Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2974/14 (M. R.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravo na povratak
  • Nekretnina
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
  • Član II/5 Ustava BiH
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2974/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2974/14, rješavajući apelaciju Mladena Radića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Mladena Radića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federcije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 028909 13 Rev od 24. aprila 2014. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Mladenu Radiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka plati apelantu Mladenu Radiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mladena Radića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federcije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 028909 13 Rev od 24. aprila 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 028909 13 Gž od 17. maja 2013. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 028909 07 P od 23.

augusta 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mladen Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Vesna Jugo, advokatica iz Tuzle, podnio je 26. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federcije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 028909 13 Rev od 24. aprila 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonlani sud) broj 32 0 P 028909 13 Gž od 17. maja 2013. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 028909 07 P od 23. augusta 2012. godine, te zbog dužine trajanja premetnog postupka. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Lukavac, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 28. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. oktobra 2016. godine, tužena 6. oktobra 2016. godine, Kantonalni sud 7. oktobra 2016. godine i Općinski sud 18. oktobra 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 18. maja 2007. godine Općinskom sudu podnio tužbu radi naknade štete pričinjene na njegovoj imovini koju je napustio u oktobru 1994. godine.

6. Općinski sud je održao pripremno ročište 2. marta i 24. maja 2010. godine, te ročišta za glavnu raspravu 27. septembra i 23. novembra 2010. godine i 26. juna 2012. godine.

7. Općinski sud je presudom broj 32 0 P 028909 07 P od 23. augusta 2012. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade materijalne štete za uništene stambene objekte izgrađene na parceli, pobliže navedenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), isplati iznos od 55.846,80 KM, za uništene poljoprivredne mašine, također pobliže navedene u izreci presude, u iznosu od 38.341,00 KM ili ukupan iznos od 94.187,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u činjeničnom opisu tužbe, između ostalog, istakao da je 1991. godine bio vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina koje je koristio sve do oktobra 1994. godine kada ih je napustio i otišao u izbjeglištvo. Apelant je dalje naveo da su nakon okončanja rata i uspostavljanja civilne vlasti, predmetne nekretnine, primjenom Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, stavljene pod upravu općine. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je tužena trebala preduzeti mjere za obezbjeđenje predmetnih nekretnina od uništenja. Nadalje, apelant je u tužbi, između ostalog, istakao da je nakon povratka iz izbjeglištva saznao da je objekat devastiran, a poljoprivredne mašine nestale. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Općinski sud donese presudu kojom će se obavezati tužena da mu isplati na ime naknade materijalne štete određeni novčani iznos sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

9. U odgovoru na tužbu tužena je u cjelosti osporila postavljeni tužbeni zahtjev kako u osnovu tako i u visini, istakavši da apelant ničim nije dokazao da sam nije odvezao poljoprivredne mašine, odnosno uz tužbu nije pružio dokaz da je tužena svojim aktom stavila predmetne nekretnine pod upravu niti je izdala rješenje o prestanku uprave nad tim nekretninama. Pored toga, tužena je istakla i prigovor zastare potraživanja kao i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene.

10. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da apelant u toku postupka nije dokazao pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da iz navoda tužbe proizilazi da je apelant nakon podnošenja zahtjeva za predaju imovine došao do saznanja da je objekat devastiran, mehanizacija nestala, ali tokom postupka nije predložen niti jedan materijalni dokaz iz kojeg bi se moglo sa sigurnošću potvrditi momenat saznanja za nastalu štetu, a sve u vezi sa odlučivanjem o istaknutom prigovoru zastare potraživanja istaknutom od strane zakonskog zastupnika tužene. Pored toga, Općinski sud je naveo da apelant niti jednim materijalnim dokazom nije dokazao pravni osnov tužbenog zahtjeva u smislu da je tužena svojim aktom predmetne nekretnine stavila pod svoju upravu, niti da je izdala rješenje o prestanku uprave nad predmetnim nekretninama. Stoga, Općinski sud je zaključio da tužena predmetne nekrenine nije proglasila napuštenim, nije ih stavila pod svoju upravu, odnosno nije na bilo koji način raspolagala sa njima, tako da nema mjesta činjenici da je tužena odgovorna za evenutalno nastalu štetu, na njegovom stambenom objektu i privrednim mašinama. Nadalje, Općinski sud je naveo da apelant osnovanost tužbenog zahtjeva kao i momenat saznanja za eventualni nastanak materijalne štete zasniva na svom iskazu, pozivajući se na opće poznate činjenice a da ih nije potkrijepio materijalnim dokazom. Momenat saznanja nastanka eventualne štete veže za momenat podnošenja zahtjeva za povrat sporne nekretnine, ali navedeni zahtjev nije predložen kao dokaz u spis suda. Stoga je Općinski sud zaključio da apelant ničim nije dokazao da je poljoprivredne mašine posjedovao, o kojem tipu i vrsti mašina se radi kako bi se moglo pristupiti adekvatnoj izradi nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke.

11. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 32 0 P 028909 13 Gž od 17. maja 2013. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

12. Kantonalni sud je istakao da je neprihvatljivo žalbeno rezonovanje apelanta da je objektivna odgovornost tužene određena članom 17. d) stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, u vezi sa članom 17. a) istog Zakona, jer prema odredbi člana 3. tog Zakona, samo nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu Općine, po ranijem Zakonu o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostale su pod njenom upravom i samo za štetu na tim nekretninama Općina bi odgovarala po odredbi člana 17. d) stav 3. Zakona, a što u konkretnom predmetu nije slučaj.

13. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovane i žalbene tvrdnje da odgovornost tužene proizlazi iz odredbe člana 154. stav 1, člana 155, člana 172. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO), u vezi sa članom 308. Zakona o državnoj upravi FBiH, jer u situaciji kada je utvrđeno da tužena predmetne nekretnine nije stavila pod svoju upravu, a apelant nije dokazao nepravilnost i nezakonitost u radnjama nadležnog organa tužene, zbog kojih bi odgovarala za štetu, to tužena i nije u obavezi da istu naknadi apelantu. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da odgovornost tužene ne postoji ni po općim pravilima odgovornosti za štetu, jer odredba člana 180. ZOO predviđa odgovornost društveno-političke zajednice za oštećenje nečije imovine koje je nastalo usljed akta nasilja ili terora, koje je ona bila dužna spriječiti, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Također, Kantonalni sud je zaključio da su irelevantni aplantovi žalbeni prigovori da je zaključak suda da nije dokazao da je posjedovao poljoprivredne mašine, te o kojem tipu i vrsti mašina se radi, posljedica nesavjesne ocjene provedenih dokaza, a sve u situaciji kada tužena nije pasivno legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari.

14. Vrhovni sud je presudom broj 32 0 P 028909 13 Rev od 24. aprila 2014. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te ukazao da su nižestepeni sudovi osnovano zaključili da tužena nije pasivno legitimisana, pa su pravilno odbili tužbeni zahtjev. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da su pogrešno primjenjene odredbe Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, te da tužena odgovara po osnovu svoje obaveze da čuva napuštenu imovinu. Vrhovni sud je ukazao da apelant ne poriče da tužena njegove nekretnine nikada nije proglasila napuštenim po odredbama Zakona, niti ih stavila pod svoju upravu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da samo u slučaju da je tužena postupila u smislu odredaba čl. 7, 9. i 11. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, apelant bi eventualno imao pravo na naknadu štete na predmetnim nekretninama u smislu odredaba člana 17.d) stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Imajući u vidu navedeno, Vrohovni sud je ukazao da nekretnine koje nisu proglašene napuštenim, niti stavljene pod upravu tužene, u smislu odredaba člana 17. a) Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, izjednačavaju se sa nekretninama za koje je to učinjeno samo u pogledu vraćanja tih nekretnina vlasnicima koji su ih napustili prije 4. aprila 1998. godine, ali ni jednom odredbom tog zakona, kao ni nekog drugog zakona, nije predviđeno da za štetu na nekretninama napuštenim zbog ratnih okolnosti odgovara zajednica lokalne samouprave

- općina. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, zbog čega ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

16. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, povrede principa jednakosti stranaka u postupku, da nije imao garancije nezavisnog i nepristrasnog suda, te da je sudski postupak trajao nerazumno dugo. Apelant tvrdi da je tužena bila dužna da po službenoj dužnosti pokrene i provede postupak za proglašenje predmetnih nekretnina napuštenim.

17. Povreda principa jednakosti oružja, po apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da su sudovi nezakonito tražili od njega da dokazuje da li je u njegovom odsustvu tužena formalno nekretninu proglasila privremeno napuštenom. U prilog tvrdnji da su povrijeđene garancije nezavisnog i nepristrasnog suda apelant je ukazao na drugačije odluke u istovrsnim predmetima, te, kako navodi, kampanju koju su u medijima vodile javne vlasti u povodu izvršenja odluke u predmetu Kulišić, a zbog čega su sudovi, pod pritiskom javne vlasti, počeli donositi negativne odluke tumačeći iste zakonske odredbe.

18. U prilog tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, apelant je naveo da je sudski postupak pokrenuo 2007. godine, a da je pobijana odluka donesena 2014. godine. Apelant je istakao da je predmetni postupak od izuzetne važnosti za njega, jer se odnosi na njegova egzistencionalna pitanja.

19. Apelant je u prilog tvrdnji o povredi prava na imovinu obrazložio da su organi vlasti propustili da primjene propisane mehanizme i djelotvorne mjere za zaštitu njegove imovine. Apelant smatra da mu je onemogućavanjem pristupa imovini dovelo do stvarnog gubitka kontrole nad tom imovinom, kao i mogućnosti prodaje, zavještanja, davanja pod hipoteku, građevinskih radova ili druge vrste uživanja zemljišta.

20. Imajući u vidu sve navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava i ukine presudu Vrhovnog suda od 24. aprila 2014. godine, te predmet vrati na ponovno suđenje. Osim toga, apelant je predložio da Ustavni sud naloži Federciji Bosne i Hercegovine da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati iznos od 2.000,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa Zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i da nije bilo povreda na koje apelant neosnovano ukazuje.

22. Kantonalni sud je opisao hronologiju predmetnog postupka, istakavši da je presuda od 17. maja 2013. godine zakonita i pravilna, te je stoga predložio da se apelacija odbije. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da mu je predmetni spis Općinskog suda dostavljen na postupanje po žalbi 10. januara 2013. godine, da na građanskom referatu ima veliki broj nerješenih starih predmeta, zbog čega je taj referat obuhvaćen Planom rješavanja starih predmeta. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odluku u konkretnom predmetu donio 17. maja 2013. godine, pa smatra da nisu povrijeđena apelanva prava na pravično suđenje i donošenje odluke u razumnom roku.

23. Općinski sud je iznio hronologiju postupka, te s tim u vezi ukazao da se radilo o složenom predmetu, da se ne radi o predmetu koji spada u red predmeta sa kojima se mora postupati sa hitnošću, kao i da je bilo izvjesnih zastoja koji se mogu pripisati apelantu. Također, Općinski sud je naveo da apelantovi navodi nisu doveli u pitanje nepristrasnost i nezavisnost sudova.

24. Tužena je opisala hronologiju predmetnog postupka kako je već navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te predložila da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

25. Zakon o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Nekretnine iz stava 1. ovog Zakona stavljaju se pod upravu opštine na čijem se području nalaze (u daljnjem tekstu: opština).

Član 5.

Nekretnine se smatraju napuštenim u smislu ovog zakona ako su ih vlasnici, kao i članovi njihovog porodičnog domaćinstva napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. aprila 1991. godine.

[…] Član 7.

Postupak za proglašenje poljoprivrednog gazdinstva, poljoprivrednog i šumskog zemljišta i šuma, te neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta privremeno napuštenim i za njihovo stavljanje pod upravu opštine, pokreće i vodi po službenoj dužnosti opštinski organ uprave nadležan za poljoprivredu i šumarstvo, a za stambene zgrade i stanove, opštinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljnjem tekstu: nadležni organ).

Član 8.

Inicijativu za pokretanje postupka iz člana 7. ovog zakona može dati državni organ, politička organizacija, društveno organizacija, udruženje građana i građani.

[…] Član 10.

Napuštene nekretnine i pripadajuće pokretne stvari, nadležni organ je dužan popisati, obezbijediti i o njima voditi posebnu evidenciju.

[…] Član 11.

Ako su ispunjeni uslovi iz ovog zakona, nadležni organ donosi rješenje o proglašenju nekretnine privremeno napuštenom i o njihovom stavljanju pod upravu opštine. (…) Smatra se da su nekretnine pod upravom opštine od dana kada je izvršen popis iz člana 9. ovog zakona.

[…] Član 28.

Opština odgovara vlasniku za štetu pričinjenu na stvarima koje su stavljene pod njenu upravu.

26. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Danom stupanja na snagu ovog zakona na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) prestaje primjena Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službeni list RBiH", br. 11/93 i 13/94 – u daljem tekstu

– Zakon) i propisa koji uređuju pitanja privremeno napuštenih nekretnina u svojini građana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona. Član 2.

Danom stupanja na snagu ovog zakona organi i vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji (u daljem tekstu: nadležni organi) prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod upravu opštine.

Član 3.

Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu opštine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom opštine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona. Član 15.

Vraćanje nekretnine u posjed vlasniku vrši se uz prisustvo službenog lica nadležne službe opštine iz člana 11. stav 1. ovog zakona. O vraćanju nekretnine i uvođenju vlasnika nekretnine u posjed vodi se zapisnik koji, pored ostalog, treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari u njemu.

U slučaju kada zapisnik iz vremena kada je nekretnina napuštena ne postoji, nadležni organ vrši kontrolu nekretnine u vrijeme donošenja rješenja iz člana 12. ovog zakona. […].

Član 17a.

Odredbe ovog zakona odnose se i na nekretnine u svojini građana koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. aprila 1998. godine.

[…] Član l7d.

[…] Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom.

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

[…] Član 172. stav 1.

Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

[…] VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 028909 13 Rev od 24. aprila 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 26. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

35. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, da je u postupku povrijeđen princip jednakosti oružja, da su mu uskraćene garancije u pogledu nezavisnog i nepristranog suda, te, najzad, da je postupak trajao nerazumno dugo.

a)Suđenje u razumnom roku Relevantna načela

36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

37. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 18. maja 2007. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 028909 13 Rev od 24. aprila 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao šest godina i 11 mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

39. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo parnični postupak radi naknade materijalne štete, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju može govoriti o naročito složenom predmetu.

40. Cijeneći, prije svega, apelantovo ponašanje, Ustavni sud konstatira da apelant nije doprinio dužini trajanja postupka. Osim navedenog, imajući u vidu da je apelant u konkretnom slučaju tražio naknadu štete na njegovoj imovini koju je napustio u oktobru 1994. godine, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak značajan za apelanta.

41. Analizirajući postupak s aspekta dužine njegovog trajanja, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući o apelantovoj tužbi, presudu donio 23. augusta 2012. godine, dakle nakon pet godina i tri mjeseca od podnošenja tužbe. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u nastavku postupak pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom završen u relativno kratkom vremenu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud odluku donio u roku od četiri mjeseca (17. maja 2013. godine), a Vrhovni sud, odluku o reviziji u roku od 11 mjeseci (24. aprila 2014. godine). Međutim, činjenica da su kasnije sudovi bili ažurni ne opravdava činjenicu da je Općinskom sudu trebalo pet godina i tri mjeseca da donese prvostepenu presudu. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je ukazao da se radilo o složenom predmetu, da se ne radi o predmetu koji spada u red predmeta sa kojima se mora postupati sa hitnošću, kao i da je bilo izvjesnih zastoja koji se mogu pripisati apelantu. Međutim, imajući u vidu da se predmetni postupak najduže nalazio na rješavanju pred Općinskim sudom, a što je imalo odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu postupka, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji odgovornost Općinskog suda za ovako dugo trajanje predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i ostala prava navedena u apelaciji

43. Imajući u vidu da su identična činjenična i pravna pitanja raspravljana u predmetu broj AP- 323/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-323/12 od 7. novembra 2014. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu apelantovih navoda, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP-323/12 u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da su, suprotno apelacionim navodima, redovni sudovi u osporenim presudama dali jasne i precizne razloge za svoje odluke kojima su odbili apelantov tužbeni zahtjev, tj. da apelant nije dokazao da su predmetne nekretnine proglašene napuštenim i stavljene pod upravu tužene u kojem slučaju bi on, u smislu člana 17 .d) stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, mogao potraživati štetu od tužene, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, u Odluci broj AP-323/12 zaključeno je da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu, te prava na povratak, kao i prava na zabranu diskriminacije, jer je apelant kršenje tih prava vezao za proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu. Identičan stav Ustavni sud je usvojio i u nizu predmeta koji su pokretali gotovo isto činjenično i pravno pitanje kao i u konkretnom slučaju (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-3524/13 od 15. septembra 2016. godine, Odluku o dopustivosti broj AP-1137/12 od 15. aprila 2015. godine, Odluku o dopustivosti broj AP 3093/11 od 15. januara 2014. godine, Odluku o dopustivosti broj AP 4344/11 od 15. januara 2014. godine, Odluku o dopustivosti broj AP 1025/13 od 18. decembra 2014. godine). Ustavni sud smatra da se praksa ustanovljena u navedenim predmetima može primijeniti i u konkretnom slučaju.

44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Europske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

45. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

46. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je postupak trajao šest godina i 11 mjeseci, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 900,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak, na tri sudske instance, trajao šest godina i 11 mjeseci za što najveću odgovornost snosi Općinski sud, koji nije djelotvorno kontrolirao postupak i nije preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su mu bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.

48. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su, uz poštivanje principa jednakosti stranaka i nezavisnog i nepristrasnog suda, redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s navedenim pravima kada se kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman