Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-274/17 (M. P.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
  • Krivični postupak
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-274/17

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-274/17, rješavajući apelaciju Muamera Pite, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muamera Pite podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 17 Kv 13 od 11. januara 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Muamer Pita (u daljem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 17 Kv 13 od 11. januara 2017. godine, i Rješenja broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. januara 2016. godine. Apelant je tražio i da Ustavni sud donese privremenu mjeru stavljanja van snage mjera zabrane (u jednom dijelu) do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine, Kantonalni sud – sudija za prethodni postupak, je prema apelantu (i još sedam osumnjičenih osoba), zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo pomoć počiniocu poslije učinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ FBiH), na osnovu člana 140. Zakona o krivičnom postupku (u daljem tekstu: ZKP), izrekao mjere zabrane. Apelantu je, u smislu člana 140c. tačka 1. ZKP-a izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta i putovanja s adrese navedene u izreci rješenja, s tim da je određena granica van koje se apelant ne smije udaljavati na teritoriji Kantona Sarajevo. Na osnovu člana 140a. stav 1. tačka d) u vezi sa stavom 2. ZKP-a, određeno je da se apelant treba javljati nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta i to svakih sedam dana. Zatim, u smislu člana 140.a stav 2. u vezi stava 1. tačka

c) ZKP-a, izrečena je mjera zabrane sastajanja s određenim osobama, kojom se određuje zabrana njihovog međusobnog sastajanja, kao i sastajanja s ostalim osumnjičenim i svjedocima u ovom krivičnom predmetu. Također, apelantu je izrečena i mjera zabrane poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti iz člana 140a. stav 1. tačka a) ZKP-a i zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 140a. stav 1. tačka b) ZKP-a, odnosno zabrana posjećivanja Općinskog suda Sarajevo. U rješenju je navedeno da su svi osumnjičeni upozoreni da im u slučaju kršenja mjera zabrane, sud može odrediti pritvor. Određeno je da će sudija za prethodni postupak svaka dva mjeseca ispitati da li su mjere zabrane još potrebne.

6. Iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda proizlazi da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanja mjera zabrane prema osumnjičenim licima, među kojima je apelant, protiv kojih zajedno s drugim osumnjičenim vodi istragu zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZ FBiH u vezi više krivičnih djela navedenih u rješenju (u odnosu na apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo pomoći počiniocu poslije učinjenog krivičnog djela), a sve u vezi s čl. 31., 32. , 54., 55. i 128. ZKP-a. Apelant se nije izjašnjavao o prijedlogu za određivanje mjera zabrane.

7. Dalje je u obrazloženju navedeno da je prethodno sudija za prethodni postupak „razmatrao da li postoji osnovana sumnja kao uvjet za određivanje mjera zabrane“ i utvrdio da iz priloženih dokaza uz prijedlog Tužilaštva postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni (osam osumnjičenih lica) počinili krivična djela za koja su osumnjičeni, zajedno s ostalim osumnjičenim za postojanje osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal u vezi krivičnih djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja, povreda zakona od sudije, prevara, pranje novca i pomoć počiniocu poslije učinjenog krivičnog djela. Prema ocjeni sudije za prethodni postupak, Tužilaštvo je prikupilo dovoljno dokaza koji ukazuju na osnovanu sumnju da se osumnjičeni Alija Delimustafić, zajedno s ostalim navedenim licima, organizirao u grupu od najmanje tri osobe, da ta grupa postoji dugi vremenski period i djeluje s ciljem počinjenja krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, da ta grupa djeluje s ciljem stjecanja profita, da organizator i pripadnici grupe svjesno djeluju u okviru unaprijed dogovorenih i podijeljenih uloga koje je organizator razradio, i koje su pripadnici grupe prihvatili da obavljaju, svi svjesni da međusobno povezanim poduzetim radnjama djeluju kao grupa s ciljem učinjenja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, te da organizatori i pripadnici grupe, u odnosu na stečenu protivpravnu imovinsku korist, djelovanjem grupe poduzimaju radnje kojima se ostvaruju bitna obilježja krivičnog djela organiziranog kriminala.

8. Nadalje, Kantonalni sud navodi da Tužilaštvo provodi istragu protiv osumnjičenih, 16 imenovanih lica, te iako među njima nije imenovan apelant, Kantonalni sud (nakon opisa radnji u odnosu na imenovana lica) zaključuje da rezultati provedenih istražnih radnji (nabrojane), kada se dovedu u vezu s materijalnim dokazima (sudskim spisima i drugom dokumentacijom), u potpunosti potvrđuju postojanje osnovane sumnje o počinjenju krivičnih djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret.

9. Kantonalni sud je zaključio da je osnovan prijedlog Tužilaštva da se apelantu i drugim osumnjičenim licima u smislu čl 140. ZKP-a izrekne mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja, jer postoje okolnosti koje ukazuju da bi mogli pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo. Naime, ukazano je da su apelant i drugi osumnjičeni, osumnjičeni da su učestvovali i pomagali u nezakonitom stjecanju i prijenosu prava vlasništva na nekretninama u velikoj vrijednosti, čime su pribavili imovinsku korist, a drugom nanijeli štetu. Stoga, po ocjeni Kantonalnog suda postoji osnovana bojazan da bi svi oni mogli, u slučaju da im ne bude izrečene mjere zabrane, napustiti BiH i izbjeći krivično gonjenje nadležnih organa BiH, jer su osumnjičeni svjesni težine krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, kao i zaprijećene krivično-pravne sankcije, što u svakom slučaju kod njih može stvoriti odluku da bjekstvom izbjegnu krivično gonjenje. Navedeno je da iz prikupljenih dokaza nesporno proizlazi da je pored osumnjičenih u konkretnom krivičnom predmetu, od kojih se određeni broj nalazi u bjekstvu, u izvršenju inkriminiranih radnji učestvovao i određeni broj lica koja se još nalaze na slobodi, kao i potencijalnih saučesnika i svjedoka koji još nisu identificirani. Istaknuto je da će u daljoj istrazi biti poduzete istražne radnje, s ciljem pribavljanja dodatnih materijalnih dokaza u vezi s nezakonitim stjecanjem i prijenosom prava vlasništva, identifikacija i saslušanje lica koja se u svojstvu tuženih navode u nezakonitim presudama i predmetima u kojima je postupala osumnjičena L. F. - P. u svojstvu sudije Općinskog suda u Sarajevu. Također, da će biti poduzete istražne radnje otkrivanje i identifikacija, te ispitivanje odnosno saslušanje drugih saizvršilaca i pomagača osumnjičenih lica, zatim provedena vještačenja, identifikacija i procjena vrijednosti nekretnina i imovine koja je bila predmetom nezakonitog stjecanja prava vlasništva, kao i finansijska istraga kako bi se utvrdila priroda i visina imovinsko-pravne koristi koju su osumnjičeni pribavili izvršenjem krivičnih djela za koje se sumnjiče, te druge potrebne istražne mjere i radnje.

10. Naglašeno je da se predmetna istraga trenutno nalazi u fazi kada je potrebno osigurati prikupljanje dokaza za identifikaciju saučesnika, a da oni ne budu upozoreni na to, tako da ih se može identificirati, a prije nego bi mogli stupiti u međusobni kontakt, zbog čega Tužilaštvo poduzima intenzivne istražne radnje na identifikaciji ovih lica. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je opravdano određivanje mjera zabrane osumnjičenim sastajanja sa svjedocima, saučesnicima i svim ostalim licima koja imaju saznanja o konkretnom predmetu Tužilaštva. Upravo sada kada su osumnjičeni suočeni s kvalifikacijom – krivičnim djelima koja im se stavljaju na teret i zaprijećenom kaznom zatvora, kako je dalje istakao Kantonalni sud, oni imaju jak motiv i interes da u svrhu pripremanja svoje odbrane stupe u kontakt s potencijalnim saučesnicima i svjedocima, utječu na njih da ne daju ili da odustanu od davanja iskaza Tužilaštvu, odnosno spriječe identifikaciju i lociranje ostalih saučesnika, te eventualno sakriju ili unište tragove i dokaze važne za krivični postupak.

11. U rješenju je navedeno da je, u smislu člana 140a stav 1. tačka a) ZKP-a sud apelantu i četvorici drugih osumnjičenih lica izrekao i mjeru zabrane poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, i to apelantu, kao kuriru Općinskog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud), mjeru zabrane s obzirom na to da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret počinjeno u vezi s obavljanjem njegovih redovnih poslova, u svojstvu odgovornih ili službenih osoba, te bi u nastavku rada mogli utjecati na svjedoke, ili ponoviti krivično djelo, odnosno da unište, sakriju ili izmjene dokaze i tragove važne za postupak. S ciljem izvršenja mjere zabrane, rješenje o mjerama će biti dostavljeno Općinskom sudu.

12. Dalje, u smislu člana 140a stav 1. tačka b) ZKP-a sudija za prethodni postupak je apelantu izrekao mjeru zabrane posjećivanja Općinskog suda, s obzirom na to da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret počinjeno na radnom mjestu, a u vezi s obavljanjem njihovih redovnih poslova. Istaknuto je da su osumnjičeni obavljali različite odgovorne funkcije na svome radnom mjestu, u prostorijama u kojima su zaposleni u svojstvu službenih i odgovornih lica na kojim mjestima su bili u mogućnosti da poduzimaju zloupotrebe radi počinjena djela koje im se stavlja na teret, a ponovnim dolaskom i posjećivanjem takvih mjesta osumnjičeni bi bili u mogućnosti da dođu u kontakt sa svjedocima koje će Tužilaštvo u toku istrage saslušati, kao i u prilici da ponove krivična djela koja im se stavljaju na teret, odnosno da unište, sakriju i izmijene dokaze i tragove važne za predmetni krivični postupak. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su ispunjeni uvjeti i da je opravdano izricanje predloženih mjera zabrane navedenih u izreci rješenja, prema apelantu (i drugih sedam osumnjičenih osoba), s ciljem osiguranja njihovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.

13. Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kv 13 od 11. januara 2017. godine, Kantonalni sud – vanraspravno vijeće (u daljem tekstu: vijeće) je odbilo žalbe apelantovog branioca i ostalih osumnjičenih izjavljenih protiv Rješenja sudije za prethodni postupak broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine.

14. U obrazloženju rješenja vijeće je ponovilo sadržaj izrečenih mjera zabrane za apelanta i druge osumnjičene, te sadržaj žalbi. Navedeno je da je apelantov branilac žalbu izjavio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede postupka. Kantonalni sud je istakao da su svi osumnjičeni izjavili žalbu navodeći nepostojanje osnovane sumnje da su počinili krivično djelo. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, prije svega i iznad svega mora se imati u vidu da je u ovoj fazi krivičnog postupka (istraga) potreban jedan niži nivo dokazanosti određenih činjenica koje upućuju na postojanje temeljnog uvjeta (osnovane sumnje) da su osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, u odnosu na apsolutnu dokazanost tih činjenica koja je potrebna kod donošenja presude i o kojoj se eventualno može baviti samo sudeće vijeće ovoga suda, ukoliko nakon završene istrage dođe do podizanja i potvrđivanja optužnice protiv naprijed imenovanih osumnjičenih lica. I po mišljenju vijeća Kantonalnog suda taj niži nivo dokazanosti prednjih činjenica u potpunosti je zadovoljen shodno pobrojanim dokazima i njima utvrđenim činjenicama i okolnostima, kao i datim obrazloženjem i razlozima u prvostepenom rješenju.

15. Pored toga, po ocjeni vijeća, u obrazloženju pobijanog rješenja u potpunosti su i argumentirano dati razlozi o izrečenim mjerama zabrane kako su poimenično navedene u izreci rješenja, pa se žalbeni prigovori, istaknuti u tom pravcu, ukazuju potpuno neosnovani i neopravdani.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant ističe povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Apelant ukazuje na procesne nedostatke osporenih rješenja, odnosno povredu odredbi ZKP-a, te ukazuje da mu se stavlja na teret da je počinio krivično djelo pomoć počiniocu poslije učinjenog krivičnog djela, ali u pobijanim rješenjima nije navedena osnovana sumnja u odnosu na apelanta (u skladu s članom 146. ZKP-a), odnosno ni jedan dokaz koji bi mogao opravdati zaključak o postojanju osnovane sumnje o počinjenju krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret. U osporenim rješenjima se uopće ne navodi u čemu se osnovana sumnja sastoji, čime je došlo do bitne povrede odredbi ZKP-a, člana 312. stav 1. tač. d) i k) ZKP u vezi s članom 137. stav 2 ZKP-a i čl. 140., 140A. i 140c. ZKP-a. Apelant je također tražio donošenje privremene mjere – stavljanja van snage mjere zabrane poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i posjećivanja Općinskog suda do konačne odluke Ustavnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da je apelacija neosnovana, te da je u osporenom rješenju dao činjenične i pravne razloge za odlučivanje.

18. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da nije povrijeđeno pravo koje apelant navodi i da je sud dao valjane i detaljne razloge, kako o postojanju osnovane sumnje tako i za posebne razloge u vezi s izrečenim mjerama zabrane, zbog čega nalazi da je apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 140. stav (1) Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

Član 140a. stav 1. tač. a), b),c) i d) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,

b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,

c) zabranu sastajanja s određenim osobama,

d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu.

Član 140b. st. (1), (4),(5),(6) i (7) Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branioca.

(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak [...]. (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. [...].

(6) Sudija za prethodni postupak, [...] dužan je svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branilac, može podnijeti žalbu, a tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Član 140c. stav (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog, sud će odrediti mjesto u kojem optuženi ili osumnjičeni mora da boravi dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.

Član 140d. stav (2) Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane (2) Mjerama zabrane ne može se ograničiti [...].pravo osumnjičenog ili optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi s obavljanjem te djelatnosti.

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je donijeto 11. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama kojima su mu izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja, sastajanja s ostalim osumnjičenim i zabrana obavljanja službene dužnosti i posjećivanja Općinskog suda, povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, treba ispitati da li se u konkretnom slučaja radi o lišavanju slobode u smislu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije ili se radi o uskraćivanju slobode kretanja u smislu člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

26. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da član 5. Evropske konvencije pruža garancije pojedincu od arbitrarnog hapšenja i lišenja slobode, ali ne i od ograničenja prava slobode kretanja. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zabranjuje ograničenja slobode kretanja, ali istovremeno regulira mogućnost ograničenja slobode kretanja u posebnim oblastima, pod posebnim uvjetima. Ustavni sud dalje ističe da razgraničenje hapšenja i lišenja slobode, s jedne strane, i ograničenja slobode kretanja, s druge strane, ne mora da bude tako jasno kako se na prvi pogled čini. U načelu, ovo razgraničenje može da zavisi i od posebne pravne situacije u kojoj se pojedinac nalazi, ali najčešće se lišenje i ograničenje slobode razlikuju samo po načinu, trajanju i posljedicama mjera koju je javna vlast preduzela prema pojedincu. U oba slučaja se, dakle, radi o ograničenju slobode kretanja, ali lišenje slobode od ograničenja slobode se razlikuje u stepenu, intenzitetu i posljedicama mjere koja je preduzeta prema pojedincu.

27. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) pod lišenjem slobode se smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno svojoj slobodnoj volji ili bez nje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 92). Kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status osobe koja je u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Također, zadržavanje osobe u zatvoru, pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je osobi fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje, već naprotiv samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A, broj 54). Također, kućni pritvor se smatra lišenjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa spoljnim svijetom. S druge strane, mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišenje slobode (vidi Evropski sud, Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine).

28. Ustavni sud u ovom dijelu također upućuje na praksu Evropskog suda u predmeti Raimondo protiv Italije (presuda Evropskog suda od 22. februara 1994. godine, aplikacija broj 12954/87), u kojem je Evropski sud našao da se stavljanje pod specijalni policijski nadzor – što je podrazumjevalo da se apelant morao javljati policiji u određene dane, zabrana napuštanje kuće noću i zabrana napuštanja kuće bez saglasnosti policije – ne odnosi na povredu prava na lišavanje slobode, već na povredu prava na slobodu kretanja. Također, u svojoj praksi je Evropski sud naveo da, osim velike sličnosti između povrede prava na slobodu kretanja s članom 5. Evropske konvencije, ova zabrana je usko povezana i s članom 8. Evropske konvencije, odnosno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi u predmetima br. AP 4850/14 i AP 5432/14 ispitivao apelacije koje su pokretale identično pitanje, tj. pitanje da li se u slučaju izricanja mjera zabrane mogu primijeniti garancije iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4850/14 i AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenim odlukama, tačka 38, odnosno tačka 35, Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda u pogledu distinkcije lišavanja slobode prema članu 5. Evropske konvencije i ograničavanja slobode prema članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (koja se ogleda u ispitivanju stepena, intenziteta i posljedica mjere javne vlasti), smatra da standardi koje je uspostavio Evropski sud predstavljaju minimum standarda zaštite određenog prava zagarantiranog Evropskom konvencijom. Također, Ustavni sud je ukazao da navedeno ni na koji način ne sprečava Ustavni sud da pruži širi obim zaštite od onog koji pružaju standardi ustanovljeni praksom Evropskog suda, slijedom čega je ispitao osporena rješenja kojima su apelantima izrečene mjere zabrane u okviru garancija zaštite prava prema članu 5. Evropske konvencije.

30. S obzirom na navedeno, imajući u vidu da apelant ističe kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi za potrebno da ove navode ispita u okviru navoda o kršenju prava na slobodu kretanja, jer niti jednom mjerom zabrane apelantu nije dovedena u pitanje lična sloboda, odnosno lišavanje slobode, pa će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati samo navode u odnosu na navode na slobodu kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

31. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana, stav 2, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivanja.

32. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

Nikakva se ograničenja ne mogu postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Prava iz stava 1 mogu se također u posebnim oblastima ograničiti u skladu sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu.

33. Dakle, apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima izrečene mjere zabrane, a da nije navedeno u čemu se sastoji osnovana sumnja u odnosu na apelanta da je počinio krivično djelo pomoć počiniocu poslije učinjenog krivičnog djela.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud napominje da u skladu s Evropskom praksom suda navedeno pravo na slobodu kretanja spada u derogativna prava, odnosno da su propisani izuzeci od navedenog prava, a koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati da li su zadovoljeni navedeni kriteriji.

35. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da u odnosu na apelanta, kao i na ostala navedena lica, postoje dokazi koji ukazuju na osnovanu sumnju da su počinili određena krivična djela, a koja je sud ispitao prije donošenja rješenja o mjerama zabrane. Dakle, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP-a sud je ispitao osnovanost zahtjeva u odnosu na osumnjičene, za koje sud tvrdi da je Tužilaštvo prikupilo dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, za šta u nastavku daje detaljnija obrazloženja u odnosu na osumnjičene. Također, Kantonalni sud ispitujući apelantovu žalbu nije doveo u pitanje zaključak prvostepenog suda, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i u pogledu izricanja konkretnih mjera zabrane. Kantonalni sud je cijenio da je ovaj navod neosnovan, ističući da je u ovoj fazi potreban niži nivo dokazanosti određenih činjenica koje ukazuju na postojanje osnovane sumnje i taj niži nivo je u potpunosti zadovoljen shodno pobrojanim dokazima i utvrđenim činjenicama i okolnostima, kao i datim obrazloženjem.

36. Ustavni sud će najprije ispitati da li su mjere zabrane, koje su izrečene apelantu, izrečene u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je kod određivanja pritvora određenom licu postojanje osnovane sumnje da je uhapšena osoba počinila neko krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost određivanja ili produženja pritvora, koje je jasno i precizno propisano u ZKPu, kao prvi uvjet za određivanja pritvora. Iako kod mjera zabrane nigdje u ZKP-u nije jasno i eksplicitno propisano da je osnovana sumnja uvjet za izricanje mjera zabrane, isto proizlazi iz same suštine mjera zabrane i razloga za njihovo izricanje. Naime, mjere zabrane su alternativa mjeri pritvora, kao najtežoj mjeri koja ograničava odnosno lišava slobode lice kojem je određena. Nadalje, mjere zabrane imaju istu svrhu kao mjera pritvora i to prije svega osiguranje prisustva osumnjičenog, ali i svrhu osiguranja uspješnog vođenja krivičnog postupka. Nadalje, i mjere zabrane ograničavaju, odnosno lice kojem su izrečene lišavaju određenih prava, ili ga sužavaju u pravima, pa je njihova kontrola od suda i prilikom izricanja i prilikom produžavanja neophodna. Nadalje, mjere zabrana najviše „približava“ samom pritvoru činjenica da u slučaju kršenja mjera zabrane sud može odrediti pritvor, a što je navedeno i u konkretnom predmetu.

37. Stoga nije upitno da je osnovana sumnja i kod mjera zabrane osnovni uvjet bez kojeg se mjere zabrane ne mogu izreći. U konkretnom slučaju redovni sud nije ni doveo u pitanje ovaj uvjet (da je potrebno da postoji osnovana sumnja), samo je u konkretnom slučaju redovni sud smatrao da je taj uvjet zadovoljen, dok apelant dovodi u pitanje utvrđene činjenice za apelanta i dato obrazloženje.

38. Ustavni sud s tim u vezi primjećuje da je redovni sud jasan u činjenici da postoji osnovana sumnja za sve osumnjičene, pa i samog apelanta i da je potkrijepljena brojnim dokazima, koje je detaljno naveo. Količina činjenica, odnosno količina datog obrazloženja je nešto o čemu redovni sud vodi računa, te nije na Ustavnom sudu da ispituje da li dato obrazloženje zadovoljava ovaj potrebni standard, ako obrazloženje samo po sebi ne djeluje proizvoljno, a što se ne može reći za osporeno obrazloženje kada se sagleda u cjelini. Osim toga, iz navoda same apelacije ne može se zaključiti da je apelant jasno osporio postojanje osnovane sumnje, već više da ukazuje na nedostatak obrazloženja u vezi osnovane sumnje. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta nalazi da su osporena rješenja jasna i dovoljna da opravdaju razloge za izricanje mjera zabrane, te da su mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom za šta je posebno obrazloženje sud dao na stranama od 7 do 11 osporenog prvostepenog rješenja.

39. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li su mjere zabrane koje su apelantu izrečene nužne i neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži.

40. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant samo osporava mjeru zabrane poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti i posjećivanja Općinskog suda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane posljedica postupka koji se vodi protiv apelanta, kao osumnjičenog (i ostalih osumnjičenih lica), da je predmet u fazi istrage i da sud je ocijenio da su izrečene mjere neophodne radi apelantovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka što je dalje obrazložio. Također, u odnosu na ove dvije mjere koje apelant izdvaja i dovodi u pitanje (zabrana poduzimanja poslovnih aktivnosti i službene dužnosti i posjećivanja Općinskog suda), Ustavni sud primjećuje da je u odnosu na ove mjere zabrane dato obrazloženje jasno, odnosno da sud navodi da je apelant zaposlen na mjestu kurira Općinskog suda, a krivično djelo koje mu se stavlja na teret počinjeno je u vezi s radnim mjestom i u vezi s obavljanjem službenih dužnosti, te je redovni sud ove činjenice dalje obrazložio odnosno ukazao koje su opasnosti od neizricanja mjera zabrane. Stoga, Ustavni sud nalazi da su ove mjere neophodne s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i utvrđivanja istine, što sigurno bez obzira na konačan rezultat postupka opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, te one ne predstavljaju pretjeran teret za apelanta u odnosu na cilj koji se njima želi postići u datoj situaciji. Ovo pogotovo jer postoji obaveza njihovog preispitivanja, o čemu će redovni sud voditi računa, te cijeniti njihovu dalju opravdanost.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju ,u situaciji kada je osporeno rješenje jasno i obrazloženo, te kada je sud naveo da postojanje osnovane sumnje proizlazi iz prikupljenih dokaza, kao i dao jasne razloge za neophodnost izricanja mjera zabrane.

43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-274/17 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio