Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1916/14 (E. K.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivično djelo
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1916/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1916/14, rješavajući apelaciju Enese Kadić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Enese Kadić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 K 031101 13 Kž od 17. februara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 K 031101 13 K od 22. jula 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Enesa Kadić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja, koju je zastupao Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnijela je 28. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 K 031101 13 Kž od 17. februara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 K 031101 13 K od 22. jula 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 15. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. do 28. novembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 39 0 K 031101 13 K od 22. jula 2013. godine apelantica je proglašena krivom što je u vrijeme i mjestu, te na način pobliže opisan u izreci presude počinila krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te joj je, na osnovu odredaba čl. 49. i 62. KZFBiH, izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od jedne godine, računajući od dana pravosnažnosti presude, ne učini novo krivično djelo.

6. Naime, utvrđeno je da je apelantica, upravljajući putničkim vozilom, vozila neoprezno i nedovoljno pažljivo, jer u uvjetima mokrog i klizavog kolovoza brzinu vozila nije prilagodila stanju puta, te je postupajući suprotno odredbama člana 43. stav 1. Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOSP), vozeći pri brzini od 49 km/h, izgubila kontrolu upravljanja nad vozilom na način opisan u izreci usljed čega se vozilo prevrnulo na krov, ugrozivši time sigurnost javnog prometa, a posljedično tome, nakon udara i prevrtanja apelanticine saputnice E.B. i A.D. zadobile su teške tjelesne povrede.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, postupajući po optužnici Kantonalnog tužilaštva broj T04 0 KT 0009104 12 od 17. januara 2013. godine, na osnovu provedenih dokaza Tužilaštva (saslušanjem svjedoka, uvidom u materijalne dokaze, između ostalog, zapisnik o uviđaju s lica mjesta broj 08-03/10-1-1-75/12 i fotodokumentaciju i crtež lica mjesta saobraćajne nezgode broj 91/12, koje je sačinila PS Tešanj od 1. marta 2012. godine, medicinsku dokumentaciju za oštećene E.B. i A.D., te vještačenja vještaka medicinske struke), kao i dokaza odbrane (saslušanjem apelantice kao optužene u svojstvu svjedoka, svjedoka D.M. i A.S., te vještačenjem vještaka saobraćajne struke Fehre Ćostovića (u daljnjem tekstu: vještak odbrane), kao i dokaza suda - vještačenjem vještaka saobraćajne struke Drage Ezgeta (u daljnjem tekstu: vještak suda) utvrdio apelanticinu krivičnu odgovornost.

8. Navedeno je da iz izjava saslušanih svjedoka Tužilaštva, tako i svjedoka odbrane i nalaza vještaka odbrane jasno proizlazi da je 1. marta 2012. godine oko 06.00 sati apelantica upravljala putničkim vozilom i kretala se lokalnim putem Tešanj - Tešanjka, da je kolovoz bio mokar, klizav, da je u toku vožnje izgubila kontrolu upravljanja nad vozilom, da je vozilom sišla sa kolovoza i udarila u zemljanu površinu sa lijeve strane puta od koju se vozilo odbilo, a zatim vratilo na kolovoz, okretalo i prevrnulo na krov, da su tom prilikom njene suputnice E.B. i A.D. zadobile teške tjelesne povrede. Iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, čiji nalaz je sud u cijelosti prihvatio, jer je jasan i dat u skladu sa pravilima struke, utvrđeno je da su E.B. i A.D. tom prilikom zadobile teške tjelesne povrede.

9. Dalje, navedeno je da je na prijedlog odbrane proveden dokaz vještačenja vještaka saobraćajne struke i da je ovaj vještak u svom nalazu naveo da je na mjestu saobraćajne nezgode ograničena brzina na 50 km/h. Ovaj vještak je u zaključku istakao da analizom svih okolnosti pod kojima je nastala predmetna nezgoda smatra da na strani preduzeća odgovornog za održavanje ove dionice puta stoje propusti uzročno vezani za stvaranje opasne situacije (poledice na putu) i nastanak ove nezgode, a kao posljedica neposipanja kolovoza abzivnim materijalom (rizlom i solju) i uspostavljanje odgovarajuće signalizacije kojom bi obavijestili učesnike u saobraćaju na mogućnost pojave leda na kolovozu zbog čega je nastala predmetna opasna situacija. Dalje, navedeno je da je ovaj vještak izjavio da se ne može izjasniti pri kojoj brzini vozila ne bi došlo do silaska sa puta, odnosno koja je prilagođena brzina konkretnim uvjetima puta, te da je u nalazu konstatirao da je, po njegovom mišljenju, brzina od 43 km/h u konkretnoj situaciji prilagođena brzina i da se tom prilikom rukovodio činjenicom da je noć, da je krivina, da je kolovoz lošeg kvaliteta, mokar i mjestimično zaleđen, a da je na mjestu saobraćajne nezgode kolovoz bio potpuno zaleđen.

10. Pošto vještak odbrane nije bio u mogućnosti dopuniti svoj nalaz i mišljenje u pogledu prilagođene brzine, to je sud odredio vještačenje drugog vještaka saobraćajne struke kao dokaz suda. Navedeno je da je, prema nalazu i mišljenju vještaka suda, brzina kretanja vozila neposredno prije nesreće iznosila 49 km/h, a tu brzinu je vještak odredio na temelju tragova na mjestu nesreće, oštećenja vozila, te zaustavnog položaja vozila. Na temelju geometrijskih parametara vještak suda je odredio graničnu brzinu kojom je vozilo moglo proći kroz krivinu bez bočnog proklizavanja, a zatim odredio radijus krivine, te izračunao brzinu prolaska vozila kroz ovu krivinu pod uvjetom da je kolovoz bio zaleđen. Navedeno je da je ova analiza pokazala da je vozilo, krećući se brzinom od 49 km/h, moglo proći ovu krivinu sigurno pod uvjetom da je kolovoz bio suh, a ovu krivinu pod uvjetima da je klizav kolovoz moglo je proći pri brzini od 45 km/h. Ukazano je da su saslušani svjedoci odbrane koji su bili u vozilu u vrijeme nezgode izjavili da se apelantica kretala prilagođenom brzinom do 50 km/h. Međutim, kojom brzinom se kretalo vozilo i koja je prilagođena brzina stanju i uvjetima puta su pitanja na koja može odgovor dati samo vještak saobraćajne struke.

11. Općinski sud je istakao da nalazi i mišljenja oba vještaka potvrđuju tok kretanja vozila prije i u toku nezgode kako su to opisali i svjedoci i da su oba vještaka potvrdila da je apelantica izgubila kontrolu nad vozilom, ali da je razlika između nalaza vještaka upravo u brzini kretanja vozila i prilagođenoj brzini vozila u datim uvjetima i stanju puta. Ukazano je da je vještak odbrane u svom nalazu izjavio da se vozilo kretalo brzinom od 43 km/h, koja je, po mišljenju ovog vještaka, prilagođena karakteristikama i stanju puta, a zatim da ne može izračunati pri kojoj bi brzini vozilo sigurno prošlo mjesto nezgode, odnosno da ne može izračunati da nema dovoljno parametara koja je to prilagođena brzina datim konkretnim uvjetima i stanju puta. Nasuprot tome, Općinski sud je istakao da je vještak suda na osnovu tragova na mjestu nesreće, oštećenja vozila, te zaustavnog položaja vozila prvo izračunao brzinu vozila neposredno prije nezgode, a zatim na osnovu brzine kojom se vozilo kretalo, te stanja puta odredio zaustavni put, a zatim na temelju geometrijskih parametara stanja puta u trenutku nezgode utvrdio kojom brzinom je vozilo moglo proći kroz ovu krivinu s tim da je prije toga izračunao radijus krivine i došao matematičkim putem do podataka da se vozilo neposredno prije nezgode kretalo brzinom od 49 km/h i da je brzinom od 49 km/h sigurno moglo proći ovu krivinu pri normalnim uvjetima stanja puta, tj. u situaciji kad je kolovoz suh i vidljivost dobra, a u konkretnoj situaciji, kad je kolovoz bio mokar, klizav, kad je postojala ledena površina, da je prilagođena brzina 43 km/h.

12. Nalaz i mišljenje vještaka odbrane u dijelu u kome se razlikuje od nalaza vještaka suda sud nije prihvatio, jer su taj nalaz i mišljenje prilagođeni navodima odbrane i nisu zasnovani na raspoloživim i utvrđenim parametrima. Ukazano je da je takav zaključak vještaka nelogičan, jer da se vozilo kretalo prilagođenom brzinom uvjetima i stanju puta, sigurno bi prošlo krivinu i zaleđenu površinu kolovoza. Klizav kolovoz i ledene površine na kolovozu su prepreke koje su čulno primjetljive ne samo za vozače već i za druge učesnike u saobraćaju i predstavljaju opasnost na putu koja upućuje na povećane mjere opreza, a prije svega smanjenje brzine kretanja vozila kako bi vozilo sigurno prešlo preko ove prepreke. Ako se imaju u vidu činjenice da je kolovoz bio mokar, klizav, da je bilo hladno, da je i sama apelantica potvrdila da je prvo zanošenje vozila osjetila 100 metara i više prije nezgode, da svaki dan prolazi tim putem, onda se sa sigurnošću može utvrditi da je apelantica imala spoznaju o eventualnoj opasnosti. Ova ledena površina za apelanticu predstavlja predvidivu prepreku, pa je apelantica i bila obavezna da smanji brzinu kretanja vozila do brzine kojom bi sigurno prošla ovu opasnost, jer odredbom člana 43. ZOSP je propisano da je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju puta (ceste, vidljivosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustini prometa, saobraćajnim znakovima i drugim saobraćajnim uvjetima), tako da vozilo može blagovremeno zaustaviti pred svakom preprekom koju pod navedenim uvjetima može predvidjeti. Apelantica je mogla predvidjeti ovu prepreku i da je brzinu vozila smanjila na 43 km/h, ovu predvidivu prepreku bi sigurno prošla, odnosno do nezgode ne bi ni došlo.

13. Iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je utvrdio da je uzrok ove saobraćajne nezgode pogrešno i nedovoljno sagledavanje saobraćajne situacije od apelantice. Brzina od 49 km/h nije prilagođena brzina stanju i uvjetima puta nego je veća, pa je vozeći brzinom većom od prilagođene stanju i uvjetima puta apelantica postupala suprotno odredbama člana 43. stav 1. ZOSP usljed čega je došlo do ove saobraćajne nezgode u kojoj su oštećene E.B. i A.D. zadobile teške tjelesne povrede. Prema stavu Općinskog suda, u ovakvim apelanticinim radnjama stječu se sva bitna obilježja teškog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Općinski sud je zaključio da je apelantica krivično djelo počinila nehatnim oblikom krivice, jer je bila svjesna da, zbog njenog činjenja, može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držala da ona neće nastupiti, ili da će je moći spriječiti pa kako je zabranjena posljedica nastupila, apelantica je za ovo krivično djelo i odgovorna zbog čega je apelanticu sud proglasio krivom i osudio kao u izreci ove presude.

14. Na kraju, Općinski sud je istakao da je utvrdio da se osnovni uzrok ove nezgode ogleda u apelanticinom propustu, pa su stoga neosnovani navodi odbrane o odgovornosti pravnog lica i propustima u održavanju puta kao osnovnom uzroku ove nezgode. Ukazano je da navedeni propusti mogu biti od utjecaja u postupku naknade štete, ali ne mogu isključiti krivičnu odgovornost apelantice u ovom postupku.

15. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 39 0 K 031101 13 Kž od 17. februara 2014. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, nakon izvršenog uvida u pobijanu presudu i dokaze izvedene u prvostepenom postupku, zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, na temelju kojih, i po ocjeni tog suda, proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelantica počinila predmetno krivično djelo na način i u vrijeme kako je to opisano u izreci prvostepene presude i da je za to krivično odgovorna.

16. Naime, i po ocjeni Kantonalnog suda, nesporno su dokazane sve odlučne činjenice u kojima se stječu zakonska obilježja predmetnog krivičnog djela, a koje se temelje na izvedenim dokazima pred Općinskim sudom. U tom kontekstu je citiran član 43. ZOSP, te je istaknuto da je, i prema stavu Kantonalnog suda, apelantica bila upoznata sa svim atmosferskim prilikama i sa stanjem kolovoza na kojem je upravljala svojim vozilom, pa je prema citiranom članu bila dužna da vožnju prilagodi uvjetima puta, jer je mogla predvidjeti da u toku vožnje može nailaziti na zaleđene površine na kolovozu.

17. Što se tiče pitanja da li je apelanticina vožnja bila prilagođena atmosferskim prilikama i stanju na kolovozu, o tome su izvedeni i dokazi posredstvom vještaka saobraćajne struke, i to vještaka odbrane i vještaka suda. Kantonalni sud je, nakon što je razmotrio oba nalaza, utvrdio da se vještaci uglavnom slažu o svim temeljnim pitanjima saobraćajne nezgode s tim što je vještak odbrane ustanovio brzinu kretanja vozila apelantice na 43 km/h neposredno prije nezgode, a vještak suda 49 km/h. Razlika između ova dva vještaka se ogleda u zaključku s time da vještak odbrane smatra odgovornim preduzeće za održavanje ove dionice puta, zbog nepostavljanja odgovarajuće signalizacije kojom bi se obavijestili učesnici saobraćaja na mogućnost pojave leda na kolovozu. U tom kontekstu je navedeno da je, i prema mišljenju Kantonalnog suda, vještak odbrane u svom mišljenju neprecizan i neodređen, tačnije rečeno, protivrječan sam sebi, a što se vidi iz njegovog iskaza datog na zapisnik o glavnom pretresu od 13. juna 2013. godine gdje na jednom mjestu kaže da smatra da je brzina od 43 km/h po njegovom mišljenju prilagođena karakteristikama i stanju puta, vidljivosti, preglednosti i atmosferskim prilikama (noć, krivina, kolovoz lošeg kvaliteta, mokar, mjestimično zaleđen), a na drugom mjestu prilikom unakrsnog ispitivanja navodi da se ne može izjasniti pri kojoj brzini ne bi došlo do silaska sa puta, što zapravo znači da ovaj vještak ne zna koja je to prilagođena brzina. Ukazano je da je vještak suda dao iscrpan pregled i prostornu i vremensku analizu predmetne saobraćajne nezgode i utvrdio da je neposredno prije nezgode apelantica vozila brzinom 49 km/h koja nije bila prilagođena uvjetima i stanju puta i drugim navedenim atmosferskim prilikama, zbog čega je i došlo do saobraćajne nezgode. Ocjena je i Kantonalnog suda da su nalaz i mišljenje ovoga vještaka konzistentni i neprotivrječni, a i sama činjenica, koja je objektivnog karaktera, da je apelantica na predmetnom dijelu puta izgubila kontrolu nad vozilom usljed zaleđenosti kolovoza objektivno dokazuje da nije prilagodila vožnju atmosferskim prilikama i stanju na kolovozu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju svojih navoda, apelantica ističe da je sud „svoju presudu zasnovao na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, što je kao posljedicu imalo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka“. Navodi da su joj ova prava prekršena jer nije počinila predmetno krivično djelo za koje je proglašena krivom. U tom kontekstu ističe da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da do nezgode nije došlo njenim propustom, zbog neprilagođene brzine uvjetima i stanju puta, već zbog iznenadne ledene površine, prepreke većih dimenzija na koju je naišla. Prigovara odluci suda da prihvati nalaz vještaka suda iako je taj nalaz direktno suprotan nalazu vještaka odbrane, materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu, kao i iskazima saslušanih svjedoka. Navodi da se na glavnom pretresu njen branilac „protivio nalazu i mišljenju vještaka suda“, te da je predložio da se provede dokaz posredstvom vještaka Ante Marića, što je sutkinja rješenjem odbila. Budući da iz sačinjenih nalaza proizlazi da se vještaci ne slažu o bitnim činjenicama koje se tiču njene odgovornosti u saobraćajnoj nezgodi, smatra da je sud trebalo da primijeni načelo in dubio pro reo. Apelantica je zatražila da Ustavni sud usvoji njenu apelaciju, osporene presude ukine, te da joj namiri „prouzrokovane troškove za sastavljanje apelacije u iznosu od 900,00 KM“. II.Odgovor na apelaciju

19. Općinski sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su u svojim odgovorima istakli da su apelacioni navodi neosnovani, da su bili predmet razmatranja u redovnom postupku, te da je sve što je krivičnopravno relevantno u vezi sa navedenim predmetom rečeno u osporenim odlukama. V.Relevantni propisi

20. Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 6/06, 75/06-ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 48/10, 18/13 i 8/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 43. stav 1.

Vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi karakteristikama i stanju puta, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustini saobraćaja, saobraćajnim znakovima i drugim saobraćajnim uvjetima, tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom preprekom koju pod navedenim uvjetima može predvidjeti.

21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 332. st. (1) i (3) Ugrožavanje javnog prometa (1) Učesnik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.

(3) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Član 336. stav (3) Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa (3) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. stav 3.; člana 333. stav 2.; člana 334. stav 2. i člana 335. stav 3. ovog zakona prouzrokovana teška tjelesna ozljeda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

VI.Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 39 0 K 031101 13 Kž od 17. februara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 28. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantica tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanju njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

30. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantica proglašena krivom i osuđena za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, rezultat predmetnog postupka bio je odlučujuće značajan za utvrđivanje „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelantice, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelanticino pravo iz člana 6. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud zapaža da se apelanticini ključni prigovori odnose na navode da nije počinila krivično djelo za koje je proglašena krivom, da je sud svoju presudu zasnovao na „pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, što je kao posljedicu imalo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka“, da je „sutkinja rješenjem odbila da se provede dokaz putem vještaka Ante Marića“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prilikom odlučivanja slijedi praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pa u svojim odlukama uvijek naglašava da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama, i broj AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102-104). Također, Ustavni sud je naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi, Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice.

32. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na osnovu provedenih dokaza Tužilaštva i odbrane, kao i dokaza suda, njihovom pojedinačnom ocjenom i u međusobnoj povezanosti, utvrdio apelanticinu krivicu. Naime, utvrđeno je da su provedeni dokazi u svojoj ukupnosti tom sudu ukazali da je apelantica kritične prilike, upravljajući putničkim vozilom, vozila neoprezno i nedovoljno pažljivo, jer u uvjetima mokrog i klizavog kolovoza brzinu vozila nije prilagodila stanju puta, što je suprotno članu 43. stav 1. ZOSP, pa je uslijed takve vožnje na kritičnom mjestu došlo do prevrtanja vozila, na koji način je ugrozila sigurnost javnog prometa, a posljedično tome, nakon udara i prevrtanja apelanticine saputnice E.B. i A.D. su zadobile teške tjelesne povrede. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dao detaljno obrazloženje o razlozima zbog kojih je zaključio da je dokazima optužbe nesumnjivo dokazano da je apelantica počinila krivično djelo za koje je proglašena krivom i osuđena. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u svojoj presudi dao detaljnu ocjenu svih izvedenih dokaza koja je obuhvatila sva sporna pitanja koja apelantica ponavlja i u apelaciji, a koja su ranije već navedena u ovoj odluci.

33. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelantica iznosi i navode o tome da joj sud nije dozvolio da se provede „dokaz vještaka Ante Marića“, mada o toj okolnosti nije dala relevantnu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda ne proizlazi da je apelantica tokom glavnog pretresa predlagala provođenje takvog dokaza. Također, Ustavni sud zapaža da apelantica u prilog svojim tvrdnjama nije dostavila dokaze iz kojih bi bilo vidljiva ta okolnost (kopija zapisnika sa glavnog pretresa ili eventualno rješenja koje je, kako ističe, sud donio) zbog čega Ustavni sud ove navode ne može ispitati. Nezavisno od toga, Ustavni sud ukazuje da sud ima zakonska ovlaštenja da odbije izvođenje određenih dokaza za koje ocijeni da nisu svrsishodni. Štaviše, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelantica predložila provođenje vještačenja vještaka saobraćajne struke koji dokaz je i proveden i koji je u sklopu ostalih provedenih dokaza ocijenjen prilikom odlučivanja o apelanticinoj krivici.

34. Dalje, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u žalbenom postupku bavio identičnim prigovorima koje apelantica ponavlja u apelaciji, te da je navedeni sud, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza baveći se posebno apelanticinim prigovorima kojima je osporavala da su se u njenim radnjama stekla obilježja krivičnog djela za koje je proglašena krivom, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje za šta je Kantonalni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje. Dakle, ocjenjujući osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i na takvo stanje primjene materijalnog prava, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

35. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je prekršen i princip in dubio pro reo. Naime, apelantica kršenje tog principa obrazlaže time da je nalaz vještaka suda „direktno suprotan nalazu vještaka odbrane, materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu, kao i iskazima saslušanih svjedoka“. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je načelo in dubio pro reo garantirano članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom načelu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Zatim, prema praksi Evropskog suda, optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost.

36. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77). Osim toga, sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav

2. ZKPFBiH) i pri tome dati obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovesti sve provedene dokaze u uzajamnu logičku vezu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili spornu činjenicu da je apelantica kritične prilike upravljala vozilom tokom koje je došlo do saobraćajne nezgode i da se osnovni uzrok ove nezgode ogleda u propustu apelantice, da se u njenim radnjama stječu sva bitna obilježja krivičnog djela, da je bila svjesna svog djela, da je krivično djelo počinila nehatnim oblikom krivice, da je za to odgovorna, a što je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud već elaborirao. Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi ne dovode u sumnju odluku suda o apelanticinoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je u bilo kojoj fazi postupka apelantica tretirana na način koji bi vodio kršenju načela in dubio pro reo ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu navedenog načela. Zbog toga se ne mogu prihvatiti ni apelanticini navodi da je osporenim presudama povrijeđeno načelo in dubio pro reo , zato što su ti navodi zasnovani isključivo na apelanticinom nezadovoljstvu osporenim odlukama, a ne na nekim relevantnim činjenicama i argumentima.

37. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. Apelantica se poziva i na kršenje prava iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali izuzev njihovog navođenja, nije ni na koji način obrazložila, niti ukazala u čemu se ogledaju navedene povrede, pa ih stoga Ustavni sud neće ni razmatrati.

Troškovi za sastavljanje apelacije

39. U pogledu apelanticinog zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud konstatira da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove za sastavljanje apelacije, te stoga navedeni troškovi sastavljanja apelacija padaju isključivo na apelantov teret.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i iz kojih je proistekao zaključak da je apelantica počinila krivično djelo koje joj je optužnicom stavljeno na teret i na osnovu kojih niti jedno relevantno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno, u smislu načela in dubio pro reo.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1916/14 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio