Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-277/17 (M. M. i F.V.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-277/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-277/17, rješavajući apelacije Mehmeda Muftića i F. V., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mehmed Muftić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049031 16 Rev od 13. oktobra 2016.

godine;

F. V. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 042504 16 Rev od 25. oktobra 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-277/17

1. Mehmed Muftić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049031 16 Rev od 13. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija BiH) da apelantu na ime nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant u periodu od 21. juna 1993. do 18. aprila 1994. godine bio lišen slobode od strane HVO i zatočen u logoru Radoč Mostar. Vrhovni sud je konstatovao da su u konkretnom predmetu pravilno nižestepeni sudovi zaključili, u skladu sa odredbom člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da je osnovan prigovor zastarjelosti apelantovog potraživanja (drugostepeni sud je istakao da apelant u toku postupka nije dokazao postojanje krivičnog djela koje je utvrđeno u krivičnom postupku u smislu odredbe člana 377. ZOO, jer se posebni rok propisan tom odredbom može primijeniti samo kada postoji konkretni učinilac krivičnog dijela koji je tužitelju - apelantu načinio štetu). Naime, Vrhovni sud je pojasnio da kako je apelantu šteta nastala za vrijeme rata, a stanje neposredne ratne opasnosti ukinuto je 23. decembra 1996. godine (Odluka o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije BiH), kada je u najpovoljnijoj varijanti za apelanta počeo teći rok zastarjelosti potraživanja u odnosu na tuženu Federaciju BiH, to je petogodišnji rok zastarjelosti potraživanja za naknadu štete iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO istekao 22. decembra 2001. godine. Vrhovni sud je ukazao da je apelant tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 30. oktobra 2009. godine, dakle po isteku objektivnog roka zastarjelosti potraživanja. AP-303/17

3. F. V. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnio je 23. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 042504 16 Rev od 25. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi (Federacija BiH i Bosna i Hercegovina) da apelantu na ime nematerijalne štete isplate određeni novčani iznos.

4. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno, da je apelant kao civil nezakonito lišen slobode od strane pripadnika HVO 18. aprila 1993. godine i bio zatočen u ratnim logorima do 17. decembra 1993. godine. U obrazloženju osporene odluke drugostepeni sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da postoji pravosnažna presuda krivičnog suda vezano za protivpravno odvođenje i zatvaranje apelanta u ratnom periodu, pa da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti privilegirani rok zastare iz člana 377. ZOO-a. Drugostepeni sud je naveo da je odredbom člana 377. stav 1. ZOO-a propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Drugostepeni sud je ukazao da sud u parničnom postupku osim izuzetnim slučajevima nije ovlašten da utvrđuje postojanje krivičnog dijela i krivične odgovornosti, pa da se u konkretnom predmetu nije moga primijeniti privilegirani rok iz člana 377. ZOO-a, već zastarni rok propisan odredbom člana 376. ZOO-a. Drugostepeni sud je konstatovao da je sporna šteta nastala u ratu, pa da početak roka zastarjelosti teče od 23. decembra 1996.godine, kada je ukinuta neposredna ratna opasnost, te da je od tad apelantu bilo omogućen pristup sudu, jer između stranaka nije bilo sporno da je apelant znao za štetu nastalu uslijed lišavanja slobode i zatvaranja, kao i činjenicu ko ga je zatvorio, kada je pušten na slobodu. Drugostepeni sud je istakao da imajući u vidu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena sudu 17. marta 2008. godine, da je predmetno potraživanje naknade štete zastarjelo na osnovu člana 376. stav 1. ZOO-a, protekom subjektivnog trogodišnjeg roka, kao i protekom objektivnog petogodišnjeg roka iz člana 376. stav 2. ZOO-a. Vrhovni sud je zaključio da je, suprotno neosnovanim apelantovim revizijskim prigovorima, takva odluka drugostepenog suda zakonita.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-277/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, konkretno odredba člana 376. ZOO. Osim toga, apelant Mehmed Muftić (AP-277/17) se pozvao na povredu prava na pravično suđenje i zbog dužine trajanja njegovog parničnog postupka.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud zapaža da povredu navedenih prava, na koja su se pozvali u svojim apelacijama, apelanti vide, u suštini, u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opće rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

10. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana

377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaj. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u ovom dijelu pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U pogledu apelantovih navoda (u predmetu AP-277/17) da je parnični postupak u njegovom slučaju trajao predugo i da je na taj način došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža, da je od podnošenja tužbe (30. oktobra 2009. godine) pa do donošenja osporene odluke (13. oktobra 2016. godine), kojom je okončan predmetni parnični postupak proteklo oko šest godina i 11 mjeseci. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak vodio na tri sudske instance, te da su navedenom periodu nadležni sudovi donijeli ukupno pet sudskih odluka. Imajući u vidu navedeno, te cijeneći predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima ne prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje je podnesena apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-277/17 (M. M. i F.V.) | Sudska praksa | Aktio