Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-272/17 (G. L.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-272/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-272/17, rješavajući apelacije Gorana Lujića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Goran Lujić protiv:
-Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 097314 16 Už od 10. novembra 2016.
godine;
-Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 088344 16 Už od 17. novembra 2016. godine i -Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 088345 16 Už od 17. novembra 2016.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-272/17
1. Goran Lujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 20. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 097314 16 Už od 10. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude kojom je odbijena apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Policijski odbor Brčko distrikta BiH), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta kojim je stavljena van snage odluka o dodijeli čina glavnog inspektora apelantu.
2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je odlukom od 27. avgusta 2003. godine apelantu utvrđen čin „inspektor", da je nalogom Supervizora kojim se imenuje šef Policije Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: šef Policije) od 2. februara 2007. godine, apelant imenovan za šefa Policije, a da mu je potom odlukom Gradonačelnika Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Gradonačelnik) od 2. marta 2007. godine, utvrđen čin „glavni general - inspektor policije", te da je odlukama Gradonačelnika od 8. februara 2011. godine, apelant ponovno imenovan za šefa Policije na mandatni period od četiri godine i da mu je za taj period potvrđen čin „glavni generalni inspektor". Apelacioni sud je dalje naveo da je apelantu istovremeno dok je obnašao dužnost šefa Policije (odlukom njegova zamjenika od 18. februara 2011. godine) dodijeljen čin „glavni inspektor", te da je Komisija za unapređenje i sprovođenje postupka za polaganje internog ispita novoimenovanom šefu Policije dostavila preporuku da u okviru svojih ovlaštenja provede postupak koji će rezultirati stavljanjem van snage odluke kojom je apelantu dodijeljen čin „glavni inspektor". Također je Apelacioni sud naveo da je novoimenovani šef Policije donio spornu odluku kojom je stavio van snage odluku o dodjeli čina „glavni inspektor" apelantu, uz obrazloženje da ta odluka nije donesena u skladu sa odredbama Zakona o policijskim službenicima Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) i odredbama Pravilnika o činovima policijskih službenika (u daljem tekstu: Pravilnik), jer njenom donošenju nije prethodila preporuka Komisije za dodjelu činova, niti je apelant prošao zakonom propisanu proceduru činovanja kroz unapređenja, a da ne postoji druga mogućnost njenog poništenja ili ukidanja u nekom drugom postupku. Apelacioni sud je istakao, vezano za apelantove navode da prvostepeni organ uprave (novoimenovani šef Policije) nema nadležnosti u pogledu radnopravnog statusa policijskih službenika i oduzimanja njihovih činova, da je prvostepeni upravni akt utemeljen na relevantnim odredbama Zakona o Policiji Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o Policiji). Apelacioni sud je ukazao da navedene odredbe propisuju nadležnost šefa Policije da donosi pravilnike, interne naredbe, naredbe, instrukcije, smjernice i druge akte u cilju provođenja poslova iz odredaba članova 12. i 13. tog zakona, a jedan od poslova Policije prema odredbi člana 13. stav 1. tačka a) jeste provođenje zakona i ostalih propisa Distrikta u okviru svojih nadležnosti. Apelacioni sud je konstatovao da kako je šef Policije u provedenom prvostepenom upravnom postupku utvrdio da je predmetna odluka o dodjeli čina apelantu (od 18. februara 2011. godine) nezakonita jer nije donesena u skladu sa navedenim propisima, da je nadležan radi pravilnog provođenja zakona (Zakona o policijskim službenicima) i ostalih propisa Distrikta (navedenog Pravilnika) da svojom odlukom stavi van snage takvu odluku. Apelacioni sud je potvrdio da je tačno da je odredbom člana 80. stav 1. Zakona o policijskim službenicima („Zaštita činova") propisano da se dodijeljeni čin ne može oduzeti osim u slučaju prestanka obavljanja dužnosti šefa, odnosno zamjenika šefa Policije ili nakon prestanka radnog odnosa. Međutim, Apelacioni sud ukazuje da navedenu odredbu treba dovesti u vezu sa odredbom člana 79. stav 1. i stav 2. istog zakona kojim je propisano da šef Policije i njegov zamjenik gube čin glavnog generalnog inspektora, odnosno generalnog inspektora policije po prestanku obavljanja dužnosti, vraćaju se u čin glavnog inspektora i raspoređuju se na radno mjesto koje odgovara navedenom činu. Dakle, Apelacioni sud je pojasnio da imenovanjem novog šefa Policije, apelant je automatski izgubio (funkcionalni, privremeni) čin „glavni generalni inspektor" koji mu je potvrđen odlukom Gradonačelnika, a nije mogao biti vraćen ni u (redovni) čin „glavni inspektor", jer je apelant prvi put imenovan za šefa Policije nalogom Supervizora iz čina „inspektor", jer prema odredbi člana 11b. stav 2. tačka 2) tada važećeg Zakona o Policiji posjedovanje čina „glavni inspektor" nije bio uvjet za imenovanje šefa Policije. Apelacioni sud je istakao da nema osnova ni apelantovoj tvrdnji da mu se ne može oduzeti čin glavnog inspektora jer mu je taj čin dodijelio Supervizor. Naime, Apelacioni sud je ukazao sadržaj predmetnog naloga Supervizora, te u vezi s tim zaključio da tim nalogom apelantu nije dodijeljen čin „glavni inspektor".
AP-273/17
3. Apelant, kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 20. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 U 088344 16 Už od 17. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude kojom je odbijena apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Policijski odbor Brčko distrikta BiH), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta kojim je apelant raspoređen na radno mjesto pomoćnik šefa Jedinice kriminalističke policije za borbu protiv privrednog kriminaliteta i korupcije u Jedinici kriminalističke Policije Brčko distrikta BiH.
4. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo, između ostalog, da polazeći od toga da je pravosnažno završen postupak u kojem je utvrđeno da je Odluka zamjenika šefa Policije (kojom je apelantu dodijelio čin „glavnog inspektora“) nezakonita, da onda svi apelantovi navodi izneseni u žalbi protiv prvostepene presude, kojima u suštini ukazuje da mu pripada čin glavnog inspektora i radno mjesto koje odgovara tom činu, ne mogu uticati na pravilnost i zakonitost osporenih upravnih akata i prvostepene presude. Apelacioni sud je ukazao da je prvostepeni upravni organ imao zakonsko uporište kada je, primjenom odredbe člana 22. stav 1. tačka u. Zakona o policiji, kojom je propisano da je šef Policije nadležan da vrši raspoređivanje zaposlenika u cilju profesionalnijeg i efikasnijeg funkcionisanja Policije, te odredaba člana 72. stav 1. Zakona o policijskim službenicima i člana 3. Pravilnika o proceduri internog premještaja policijskih službenika, koje određuje da policijski službenik može biti raspoređen na drugom radno mjesto istog čina unutar Policije, apelanta rasporedio na radno mjesto koje odgovara činu inspektora (na radno mjesto pomoćnika šefa Jedinice kriminalističke policije za borbu protiv privrednog kriminaliteta i korupcije u Jedinici kriminalističke Policije Brčko distrikta BiH). Apelacioni sud je istakao da činovi „glavni general - inspektor policije”, odnosno „glavni generalni inspektor policije”, predstavljaju funkcionalne, odnosno privremene činove koji se dodjeljuju policijskom službeniku koji bude imenovan za šefa i zamjenika šefa Policije i koji se vezuju za mandat, pa se istekom tih mandata dodijeljeni čin gubi. Apelacioni sud je konstatovao da kod toga da je apelant za šefa Policije imenovan nalogom Supervizora iz čina inspektora (u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o policiji Brčko distrikta BiH iz 2006. godine koji čin „glavni inspektor" nije propisivao kao uslov za imenovanje šefa Policije), te kod toga da Odluci zamjenika šefa Policije, kojom je apelantu dodijeljen čin „glavni inspektor" (a koja je stavljena van snage pravosnažnom Odlukom Šefa Policije od 17. februara 2016. godine), nije prethodila procedura propisana relevantnim odredbama Zakona o policijskim službenicima i Pravilnika, onda apelant, suprotno njegovim tvrdnjama iznesenim u žalbi, nije mogao, nakon što mu je 2015. godine istekao mandat šefa Policije, primjenom odredaba članova 79. stav 2. i 147. stav 2., u vezi sa odredbom člana 149. stav 7. Zakona o policijskim službenicima, biti vraćen u čin „glavni inspektor" i raspoređen na radno mjesto koje odgovara tom činu, jer taj čin nikada nije stekao u redovnoj proceduri. AP-275/17
5. Apelant, kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 20. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 U 088345 16 Už od 17. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude kojom je odbijena apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Policijski odbor Brčko distrikta BiH), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta kojim je apelant raspoređen na radno mjesto istražilac ratnih zločina u Jedinici za istraživanje ratnih zločina Policije Brčko distrikta BiH.
6. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da imajući u vidu da je pravosnažno završen postupak u kojem je utvrđeno da Odluka zamjenika šefa Policije (kojom je apelantu dodijelio čin glavnog inspektora) nije zakonita, da je onda pravilno i zakonito postupio prvostepeni upravni organ kada je, primjenom relevantnih odredbi Zakona o policiji, Zakona o policijskim službenicima i Pravilnika o proceduri internog premještaja policijskih službenika, apelanta rasporedio na radno mjesto koje odgovara činu inspektora (a ne glavnog inspektora, kako to zahtijeva apelant), odnosno na mjesto viši istražilac ratnih zločina. Apelacioni sud je pojasnio da to dalje znači da svi apelantovi navodi izneseni u žalbi, a kojim u suštini ukazuje da mu nakon isteka mandata šefa Policije pripada čin glavnog inspektora, a ne inspektora i da zbog toga nije mogao biti raspoređen na radno mjesto za koje je predviđen čin inspektora, ne utiču na pravilnost i zakonitost osporenih upravnih akata i prvostepene presude. Slijedom navedenog, Apelacioni sud je zaključio da su pravilno i zakonito postupili organi uprave kada su u upravnom postupku, koji je prethodio konkretnom upravnom sporu, apelanta rasporedili na radno mjesto unutar čina inspektor (čina koji je apelant, u skladu sa važećim zakonskim propisima, stekao u redovnoj proceduri i imao prilikom imenovanja za šefa Policije).
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-272/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je proizvoljno primijenjen Zakon o policijskim službenicima.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja Apelacionog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o policijskim službenicima. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelacijama ponavlja navode koje je isticao u tužbama protiv osporenih upravnih akata, te u žalbama protiv prvostepenih presuda, a koje navode su razmotrili prvostepeni sud i Apelacioni sud prilikom donošenja odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnim slučajevima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman