Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1754/14 (Radio-televizija Federacije Bosne i H., D. J., A. S. i B. H.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Sloboda izražavanja
  • Miješanje
  • Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
  • Kleveta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1754/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1754/14, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, Duške Jurišić, Arijane Saračević i Bakira Hadžiomerovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. ožujka 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, Duške Jurišić, Arijane Saračević i Bakira Hadžiomerovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 042832 13 Gž od 19. veljače 2014 godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 042832 08 P od 28.

veljače 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine, Duška Jurišić, Arijana Saračević i Bakir Hadžiomerović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nikica Gržić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 14. travnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 042832 13 Gž od 19. veljače 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 042832 08 P od 28. veljače 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Milorada Dodika (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 26. siječnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. veljače 2017. godine, a Osnovni sud 17. veljače 2017. godine. Tužitelj nije dostavo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Odlučujući o tužbi tužitelja protiv apelanata u svojstvu tuženih, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 042832 08 P od 28. veljače 2013. godine (potvrđena presudom Okružnog suda) kojom su apelanti obvezani tužitelju na ime naknade nematerijalne štete po osnovi pretrpljene duševne boli zbog klevete, objavljivanjem, vođenjem i davanjem izjava u emisijama „60 minuta“ od 21. i 28. travnja, te 5. svibnja 2008. godine solidarno isplatiti 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. veljače 2013. godine, kao dana donošenja presude, do isplate, uz troškove parničnog postupka.

6. Tužitelj je tužbu radi naknade nematerijalne štete zasnovao na tvrdnji da su apelanti u televizijskim emisijama „60 minuta“ u naznačenim nadnevcima iznijeli neistine zbog kojih je pretrpio nematerijalnu štetu, zbog čega je prije podnošenja tužbe od apelanata pravovremeno zatražio da u istoj emisiji i istom terminu demantiraju sve uvredljive i neistinite tvrdnje koje su o njemu izrekli a koje predstavljaju klasičan vid klevetničkih konstrukcija. Pošto tuženi to nisu učinili, tužitelj je svoj zahtjev za naknadu nematerijalne štete opredijelio u smislu prihvaćene sudske prakse i konkretnih okolnosti.

7. Apelanti su u odgovoru na tužbu osporili osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva jer, prema njihovoj ocjeni, u spornom izražavanju nema elemenata klevete. Naime, po njihovom mišljenju, u spomenutim emisijama je iznesen komentar o pitanjima od javnog značaja, budući da je tužitelj javna ličnost i stoga manje zaštićen od običnih građana. S tim u svezi su istaknuli svoje pravo na slobodu izražavanja koje ne štiti samo pohvalno i neuvredljivo izražavanje već i ona izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti, a koje je kao takvo zaštićeno odredbom članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti, osim toga, nisu osporili da su informacije sadržaja koji je naveden u tužbi emitirane u televizijskim emisijama „60 minuta“, a na okolnosti odgovora na tužbu nisu predložili niti jedan dokaz.

8. Osnovni sud je proveo dokaze koje je predložio tužitelj: čitanjem stenogramā političke emisije „60 minuta“ od 21. i 28. travnja, te 5. svibnja 2008. godine, demantija na te emisije i potvrdu o prijemu pošiljke – zahtjeva za demanti.

9. Na temelju čitanja stenograma sve tri navedene emisije je utvrđeno da se svode na iznošenje tvrdnji da je „tužitelj kriminalac koji nastavlja nekažnjeno pljačkati, da je švercovao, falsifikovao, da je vođa zločinačke organizacije koja nemilosrdno uništava ovu državu i da je jedan od glavnih aktera pljačke teške 64 miliona KM“. Uvidom u demantije tužitelja je utvrđeno da je tužitelj od apelanata pravodobno, što je opet utvrđeno uvidom u potvrde o prijemu pošiljki od 23. i 30. travnja, te 8. svibnja 2008. godine, zatražio da u istoj emisiji i istom terminu demantiraju sve neistinite tvrdnje koje su o njemu izrekli u spornim prilozima emisije „60 minuta“.

10. U svezi s osnovom postavljenog tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naglasio da je među strankama bilo sporno predstavljaju li informacije iznesene u predmetnim emisijama „60 minuta“ klevetu za koju su apelanti odgovorni ili ne, u smislu relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) i odredbe članka 10. Europske konvencije. S tim u svezi je napomenuto da se za pitanja postojanja štete zbog povrede ugleda, postojanja ili nepostojanja odgovornosti, kao i visine štete kao mjerodavno materijalno pravo primjenjuje ZZK kao lex specialis u odnosu na druge propise. Osim toga, naveden je sadržaj odredbe članka 5. st. 1. i 2. spomenutog zakona, dok je u pogledu odgovornosti za ovu vrstu štete naveden sadržaj stavka 3. ove odredbe kojom je propisano da pri izražavanju o pitanjima od javnog i političkog interesa odgovornost za štetu postoji samo ukoliko je odgovorna osoba znala da je izražavanje neistinito, ili je nepažnjom zanemarila neistinitost izražavanja. Takav standard pažnje pri prosuđivanju odgovornosti za štetu primjenjuje se i kada je oštećeni bio ili jeste javni službenik. Iz navedenog, po ocjeni Osnovnog suda, proizlazi da je odredba članka 5. ZZK preuzela princip „pretpostavljene krivnje“ i da se tuženi, u konkretnom slučaju apelanti, mogu osloboditi odgovornosti samo ako dokažu da za nastalu povredu nema njihove krivnje, ili da se radi o istinitoj informaciji.

11. Smatrajući da je tužiteljev zahtjev za naknadu nematerijalne štete utemeljen, Osnovni sud je istaknuo sljedeće: da apelanti nisu osporili navode u pogledu sadržaja koji je iznesen u emisijama „60 minuta“ u naznačenim nadnevcima, da se iz sadržaja tih navoda preslušavanjem stenogramā nije moglo utvrditi na koji način su utvrđene činjenice koje su u emisijama iznesene i zašto apelanti smatraju da su one točne, da se, također, ne vidi jesu li informacije o tužitelju prethodno (prije emitiranja) provjerene i jesu li istinite. Stoga je zaključeno da su apelanti u konkretnom slučaju potpuno zanemarili mogućnost neistinitog informiranja javnosti i da su, sukladno tome, odgovorni za nastalu štetu. Također, kako je dalje navedeno, nisu mogli biti prihvaćeni navodi apelanata iz odgovora na tužbu prema kojima sporna izražavanja nemaju elemente klevete pri čemu je ukazano na činjenicu da je tužitelj javna ličnost, a ne običan građanin i da su postupali u interesu javnosti. Obrazlažući neprihvatljivost tih navoda, Osnovni sud je naglasio da sloboda izražavanja nije apsolutno pravo a to podrazumijeva da je podložna određenim iznimkama. S tim u svezi su naglašeni uloga i zadatak suda da u svakom pojedinačnom slučaju utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, odnosno neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koji se moraju utvrditi na uvjerljiv način. Imajući taj princip u vidu, Osnovni sud je zaključio da je neutemeljena tvrdnja apelanata da su javnost (sadržajem iznesenim o tužitelju) informirali u smislu članka 10. Europske konvencije, pogotovo u smislu stavka 2. ovog članka, jer su u konkretnoj situaciji u pitanju činjenice čija je istinitost, odnosno neistinitost podobna za dokazivanje a apelanti u konkretnom postupku nisu dokazali da su iznesene informacije istinite. Stoga je izveden zaključak da su informacije iznesene o tužitelju u spomenutim emisijama neistinite, te da kao takve predstavljaju nezakonitu povredu ugleda tužitelja a apelanti odgovorni za klevetu koja je, po mišljenju suda, dovela do štete tužitelju koja se ogleda u nematerijalnoj šteti uslijed duševnih patnji zbog povrede časti i ugleda. U prilog stavu suda da se radi o neistinitim informacijama o tužitelju, koji je nesporno u vrijeme emitiranja spornih informacija obnašao funkciju predsjednika Vlade Republike Srpske i stoga dužan trpjeti šokantne i uznemirujuće informacije, Osnovni sud je ocijenio da apelanti nisu imali iskrene namjere o pružanju informacija koje se tiču rada javnih službenika i stoga se ne mogu braniti potrebom informiranja javnosti činjenicama koje predstavljaju napad na ugled tužitelja, a paralelno nisu uložili razumne napore da provjere istinitost iznesenih činjenica, niti su sudu ponudili dokaze u pravcu dokazivanja istinitosti tih činjenica.

12. Prilikom donošenja odluke o visini naknade, Osnovni sud je imao u vidu odredbu članka 6. stavak 2. ZZK i princip da je dosuđena naknada proporcionalna prouzročenoj šteti. Također, kako je navedeno u obrazloženju presude, sud je imao u vidu da je u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj s ciljem da se prouzročena šteta ublaži tražio ispravak (demanti) objavljenih informacija, a da apelanti nisu pokazali volju da informacije opozovu, ili da objave demanti i izvinjenje, da je tužitelj u periodu objavljivanja bio politička i javna ličnost, da je obiteljski čovjek i da su objavljene neistinite informacije putem najmasovnijeg medija (televizije) povrijedile tužiteljev ugled u sredini u kojoj živi, te je u smislu relevantnih odredaba ZOO (191, 200. i 277) tužiteljev zahtjev usvojen i apelanti obvezani solidarno mu isplatiti određeni novčani iznos.

13. Odlučujući o prizivu protiv prvostupanjske presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 042832 13 Gž od 19. veljače 2014. godine kojom je priziv apelanata odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena. U obrazloženju je navedeno da je odluka prvostupanjskog suda pravilna i zakonita, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja koje je proisteklo iz provedenih dokaza proizlazi da su apelanti počinili klevetu prema tužitelju. I prema stajalištu Okružnog suda, sadržaj koji je iznesen u emisijama „60 minuta“ u označenim nadnevcima i terminu predstavlja klevetu, jer apelanti u konkretnom slučaju nisu dokazali da je objavljeni sadržaj istinit, čime je ispunjen prvi uvjet pretpostavke odgovornosti za štetu (postojanje klevete). Osim toga, bilo je potrebno utvrditi škodi li iznošenje ili pronošenje nečeg neistinitog časti i ugledu osobe o kojoj je riječ. Iz iznesenog sadržaja, kako je dalje obrazloženo, proizlazi ozbiljnost i upornost apelanata u iznošenju izražavanja za koje u postupku nisu dokazali da je istinito. Iz zagarantiranih prava ličnosti, koje, između ostalog, čine čast i ugled kao jedinstven objekt zaštite (sastavni dio integriteta čovjekove ličnosti), čija se šteta ogleda u subjektivnom trpljenju sramote zbog povrede ovog prava, proizlazi da kod dosuđivanja naknade ove vrste štete nije potrebno posebice utvrđivanje intenziteta i duljine pretrpljenih duševnih bolova, već koliko iznesena kleveta može škoditi časti i ugledu te osobe po shvaćanjima sredine u kojoj živi, kao i prema općeusvojenim društvenim normama. Nesporno je, kako je dalje navedeno, da je tužitelj u vrijeme objave sadržaja u emisijama „60 minuta“ bio predsjednik Vlade RS, dakle visoko pozicionirani nositelj vlasti, pa je iznošenje i pronošenje neistinitog sadržaja nesporno škodilo njegovoj časti i ugledu prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, posebice kad se uzmu u obzir „kvantitet i kvaliteta“ iznesene klevete. S tim u svezi je, u pogledu neutemeljenosti prizivnih tvrdnji da prvostupanjski sud nije ocijenio dokaze na okolnost povrede časti i ugleda u svezi s „intenzitetom i trajanjem“ koji su prouzročili duševne bolove, Okružni sud istaknuo da je prvostupanjski sud krenuo od pravnog standarda koji se odnosi na prosječnog čovjeka a zatim standarda tužitelja kao javne ličnosti, te u svezi s tim, nakon ocjene izvedenih dokaza pojedinačno i u svezi s drugim dokazima, zaključio da su apelanti odgovorni za štetu čije je ponašanje sankcionirano kroz visinu dosuđene naknade tužitelju. Osim toga, iako je tužitelj nesporno javna ličnost i stoga njegov rad izložen sudu javnosti, sloboda izražavanja u tom smislu nije bez ograničenja u pogledu istinitosti. Kako apelanti nisu dokazali da je njihovo izražavanje u navedenim emisijama istinito (jer to u postupku nisu ni dokazivali), takvo izražavanje je podložno sankcioniranju u smislu odredaba ZZK. Stoga je zaključeno da apelantima u postupku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (pozivani na rasprave, prvostupanjska presuda ima razloge o odlučnim činjenicama), kao ni članak 10. Europske konvencije koji, iako štiti slobodu izražavanja, također propisuje da sloboda izražavanja nije apsolutna (u tom smislu je u članku 6. ZZK propisano u kojim slučajevima ne postoji odgovornost za klevetu), te stoga prizivni prigovori nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz članka II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. Apelanti su ukazali na to da se nastanak štete prema odredbama Zakona o zaštiti od klevete ne pretpostavlja (kao što je pogrešno uradio prvostupanjski sud), već se u smislu odredbe članka 123. stavak 1. ZPP dokazuje u svakom pojedinačnom slučaju. Apelanti su se pozvali na praksu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1203/05, naglasivši da se za nematerijalnu štetu kao izvor obligacijskopravnog odnosa u smislu odredaba ZOO traži postojanje dviju činjenica koje moraju biti u uzročno-posljedičnoj svezi. Kleveta bi u tom slučaju bila uzrokom štete, a duševni bolovi predstavljali bi posljedicu zbog povrede časti i ugleda. S tim u svezi, apelanti su ukazali na to da u tijeku postupka nije dokazano da je tužitelj, u smislu odredbe članka 200. ZOO, zaista pretrpio štetu, budući da svaka osoba različito reagira na izražavanje koje se smatra uvredljivim. Stoga se u sporovima za naknadu štete radi klevete, zbog specifičnosti instituta klevete, ne mogu ustanoviti objektivni kriteriji na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da pojedino izražavanje kod prosječnog čovjeka izaziva duševnu bol, kao što su redoviti sudovi učinili u konkretnom slučaju.

15. U svezi s kršenjem prava iz članka 10. Europske konvencije, apelanti su naveli da su osporene presude donesene suprotno praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) koji je iskazao stav da su granice prihvatljivog kriticizma mnogo šire kada se radi o političarima kao takvim nego o privatnim pojedincima. U tom smislu, naglašeno je da su političari neizbježno i dragovoljno izloženi nadzoru novinara, kao i šire publike, koji prate svaku njihovu riječ i djelo, i da, sukladno tome, moraju pokazati veći stupanj tolerancije (slučaj Lindgens, presuda od 8. lipnja 1986. godine). Ukazali su na to da se članak 10. Europske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ i „ideje“ koje su pozitivno prihvaćene i neuvredljive, ili se primaju s ravnodušnošću, već također i na one koje „vrijeđaju“ i „uznemiravaju“ (presuda Europskog suda od 7. prosinca 1976. godine, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Smatraju da se usvajanjem tužbenog zahtjeva ograničava sloboda medija, što predstavlja jednu vrstu cenzure.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima danim u drugostupanjskoj odluci, budući da je na utvrđeno činjenično stanje, suglasno izvedenim dokazima, materijalno pravo pravilno primijenjeno u kom segmentu nije bilo proizvoljnosti o čemu su u presudi navedeni jasni razlozi i obrazloženje.

17. Osnovni sud je istaknuo da su navodi apelanata neutemeljeni, te da je sud u postupku postupao sukladno važećem zakonu, te da u cijelosti ostaje pri danom obrazloženju iz osporene presude.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Opšti dio Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Član 5. stav 1.

Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

Obaveza ublažavanja Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.

Naknada štete Član 11. stav 1.

(1) Obeštećenje se vrši isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve preduzete mjere kako bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je osoba koja je načinila štetu stekla novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljen zbog štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot osobe koja je prouzrokovala štetu.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

VI.Dopustivost

21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 042832 13 Gž od 19. veljače 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili posredstvom svog opunomoćenika 5. ožujka 2014. godine, a apelacija je podnesena 14. travnja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3. (g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, kao i članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

Članak 10. Europske konvencije glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, spječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.

a) Opći principi

27. Pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije spada u skupinu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavkom definiraju samo pravo, a drugim stavkom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavkom. Prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinsku osnovu demokratskog društva, jedan od temeljnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stavka 2. članka 10, ta sloboda je primjenjiva ne samo na informacije ili ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. To, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uvjeti“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u toj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Europski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, tko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obveze“ u obimu koji ovisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi, Europski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. studenog 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga su ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Europski sud je stoga utvrdio niz principa i čimbenika koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.

28. Naime, Europski sud i Ustavni sud u svojim su odlukama konstantno ukazivali na to da je u domaćem pravnom sustavu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi, Europski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, Serija A, broj 103, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. prosinca 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , točka 31). Europski sud je osigurao snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge „čuvara javnog interesa“ sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.

29. Ustavni sud ukazuje na to da je malo prostora unutar članka 10. stavak 2. Europske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štoviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatne osobe. Za razliku od privatnih osoba, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stupanj tolerancije (vidi, Europski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. srpnja 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stavak 40 [e]).

30. Kad se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, Europski sud je ukazao na to da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju je li došlo do kršenja odluči korespondira li „miješanje“ domaćih vlasti u tu slobodu „hitnoj društvenoj potrebi“, je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem potrebno je utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su sukladni principima ustanovljenim u članku 10. Europske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Europskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz članka 10. Europske konvencije i, s druge strane, pravo osobe koja je napadnuta u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. lipnja 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stavak 70).

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

31. Dovodeći navedene opće principe u svezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na temelju ZZK i ZOO, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ti su zakoni javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga, odredbe ZZK, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stupanj zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Europskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužitelj pokrenuo protiv apelanata zbog nanošenja štete njihovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz članka 8. Europske konvencije, odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.

32. Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita „ugleda ili prava drugog“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantima da tužitelju plate štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja zaštićeno člankom 10. Europske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno člankom 8. Europske konvencije.

33. U svezi s tim, Europski sud je utvrdio određene kriterije, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (je li se kontaktiralo s osobom koja je u pitanju radi informacija, je li joj dana mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja je li novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti točne i pouzdane informacije sukladno novinarskoj etici), uloga i funkcija osobe koja je u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje osobe o kojoj se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.

34. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužitelja, koji predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu promatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite.

35. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za što se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornih izražavanja u emisijama „60 minuta“ proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu tvrdnji da je „tužitelj kriminalac koji nastavlja nekažnjeno pljačkati, da je švercovao, falsifikovao, da je vođa zločinačke organizacije koja nemilosrdno uništava ovu državu i da je jedan od glavnih aktera pljačke teške 64 miliona KM“. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih ličnosti jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, vezano za navedene principe apelanti imaju obvezu ukazati na svoj doprinos općem interesu u kontekstu objavljenog spornog priloga, načina na koji su informacije pribavljene kako bi se utvrdilo jesu li postupali (apelanti) bona fide, zatim, u kontekstu uloge i funkcije osobe koja je u pitanju u kontekstu izvještavanja o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu (razlike u obavljanju službene dužnosti u odnosu na privatni život s ciljem zadovoljenja radoznalosti javnosti), prethodnog ponašanja i posljedica objavljivanja. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati obzirom na poslove i funkciju koju obnašaju.

36. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi na temelju provedenih dokaza jasno obrazložili da se u sadržaju spornih priloga u emisijama „60 minuta“ (tri emisije) zadire i vrijeđa privatni i javni ugled tužitelja, jer bi svaki prosječan građanin trpio duševne patnje objavljivanjem informacije kojom se kvalificira kao da je izvršio najteži oblik kaznenog djela pri čemu je informacija, kako su naveli redoviti sudovi, „kvantitativno i kvalitativno“ takve težine da je podobna da dovede do povrede časti i ugleda, da apelanti objavljujući takve informacije nisu imali iskrene namjere o pružanju informacija o radu javnih službenika, konkretno tužitelja kao visokopozicioniranog nositelja javne vlasti (predsjednik Vlade RS), da u postupku apelanti nisu dokazali niti su predlagali dokaze kojima bi se utvrdila istinitost objavljenih informacija, niti su prethodno (prije objave) uložili razumne napore da provjere istinitost objavljenih činjenica.

37. S tim u svezi, u osporenim presudama je napomenuto da apelanti u postupku koji je pokrenuo tužitelj nisu izvodili dokaze na okolnost da je sporni sadržaj istinit, a iz provedenih dokaza koje je izveo tužitelj (stenograma spornih emisija, zahtjeva za demanti i potvrde o prijemu pošiljki) je utvrđeno da su apelanti o tužitelju objavili neistinite, pogrdne i uvredljive informacije i time naškodili njegovom ugledu. Pri tome su redoviti sudovi imali u vidu da je u spornom prilogu tužitelj doveden u svezu s činjenjem većeg broja „teških kaznenih djela“, za čiju kvalifikaciju moraju postojati relevantni i osnovani dokazi, da je tražio ispravak (demanti) informacije kako bi se prouzročena šteta ublažila a da apelanti kao prenositelji takvih vijesti nisu pokazali volju da opozovu informaciju ili objave izvinjenje, niti su u postupku ponudili dokaze na okolnost načina pribavljanja tih informacija i ulaganja razumnog napora da ih prije objavljivanja provjere, zbog čega je zaključeno da su apelanti odgovorni prema tužitelju u smislu počinjene klevete i nanesene nematerijalne štete. Također su naglašeni uloga i značaj medija, kao i njihov krajnji cilj – pravodobno i transparentno obavještavanje javnosti o svim aspektima života i rada u nekom društvu, ali sukladno normama prihvatljivog i profesionalnog rada i novinarske etike. Stoga je u konkretnom slučaju na temelju analize i ocjene svih izvedenih dokaza iskazan stav da je spornim prilozima u emisijama „60 minuta“ došlo do povrede tužiteljevog ugleda, čime mu je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelante primijeni sankcija u vidu naknade štete.

38. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. siječnja 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , stavak 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Nasuprot tvrdnjama iz apelacije prema kojima se u svakom pojedinačnom slučaju šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredaba ZOO, ne postoji „lista dokaza“ na temelju kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redoviti sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na temelju slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle sankcije koja predstavlja miješanje u pravo na slobodu izražavanja, redoviti sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, na što apelanti apelacijom neutemeljeno ukazuju, već su postupali sukladno praksi i diskrecijskom ovlaštenju u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članku 10. Europske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih principa. Ustavni sud smatra da je mjera koja je poduzeta radi zaštite ugleda i časti tužitelja, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu od 10.000,00 KM proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno tom mjerom, te smatra da su osporene odluke donesene sukladno članku 10. Europske konvencije.

39. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja.

40. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

10. Europske konvencije.

Ostali navodi

41. Apelanti su ukazali i na to da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz članka II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije. Međutim, apelanti nisu posebno obrazlagali kršenje tih prava, pozivajući se na iste argumente zbog kojih smatraju da im je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja. Obzirom na zaključak u svezi s pravom na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema potrebe da posebice analizira navedena prava, te zaključuje da su navodi apelanata o povredi tih prava, također, neutemeljeni zbog istih razloga kao i u svezi s pravom na slobodu izražavanja.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je osporenim odlukama sudova naloženo apelantima da tužitelju solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesene njegovom ugledu iznošenjem neistinitih činjenica, jer je „miješanje“ bilo sukladno zakonu, imalo cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“.

43. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na slobodu misli, savjesti i vjere iz članka II/3.(e) i (g) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 9. Europske konvencije, kada apelanti kršenje ovih prava zasnivaju na istim argumentima zbog kojih smatraju da im je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja, te zaključuje da su navodi o povredi ovih prava neutemeljeni iz istih razloga kao i u svezi s pravom na slobodu izražavanja.

44. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1754/14 (Radio-televizija Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio