Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3579/14 (M.P. i A.P.)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Legitimno očekivanje
- Povrat u prijašnje stanje
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 47
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3579/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3579/14, rješavajući apelaciju M. P. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. P. i A. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 005982 12 Rev od 1. jula 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 005982 11 Gž 2 od 5. marta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 005982 11 P 2 od 11. oktobra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. P. i A. P. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Prnjavora podnijeli su 30. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 005982 12 Rev od 1. jula 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 005982 11 Gž 2 od 5. marta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 005982 11 P 2 od 11. oktobra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banja Luka (kao zakonskog zastupnika Općine Prnjavor, tužene u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 9. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. decembra 2016. godine, Osnovni sud 16. decembra 2016. godine, Pravobranilaštvo 19. decembra 2016. godine, a Okružni sud 22. decembra 2016. godine III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Prethodne napomene
5. Rješenjem Sekretarijata za urbanizam, stambeno-komunalne poslove i građevinarsto Općine Prnjavor, broj 05-362-35/95 od 1. augusta 1995. godine, naređeno je rušenje starog dotrajalog objekta u Prnjavoru, vlasništvo apelanata, te je ostavljen rok od tri dana za izvršenje rješenja od nosioca prava raspolaganja, u protivnom rušenje će izvršiti organ tužene putem određene službe na teret nosioca prava raspolaganja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je građevinski urbanistički inspektor vršeći inspekcijski nadzor utvrdio da se radi o fizički dotrajalom objektu i da ne može služiti svojoj namjeni i kao takav predstavlja opasnost od zarušavanja, što ugrožava život i zdravlje ljudi. Zbog navedenog u smislu odredaba člana 203. stav 1. Zakona o prostornom uređenju, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
Parnični postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda
6. Apelanti su 11. decembra 2009. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv Općine Prnjavor (u daljnjem tekstu tužena), u kojoj su naveli da su bili suvlasnici i posjednici jednog građevinskog objekta od drvene građe i drugog zidanog objekta od čvrstog materijala (bliže precizirano u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetni objekti), te da je tužena preko svojih organa donošenjem rješenja od 1. augusta 1995. godine naredila rušenje predmetnih objekata. Stoga su zatražili da se obaveže tužena da izgradi iste predmetne objekte i preda im u posjed ili da im nadoknadi štetu isplatom određenog novčanog iznosa. Osnovni sud je rješenjem od 31. augusta 2010. godine odbacio tužbu apelanata kao neurednu, ali je navedeno rješenje po žalbi apelanata ukinuto rješenjem Okružnog suda od 30. novembra 2010. godine i vraćeno Osnovnom sudu na ponovni postupak.
7. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 005982 11 P 2 od 11. oktobra 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili uspostavljanje pređašnjeg stanja predajom u posjed i slobodno raspolaganje porušenih predmetnih objekata (izgradnjom novih) ili da im nadoknadi štetu u iznosu od 30.000,00 KM s kamatom, obavezani apelanti da tuženoj nadoknade troškove parničnog postupka u određenom iznosu, te oslobođeni apelanti obaveze plaćanja taksi na tužbu i presudu.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je rješenjem Sekretarijata za urbanizam, stambeno-komunalne poslove i građevinarsto Općine Prnjavor, broj 05-362-35/95 od 1. augusta 1995. godine, naređeno rušenje starog dotrajalog objekta u Prnjavoru, vlasništvo apelanata. U obrazloženju navedenog rješenja je navedeno da je građevinski urbanistički inspektor vršeći inspekcijski nadzor utvrdio da se radi o dotrajalom objektu i da ne može služiti svojoj namjeni i kao takav predstavlja opasnost od obrušavanja, te je ostavljen rok za rušenje navedenog objekta od nosioca prava raspolaganja, u protivnom rušenje će izvršiti organ tužene. Osnovni sud je ocijenio da apelanti tokom dokaznog postupka nisu dokazali da su vlasnici predmetnih objekata, jer nisu tokom postupka dostavili zemljišnoknjižni izvadak ili bilo koju drugu odgovarajuću ispravu kojom bi dokazali da su knjižni ili vanknjižni vlasnici predmetnih objekata. Nadalje, istaknuto je da posjedovni list (kojim je utvrđeno da su apelanti suposjednici u dijelu 1/2 parcele na kojoj se nalaze predmetni objekti) nije dokaz o vlasništvu na nekretnini, te da su apelanti različito opisali predmetne objekte u tužbi i na glavnoj raspravi. Osnovni sud je naveo da su stranke dužne najkasnije na pripremnom ročištu predložiti sve dokaze koje žele izvesti tokom postupka (član 77. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), te da apelanti na pripremnom ročištu nisu predložili izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku geometru, radi identifikacije predmetnih nekretnina, već naknadno podneskom. Apelanti su predložili saslušanje svjedoka na okolnosti kako su predmetni objekti izgledali i koliko bi vrijedili, ali je Osnovni sud ocijenio da su iskazi navedenih svjedoka pravno irelevantni za odluku o tužbenom zahtjevu, te da odgovor na navedena pitanja može dati samo vještak odgovarajuće struke, koga sud određuje na prijedlog stranke. S obzirom na sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu u smislu člana 7., a u vezi s članom 123. ZPP-a dokazali činjenice bitne za presuđenje, niti su predložili provođenje dokaza za utvrđivanje navedenih činjenica.
9. Presudom Okružnog suda broj 78 0 P 005982 11 Gž 2 od 5. marta 2012. godine, odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Osnovnog suda.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su apelanti, u skladu s članom 7. stav 1. ZPP-a, morali ponuditi dokaze da su oni ili njihovi preci bili uknjiženi na predmetnim objektima, te da posjedovni list nije dokaz o pravu vlasništva. Kako apelanti nisu dokazali pravni osnov stjecanja prava svojine na predmetnim objektima, shodno članu 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), Okružni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 78 0 P 005982 12 Rev od 1. jula 2014. godine, odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv presude Okružnog suda.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su, prema utvrđenom činjeničnom stanju, apelanti braća i da su bili suposjednici predmetnih objekata koji su se nalazili u dvorištu njihove porodične kuće, da su predmetni objekti zbog dotrajalosti porušeni na osnovu rješenja nadležnog organa tužene od 1. augusta 1995. godine i da apelanti nisu osporavali zakonitost navedenog rješenja u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je zaključio da kako sud u parničnom postupku nije ovlašten da cijeni zakonitost rješenja donesenog u upravnom postupku, neosnovan je zahtjev za naknadu štete prouzrokovane rušenjem predmetnih objekata na osnovu navedenog rješenja. Apelanti su prigovor da je rušenje nezakonito mogli isticati samo u postupku pred nadležnim organom uprave, jer je parnični sud vezan za navedenu konačnu odluku tužene donesene u upravnom postupku (član 12. stav 1. ZPP-a). Imajući u vidu sadržaj rješenja kojim je određeno rušenje predmetnih objekata, a koje je konačno i pravosnažno s obzirom da ga apelanti nisu pobijali u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu, Vrhovni sud je ocijenio da u radnjama tužene nije bilo protivpravnosti, odnosno njeni organi nisu postupali nezakonito ili nepravilno. Kako u konkretnom slučaju nije bilo protivpravnosti štetne radnje, Vrhovni sud je zaključio da nije bilo ni odgovornosti tužene za materijalnu štetu koju su apelanti zahtijevali u postupku. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da tužena nije postupala protivpravno, jer je imala ovlaštenje da pod određenim zakonom propisanim uvjetima donese rješenje o rušenju predmetnih objekata koji su stari i dotrajali i koji kao takvi predstavljaju opasnost po okolinu. S obzirom na navedeno, zaključeno je da nisu bili ispunjeni uvjeti za dosuđenje naknade štete u smislu odredbi člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
13. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su predmetni objekti porušeni, što znači da je došlo do potpune propasti predmetnih objekata. S tim u vezi, istaknuto je da kako potpunom propašću stvari nestaje objekt stvarnog prava, time prestaje i bilo koje stvarno pravo na toj stvari, jer se propast stvari smatra apsolutnim prestankom prava vlasništva u skladu s odredbom člana 47. stav 1. ZOSPO-a. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da okolnost što apelanti nisu predočili zemljišnoknjižni izvadak kao dokaz svog prava vlasništva na predmetnim objektima, nije automatski značilo da oni nisu bili njihovi vlasnici. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pravilno odbijen zahtjev apelanata za predaju u posjed, jer apelanti nisu bili aktivno legitimirani da kao vlasnici traže predaju stvari koja više ne postoji (propašću stvari prestaje pravo vlasništva i svako drugo pravo na toj stvari), te naveo da je ovakvo stanovište zauzeto i u Odluci Ustavnog suda, broj AP-188/11 od 8. maja 2014. godine.
14. U pogledu potraživanja naknade štete, Vrhovni sud je ocijenio da je u predmetnoj stvari istekao i subjektivni rok zastarjelosti od tri godine, propisan u članu 376. stav 1. ZOO-a, kao i objektivni rok propisan u stavu 2. navedenog člana. S tim u vezi, obrazloženo je da se početak roka zastarjelosti računa od 19. juna 1996. godine (kada je stupila na snagu Odluka Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 15/96), a da je tužba podnesena 11. decembra 2009. godine. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nastupile posljedice zastarjelosti iz člana 360. ZOO-a, kako je to pravilno isticala tužena u toku postupka.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tačnije čl. 154. i 376. stav 1. ZOO-a i član 47. stav 1. ZOSPO-a. S tim u vezi, prvoapelant navodi da je zbog ratnih sukoba bio protjeran iz Prnjavora u vrijeme donošenje rješenja kojim je naređeno rušenje predmetnih objekata, dok je drugoapelant u navedenom periodu bio u Prnjavoru, međutim nije podnio žalbu zbog potpune obespravljenosti i životne ugroženosti, te stoga rješenje organa tužene nije postalo pravosnažno. Nadalje ističu da su predmetni objekti bili u dobrom stanju i da je rješenje tužene kojim je naređeno rušenje predmetnih objekata stavljeno van snage donošenjem odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 5. decembra 2000. godine, kojim je potvrđeno pravo apelanata na predmetne objekte. Stoga apelanti zaključuju da su radnje tužene bile protivpravne i da je u smislu člana 154. ZOO-a odgovorna za nanesenu štetu apelantima. Nadalje, tvrde da nisu tražili pravo svojine na predmetnim objektima, da bi se Vrhovni sud pozivao na odredbu člana 47. stav 1. ZOSPO-a, već da se uspostavi stanje kakvo je bilo prije rušenja – izgradnja predmetnih objekata i predaja u posjed. Apelanti smatraju da predmetno potraživanje nije zastarjelo, s obzirom da su tek 5. decembra 2000. godine dobili odluku kojom su potvrđena njihova prava na predmetnim objektima, pa do tada nisu mogli tražiti nikakvu naknadu štete. Osim navedenog, apelanti se pozivaju i na član 383. ZOO-a, prema kojem zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.
II.Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na imovinu apelanata. S tim u vezi ističe da su apelanti navode koji se odnose na rušenje predmetnih objekata trebali isticati u upravnom postupku, što su oni propustili učiniti. Nadalje, navodi da se apelanti nisu odazvali na poziv upravnog organa, niti su podnijeli žalbu protiv rješenja kojim je naloženo rušenje predmetnih objekata, te je ono postalo konačno i pravosnažno, pa sud u parničnom postupku nije ni mogao ispitivati njegovu zakonitost. Vrhovni sud smatra da ukoliko bi se i prihvatila tvrdnja apelanta da zbog ratnih okolnosti nije smio da dođe na raspravu pred organom uprave, nije postojao nijedan opravdan razlog da ne podnese žalbu protiv predmetnog rješenja, jer za to nije bilo nikakvih smetnji, kao i da pokrene upravni spor pred sudom, u slučaju da žalba bude odbijena. Vrhovni sud ističe da ako je jedan od apelanata bio odsutan, drugi je bio u Prnjavoru i primio je rješenje organa uprave, pa je mogao izjaviti žalbu, a kako su apelanti braća i suvlasnici predmetnih objekata, žalba jednog od njih bi imala dejstvo na obojicu, jer se radi o jedinstvenim suparničarima. Kako apelanti nisu pobijali rješenje kojim je naloženo rušenje predmetnih objekata, Vrhovni sud smatra da su sebi uskratili mogućnost da u parničnom postupku traže nadoknadu štete, jer su parnični sudovi vezani za konačne i pravosnažne odluke upravnih organa. Nadalje, Vrhovni sud smatra da odluka CRPC-a nije ni u kakvoj vezi s predmetom spora, jer je njome samo potvrđeno da su apelanti 1. aprila 1992. godine bili posjednici spornih objekata, što im niko nije osporio. Vrhovni sud navodi da je potraživanje apelanata zastarjelo, jer su tužbu podnijeli u decembru 2009. godine, a za štetu su saznali 1995. godine. S tim u vezi, ističe da je podnošenjem zahtjeva CRPC-a došlo do prekida zastare, ali je zastarjelost počela ponovo teći 2000. godine, kada je apelantima uručena odluka CRPC-a, a od tada do podnošenja tužbe je protekao i subjektivni i objektivni zastarni rok.
17. Okružni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na imovinu, te da je za svoj stav dao obrazloženje u presudi.
18. Osnovni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu, jer je donio odluku pravilnom primjenom materijalnog prava, što su potvrdili Okružni i Vrhovni sud u svojim odlukama.
19. Pravobranilaštvo smatra da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na imovinu, uz detaljno navođenje činjeničnog stanja navedenog u činjeničnom dijelu odluke.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12. stav 1.
Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
21. Zakon o prostornom uređenju („Službeni list SRBiH“ br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90, 15/90 i 14/91) u relevantnom dijelu glasi:
Član 203. stav 1.
Općinski organ uprave nadležan za poslove građenja po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresiranog lica rješenjem određuje rušenje građevine, dijela građevine ili drugog objekta za koji se utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda i većih oštećenja ne može dalje da služi svojoj namjeni ili da predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne objekte ili saobraćaj, kao i uvjete i mjere koje je potrebno provesti, odnosno, osigurati pri rušenju građevine, dijela građevine ili drugog objekta.
22. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 47. stav 1.
Pravo svojine prestaje propašću stvari.
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.
Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 360.
Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Podizanje tužbe Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, s ciljem utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
Rok zastarjelosti u slučaju prekida Član 392. st. 1., 3. i 6.
Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost.
Kad je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prebijanja potraživanja u sporu, odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način.
Zastarijevanje koje počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastarijevanje koje je prekinuto.
VI.Dopustivost
24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 005982 12 Rev od 1. jula 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada su apelanti primili osporenu presudu Vrhovnog suda, s obzirom na to da je konačna odluka donesena 1. jula 2014. godine, a da je apelacija podnesena 30. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
31. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi imaju li apelanti "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, "imovina", u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da "legitimno očekivanje" mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
33. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka utvrđeno da su apelanti bili posjednici predmetnih objekata koji su srušeni na osnovu rješenja organa uprave tužene, u upravnom postupku koji je pravosnažno okončan. Međutim, predmet ove apelacije nije navedeni upravni postupak. Predmet ove apelacije je parnični postupak u kojem su apelanti tužbenim zahtjevom tražili uspostavljanje pređašnjeg stanja predajom u posjed i slobodno raspolaganje porušenih predmetnih objekata (izgradnjom novih) ili naknadu štetu u određenom iznosu. Stoga Ustavni sud mora ispitati da li su apelanti, podnoseći navedenu tužbu, imali „legitimno očekivanje“ da će njihovom tužbenom zahtjevu biti udovoljeno. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su predmetni objekti srušeni na osnovu rješenja nadležnog organa uprave tužene zbog fizičke dotrajalosti, u skladu s članom 203. stav 1. Zakona o prostornom uređenju, te da je navedenim rješenjem bilo naloženo apelantima da izvrše rušenje u određenom roku, a ukoliko te ne učine da će rušenje izvršiti nadležni organ na teret apelanata. Dakle, rušenje predmetnih objekata je izvršeno u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, apelanti su o istom bili upozoreni i štaviše bilo im je naloženo da oni to urade. Kako apelanti nisu izvršili navedeni nalog, organ uprave je izvršio rušenje. Apelanti nisu osporavali navedeno rješenje u upravnom postupku i eventualne nezakonitosti u postupanje nadležnih upravnih organa. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz odredbi Zakona o prostornom uređenju ne proizlazi da su organi uprave, u slučaju rušenja dotrajalog objekata, dužni uspostaviti pređašnje stanje izgradnjom novog objekta ili nadoknaditi štetu. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti u konkretnom slučaju nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će, u situaciji kada nisu imali pravo uspostavljanja pređašnjeg stanja ili naknadu štete u smislu relevantnih odredbi Zakona o prostornom uređenju, uspjeti s tužbenim zahtjevom za predajom u posjed novoizgrađenih objekata ili naknadu štete, tj. da će njihov zahtjev da bude riješen u njihovu korist, budući da „legitimno očekivanje“ mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelanti nisu dokazali da imaju „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu, jer apelanti nisu dokazali da su imali ostvariv zahtjev, niti „legitimno očekivanje“ koje bi predstavljalo imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman