Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2279/14 (G. B.)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2279/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2279/14, rješavajući apelaciju Gordane Brkljač, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Brkljač podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 020012 14 Gž od 29. aprila 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Gordana Brkljač (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Senija Poropat advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 020012 14 Gž od 29. aprila 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Zijada Hurema (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Aide Hurem (u daljnjem tekstu: drugotužena), Holding preduzeća „Unis“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i Unisove stambene zadruge „Pogled“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) zatraženo je 13. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, prvotuženi i drugotužena su odgovor na apelaciju dostavili 27. februara 2017. godine.

4. Trećetuženi i četvrtotuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4227/10 od 23. decembra 2013. godine usvojio apelanticinu apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1490/05 od 30. novembra 2010. godine i predmet vratio Kantonalnom sudu u Sarajevu da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Istom odlukom je naloženo Vladi Kantona Sarajevo da apelantici u roku od 90 dana od dana dostavljanja odluke isplati iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.

Osporena odluka

7. Nakon donošenja odluke Ustavnog suda broj AP 4227/10, Kantonalni sud je u ponovnom postupku donio presudu broj 09 0 P 020012 14 Gž od 29. aprila 2014. godine kojom je žalbe tuženih (od 1 do 4) usvojio i prvostepenu presudu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1493/03 od 23. septembra 2004. godine preinačio tako što je odbio zahtjeve iz apelatnicine tužbe i to: zahtjev za poništenje rješenja o dodjeli stana prvotuženom od 15. novembra 1996. godine; zahtjev za poništenje ugovora o korištenju stana od 6. marta 2000. godine; zahtjev za poništenje ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključen između prvotuženog i drugotužene kao kupaca i trećetuženog kao prodavca od 27. aprila 2002. godine; zahtjev za brisanje upisa vlasništva u zemljišnim knjigama u korist prvotuženog i drugotužene; zahtjev za iseljenje iz stana prvotuženog i drugotužene i zahtjev za predaju u posjed stana apelantici. U drugom stavu izreke navedene presude odbačen je zahtjev kojim je apelantica tražila da se četvrtotuženi obaveže da sa apelanticom zaključi ugovor o korištenju stana ili da u protivnom presuda zamijeni ugovor, zbog apsolutne nenadležnosti suda da o tom pitanju rješava.

8. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ponovio utvrđenje iz prvostepene presude Općinskog suda broj P-1493/03 od 22. septembra 2004. godine prema kojem su ništavi rješenje o dodjeli stana u ulici Krajiška broj 3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan; sadašnji naziv ulice Odobašina) prvotuženom, ugovor o korištenju stana, ugovor o kupoprodaji stana (detaljnije navedeno u prethodnoj tački) zaključeni između prvotuženog i drugotužene s jedne strane i trećetuženog i četvrtotuženog s druge strane, te da su stoga svi tuženi dužni trpiti da se u zemljišnim knjigama KPU Općinskog suda briše pravo vlasništva na predmetnom stanu koje je upisano na ime prvotuženog i drugotužene s dijelovima ½. Tom presudom je nadalje utvrđeno, kako je ponovio Kantonalni sud, da je apelantica prije 6. decembra 2001. godine stekla pravni osnov za zakonito useljenje u predmetni stan pa da su joj trećetuženi i četvrtotuženi dužni priznati sva prava i obaveze koja pripadaju licima koja su stekla svojstvo nosioca stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) prije 6. decembra 2000. godine, te da se stoga prvotuženi i drugotužena obavežu da predmetni stan predaju u posjed apelantici.

9. Zatim je navedeno da je Kantonalni sud presudom broj Gž-1490/05 od 30. novembra 2010. godine žalbe tuženih usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio kao neosnovane sve zahtjeve iz apelanticine tužbe. Nakon donošenja odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 4227/10 koju je Kantonalni sud zaprimio 4. februara 2014. godine, vijeće tog suda je radilo na predmetu 20. marta i 29. aprila 2014. godine kada je ponovno odlučivao o žalbama, u granicama razloga navedenih u žalbama a odluku kojom su žalbe u jednom dijelu usvojene a u jednom dijelu žalba odbačena zbog apsolutne nenadležnosti redovnog suda, donesena je, kako je obrazložio Kantonalni sud, iz sljedećih razloga.

10. Kantonalni sud je prije svega istakao žalbene razloge koje su naveli svi tuženi (od 1 do 4) protiv prvostepene presude, zatim apelanticin odgovor na podnesene žalbe, nakon čega je u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ispitao prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbama, u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, nakon čega je u smislu člana 231. ZPP-a, u obrazloženju svoje odluke ocjenio žalbene navode koji su po ocjeni tog suda od odlučnog značaja i zaključio da su žalbe osnovane.

11. S tim u vezi, Kantonalni sud je naglasio da su u prvostepenom postupku nakon provedenih dokaza uvidom u pismenu dokumentaciju i saslušanjem apelantice u svojstvu parnične stranke utvrđene sljedeće činjenice: da je predmetni stan dodijeljen apelanticinom suprugu pravosnažnim rješenjem od 1. jula1991. godine; da se apelanticin suprug i apelantica nisu uselili u navedeni stan niti su zaključili ugovor o korištenju stana jer u vrijeme dobivanja rješenja zgrada nije bila tehnički primljena i nije bila uslovna za stanovanje; da su apelantica i njen suprug 1992. godine napustili Sarajevo i da je apelanticin suprug umro 4. augusta 1995. godine; da je trećetuženi predmetni stan dodijelio prvotuženom na osnovu rješenja o dodjeli stana na korištenje broj 976/96 od 15. novembra 1996. godine i da je prvotuženi sa četvrtotuženim zaključio ugovor o korištenju stana 6. marta 2000. godine, a sa trećetuženim 9. augusta 2000. godine ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zajedno sa drugotuženom i da su prvotuženi i drugotužena postali suvlasnici na predmetnom stanu sa dijelovima ½ što je upisano u zemljišnim knjigama. Kantonalni sud je zatim ponovio nespornu činjenicu iz prvostepenog postupka prema kojoj je apelantica prije podnošenja tužbe podnosila zahtjev za povrat predmetnog stana i da je taj zahtjev odbijen rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo 21. januara 2002. godine, koje je postalo i konačna odluka upravnog organa u toj pravnoj stvari donošenjem rješenja Ministarstva stambenih poslova od 6. januara 2003. godine (apelanticina žalba odbijena). Na osnovu navedenih činjenica prvostepeni sud je, kako je obrazložio Kantonalni sud, zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan i da je apelantica aktivno legitimisana da vodi konkretan parnični postupak jer je kao bračni drug umrlog supruga po Zakonu o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) imala sva prava i obaveze bračnog druga kojem je stan dodijeljen i da se stoga smatra sunositeljem stanarskog prava. Općinski sud je zaključio, kako je napomenuo Kantonalni sud, da zbog objektivne spriječenosti i zbog više sile apelantica i njen umrli suprug nisu uselili u predmetni stan, a da posjeduju zakonit osnov za useljenje, pa je ocijenio da predmetni stan nije mogao biti dodijeljen drugom licu, zbog čega je utvrdio da su nezakoniti rješenje i ugovori koje su zaključili tuženi međusobno, te da je prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) prvotuženom prestalo svojstvo NSP.

12. Kantonalni sud je zatim ukazao na sadržaj apelanticinog tužbenog zahtjeva kojeg je precizirala na pripremnom ročištu od 16. februara 2004. godine i sadržaj tužbenog zahtjeva kojeg je Općinski sud u svojoj presudi usvojio te je prema stanju spisa, imajući u vidu postavljeni i usvojeni tužbeni zahtjev, ocijenio da je prvostepeni sud odlučujući o više zahtjeva tužbe dosudio apelantici i zahtjev koji ona tužbom nije postavila u odnosu na tužene i to da je prije 6. decembra 2001. godine stekla pravni osnov za zakonito useljenje u predmetni stan i da su joj trećetuženi i četvrtotuženi dužni priznati sva prava koja pripadaju licima koja su stekla svojstvo NSP prije 6. decembra 2000. godine do naloga četvrtotuženom za zaključenje ugovora o korištenju stana u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku a utvrđenje prvostepene presude izlazi iz okvira zahtjeva kojeg je apelantica postavila, to je po mišljenju Kantonalnog suda ostvaren žalbeni razlog iz odredbe člana 229. tačka 5. ZPP-a jer je prvostepenom presudom evidentno prekoračen tužbeni zahtjev.

13. Obrazlažući dalje osnovanost ostalih žalbenih razloga, Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni postupak procesno pravilno proveden tako da je mogao biti ispitan i preostali dio presude na koje je žalbama ukazano. S tim u vezi, Kantonalni sud je pošao od činjeničnog utvrđenja koje je izvedeno na osnovu nespornih činjenica u postupku i koje je kao takve u potpunosti prihvatio kao svoje, te je s tim u vezi zaključio da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je apelantica aktivno legitimisana za vođenje parničnog postupka protiv tuženih uz argumentaciju da je kao bračni drug svog umrlog supruga po ZSO imala sva prava kao sunosilac stanarskog prava. Suprotno takvom mišljenju prvostepenog suda, Kantonalni sud smatra da je u postupku dokazano da apelantica nema pravo na predmetni stan po osnovu rješenja o dodjeli stana na korištenje njenom suprugu koji je umro 1995. godine, jer je taj osnov, dakle rješenje o dodjeli stana od 1. jula 1991. godine ispitivan u upravnom postupku nakon čega je apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana odbijen rješenjem Uprave za stambena pitanja koje je rješenjem Ministarstva postalo konačno. S tim u vezi, Kantonalni sud je naglasio da je pitanje postojanja apelanticinog prava na stan po aktu dodjele stana na korištenje njenom suprugu od 1. jula 1991. godine riješeno u upravnom postupku i prvostepeni sud nije mogao pri donošenju odluke o postavljenim tužbenim zahtjevima, ponovo i drugačije rješavati to pitanje kao prethodno pitanje (član 12. ZPP-a).

14. Pored toga, Kantonalni sud smatra da prvostepeni sud u argumentaciji obrazloženja svoje odluke nepravilno apelanticu smatra sunosiocem stanarskog prava jer se iz provedenih dokaza kao i pismene dokumentacije koju je dostavila dalo jasno zaključiti da apelantica nikada nije uselila u predmetni stan niti je imala status korisnika tog stana u smislu člana 19. ZSO. Ovo zbog toga što, kako je dalje navedeno, nakon pismenog akta o dodjeli stana na korištenje, akta broj 422 od 1. jula 1991. godine, nisu realizovane osnovne formalnopravne pretpostavke za sticanje stanarskog prava prema prinudnom propisu odredbe člana 11. ZSO i to zaključenjem pismenog ugovora o korištenju stana a zatim i zakonitim useljenjem. Osim toga, suprug apelantice do svoje smrti nije uselio u stan niti je zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, a ni apelantica u upravnom postupku nije ostvarila donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, nego je takav zahtjev postavila u tužbi od 28. augusta 2003. godine a prvostepeni sud ga zamijenio protivno članu 2. ZPP-a drugim tužbenim zahtjevom te o stvarno postavljenom zahtjevu nije ni odlučio, što je po mišljenju Kantonalnog suda razumljivo kada je za takav zahtjev predviđena nadležnost upravnog organa prema čl. 28. i 10. ZSO.

15. Kantonalni sud je na kraju, imajući pri tom u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP4227/10 i apelacione navode istaknute u tom predmetu, naglasio da se apelantica pozvala na primjenu odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i to odredbu člana 46. b) stav 3. koja je stupila na snagu 11. jula 2006. godine, kojom je propisano da osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u gradnji odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama ZSO i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Međutim po ocjeni Kantonalnog suda, navedena zakonska odredba sama po sebi nije primjenjiva na dokazivanje postojanja aktivne legitimacije za postavljene tužbene zahtjeve, jer je aktivnu legitimaciju u konkretnom sudskom postupku trebalo dokazati upravo postojanjem prava na zaključenje ugovora o korišćenju stana, o čemu rješava i za čije je donošenje (rješenja) isključivo nadležan stambeni organ uprave (član 28. i 10. ZSO). Pored navedenog, Kantonalni sud je ocijenio i ostale navode žalbe, te je imajući u vidu osnovanost naprijed navedenih žalbenih razloga, našao da su bez značaja za donošenje drugačije odluke. Kantonalni sud je stoga prvostepenu presudu primjenom odredbe iz člana 229. tač. 4. i 5. ZPP-a, preinačio i tužbene zahtjeve apelantice koje je postavila u odnosu na tužene (od 1 do 4) odbio kao neosnovane. Rješenje o odbačaju zahtjeva koji ne spada u sudsku nadležnost sud je donio primjenom odredbe iz člana 227. ZPP-a.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

16. Apelantica ukazuje da joj je presudom Kantonalnog suda koja je donesena nakon odluke Ustavnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U navodima apelacije je naglašeno da Kantonalni sud nije postupio po odluci Ustavnog suda kojom je u istom postupku utvrđena povreda na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog prava, jer obrazloženje te odluke Kantonalnog suda nije sadržavalo jasne i precizne razloge za odlučenje. Međutim, Kantonalni sud je u ponovnom postupku, kako smatra apelantica, ponovno donio istu presudu kojom je odbio sve tužbene zahtjeve i odbacio zahtjev za zaključenje ugovora o korištenju stana, pri čemu je zanemario činjenicu da se radi o stanu za koji nije izvršen tehnički prijem prije rata te za koji apelantica posjeduje pravosnažno rješenje o dodjeli na korištenje od 1. jula 1991. godine koje glasi na ime njenog muža (umro u toku rata 1995. godine) te da stoga ona ima status izbjeglice a tim i pravo koje je tužbom zatražila shodno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

17. Podneskom od 30. januara 2017. godine apelantica je dopunila apelaciju u kojoj je istakla da osporava odlučnu činjenicu zbog koje je Kantonalni sud njen tužbeni zahtjev odbio a prema kojoj ona nije mogla steći svojstvo NSP jer to svojstvo nije imao ni njen suprug. Shodno tome, pokrenula je 2015. godine obnovu postupka pred Ministarstvom za prostorno uređenje, a nakon zaključka kojim je taj prijedlog odbačen, pokrenula je upravni spor pred Kantonalnim sudom koji do podnošenja dopune apelacije nije okončan. Stoga je predložila da se utvrdi povreda njenog prava na pravično suđenje i da Ustavni sud naloži Kantonalnom sudu da ili poništi osporenu presudu iz parničnog postupka ili da okonča postupak u upravnom sporu.

b) Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je postupio po Odluci Ustavnog suda broj AP 4227/10 donošenjem nove drugostepene presude po žalbama tuženih protiv prvostepene presude, te je ponovno cijenio navode četiri izjavljene žalbe, presudu i cijeli spis te je na sjednici vijeća od 29. aprila 2014. godine donesena nova odluka uz uvažavanje zaključka Ustavnog suda iz odluke da obrazloženje presude tog suda od 30. novembra 2010. godine, zbog pozivanja na prinudne propise bez tačnog navođenja o kojim se propisima radi, ne sadrži jasne i precizne razloge za odlučenje. Stoga su u presudi koja je osporena apelacijom navedeni razlozi za odlučenje i propisi iz stambene oblasti na čijoj je primjeni zasnovana.

19. Prvotuženi i drugotužena su u odgovoru na apelaciju istakli da je apelacija prima facie neosnovana, jer je presuda Kantonalnog suda donesena povodom žalbi svih tuženih, i to na temelju činjeničnog stanja utvrđenog od strane prvostepenog suda koji je izveo pogrešne pravne zaključke i stoga pogrešno primijenio procesno i materijalno pravo. Osim toga, Kantonalni sud je imajući u vidu odluku Ustavnog suda AP 4227/10 u cijelosti postupio u skladu sa svojom obavezom i odgovorio zbog čega primjena odredbe člana 46. b) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u konkretnom slučaju nije moguća. Predloženo je da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 12.

(1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

(2) Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno djejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

(3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravnosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 227.

Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: [...] Ako drugostepeni sud utvrdi da je u postupku pred prvostepenim sudom odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili o zahtjevu o kome već teče parnica ili o kome već prije pravosnažno presuđeno ili koga se tužilac odrekao ili o kome je već zaključeno sudsko poravnanje, ukinuće prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.

Član 229.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

[...] 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

5) ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

21. Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljem tekstu: stambeni organ) kada je to određeno ovim zakonom.

Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se hitnim.

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 19.

Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.

Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 28.

Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučaju iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i 33. st. 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.

22. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 46.b) stav 3.

Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 09 0 P 020012 14 Gž od 29. aprila 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanica je putem svog punomoćnika primila 7. maja 2014. godine a apelacija je podnesena 19. maja 2014. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelantica pobija presudu Kantonalnog suda ukazujući da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

30. Apelantica suštinski ukazuje da Kantonalni sud, u postupku odlučivanja o žalbama tuženih, nije dosljedno i pravilno proveo Odluku Ustavnog suda broj AP 4227/10, jer je pogrešnom primjenom materijalnog prava njen tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu odbijen a u jednom dijelu odbačen zbog apsolutne nenadležnosti suda za odlučivanje. Ukazuje na obaveznu primjenu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kojeg je Kantonalni sud, odlučujući u žalbenom postupku, potpuno zanemario.

31. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kad ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica ili u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelacijom ukazano ispitati da li je pobijana presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa.

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prije svega zapaža da je osporena presuda proizašla iz ponovnog postupka povodom žalbi tuženih (od 1 do 4) i to nakon donošenja odluke Ustavnog suda broj AP 4227/10 kojom je utvrđeno kršenje prava apelantice na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog prava i u segementu suđenja u razumnom roku. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da „pozivanje Kantonalnog suda na prinudne zakonske propise bez tačnog navođenja o kojim propisima se radi ne zadovoljava standarde obrazloženja odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije“.

34. U kontekstu odlučenja osporene presude i apelacionih navoda, Ustavni sud cijeni da se suština predmeta spora tiče akta o dodjeli stana apelanticionom suprugu i to stana za koji u vrijeme dodjele nije bio izvršen tehnički prijem (stana u izgradnji) i prava koja prema aktu dodjele proizlaze za apelanticu, budući da je lice kojem je stan dodijeljen (njen suprug) umro. Stoga se u konkretnom slučaju postavlja pitanje da li je Kantonalni sud u postupku odlučivanja o žalbama tuženih imao u vidu zaključak Ustavnog suda iz odluke AP 4227/10 odnosno da li je odlučujući u ponovnom postupku naveo jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, naročito u pogledu primjene materijalnog prava i prinudnih propisa iz stambene oblasti koji u prethodnoj odluci koja je ukinuta odlukom Ustavnog suda, nisu bili jasno definirani.

35. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u ponovnom postupku, u obrazloženju presude, ponovio činjenično utvrđenje iz prvostepene presude Općinskog suda broj P-1493/03 od 22. septembra 2004. godine, te je imajući u vidu žalbene razloge tuženih i odgovor apelantice na podnesene žalbe, prvostepenu presudu u smislu člana 221. ZPP-a ispitao u onom dijelu u kojem se pobija žalbama, u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, nakon čega je u smislu člana 231. ZPP-a, zaključio da su žalbe osnovane, zbog čega je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev u jednom dijelu odbijen a u drugom dijelu zahtjev odbačen zbog apsolutne nenadležnosti redovnog suda da o tom pitanju odlučuje.

36. Naime, Kantonalni sud je ponovio sve utvrđene činjenice iz prvostepenog postupka, između ostalog i činjenicu prema kojoj je predmetni stan dodijeljen apelanticinom suprugu (koji je umro u augustu 1995. godine) pravosnažnim rješenjem od 1. jula 1991. godine i činjenicu da se apelantica sa suprugom nikad nije uselila u predmetni stan niti je njen suprug zaključio ugovor o korištenju stana, jer u vrijeme dobivanja rješenja o dodjeli stana zgrada nije bila tehnički primljena. Također je ponovljena nesporna činjenica prema kojoj je apelantica podnosila zahtjev za povrat predmetnog stana (prije podnošenja tužbe sudu) koji je odbijen konačnim rješenjem Ministarstva stambenih poslova 6. januara 2003. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na pogrešan stav, a stoga i pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava od strane prvostepenog suda, koji je iz navedenih činjenica pogrešno zaključio da apelantica kao bračni drug umrlog supruga, kojem je stan dodijeljen, ima aktivnu legitimaciju za pokretanje konkretnog parničnog postupka, shodno odredbama ZSO (kao sunosilac stanarskog prava). Kantonalni sud je s tim u vezi, imajući u vidu opredijeljeni tužbeni zahtjev apelantice od 16. februara 2004. godine i sadržaj usvojenog tužbenog zahtjeva iz prvostepene presude, jasno ukazao na njegovo evidentno prekoračenje od strane prvostepenog suda (član 229. tačka 5. ZPP-a) koji je apelantici dosudio zahtjev koji ona tužbom nije ni postavila i to da je prije 6. decembra 2001. godine stekla pravni osnov za useljenje u predmetni stan i da su joj tuženi dužni priznati prava koja pripadaju licima koja su to svojstvo stekla prije 6. decembra 2000. godine. Pravni osnov – rješenje o dodjeli stana apelanticinom suprugu od 1. jula 1991. godine je po ocjeni Kantonalnog suda već ispitan u upravnom postupku (povodom zahtjeva apelantice za vraćanje stana u posjed) na način što je taj zahtjev odbijen (konačnim rješenjem Ministarstva) pa prvostepeni sud pri donošenju odluke o postavljenim apelanticinim tužbenim zahtjevima nije mogao ponovno i drugačije rješavati to pitanje kao prethodno, jer ono ne spada u sudsku nadležnost. Osim toga, Kantonalni sud je u obrazloženju odluke naglasio da prvostepeni sud nepravilno apelanticu smatra sunosiocem stanarskog prava jer iz provedenih dokaza i pismene dokumentacije koju je dostavila, proizlazi jasan zaključak da apelantica (ni njen suprug) nikada nisu uselili u predmetni stan i da u smislu odredbe člana 19. ZSO apelantica nije imala status korisnika, niti su realizovane formalnopravne pretpostavke za sticanje stanarskog prava prema prinudnom propisu iz člana 11. ZSO (zaključenjem pismenog ugovora o korištenju stana i zakonitim useljenjem). Stoga je ocijenjeno da je prvostepeni sud, prekoračenjem tužbenog zahtjeva (jer je između ostalog odlučio o tužbenom zahtjevu koji ne spada u sudsku nadležnost već nadležnost organa uprave) postupio protivno članu 2. ZPP-a kojim je propisano da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

37. Što se tiče navoda apelacije kojima je apelantica ukazala na obaveznu primjenu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, imajući u vidu odluku Ustavnog suda broj AP 4227/10, naglasio da odredba člana 46. b) stav 3. navedenog Zakona, koja je stupila na snagu 11. jula 2006. godine, kojom je propisano da osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u gradnji odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama ZSO i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora, sama po sebi nije primjenjiva na dokazivanje postojanja aktivne legitimacije za postavljene tužbene zahtjeve, jer je aktivnu legitimaciju u konkretnom sudskom postupku trebalo dokazati upravo postojanjem prava na zaključenje ugovora o korišćenju stana, o čemu rješava i za čije je donošenje (rješenja) isključivo nadležan stambeni organ uprave (član 28. i 10. ZSO), a ne redovan sud.

38. U vezi naprijed navedenog, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati da je u više svojih odluka rješavao slična činjenična i pravna pitanja, dakle pitanja koja proizlaze iz rješenja o dodjeli stana u izgradnji (za koji nije izvršen tehnički prijem) te je, u zavisnosti od konkretne situacije, praksa u pogledu rješavanja „naizgled“ sličnih predmeta različita (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2275/10 i AP 1781/11 od 24. i 25. septembra 2014. godine, AP 3102/09 i AP 5595/10 od 12. februara 2014. godine i AP 2668/12 od 21. jula 2015. godine, dostupne na web stranici www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenim predmetima je problematizirana odredba člana Xe stav 4. Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova koja je identična odredbi člana 46. b) stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (na čijoj primjeni apelantica insistira u konkretnom slučaju), koja je dovođena u kontekst relevantnih odredaba ZSO i shodno tome različitih zaključaka u pogledu mogućnosti ili nemogućnosti primjene navedene odredbe u svakom konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da su u predmetu AP 2275/10 apelanti lica kojima je stan (koji je imao status stana u izgradnji) dodijeljen nakon ratnih dešavanja u koji su uselili i otkupili ga, a osporenim odlukama su ta rješenja poništena i naloženo iseljenje jer je u upravnom postupku koji se vodio povodom zahtjeva za povrat stana utvrđeno da tužiteljici (suprotna strana u postupku pred Ustavnim sudom koji su pokrenuli apelanti) pripada pravo na povrat i otkup stana, budući da je nesporno utvrđeno da je tužiteljica NSP na stanu (u izgradnji) čiji je povrat zatražila. U tom predmetu, apelantica je postupajući u skladu sa odredbama člana Xe. stav

4. Odluke i člana 46. b) stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pokrenula upravni postupak u kojem je ishodovala rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana na osnovu kojeg je i stekla status NSP na stanu, a nakon toga u roku propisanom zakonom podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana. U predmetu AP 1781/11 apelanti su nakon akta o dodjeli zaključili ugovor o korištenju stana dok je u predmetu AP 5595/10 apelant nakon akta o dodjeli stana 1991. godine bio u posjedu stana sve do 1996. godine, kada ga je zbog poslijeratnih dešavanja na Ilidži napustio. Zajedničko za sve navedene predmete jeste da se radi o licima kojima je dodijeljen stan u izgradnji, da im je priznato svojsvo NSP (AP 2275/10), ili imaju zaključen ugovor o korištenju stana (AP 1781/11) ili su bili u posjedu stana (AP 5595/10) zbog čega je Ustavni sud zaključio da akt o dodjeli stana (u izgradnji) još egzistira i da je stoga bila neophodna primjena odredbe člana Xe stav 4. Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova odnosno odredbe člana 46. b) stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Za razliku od ovih, u predmetu AP 2668/12 apelantu je 1991. godine dodijeljen stan u izgradnji u kog nikad nije uselio jer zgrada u kojem se stan nalazio nije bila tehnički primljena, na temelju čega su redovni sudovi zaključili da apelant na predmetnom stanu nije stekao svojstvo NSP (nije zaključio ugovor o korištenju stana niti se uselio u stan) i da nema aktivnu legitimaciju za zahtjeve iz tužbe jer akt o dodjeli stana, raspolaganjem i dodjelom trećim licima, više ne egzistira a stoga ni odredba člana Xe stav 4. Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova nije primijenjiva u tom slučaju. U ovom predmetu, Ustavni sud je apelaciju odbio uz zaključak da su redovni sudovi temeljem relevantnih odredaba ZSO (član 11.) izveli pravilan zaključak prema kojem u konkretnoj situaciji nije bila moguća primjena odredbe člana Xe stav 4. Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova, jer apelant u postupku nije dokazao da je na stanu stekao svojstvo NSP niti je to pravo na temelju ostalih odredbi ZOS-a bilo moguće utvrditi.

39. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjeničnim stanjem u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom i predmetu AP 2668/12 radi o relevantno istom činjeničnom i pravnom pitanju, te da se, stoga, stavovi iz navedene odluke mogu na analogan način primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, imajući u vidu činjenice iz predmeta AP 2668/12, Ustavni sud zapaža da i u konkretnom slučaju nije sporno da je u vrijeme kada je suprug apelantice dobio rješenje o dodjeli stana od 1. jula 1991. godine predmetni stan nije bio uslovan za useljenje (u izgradnji), da je apelantica sa suprugom 1992. godine napustila Sarajevo i da stoga nikad nisu uselili u predmetni stan niti su zaključili ugovor o korištenju stana, a stoga nisu stekli svojsvo NSP do 6. decembra 2000. godine, pa su se činjenice na strani apelantice u konkretnom parničnom postupku ticale egzistencije akta o dodjeli stana i pravnih posljedica koje iz tog akta proizilaze, a ne ugovora o korištenju stana (kojeg nesporno nema) niti eventualnog posjeda predmetnog stana (kao u predmetu AP 5595/10) koje su, kako proizilazi iz obrazloženja presude Kantonalnog suda, bile predmet upravnog postupka u kom je donesena konačna odluka.

40. Prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud je u žalbenom postupku u pogledu neosnovanosti i djelomične nedopuštenosti tužbenog zahtjeva apelantica naveo jasno i precizno obrazloženje kao i jasne razloge zbog kojih je prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev djelomično odbijen kao neosnovan i djelomično odbačen zbog apsolutne nenadležnosti suda. Naime, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda niti u zaključku da prilikom odlučivanja o zahtjevima apelantice nije bilo moguće primijeniti odredbu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja je u konkretnom slučaju dovedena u kontekst relevantnih odredaba ZSO na kojima je apelantica utemeljila svoj zahtjev i odredaba ZPP-a u pogledu nadležnosti za odlučivanje. Odredba člana 46.

b) stav 3. navedenog Zakona, kako je jasno naglasio Kantonalni sud, sama po sebi nije primijenjiva na dokazivanje aktivne legitimacije (stranačke sposobnosti) za odlučivanje o konkretnom tužbenom zahtjevu utemeljenom na odredbama ZSO, o kojoj Kantonalni sud u smislu člana 221. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi naveo jasne i argumentirane razloge iz kojih proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva apelantice utemeljenog na odredbama ZSO, konkretno odgovorio zbog čega samo akt o dodjeli stana (pravni osnov za sticanje stanarskog prava) bez zaključenja ugovora o korištenju stana i bez useljenja (prinudni propis iz člana 11. ZSO), nije dovoljan za sticanje svojstva NSP. Kantonalni sud je osim toga, dovodeći u vezu pravni osnov odnosno u konkretnom slučaju nedostatak njegovih formalnopravnih pretpostavki sa tužbenim zahtjevom apelantice, kojim je zatražila prava na predmetnom stanu koja imaju i lica koja su to svojstvo (NSP) stekla prije 6. decembra 2000. godine, jasno obrazložio razloge apsolutne nenadležnosti da se u sudskom postupku o tom pitanju raspravlja, ukazujući pri tom na postojanje konačne odluke upravnog organa o tom pitanju te nemogućnosti da sud u parničnom postupku o istom pitanju ponovno i drugačije rješava kao o prethodnom pitanju.

41. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja Kantonalni sud nije pogrešno primijenio procesno i materijalno pravo te u odnosu na ove navode apelantice nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

42. Apelantica nadalje u dopuni apelacije koju je podnijela 31. januara 2017. godine navodi da je, radi utvrđenja činjenice koja se tiče stečenog svojstva NSP (iz kog razloga je Kantonalni sud između ostalog njen tužbeni zahtjev odbio) pokrenula 2015. godine obnovu postupka pred Ministarstvom za prostorno uređenje, a nakon zaključka kojim je taj prijedlog odbačen, pokrenula je upravni spor pred Kantonalnim sudom koji do podnošenja dopune apelacije nije okončan. Stoga je predložila da Ustavni sud naloži Kantonalnom sudu da okonča postupak u upravnom sporu.

43. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na prethodno obrazloženje osporene presude Kantonalnog suda u kom su navedeni razlozi apsolutne nenadležnosti da se u sudskom parničnom postupku o tom pitanju raspravlja (stečeno svojstvo NSP) pri činjenici da je upravni organ o tom pitanju već konačno odlučio. Budući da je apelantica podneskom od 31. januara 2017. godine ukazala na postojanje razloga za ponavljanje upravnog postupka u pogledu te odlučne činjenice, zbog čega je pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud smatra da odluka koja bude donesena u tom postupku može eventualno (budući da se garancije člana 6. Evropske konvencije u pravilu ne primjenjuju na ponavljanje postupka osim u situaciji da tom zahtjevu bude udovoljeno) biti predmetom budućeg apelacionog razmatranja, a ne konkretnog razmatranja izloženog povodom konačne odluke Kantonalnog suda donesene u parničnom postupku iz kojeg je proizašla osporena presuda.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada je Kantonalni sud svoju odluku povodom žalbi protiv prvostepene presude donio u skladu s relevantnim odredbama procesnog prava pazeći po službenoj dužnosti, između ostalog, na stranačku sposobnost shodno odredbama ZPP-a i relevantnim odredbama materijalnog prava, konkretno ZSO pri čemu je jasno naglasio zbog čega primjena Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (nedostatak aktivne legitimacije) nije primjenjiva u okolnostima konkretnog slučaja.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman