Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3402/14 (A.D. „Boksit“ Milići)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Eksproprijacija
- Naknada
- Vanparnični postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3402/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3402/14, rješavajući apelaciju A.D. „Boksit“ Milići, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2017. donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A.D. „Boksit“ Milići, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 V 011417 13 Rev od 28. maja 2014. godine, Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 V 011417 12 Gž od 15. maja 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 V 011417 08 V od 17. februara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. A.D. „Boksit“ Milići (u daljem tekstu: apelant) podnio je 17. jula 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 V 011417 13 Rev od 28. maja 2014. godine, Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 V 011417 12 Gž od 15. maja 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Vlasenici (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 V 011417 08 V od 30. decembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i advokata Vesne Tupajić-Škiljević, kao punomoćnika predlagača Vujadina Bačića, Miladina Bačića, Slobodana Bačića, Nevenke Bačić, Milade Kazimirović, Obra Bačića, Nade Bačić i Milenka Simića (u daljem tekstu: predlagači), zatraženo je 9. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i punomoćnik predlagača su dostavili odgovor na apelaciju u vremenskom periodu od 20. januara do 8. februara 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Komisije za prostorno uređenje, geodetske, imovinske, pravne poslove Opštine Vlasenica, od 23. aprila 1981. godine, eksproprisane su nekretnine preciznije označenih u navedenom rješenju (u daljem tekstu: predmetne nekretnine), u korist apelantovog pravnog prednika – RO Rudnici Boksita Vlasenica OUR – Proizvodnja Gunjaci. Predmetne nekretnine su bile vlasništvo prednika predlagača Miloša Bačića s dijelom 1/1. Budući da pred organom uprave nije postignut valjan sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine, predmet je proslijeđen tada Opštinskom sudu u Vlasenici na dalje postupanje. Predmet je u sudu primljen 16. maja 1984. godine. Od navedenog perioda pa do izbijanja ratnih sukoba u predmetnom postupku je održano nekoliko ročišta, sprovedena su predložena vještačenja, ali nije utvrđena naknada koja je tražena u vidu dodjele drugih nekretnina, u skladu sa sporazumom postignutim 24. septembra 1982. godine između prednika predlagača i apelantovog prednika pred organom uprave. Tokom rata u predmetu nije postupano, a neposredno nakon rata, kako proizilazi iz dokumentacije spisa, postupak je formalno prekinut zbog smrti prednika predlagača.
6. Nakon što su predlagači kao zakonski nasljednici prednika 21. februara 2006. godine podnijeli sudu prijedlog za nastavak postupka, kojim su istovremeno i precizirali svoj prijedlog u pogledu naknade za eksproprisane nekretnine tako što su tražili da im se isplati naknada u novcu za eksproprisane nekretnine, a ne dodjelom drugih nekretnina kako je prednik predlagača prvobitno zahtijevao, Osnovni sud je sproveo postupak u okviru koga je održano osam ročišta, sproveden je uviđaj na licu mjesta i tri vještačenja kao i saslušanje svjedoka, te je donio Rješenje broj RI-42/05 od 29. avgusta 2007. godine, kojim je utvrdio naknadu za eksproprisane nekretnine. Navedeno rješenje je Okružni sud u Sarajevu svojim rješenjem od 8. oktobra 2008. godine ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.
7. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je održao 10 ročišta i sproveo dodatna vještačenja, te donio Rješenje broj 92 0 V 011417 08 V od 30. decembra 2011. godine, kojim je utvrdio naknadu za predmetne nekretnine eksproprisane po rješenju Opštine Vlasenica od 23. aprila 1981. godine, bliže opisane u izreci rješenja, u ukupnom iznosu od 162.597.00 KM (naknada za eksproprisano zemljište u iznosu od 157.800,00 KM i naknada za šumu u iznosu od 4.797,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom. Istim rješenjem određeno je da će se naknada isplatiti predlagačima u iznosima preciziranim u stavu 2 izreke u odnosu na svakog predlagača pojedinačno, a koji iznosi su određeni prema suvlasničkim dijelovima iz rješenja o nasljeđivanju, uz naknadu troškova postupka. Istovremeno predlagači su odbijeni sa zahtjevom za isplatu naknade za 62 stabla oraha u iznosu 26.030,70 KM.
8. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da tokom postupka između stranaka nije bilo sporno da su rješenjem Opštine Vlasenica od 23. aprila 1981. godine eksproprisane predmetne nekretnine. Osnovni sud je međutim naveo da je apelant osporavao površinu eksproprisanih nekretnina, pa s tim u vezi i visinu naknade koja se određuje pred sudom, temeljeći svoje navode na tvrdnji da je prema predlagačima izvršena obaveza naknade za eksproprisane nekretnine u površini od 6.100 m², na taj način što je s predlagačima zaključen Sporazum o naknadi od 16. aprila 2005. godine, prema kojem je apelant realizovao svoje obaveze u pogledu naknade za eksproprisane nekretnine i predlagačima dodijelio drugo zemljište, koje su predlagači prihvatili i ušli u njegov posjed. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da iz navedenog sporazuma proizilazi da je apelant pokušao postići dogovor oko naknade za eksproprisano zemljište s predlagačima dodjelom im drugog zemljišta, međutim nekretnine koje je apelant ponudio bile su vlasništvo drugih fizičkih i pravnih lica, o čemu se decidno izjasnio sudski vještak geometar P. L. u svom nalazu i mišljenju i dopuni navedenog od 27. aprila 2007. godine, kao i održanom ročištu. Pored toga, Osnovni sud je ukazao da je Sporazum o naknadi od 16. aprila 2005. godine sastavljen od apelanta i ne ispunjava uslove propisane odredbama čl. 68 i 69 Zakona o eksproprijaciji. Stoga, Osnovni sud je naveo da je predlagačima dosudio naknadu za eksproprisane nekretnine u površinama navedenim u rješenju o eksproprijaciji od 23. aprila 1981. godine, koje je obavezujuće za sud u postupku određivanja naknade. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da su podaci o površini eksproprisanih nekretnina potvrđeni i nalazom vještaka geometra, kao i vještacima poljoprivredne i šumarske struke. Stoga, Osnovni sud je naveo da je odluku o visini dosuđene naknade temeljio na svim sprovedenim dokazima, a prvenstveno na nalazima vještaka geometra i vještaka poljoprivredne i šumarske struke, kao i odredbama člana 59 Zakona o eksproprijaciji.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 92 0 V 011417 12 Gž od 15. maja 2013. godine, kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Nakon što je ponovio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, Okružni sud je zaključio da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito jer je utemeljeno na pravilnoj primjeni odredaba čl. 54, 59 i 61 Zakona o eksproprijaciji.
10. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 92 0 V 011417 13 Rev od 28. maja 2014. godine kojim je reviziju odbio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ispitujući osporeno rješenje u granicama revizionih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio da revizija nije osnovana. Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji koje je citirao, i to čl. 2, 54, 59 i 61 stav 2 navedenog zakona, te je imajući u vidu navedene zakonske odredbe i činjenična utvrđenja zaključio da su nižestepeni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, pravilno postupili kada su dosudili naknadu za eksproprisane nekretnine i to za ukupnu površinu navedenu u rješenju o eksproprijaciji od 23. aprila 1981. godine, budući da se naknada za eksproprisane nekretnine određuje u odnosu na površinu utvrđenu rješenjem o eksproprijaciji kako je propisano odredbama člana 70 Zakona o eksproprijaciji. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je sud vezan pravosnažnom odlukom upravnog organa o eksproprijaciji nekretnina koja se može pobijati samo u postupku u kojem je donesena i to prije njene pravosnažnosti. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da se navodi revizije u ovom pravcu ukazuju neosnovanim. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani ni apelantovi revizioni navodi kojim osporava visinu utvrđene naknade cijeneći da iz spisa proizilazi da je, shodno odredbama člana 54 stav 2 Zakona o eksproprijaciji, na osnovu nalaza vještaka poljoprivredne i šumarske struke koji su zasnovani na prometnoj vrijednosti nekretnina na području na kome se nalaze eksproprisane nekretnine, utvrđena pravična naknada.
11. Vrhovni sud je takođe zaključio da nisu osnovani ni apelantovi revizioni navodi kojim ukazuje da se postavljanjem zahtjeva za novčanu naknadu od 21. februara 2006. godine „radi o novom postupku određivanja naknade“. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da iz predmetnog spisa proizlazi da je postupak određivanja naknade kod suda započet 15. aprila 1984. godine i trajao je do donošenja prvostepenog rješenja. Predlagači su tražili da im se naknada odredi u vidu druge odgovarajuće nekretnine, pa je apelant u ispunjenju te (s predlagačima) dogovorene obaveze 16. aprila 2005. godine zaključio sporazum kojim je ponudio predlagačima druge nekretnine. Međutim ponuđene nekretnine nisu ustupljene jer apelant nije bio uknjižen u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnina, te na njima ni predlagači nisu mogli upisati svoje pravo vlasništva u smislu odredaba 73 Zakona o eksproprijaciji. Nakon toga, predlagači su 21. februara 2006. godine predložili da se naknada na ime eksproprisanih nekretnina dosudi u novcu. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju, suprotno revizionim tvrdnjama, radi o jednom jedinstvenom postupku određivanja naknade koja je prvobitno tražena u vidu drugih nekretnina, a zatim u novcu, koje oblike naknade za eksproprisanu nekretninu predviđaju odredbe Zakona o eksproprijaciji. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovane apelantove tvrdnje da je izvršio svoju obavezu prema predlagačima u pogledu naknade dodjelom drugih nekretnina. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je u skladu s odredbama člana 254 stav 4 Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP), u vezi s članom 248 istog zakona, odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant takođe ukazuje da je postupak trajao „30“ godina što je, kako ističe, neprihvatljivo dug period za postupak koji se po zakonu smatra hitnim, te ukazuje na kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje, tražeći u vezi s tim isplatu „novčane naknade“. Osim toga, apelant smatra da su sudovi arbitrarnom primjenom materijalnog prava dosudili predlagačima naknadu za ukupnu površinu eksproprisanih nekretnina utvrđenu pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji, iako je kako apelant navodi predlagačima dodijeljena nekretnina po osnovu Sporazuma od 16. aprila 2005. godine koji je apelant postigao s predlagačima. Pored toga apelant je istakao da je predlagačima priznato pravo na naknadu i za suvlasnički dio koji je pripadao R. K. na predmetnim nekretninama, kao i za šumu koja takođe nije bila njihovo vlasništvo.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke, te da osporenom odlukom, suprotno apelantovim tvrdnjama, nisu povrijeđena njegova prava na koja se u apelaciji pozvao.
14. Okružni sud je naveo da su osporenom odlukom navedenog suda dati jasni i potpuni razlozi za odlučivanje pri kojim sud i dalje ostaje, budući da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.
15. Osnovni sud je hronološki naveo tok vanparničnog postupka pred redovnim sudovima, ističući da je osporeno rješenje tog suda utemeljeno na dokazima i činjenicama koje je sud prihvatio i poklonio im punu vjeru i pažnju, te da je doneseno u skladu s važećim zakonskim propisima. Smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Protivnik predlagatelja je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Navedeno je da apelant nije naveo konkretne činjenice iz kojih se vidi da su njegova prava povrijeđena, budući da se njegovi navodi, uglavnom, svode na nezadovoljstvo osporenim odlukama. Prema ocjeni predlagača, za dužinu postupka nisu krivi ni sudovi ni predlagači, jer dobar dio krivice snosi sam apelant zato što nije ponudio nekretnine u zamjenu za eksproprisane kako je prvobitno i dogovoreno u postupku pred nadležnim organom uprave.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
17. Zakonu o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“, br. 112/06, 37/07 i 110/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2 Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima, uz pravičnu naknadu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.
Član 54 (1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.
(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.
Član 58 Naknada za eksproprisano zemljište pod šumom određuje se u visini naknade koja bi se odredila za najbliži pašnjak istog položaja.
Član 61 (1) Visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u sudskom postupku određuje se prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.
(2) Ako je korisniku eksproprijacije predata nepokretnost u posjed prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, vlasnik ima pravo da bira da mu se naknada odredi ili prema okolnostima u vrijeme predaje nepokretnosti ili u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.
Član 70 (1) Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, organ uprave će bez odlaganja dostaviti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nepokretnost, radi određivanja naknade u vanparničnom postupku.
Član 71 Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretninu je hitan.
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 92 0 V 011417 13 Rev od 28. maja 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 9. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje takođe da je postupak, koji je po zakonu hitan, trajao neprihvatljivo dugo, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
25. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem su predlagači tražili da se utvrdi naknada za eksproprisane nekretnine pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 27, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 20/06), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
a)U odnosu na apelacione navode u vezi s primjenom prava
26. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke redovnih sudova, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud prije svega naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
27. Ustavni sud se dakle, prema navedenom stavu može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi: Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je odlukama nižestepenih sudova apelant obavezan da predlagačima isplati naknadu za eksproprisane nekretnine. Pri tome Ustavni sud zapaža da je tokom postupka na temelju sprovedenih dokaza, i to prvenstveno nalaza vještaka poljoprivredne i šumarske struke, utvrđena sporna visina naknade za nekretnine eksproprisane rješenjem Opštine Vlasenica od 23. aprila 1981. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da predlagačima pripada naknada za predmetne nekretnine, budući da je nesporno utvrđeno da apelant nije predlagačima ustupio druge nekretnine po osnovu sporazuma od 24. septembra 1982. godine i 15. aprila 2005. godine, zbog čega su predlagači imali pravo da se u smislu odredaba člana 70 stav 3 Zakona o eksproprijaciji neposredno obrate sudu radi određivanja naknade u novcu, što su i učinili prijedlogom od 21. februara 2006. godine. Takođe, redovni sudovi su bili saglasni da predlagačima pripada naknada za ukupnu površini eksproprisanih nekretnina označenu u rješenju od 23. aprila 1981. godine i to u visini koja je utvrđena na osnovu nalaza sudskog vještaka geometra, te vještaka poljoprivredne i šumarske struke, a sve u skladu s odredbama čl. 54 i 59 Zakona o eksproprijaciji. Imajući u vidu navode apelacije u kontekstu obrazloženja datog u osporenim odlukama, te imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Zakona o eksproprijaciji koje su u konkretnom slučaju primijenjene, Ustavni sud iz datog obrazloženja ne vidi proizvoljnost u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant pored navoda koje je tokom postupka već isticao, a koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučivanja, pri čemu su dali jasne razloge za zaključak o njihovoj neosnovanosti, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Stoga, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizilazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te zaključuje da je postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u odnosu na apelantove navode vezane za primjenu materijalnog prava.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
30. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
31. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
32. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da u predmetima postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
33. Ustavni sud zapaža da apelant osporava dužinu postupka od 16. maja 1984. godine, kada je predmet primljen u Opštinskom sudu na nadležno postupanje. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno ističe da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Pritom Ustavni sud podsjeća da u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka, na koji se apelant žali, Ustavni sud uzima u obzir i stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37).
34. Međutim, iako iz spisa ne proizilazi da je predmetni postupak tokom ratnih sukoba na području Bosne i Hercegovine bio formalno prekinut, uvažavajući probleme s kojim su se sudovi suočavali tokom rata i neposredno poslije rata, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog predmeta (ratne okolnosti i nemogućnost vođenja postupka zbog smrti prednika predlagača) Osnovni sud objektivno nije imao „aktivan“ predmet sve do momenta kada su predlagači podnijeli zahtjev za njegovo aktiviranje (21. februar 2006. godine). Stoga će Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 343/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 18), prilikom ocjene dužine trajanja postupka ocijeniti period od dana podnošenja zahtjeva za nastavak postupka 21. februara 2006. godine do okončanja predmetnog postupka odlukom Vrhovnog suda od 28. maja 2014. godine, dakle period od osam godina, tri mjeseca i sedam dana.
v) Analiza dužine trajanja postupka
35. Ustavni sud prije svega zapaža da se u konkretnom slučaju radi o vanparničnom postupku u okviru koga je trebalo utvrditi spornu visinu naknade za eksproprisane nekretnine. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, te okolnost da je tokom postupka sprovedeno više vještačenja i dopuna tih vještačenja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o složenom predmetu, ali da se ta okolnost suštinski nije odrazila na dužinu predmetnog postupka.
36. Analizirajući predmetni postupak, Ustavni sud prije svega zapaža da se u konkretnom slučaju radi o hitnom postupku koji je u relevantnom periodu trajao osam godina, tri mjeseca i sedam dana, što je dug period imajući u vidu zakonsko određenje da se radi o hitnom postupku. Ustavni sud takođe zapaža da su predlagači po proteku više od 10 godina, računajući od uspostavljanja nadležnosti Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine) zatražili nastavak postupka, te da je nakon toga postupak pred Osnovnim sudom trajao pet godina. Postupak pred Okružnim sudom je trajao jednu godinu i pet mjeseci, a postupak pred Vrhovnim sudom jednu godinu i 14 dana, što je po ocjeni Ustavnog suda postupak okončan u razumnom roku. Ustavni sud zapaža da je i sam apelant u smislu člana 381 ZPP-a imao pravo predložiti sudu nastavak postupka, ali da iz stanja spisa proizilazi da apelant to nije učinio, a da su predlagači zahtjev podnijeli protekom više od 10 godina, računajući od uspostavljanja nadležnost Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine), iz čega slijedi da u navedenom periodu ni apelant, a ni predlagači nisu pokazali bilo kakav interes za predmetni postupak i njegov nastavak. Međutim, Ustavni sud upravo smatra da ovakvo apelantovo ponašanje predstavlja značajan doprinos ukupnoj dužini trajanja postupka, posebno imajući u vidu da je u skladu sa Sporazumom od 24. septembra 1982. godine bio dužan da predlagačima obezbijedi i preda na raspolaganje druge nekretnine kao zamjenu za njihove eksproprisane nekretnine, od čega je u konačnici zavisio i ishod postupka. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je upravo takvo apelantovo ponašanje u najvećoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka.
37. Imajući u vidu sve navedeno kao i kriterije koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status na dan 14. decembra 1995. godine, kao i ponašanje apelanta, predlagača i redovnih sudova, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju odgovornost za ovako dugo trajanje postupka isključivo snosi apelant. Zbog toga Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje tog prava nije posebno obrazložio, već su ti navodi u suštini isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, pa Ustavni sud smatra neosnovanim navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
39. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Prema članu 74 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a ako odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" u predmetnom postupku, Ustavni sud ukazuje da samim tim apelantu i ne pripada pravo na isplatu te naknade.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je postupak po prijedlogu predlagača radi utvrđenja visine naknade za eksproprisane nekretnine trajao u relevantnom periodu osam godina, tri mjeseca i sedam dana, kada je ukupnoj dužini postupka u najvećoj mjeri doprinio apelant.
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o eksproprijaciji, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman