.
Obeštećenje Član 10.
(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri s nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao to su:
- objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja nečeg neistinitog ili izvinjenje;
- činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i
- činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.
Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 16.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona kojima su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br.
5/00, 1/01 i 6/02), Zakona o sudovima Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 4/00, 1/01, 10/01 i 5/02) i Zakona o izvršnom postupku Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 8/00, 1/01 i 5/02).
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
(1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 116.
(1) Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka.
(2)Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Član 118.
(1)Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je da po nalogu suda unaprijed položi iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati povodom izvođenja dokaza.
(2)Kad izvođenje dokaza predlože obje stranke, sud će odrediti da iznos potreban za podmirenje troškova polože obje stranke na jednake dijelove.
(3)Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku koji sud odredi.
(4)Izuzetno od odredbe stava 3 ovog člana, ako sud po službenoj dužnosti odredi izvođenje dokaza radi utvrđivanja činjenica u vezi sa primjenom člana 3 stava 2 ovog zakona, a stranke ne polože određeni iznos, predujam troškova za izvođenje dokaza isplatit će se iz sredstava suda.
Član 119.
(1)Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
(2)Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
(3)Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.
(4)Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 118.
stava 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
Član 120.
(1)Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
(2)Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjerit će se po toj tarifi.
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 004385 13 Gž od 24. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 14. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i člana 17. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
Član 10. Evropske konvencije glasi:
(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
(2) Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
32. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov demokratskog društva, jedan od osnovnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stava 2. člana 10. Evropske konvencije, ta sloboda je primjenjiva ne samo na informacije ili ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. To, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uvjeti“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u toj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti.
33. Kao što je propisano članom 10. Evropske konvencije, sloboda izražavanja može biti podložna izuzecima, koji, međutim, moraju biti strogo tumačeni, a potreba za bilo kakvim ograničenjem mora biti ubjedljivo utvrđena (vidi, Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, predstavka broj 5493/72, stav 49.). Pri tome, Ustavni sud naglašava da štampa igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije prekoračiti određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, ona je, ipak, dužna saopćavati - na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i obavezama - informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da je štampa dužna saopćavati takve informacije i ideje već i javnost ima pravo primati ih. Da je drugačije, štampa ne bi bila u mogućnosti vršiti svoju vitalnu ulogu „čuvara javnosti“ (vidi, Evropski sud, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, st. 59. i 62, ECHR 1999-III, i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, predstavka broj 49017/99, stav 71, ECHR 2004-XI). Pravo javnosti da bude informisana može čak i da se prostire na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj – čak i ako je neka osoba poznata javnosti - kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života te osobe i imaju isključivo cilj zadovoljiti znatiželju javnosti u tom pogledu (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109. i 110).
34. Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle, granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je stoga utvrdio niz načela i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.
35. Naime, Evropski sud i Ustavni sud u svojim su odlukama konstantno ukazivali na to da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, stav 38, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4801/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 42, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao na to da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u tu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem potrebno je utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo osobe koja je napadnuta u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70, i Ustavni sud, Odluka broj AP 4801/13, stav 43, već citirana).
37. Dovodeći navedena opća načela u vezu s činjenicama konkretnog predmeta i apelacionim navodima apelanta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Navedeni zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1678/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 29). Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužiteljica pokrenula protiv apelanta i drugotuženog zbog nanošenja štete njenom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz člana 8. Evropske konvencije, odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.
38. Ustavni sud mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja zaštićeno članom 10. Evropske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno članom 8. Evropske konvencije.
39. U vezi s tim, Evropski sud je utvrdio određene kriterije, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li se kontaktiralo s osobom koja je u pitanju radi informacija, da li joj je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja i da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija osobe koja je u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje osoba o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.
40. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je tužiteljica tražila naknadu nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda, što predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 40).
41. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja proizlazi da ga je apelant, kao izdavač, objavio 12. marta 2008. godine u dnevnom listu „Press“, u broju 290, na naslovnoj strani, „Novi skandal u Brčkom“ sa podnaslovom „Porno šefica“ sa dvije provokativne fotografije ispod kojih je navedeno da se radi o tužiteljici, inače šefu Odsjeka za opće poslove u Vladi Brčko Distrikta BiH. U istom broju navedenog lista, na strani 6. i 7, objavljene su tri provokativne fotografije pod velikim naslovom „Porno načelnica“ ispod kojih je, također, navedeno da se radi o tužiteljici koja je šef Odsjeka za opće poslove u Vladi Brčko Distrikta BiH. Iz navedenog proizlazi da sporno izražavanje praćeno spornim fotografijama nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova-mišljenja, koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu ukazivanja javnosti na neprimjereno ponašanje tužiteljice kao javnog službenika, pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu i dokazati.
42. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza jasno obrazložili da se sadržajem spornih naslova i podnaslova i fotografija („Novi skandal u Brčkom“, „Porno šefica“, „Porno načelnica“), koje je objavio apelant, kao izdavač lista „Press“, zadire u privatni život i vrijeđa javni ugled i čast tužiteljice, koja je u vrijeme objavljivanja spornog izražavanja obavljala poslove šefa Odsjeka za opće poslove u Vladi Brčko Distrikta, dakle, obavljala je dužnost javnog službenika. Naime, prema utvrđenju redovnih sudova, sadržaj spornog izražavanja je bio takav da je imao utjecaj na narušavanje ugleda tužiteljice i njene kompletne porodice u sredini u kojoj živi i radi (kćerke koje zbog spornog izražavanja nisu pohađale školu, narušeni bračni odnosi). Pri tome su redovni sudovi utvrdili da apelant u predmetnom postupku ničim nije dokazao da se na objavljenim fotografijama nalazi tužiteljica, a kako je to bilo navedeno u dnevnom listu „Press“.
43. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant, i pored protivljenja tužiteljice, koju je dnevni list „Press“ obavijestio o navedenim fotografijama, te koja je negirala da se ona na njima nalazi, ipak, odlučio objaviti sporni članak sa provokativnim fotografijama navodeći da se na njima nalazi tužiteljica. Pri tome, kao što je već navedeno, apelant u predmetnom postupku nije izveo dokaze kojima bi dokazao da se na spornim fotografijama zaista nalazi tužiteljica, odnosno da su sporni činjenični navodi apelanta istiniti. Dakle, evidentno je da apelant prilikom objavljivanja spornog izražavanja nije, u smislu relevantnih kriterija Evropskog suda, postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom. Štaviše, po mišljenju Ustavnog suda, sporno izražavanje i fotografije nisu imale cilj da doprinesu debati od općeg interesa, što je suštinska uloga štampe, već su isključivo poslužile da se zadovolji radoznalost određenog dijela publike i na taj način poveća tiraž novina. Dakle, proizlazi da u konkretnom slučaju štampa nije vršila svoju vitalnu ulogu „čuvara javnosti“.
44. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, utvrdili da je spornim izražavanjem došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužiteljice, posebno imajući u vidu malu sredinu u kojoj tužiteljica živi i u kojoj je zbog spornog izražavanja bila izložena javnoj osudi, čime joj je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelanta primijeni sankcija u vidu naknade štete.
45. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, već citirana, stav 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“.
46. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle „sankcije“ koja predstavlja miješanje u pravo apelanta na slobodu izražavanja, redovni sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, na što apelant apelacijom neosnovano ukazuje, već su postupali u skladu s praksom i diskrecionim ovlaštenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih načela. Pri tome su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge koji ubjedljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići. Stoga, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužiteljice, odnosno dosuđivanje naknade štete tužiteljici u iznosu od 10.000,00 KM proporcionalna težini povrede njenog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno tom mjerom, te da su osporene odluke donesene u skladu s članom 10. Evropske konvencije.
47. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje su dali redovni sudovi za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja.
48. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
50. U ovom dijelu Ustavni sud će ispitati apelantove navode o proizvoljnosti odluke redovnih sudova u odnosu na troškove parničnog postupka, troškove vještačenja, kao i proizvoljnosti nalaza vještaka na kojima su, po mišljenju apelanta, zasnovane osporene odluke.
51. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
52. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
53. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom i apelacionim navodima apelanta, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom postupku tužiteljici dosudili troškove parničnog postupka u odnosu na njen konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev. Naime, tužiteljica je u predmetnom postupku pred prvostepenim sudom na ročištu od 21. februara 2013. godine smanjila svoj tužbeni zahtjev sa 5.000.000,00 KM na 20.000,00 KM, te je kod takvog zahtjeva ostala i na ročištu za glavnu raspravu. Stoga, kako su redovni sudovi utvrdili da je uspjeh tužiteljice u predmetnom postupku u omjeru 50% (usvojen tužbeni zahtjev u iznosu od 10.000,00 KM), stoga su u tom omjeru tužiteljici i dosuđeni troškovi parničnog postupka. Pri tome Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi vodili računa i o visini tužbenog zahtjeva (odnosno o vrijednosti predmeta spora) u momentu preduzimanja svake procesne radnje za koju je tužiteljica zahtijevala naknadu prouzrokovanog parničnog troška, te je na taj način tužiteljica odbijena za sve parnične radnje preduzete prije smanjenja tužbenog zahtjeva budući da je u tom dijelu njen uspjeh u parnici bio neznatan. U navedenim razlozima koje su redovni sudovi dali u osporenim odlukama Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni procesnog prava na apelantovu štetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne razloge zbog čega su tužiteljici dosuđeni i troškovi vještačenja, te da i u tom dijelu Ustavni sud u osporenim odlukama redovnih sudova ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni procesnog prava na apelantovu štetu. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da se drugostepeni sud u osporenoj odluci osvrnuo i na apelantove navode u odnosu na proizvoljnost nalaza vještaka, navodeći da je apelant, ukoliko je smatrao da se radi o „lažnim“ nalazima vještaka, mogao pokrenuti odgovarajući postupak za utvrđivanje odgovornosti vještaka, a što apelant nije učinio. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne razloge zbog čega su u konkretnom slučaju poklonili vjeru nalazima i mišljenju vještaka medicinske struke, smatrajući da su dati u skladu sa pravilima nauke i struke. Dakle, navedene nalaze vještaka redovni sudovi su ocijenili u smislu odredbe člana 8. ZPP. Također, odluke redovnih sudova u ovom predmetu nisu zasnovane isključivo na nalazu vještaka već i na drugim provedenim dokazima koje su redovni sudovi ocijenili u smislu relevantnih odredaba ZPP. Stoga, Ustavni sud ni u ovom dijelu u obrazloženju osporenih odluka ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na apelantovu štetu.
54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
55. U odnosu na povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može da se tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu prethodna razmatranja i stavove Ustavnog suda o povredi ustavnih prava na koje je apelant ukazao u apelaciji, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je u smislu člana 17. Evropske konvencije „poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda“, odnosno da je postojalo „ograničavanje [apelantovih prava] u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“. S obzirom na to, proizlazi da su i navodi apelacije o povredi prava iz člana 17. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je osporenim odlukama redovnih sudova naloženo apelantu da tužiteljici isplati naknadu nematerijalne štete nanesene njenom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica, jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, čime je postignuta pravična ravnoteža između prava tužiteljice na ugled i prava apelanta na slobodu izražavanja.
57. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava na apelantovu štetu.
58. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 17. Evropske konvencije jer u okolnostima apelantovog slučaja ništa ne ukazuje da je „poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda“, odnosno da je postojalo „ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“.
59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman