Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3401/14 (J. P.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
  • Uporedive situacije
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3401/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3401/14, rješavajući apelaciju Juse Perviza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Juse Perviza podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Bihać broj 01 0 U 007542 13 U od 18. juna 2014. godine, Rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona broj 11/2-23-360- Up -2/2012 od 1. februara 2013. godine i Rješenja Službe za imovinsko-pravne, geodetske i katastarske poslove Općine Cazin broj 05-23-1658/99 od 31. oktobra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Juso Perviz (u daljem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 21. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Bihać (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 007542 13 U od 18. juna 2014. godine, Rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona (u daljem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-360-Up - 2/2012 od 1. februara 2013. godine i Rješenja Službe za imovinsko-pravne, geodetske i katastarske poslove Općine Cazin (u daljem tekstu: Služba) broj 05-23-1658/99 od 31. oktobra 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe zatraženo je 8. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 14. novembra do 12. decembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 6. jula 1999. godine Službi podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed koji se nalazi u Cazinu, ulica Cazinskih brigada bb (u daljem tekstu: sporni stan).

6. Rješenjem Službe broj 05-23-1658/99 od 31. oktobra 2012. godine, donesenim u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za vraćanje u posjed spornog stana zbog nepostojanja apelantovog stanarskog prava na spornom stanu.

7. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je u postupku utvrđeno da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Cazinu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj P-286/99 od 24. juna 1999. godine usvojen otkaz ugovora o apelantovom korištenju spornog stana, temeljem odredbi člana 47. Zakona o stambenim odnosima. Dalje je istaknuto da je apelant naveo da je citirana presuda po sili zakona ništavna, jer se njome odlučivalo o oduzimanju stanarskog prava osobi koja ima svojstvo izbjeglice ili raseljene osobe prema odredbi člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te da je na taj način prekršena odredba člana 83a. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima. Istaknuto je da je navedenom odredbom propisano da se nosiocu stanarskog prava ne može otkazati ugovor o korištenju stana ako se okolnosti koje su osnov za otkaz pojave u periodu dok je navedeni bio odsutan iz stana u svojstvu izbjegle ili raseljene osobe, te da su sve pravosnažne sudske presude u tim postupcima ništavne ako su donijete u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu tog zakona. Međutim, kako je Služba utvrdila, iz citirane presude se može primijetiti da je presuda donijeta 24. juna 1999. godine, a da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenih odnosima („Službene novine FBiH“ broj 19/99), u kojem je članom 83a. definirana ništavost sudskih presuda po sili zakona, stupio na snagu 28. maja 1999. godine, pa se jasno može vidjeti da se tom zakonskom odredbom proglašavaju ništavim sve pravosnažne sudske presude kojima se odlučivalo o oduzimanju stanarskog prava osobama iz člana

3. Zakona o prestanku primjene, dakle osobama sa statusom izbjegle ili raseljene osobe, ali do dana stupanja na snagu te zakonske odredbe, a to je 28. maj 1999. godine. Stoga je, po ocjeni Službe, nesporno da se u konkretnom slučaju ništavost po sili zakona ne odnosi na predmetnu presudu Općinskog suda, koja je donijeta nakon stupanja na snagu citirane zakonske odredbe, to jeste 24. juna 1999. godine.

8. Služba je u obrazloženju odluke dalje navela da je u članu 83a. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima jasno definirano da se postupci za otkaz ugovora o korištenju stana iz razloga utvrđenih Zakonom, koji su pokrenuti prije stupanja na snagu tog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima), a u kojima do dana njegovog stapanja na snagu nije donesena pravosnažna odluka, obustavljaju. U vezi navedenog Služba je utvrdila da je prvostepena presuda donijeta 24. juna 1999. godine, a da je njena pravosnažnost potvrđena donošenjem Presude Kantonalnog suda broj: Gž- 402/99 od 16. decembra 1999. godine. Međutim, kako je dalje utvrdila Služba, prema toj zakonskoj odredbi postupci donošenja citiranih presuda su trebali biti obustavljeni, bar prilikom donošenja presude Kantonalnog suda, s obzirom na to da se navedena odredba odnosila na sve postupke oduzimanja stanarskog prava za osobe sa svojstvom izbjegle i raseljene osobe, a u konkretnom slučaju apelantovo svojstvo kao izbjegle osobe je potvrđeno donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, koji je stupio na snagu 4. jula 1999. godine. Prema navedenom, Služba je istakla da se može vidjeti da u konkretnom sudskom postupku nisu primijenjene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, koje su mogle uticati na drukčiji osnov predmetnih presuda. Međutim, Služba je zaključila da donesene presude u konkretnom predmetu nisu po sili zakona ništavne, nego naprotiv, one su na snazi kao takve i imaju pravno dejstvo prema Službi kao upravnom organu, te da njihovo eventualno poništenje nije u nadležnosti općinskog organa uprave.

9. Ministarstvo je Rješenjem broj 11/2-23-360-Up -2/2012 od 1. februara 2013. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Službe. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenice i okolnosti vezane za predmetni slučaj, te pravilno primijenio odredbe člana 4. st. 1. i 4. i člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene, kao i odredbe člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, ističući da apelant nije korisnik spornog stana, odnosno nosilac stanarskog prava.

10. Apelant je protiv navedenog rješenja Ministarstva tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je tužbu odbio kao neosnovanu Presudom broj 01 0 U 007542 13 U od 18. juna 2014. godine.

11. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je istakao da je ocjenom sadržaja navoda tužbe, pobijanog akta i stanja spisa, zaključio da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je donijelo pobijanu odluku. Dalje je navedeno da je uvidom u predmetni spis utvrđeno da je Presudom Općinskog suda broj P-286/99 od 24. juna 1999. godine usvojen otkaz ugovora o apelantovom korištenju stana, jer se sporni stan nije koristio u periodu dužem od šest mjeseci, te je ustupljen na korištenje vlasniku - Općini Cazin. Također je navedeno da je citirana presuda 16. decembra 1999. godine postala pravosnažna.

12. Kantonalni sud se u obrazloženju odluke pozvao na odredbe člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Dalje je utvrdio da je pravilno proveden upravni postupak i da apelant nije dokazao da na spornom stanu ima stanarsko pravo niti temeljem osnova predviđenih u članu 2. st. 3. i 4. i članu 18c. Zakona o prestanku primjene. Istaknuto je da je članom 18c. stav 2. navedenog zakona propisano da će privremeni korisnik imati pravo na novi ugovor o korištenju stana u skladu s članom 2. stav 4. tog zakona samo ako je stanarsko pravo stekao na način i to: prijenosom stanarskog prava na supružnika ili člana porodičnog domaćinstva nakon smrti prethodnog nosioca stanarskog prava u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima; prijenosom stanarskog prava nakon razvoda od prethodnog nosioca stanarskog prava; ako je bio prvi nosilac stanarskog prava nakon što je stan izgrađen ili putem važećeg ugovora o zamjeni stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima i članom 2. Zakona o prestanku primjene.

13. Polazeći od citiranih odredbi, Kantonalni sud je utvrdio da apelant nije stekao stanarsko pravo ni po jednom od navedenih uvjeta, te da kao privremeni korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana u skladu s članom 2. stav 4. citiranog zakona. Kantonalni sud je zaključio da nije bilo zakonskog osnova za udovoljenje apelantovom zahtjevu za vraćanje spornog stana u posjed, te da se navodi koje je apelant istakao ne mogu uzeti kao odlučni u pravcu da se njegovom zahtjevu udovolji. Kantonalni sud je utvrdio da su apelantovi navodi, da akt pobija iz razloga što sadrži takve nedostatke koji ga čine ništavim, da u aktu nije pravilno primijenjen zakon, da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, da je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, neosnovani, jer je tuženi ispoštovao pravila upravnog postupka, pri tom pravilno ocijenio stanje činjenica i iste pravilno podveo pod relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pored toga, apelant je naveo i povredu prava iz čl. 2., 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, te člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naveo je da je u spornom stanu živio od 1983. do 8. januara 1997. godine, kada ga je morao napustiti zbog sigurnosti za vlastiti život i život svoje porodice, jer je deklariran kao „autonomaš“ i upućivane su mu prijetnje. Dalje je naveo da su, budući da je sporni stan napustio 1997. godine, organi uprave i Kantonalni sud pogrešno primijenili odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene prema kojim apelant ima pravo na vraćanje spornog stana u posjed kao izbjegla ili raseljena osoba. Nadalje, apelant smatra da je u provedenom postupku pogrešno primijenjena odredba člana 83a Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima. Apelant navodi da je, u smislu navedene odredbe, pravosnažna presuda Općinskog suda od 24. juna 1999. godine, kojom je usvojen otkaz ugovora o korištenju spornog stana, ništava po sili samog zakona kako je propisano članom 83a. stav 2. navedenog zakona. Također, apelant smatra da su redovni sudovi donoseći navedenu presudu trebali obustaviti postupak koji je pokrenut radi otkaza ugovora o korištenju spornog stana shodno članu 83a. stav 3. citiranog zakona. Iz navedenog po apelantovom mišljenju proizlazi da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge osobe u istovjetnim postupcima, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije. U prilog svojih tvrdnji, apelant se pozvao na odluku Evropskog suda za ljudska prav u predmetu Đokić protiv BiH od 27. maja 2010. godine. Također je naveo da je u predmetu Kantonalnog suda broj U- 142/04 od 20. septembra 2005. godine sud zauzeo stav da se osobi koja ima svojstvo izbjegle osobe nije ni moglo oduzeti stanarsko pravo u periodu dok je bila u svojstvu izbjegle ili raseljene osobe.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana i neutemeljena, jer je odluka tog suda pravilna i zakonita.

16. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da njegovom odlukom, koja je donesena povodom apelantove žalbe protiv rješenja Službe, nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom BiH. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Služba je u odgovoru na apelaciju iscrpno navela hronologiju događaja u konkretnom predmetu. Istakla je da je Presuda Općinskog suda broj P-286/99 od 24. juna 1999. godine potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-402/99 od 16. decembra 1999. godine i Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev-183/00 od 1. februara 2001. godine. Dalje je istaknuto da je ta služba u postupku utvrdila sve relevantne činjenice za koje je smatrala da su bile neophodne da bi se donijela na zakonskim odredbama ispravna odluka. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89) relevantna odredba glasi:

Član 6. stav 1.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i osobe koje su prestale da budu članovi toga domaćinstva, a ostale su u istom stanu.

19. U Zakonu o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantna odredba glasi:

Član 83a.

(1) Nosiocu stanarskog prava ne može se otkazati ugovor o korištenju stana prema ovom zakonu, ako se okolnosti koje su osnova za otkaz ugovora pojave u periodu dok je nosilac stanarskog prava bio odsutan iz stana u svojstvu izbjeglice ili raseljene osobe prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

(2) Sve pravosnažne sudske odluke donesene u postupcima iz stava 1. ovog člana, po kojima je nosiocu stanarskog prava otkazan ugovor o korištenju stana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, ništavne su.

(3) Postupci za otkaz ugovora o korištenju stana iz razloga utvrđenih u Zakonu, koji su pokrenuti prije stupanja na snagu ovog zakona, a u kojima do dana njegovog stupanja na snagu nije donesena pravosnažna odluka, obustavljaju se.

(4) Vraćanje stana u posjed nosiocu stanarskog prava iz stava 2. ovog člana vršit će se u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH” broj 11/98).

20. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljem tekstu:

nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu s Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 U 007542 13 U od 18. juna 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 21. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, čl. 2., 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, te člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom i sudskom postupku u kojem je apelant tražio vraćanje u posjed stana, odnosno radi se o sporu građansko pravne prirode te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu redovnog suda donesenu u upravnom sporu i odluke upravnih organa, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su organi uprave odlučujući u upravnom postupku i redovni sud odlučujući u postupku upravnog spora dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant osim ponavljanja žalbenih navoda, koje je isticao u tužbi za pokretanje upravnog spora koje su organi uprave i sud ispitali u osporenim odlukama, i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su organi uprave i redovni sud neosnovano odbili njegov zahtjev za povrat spornog stana, pri čemu su pogrešno tumačili član 83a. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima i član 3. st. 1. i

2. Zakona o prestanku primjene. Apelant je istakao da je u predmetnom postupku odbijen njegov zahtjev za povrat spornog stana zbog nepostojanja stanarskog prava, iako je pravilnom primjenom odredbe člana 83a. stav 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima presuda Općinskog suda, kojom je usvojen otkaz ugovora o apelantovom korištenju spornog stana, ništava po sili samog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sud dali detaljna obrazloženja zašto su smatrali da istaknuti apelantovi navodi u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud dalje zapaža da je u osporenim odlukama detaljno analizirana primjena citirane odredbe člana 83a. stav 2. u konkretnom slučaju, te da su data jasna obrazloženja zašto su organi uprave smatrali da je predmetna presuda Općinskog suda na pravnoj snazi i da kao takva obavezuje organ uprave.

33. U odnosu na apelantove navode da je pravilnom primjenom odredbe člana 83a. stav 3. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima predmetni parnični postupak za otkaz ugovora o korištenju spornog stana trebao biti obustavljen, Ustavni sud zapaža da je u upravnom postupku utvrđeno da prema toj zakonskoj odredbi postupci donošenja citiranih presuda u parničnom postupku su trebali biti obustavljeni, bar prilikom donošenja presude Kantonalnog suda od 16. decembra 1999. godine, odnosno da u konkretnom parničnom postupku nisu primijenjene odredbe člana 83a. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, a koje su mogle uticati na drukčiji osnov predmetnih presuda, odnosno na drukčiji ishod parničnog postupka. U vezi navedenog, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pravosnažno okončan 16. decembra 1999. godine, u kojem je pravosnažnom sudskom odlukom apelantu otkazan ugovor o korištenju spornog stana. Apelant je imao mogućnost protiv navedenih odluka u određenom roku podnijeti apelaciju Ustavnom sudu ukazujući na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, što apelant u konkretnom slučaju nije učinio. Imajući u vidu da je Ustavni sud vezan navodima apelacije, da je predmetnu apelaciju apelant podnio protiv odluka donesenih u upravnom postupku povodom apelantovog zahtjeva za povrat u posjed spornog stana, Ustavni sud je u konkretnom postupku ispitao osporene odluke u odnosu na apelantovo pravo na pravično suđenje. Naime, iz datih obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su organi uprave i sud prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za povrat stana bili vezani pravosnažnom presudom o otkazu ugovora o korištenju stana donesenom u parničnom postupku, a koja okolnost je direktno determinirala odlučivanje u upravnom postupku. Ovo iz razloga što apelant u vrijeme odlučivanja o njegovom zahtjevu za povrat stana nije imao status nosioca stanarskog prava na spornom stanu, a organi uprave i sud u predmetnom upravnom postupku, s obzirom na njihovu nadležnost, nisu mogli ispitivati propuste koje je eventualno učinio sud u parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud u konačnici u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. U odnosu na apelantovo pozivanje na predmet Evropskog suda u predmetu Đokić protiv BiH (presuda od 27. maja 2010. godine), Ustavni sud ističe da je u tom predmetu Evropski sud utvrdio povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u postupku u kojem je aplikant tražio vraćanje u posjed tzv. vojnog stana koji je otkupio u skladu s Zakonom o stambenom osiguranju u JNA prije početka rata u BiH. Također, apelant je naveo da je u predmetu Kantonalnog suda broj U-142/04 izražen stav da se osobi koja ima svojstvo izbjegle osobe nije moglo oduzeti stanarsko pravo u periodu dok je bila u svojstvu izbjegle ili raseljene osobe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu nije radilo o povratu otkupljenog stana kao u predmetu Đokić protiv BiH, kao i da apelant iako je bio izbjegla osoba nije uspio sa zahtjevom za povrat spornog stana jer mu je pravosnažnom presudom otkazan ugovor o korištenju spornog stana, a što nije bi slučaj u spomenutom predmetu Kantonalnog suda. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o suprotnoj sudskoj praksi koja je relevantna za predmetni slučaj, neosnovani.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

37. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, odnosno da je u konkretnom postupku koristio pravo žalbe u upravnom postupku, zatim pravo pokretanja upravnog spora o čemu su organi uprave i redovni sud odlučili svojim odlukama i dali razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na to, činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

38. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

39. Iako apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u istim ili sličnim situacijama . Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, neosnovani.

Ostali navodi

41. U odnosu na navode o povredi čl. 2., 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (kojima je zagarantirana jednakost pred zakonom bez ikakve diskriminacije na osnovu rase, boje, spola, jezika vjere, itd.), te člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (odredbe se odnose na zabranu diskriminacije u ostvarivanju građanskih i političkih prava svih osoba bez obzira na spol, rasu, jezik, vjeru, pol, itd.), Ustavni sud zapaža da, s obzirom na to da navedena prava u svojoj suštini korespondiraju garancijama sadržanim u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a da su ti navodi već detaljno ispitani u ovoj odluci, Ustavni sud smatra, podržavajući vlastitu praksu (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-336/14 od 1. februara 2017. godine, točka 33.) da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na spomenute odredbe međunarodnih dokumenata.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su organi uprave i redovni sud za svoje odluke dali jasne razloge.

43. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kad je apelant u predmetnom postupku imao i koristio mogućnost izjavljivanja zakonom propisanih pravnih lijekova.

45. Također, u odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3401/14 (J. P.) | Sudska praksa | Aktio