Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1834/14 (M. K. B.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1834/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine u predmetu broj AP-1834/14, rješavajući apelaciju Mirsade Karaljušić Beširović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsade Karaljušić Beširović podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 07674 13 Rsž 2 od 5. februara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsada Karaljušić Beširović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradačca, koju zastupa Midhat Skenderović, advokat iz Gradačca, podnijela je 17. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 RS 074674 13 Rsž 2 od 5. februara 2014. godine. Apelantica je apelaciju dopunila 9. maja 2014. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 02 P 074674 09 P od 17. februara 2010. godine, donesenom u pravnoj stvari apelantice protiv tuženog Federalnog ministarstva zdravstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) radi poništenja odluke, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje Ministarstva broj 06-34-4262/04 od 15. jula 2004. godine i naloži Ministarstvu da u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude apelantici izda odobrenje za specijalizaciju iz opšte stomatologije i nadoknadi joj troškove parničnog postupka. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je apelantica prethodno 6. augusta 2004. godine pokrenula upravni postupak koji je okončan rješenjem Kantonalnog suda od 31. oktobra 2008. godine kojim se taj sud oglasio nenadležnim za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari i po pravomoćnosti rješenja spis dostavio Općinskom sudu. Nadalje je navedeno da je apelantica 26. marta 2009. godine redila tužbu u parničnom postupku. Nakon ocjene provedenih dokaza Općinski sud je istakao da apelantica nije ispunjavala uslov starosne dobi za odobravanje specijalizacije, u smislu člana 113. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, jer je u 2004. godini punila 49 godina života, a navedena odredba tu dob ograničava na navršenih 35 godina, zbog čega je odbijen njen tužbeni zahtjev.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 074674 10 Rsž od 18. avgusta 2011. godine apelantičina žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da Ministarstvo nije pravno lice, već organ Federacije BiH i kao takav nema stranačku sposobnost, pa ne može biti stranka u postupku prema odredbama člana 293. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Odlučujući u ponovnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 P 074674 09 P od 2. jula 2012. godine apelantici tužbu vratio na uređenje i zatraženo da apelantica ispravi tužbu na način da označi tačan naziv tuženog. Apelantica je uredila tužbu i kao tužene označila – Vladu Federacije BiH i Federaciju BiH.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 074674 09 P od 15. marta 2013. godine apelantičina tužba odbačena je kao nedopuštena. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je odredbama člana 293. stav 3. ZPP-a propisano da sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi može li lice koja se pojavljuje kao stranka biti stranka u postupku. U vezi s tim je naveo da apelantica nije uredila tužbu na način da je označila tuženog prema uputi Kantonalnog suda od 18. avgusta 2011. godine i rješenju suda od 2. jula 2012. godine, te da je stoga taj sud tužbu odbacio kao nedopuštenu.

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 RS 074674 13 Rsž 2 od 5. februara 2014. godine apelantičina žalba protiv Rješenja Općinskog suda broj 65 0 P 074674 09 P od 15. marta 2013. godine je odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužbu apelantice odbacio, jer u smislu odredaba člana 293. stav 3. ZPP-a, sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi može li osoba koja se pojavljuje kao stranka biti stranka u postupku. Kantonalni sud je također naveo da je uvidom u cjelokupan spis, te donesene odluke u predmetu, zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o radnom sporu, jer se radni sporovi mogu voditi samo između uposlenika i poslodavaca, tako da Federacija BiH, ni Vlada Federacije BiH, u okolnostima konkretnog predmeta ne bi mogle biti označene kao stranke u postupku jer nisu poslodavac apelantici. Kantonalni sud je istakao da je od samog početka vođenja postupka evidentno da je apelantica pokrenula upravni spor protiv Ministarstva zdravstva radi poništenja Rješenje broj 06- 34-4262/04 od 15. jula 2004. godine u predmetu odobrenja specijalizacije. Kantonalni sud je ukazao da iz navedenog rješenja Ministarstva proizlazi da je isto konačno u upravnom postupku, te da se protiv tog rješenja može pokrenuti upravni spor. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju se radi o upravnom aktu, jer je navedeno rješenje konačno. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da tužene nisu pasivno legitimisane u predmetnoj pravnoj stvari, pa je na osnovu člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP-a odlučio kao u izreci presude. Apelacioni navodi

7. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije. Apelantica u apelaciji ponavlja žalbene navode koje je isticala tokom trajanja predmetnog postupka. U apelaciji je navedeno da „u parnici zaštite prava apelantice na stručno usavršavanje , sud neće da riješi njen slučaj. Neće da meritorno odluči o njenom zahtjevu.“ Nadalje apelantica ukazuje na hronologiju prethodnog upravnog postupka koji je okončan rješenjem Kantonalnog suda donesenim u upravnom sporu a kojim se taj sud oglasio stvarno nenadležnim. Predlaže da sud usvoji apelaciju, ukine osporeno rješenje Kantonalnog suda doneseno u parničnom postupku i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak.

8. U dopuni apelacije od 9. maja 2014. godine apelantica ističe, da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu kao elementi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud dalje zapaža da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu, zbog činjenice jer osporenom odlukom Kantonalnog suda donesenom u parničnom postupku nije odlučeno o njenom tužbenom zahtjevu. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda, pravo kako efektivnog tako i formalnog pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18. stav 36). Ipak, svaka država ima diskreciono pravo da sama organizira pravni sistem unutar kojeg će svakome omogućiti pristup sudu kada se radi o «utvrđivanju građanskih prava i obaveza». Na taj način proizlazi pravo države da od svakoga traži da poštuje relevantne domaće pravne propise kojima se propisuju postupci pred nadležnim organima. Ovdje se misli, prije svega, na propise od kojih zavisi nadležnost organa i dopustivost pravnog lijeka. U tom smislu, postoji inherentno ograničenje za svakoga u pogledu prava za pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije, jer nije u poziciji da odlučuje o teritorijalnoj i stvarnoj nadležnosti za vođenje postupaka. Ovo pravo države je ograničeno u pogledu zabrane zloupotrebe zakona koji reguliraju ovu materiju.

12. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke, kojom je odbacio apelanticinu tužbu kao nedopuštenu, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP-u (člana 293. stav 3. ZPP-a), jer tužene koje je apelantica označila, Federacija BiH i Vlada Federacije BiH ne mogu biti stranke u postupku, jer se u okolnostima konkretnog predmeta ne radi o radnom sporu, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Iz navedenog proizilazi da je apelantica imala pristup sudu koji je dao jasne i eksplicitne razloge zašto u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenim rješenjem nisu ispunjeni uvjeti za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelantica podnošenjem predmetne apelacije praktično pokušava „sanirati“ eventualne propuste u prethodnom upravnom postupku, a koje Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj apelaciji jer za to nisu ispunjene proceduralne pretpostavke (predmetni upravni postupak okončan 2008. godine). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljana rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U pogledu navoda apelantice iz dopune apelacije kojima ukazuje na dužinu trajanja postupka Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu vezanu za dopunu apelacije, odnosno na član 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda koji kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka (jer je osporeno rješenje apelantica primila 18. februara a dopunu apelacije podnijela 9. maja 2014. godine), a ne odnosi se na nove pravne okolnosti nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud smatra da nisu ispunjene proceduralne pretpostavke za razmatranje ovih apelacionih navoda (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 85/14 od 16. marta 2016 godine i Odluka o dopustivosti i meritumu AP-1426/05 od 9. novembra 2006. godine, tačka 49, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

14. Apelantica se, također, žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koji u relevantnom dijelu glasi: "Svako čija su prava i slobode utvrđeni ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred državnim organima vlasti [...]". Da bi se utvrdilo da li je došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije potrebno je utvrditi da li apelantica imala neko pravo zagarantovano Evropskom konvencijom. U vezi s tim, ovaj član ima supsidijarni karakter. Kako je Ustavni sud zaključio da se apelantica nije pozvala na povredu ovoga prava u vezi sa nekim pravom iz Evropske konvencije, da s obzirom da sadržaj apelacije upućuje na povredu u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, te da su navodi apelantice u vezi povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, to slijedi da je i dio apelacije, koji se odnosi na navodnu povredu člana 13. u vezi sa članom 6. stav. 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovan.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1834/14 (M. K. B.) | Sudska praksa | Aktio