Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-276/17 (Š.D.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nasljedstvo
  • Ostavinski postupak
  • Testament
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-276/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-276/17, rješavajući apelaciju Š. D., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Š. D.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 O 074170 16 Gž 2 od 28. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Š. D. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Bekir Gavrankapetanović, Damir Koldžo, Emir Kukić i Džemila Gavrankapetanović, advokati iz Sarajeva, podnio je 23. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 O 074170 16 Gž 2 od 28. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje o nasljeđivanju (kojim je apelantu pripala ½ zaostavštine iza umrlog V. D.).

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pokušao, u skladu sa odredbom člana 82. Zakona o nasljeđivanju, odrediti nasljedni dio prema cijeloj imovini ostavitelja, ali da je sam ostavitelj odredio način podjele imovine, i to sinu N. D. stan u prizemlju kuće sa desnom stranom dvorišta i pomoćnim objektima, a apelantu (sin ostavitelja) dvosoban stan sa tavanskim prostorom sa lijevim dijelom dvorišta i pomoćnim objektima. Kantonalni sud je ukazao da je suprotno apelantovom žalbenom prigovoru, u toku postupka utvrđeno da je u trenutku sačinjavanja testamenta predmetna kuća bila u manjim gabaritima nego što je sada, da pomoćni objekti nisu upisani u zemljišne knjige što ima za posljedicu da ne mogu uticati na visinu idealnog dijela, te da kuća i dvorište predstavljaju jedinstvenu parcelu pa se vještak geodetske struke nije mogao tačno izjasniti u kojem odnosu bi pripali idealni dijelovi dvorišta u odnosu na suvlasničke dijelove nad objektom. Apelacioni sud je naglasio da je u konkretnoj pravnoj stvari ostavitelj odredio kao nasljednike dva sina, te je odredio nasljeđe nad zaostavštinom, stanovima, vanjskim objektima i zemljištu uz objekat, što međutim ne odgovara stanju upisanom u zemljišne knjige obzirom da je ostavitelj u zemljišnim knjigama upisan kao idealni vlasnik nekretnina sa 1/1, a pomoćni objekti nisu niti uknjiženi pa ostaviteljeva realna podjela nekretnina u testamentu se nije mogla sa sigurnošću odrediti u idealnom dijelu, a što je bio osnovan razlog za podjelu imovine ostavitelja na način koji je povoljniji za zakonskog nasljednika prema odredbi člana 88. stav 2. Zakona o nasljeđivanju.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je kćerka umrlog N. D. (sina ostavitelja V. D.), koja je kao unuka nasljednica u konkretnom predmetu, sutkinja Kantonalnog suda u Sarajevu, te da je zato odbijena apelantova žalba na prvostepeno rješenje, pa da apelant nije imao suđenje pred nepristrasnim i nezavisnim sudom u skladu sa pravom na pravično suđenje. Apelant navodi da je Kantonalni sud u Sarajevu trebao predmet ustupiti na rješavanje nekom drugom Kantonalnom sudu, a ne sam rješavati žalbu u predmetu kojem je sudija tog suda jedna od stranaka u postupku.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na navodnu „pristrasnost“ Kantonalnog suda u konkretnom predmetu, jer je jedna od "nasljednica" (tj. V. M., koja je nasljednica iza umrlog N. D.) sutkinja tog Kantonalnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji kršenja prava na nepristranost kao bitnog elementa člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu (budući da u donošenju osporene odluke nije učestvovala navedena sutkinja). Pri tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-276/17 (Š.D.) | Sudska praksa | Aktio