Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-254/17 (E.S.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-254/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-254/17, rješavajući apelaciju E. S., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. S.
protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 004076 12 16 Gž od 2. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Eldin Bašić, advokat iz Maglaja, podnio je 19. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 P 004076 12 16 Gž od 2. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiocima (R. R. i M. R.) vrati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da su bila pokrenuta četiri izvršna postupka na osnovu izvršnih isprava i to tako, da su dva pokrenuta protiv prvotužioca u konkretnom predmetu, a dva protiv drugotužioca u konkretnom predmetu, te da su provođenjem izvršenja vršena odbijanja od lične invalidnine prvotužioca i penzije drugotužioca, da je apelantovog prednika kao tražioca izvršenja u tim postupcima zastupao prvotuženi (advokat M. P.), te da je obustave od ličnih primanja sada tužilaca primao na svoj račun na što je bio ovlašten. Nadalje je Kantonalni sud naveo da iz zapisnika sa pripremnog ročišta proizlazi, da je na prijedlog tužitelja dat zadatak vještaku ekonomske struke da nakon izvršenog uvida u spis utvrdi iznos ukupno više isplaćenih sredstava od strane tužilaca na račun prvotuženog po svim osnovama, posebno po osnovu kamata i troškova izvršnih postupaka koji su po dva puta vođeni pred sudom, koji zapisnik su punomoćnici stranaka potpisali bez primjedbi. Također Kantonalni sud navodi da iz nalaza vještaka ekonomske struke proizlazi da je isti urađen na osnovu dokumentacije u spisu, posebno potvrde Fonda PIO/MIO, analitičke kartice obustava iz nadležne službe općine Maglaj, nakon čega je vještak utvrdio da su na račun punomoćnika tražilaca izvršenja (apelantovog prednika) više isplaćena sredstva u iznosu 1.905,22 KM po svim osnovama, na koji nalaz tužioci nisu imali prigovore, dok je apelantov punomoćnik nalazu i mišljenju vještaka, kao i iskazu vještaka kojeg je dao na glavnoj raspravi prigovorio u cijelosti. Kantonalni sud je konstatovao da prvostepeni sud nije pogriješio kada je apelantove primjedbe cijenio paušalnim i nedokazanim, pogotovo što je vještak odgovorio na pitanja apelantovog punomoćnika da iznos od 1.905,22 KM predstavlja razliku između obustavljenih, odnosno uplaćenih iznosa prema rješenjima o izvršenju i iznosa koji je stvarna obaveza, da je pretplaćeni iznos posljedica toga što nadležne službe koje su vršile obustave po rješenjima o izvršenju nisu na vrijeme prestale vršiti obustave. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da su apelantove primjedbe, nakon pojašnjenja vještaka na glavnoj raspravi, paušalne i nedokazane, te da nije bilo mjesta pozvati vještaka da nalaz dopuni u vezi s odredbom člana 155. Zakona o parničnom postupku, niti su to stranke predlagale, niti da se eventualno odredi drugi vještak, u kom pravcu neosnovano prigovara apelant u žalbi. Također, Kantonalni sud je naglasio da je neosnovan apelantov žalbeni navod da se morao utvrditi iznos koji na svakog tužitelja otpada, jer to ne može uticati na pravilnost prvostepene odluke, s obzirom na opredijeljeni tužbeni zahtjev nakon nalaza vještaka ekonomske struke kojima tužitelji traže da im apelant vrati određeni novčani iznos, koji iznos je i dosuđen tužiteljima. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u konkretnom predmetu prvostepeni sud nekritički prihvatio nalaz vještaka ekonomske struke i donio nezakonitu odluku iz razlog što je svoju odluku zasnovao isključivo na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke bez ocjene svih dokaza, te da je sud trebao dati odgovor uvidom u sve dokaze da li su neki od naplaćenih troškova bili suvišni, a da je vještak mogao obračunati eventualno kamate. Apelant također navodi da u toku postupka nije razjašnjeno od kojeg tužitelja je navodno naplaćeno više nego što je trebalo ili ako je to učinjeno od oba tužitelja, da su onda trebali dokazati pojedinačan iznos koji na svakog od tužitelja otpada.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravu na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman