Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-253/17 (Z. B.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-253/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-253/17, rješavajući apelaciju Zdenka Baje, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdenko Bajo protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 039221 14 Rev od 17. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdenko Bajo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 18. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 039221 14 Rev od 17. novembra 2016. godine. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi („Univerzal“ a.d. Bijeljina) da mu isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete, za pretrpljene duševne bolove zbog povrede njegovog ugleda i časti prilikom pokušaja da nadležnim organima dostavi dokaze u pogledu štetnog događaja koji se desio 23. jula 2009. godine.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je odlučujući o apelantovom zahtjevu prvostepeni sud utvrdio da je mldb. I. B. (kojoj je apelant ujak) 23. jula 2009. godine vozila dječji bicikl u blizini poslovnih prostorija tuženog i da je prilikom pada iste sa bicikla pokidana metalna žica od korpe bicikla, koja joj je probila grudi i pokidala krvni sud, te je ista umrla zbog iskrvavljenja. Vrhovni sud je također naveo da je Okružno tužilaštvo u Bijeljini odlučilo da se ne vodi istraga iz razloga što se radi o zadesnoj smrti mldb. I. B., a ne o ubistvu ili stradanju u saobraćajnoj nezgodi. Vrhovni sud je istakao da je na temelju tih činjenica prvostepeni sud zaključio da nije dokazano da je tuženi putem svojih radnika skrivljeno doprinio smrti mldb. I. B., te da shodno odredbi člana 201. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) apelant nije aktivno legitimisan u pogledu stavljenih zahtjeva, kao i da odredbama ZOO nisu predviđeni zahtijevani vidovi nematerijalne štete. Vrhovni sud je naveo da je apelant svoj zahtjev utemeljio na tvrdnjama koje je tokom postupka mijenjao, da je u tužbi i na pripremnom ročištu, u pogledu štetnog događaja, između ostalog, naveo da je radnik tuženog (zaposlen kao portir kod tuženog), uklonio „materijalni dokaz ubistva sa mjesta zločina”. Nadalje je Vrhovni sud naveo da je apelant na ročištu za glavnu raspravu, prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, naveo da „ne tvrdi da je do smrti I. B, došlo namjerno...da je to nesretni slučaj“, ali da je pretrpio duševnu bol „zbog toga što je lažno prikazan razlog njezine smrti i način na koji se to dogodilo“, kod kojih navoda je ostao do okončanja postupka pred prvostepenim sudom. Vrhovni sud je istakao, da je apelant pri navedenom sudu pojašnjavao da je pomenuti radnik tuženog njemu ispričao jednu verziju štetnog događaja, a pred organima policije „dao lažan iskaz“, da je isti sa lica mjesta uklonio materijalni dokaz (torbu), te pred policijom prešutio činjenicu da je određeni kamion, neposredno prije štetnog događaja, dovezao robu u poslovni krug tuženog, te da mu je uslijed navedenog, prilikom pokušaja apelanta da nadležnim organima predstavi pravu istinu o štetnom događaju nanesen duševni bol, jer nisu prihvaćeni njegovi navodi, te je okvalifikovan kao psihopata i zabranjen mu je pristup Tužilaštvu. Vrhovni sud je naglasio da je u dokaznom postupku pred prvostepenim sudom (čitanjem obimnog spisa Okružnog tužilaštva u Bijeljini sa cjelokupnom dokumentacijom koja je sastavni dio tog spisa) utvrđeno da se radi o zadesnoj smrti mldb. I. B. iz kojeg razloga je Okružno tužilaštvo u Bijeljini odlučilo da se ne vodi istraga. Vrhovni sud je konstatovao da izvedenim dokazima nisu dokazani navodi apelantove tužbe da je uslijed radnji (izjava) radnika tuženog apelantu onemogućen pristup Tužilaštvu, te da je o njemu stvoreno pogrešno ubjeđenje i da je spriječen „da se sazna istina o događaju“. Stoga je Vrhovni sud ukazao da i kad bi se prihvatili revizioni navodi da se apelantov zahtjev odnosi na pravno priznate vidove nematerijalne štete (član 200. ZOO), jer je kako navodi o njemu stvorena slika kao o poremećenoj osobi pošto je pokušao objelodaniti dokaze koje je tuženi prikrio što mu je nanijelo duševnu bol, imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja propisana odredbama člana 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), proizlazi da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su apelantov zahtjev odbili. Vrhovni sud je naglasio da drugačiji zaključak ne mogu ishoditi apelantovi navodi o tome da je prvostepeni sud na pripremnom ročištu nepravilno odbio njegov prijedlog za čitanje određene materijalne dokumentacije (koja je u pretežnom dijelu sastavni dio pomenutog krivičnog spisa), te za saslušanje svjedoka (radnika MUP-a, Tužilaštva i Sudske policije), na okolnost provođenja istražnih radnji i tretmana koji Sudska policija primjenjuje prema apelantu, te svjedoka D. S. (čija izjava o okolnostima predmetnog štetnog događaja je sastavni dio krivičnog spisa), jer je prvostepeni sud pravilno zaključio da je kod prihvaćenog izvođenja dokaza (čitanja cjelokupne dokumentacije krivičnog spisa) navedeno nepotrebno.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama da mu je u postupku bilo onemogućeno izvođenje dokaza, da sudovi, u suštini pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, sloboda misli, savjesti i vjere, nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na različitim tvrdnjama o nemogućnosti pristupa Okružnom tužilaštvu u Bijeljini, pristupa informacijama, nemogućnosti da dođe do potrebnih materijala itd.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Okružni sud u Bijeljini i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-253/17 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio