Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-281/17 (B. J., S. M., M. D., M. O., N. K. i S. Z.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-281/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-281/17, rješavajući apelaciju Blaška Jurkovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Blaško Jurković, Stjepan Menalo, Milenko Džakula, Miro Obradović, Nedeljko Knežević i Stjepan Zovko protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 028523 14 Rev od 14. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Blaško Jurković, Stjepan Menalo, Milenko Džakula, Miro Obradović, Nedeljko Knežević i Stjepan Zovko (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijeli su 20. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem teksu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 028523 14 Rev od 14. novembra 2016. godine. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom obvezan je prvotuženi (JP “Šume Herceg Bosne” d.o.o. Mostar) da isplati, po osnovu neisplaćenih plaća, neisplaćenih troškova prevoza, neisplaćenih regresa, neuplaćenih zakonskih doprinosa, apelantima određene novčane iznose, dok je tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na tužene (drugotužena: Federaciju BiH, Federalno ministarstvo vodoprivrede, poljoprivrede i šumarstva i trećetuženi: Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede HNK) odbijen.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su apelanti u utuženom periodu bili zaposlenici prvotuženog koji je osnovan 1996. godine od strane Vlade HR HB i da je iste godine upisan u sudski registar, da je Uredbom Vlade F BiH od 5. aprila 2007. godine prvotuženi brisan sa liste privrednih društava sa učešćem državnog kapitala. Vrhovni sud je dalje naveo da je Uredbom Vlade F BiH od 30. jula 2009. godine prvotuženi vraćen na listu privrednih društava sa učešćem državnog kapitala u kojima ovlaštenja na temelju državnog kapitala vrše organi F BiH, da je 27. avgusta 2010. godine u sudskom registru Opštinskog suda u Mostaru izvršena promjena podataka za prvotuženog (izmjena člana društva i vlasnika kapitala, upis temeljnog kapitala, izmjena sjedišta društva i dr.) i da je osnivač prvotuženog F BiH, Federalno ministarstvo vodoprivrede, poljoprivrede i šumarstva, da je Vlada F BiH u skladu sa ovlaštenjima osnivača imenovala i razrješavala članove Nadzornog odbora prvotuženog, kao i imenovala i razrješavala privremene direktore društva. Također je Vrhovni sud naveo da je trećetuženi Odlukom o osnivanju od 21. juna 2005. godine osnovao JP ŠGD „Šume Hercegovačko Neretvanske" d.o.o., koje je registrovano u nadležnom registarskom sudu 11. januara 2007. godine, da su vršene pripreme za pripajanje prvotuženog tom javnom preduzeću, ali da do pripajanja nije došlo, da je prvotuženi prestao sa obavljanjem privredne djelatnosti 31. januara 2007. godine, ali da je i dalje registrovan kao pravni subjekt. Vrhovni sud je konstatovao da su apelanti u spornom periodu bili zaposlenici prvotuženog, pa da u odnosu na njega i mogu ostvarivati prava iz radnog odnosa, dok apelanti nisu ni u kakvom materijalno-pravnom odnosu sa drugo i trećetuženim, pa ovi tuženi i nisu pasivno legitimisani u konkretnoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je istakao da drugotužena, kao vlasnik udjela prvotuženog, bi mogla biti odgovorna za obaveze prvotuženog pod uslovima propisanom odredbom člana 6. stav
2. Zakona o privrednim društvima F BiH. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da apelanti u toku postupka nisu dokazali da su ispunjeni uslovi iz te zakonske odredbe za odgovornost drugotužene u odnosu na obaveze prvotuženog, tj. nisu dokazali da drugotužena koristi prvotuženog za postizanje ličnog cilja koji nije saglasan ciljevima drugih članova društva u cjelini, da upravlja imovinom prvotuženog kao svojom imovinom, da koristi prvotuženog za prevaru ili oštećenje svojih povjerilaca ili da utiče na smanjenje imovine prvotuženog u svoju korist ili korist trećih lica, ili da utiče da prvotuženi preuzima obaveze iako je znala ili morala znati da prvotuženi nije ili neće biti sposoban da izvrši svoje obaveze. Vrhovni sud je naglasio da ni jedna odredba materijalnog prava, na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, ne zasniva odgovornost trećetuženog prema apelantima kao zaposlenicima prvotuženog za njihova potraživanja iz radnog odnosa. Vrhovni sud je zaključio da su pravilno postupili nižestepeni sudovi kada su zbog nedostatka pasivne legitimacije u cijelosti odbili tužbeni zahtjev u odnosu na drugo i trećetuženog.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti obrazlažu, u suštini, na način da su nadležni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već ranije u odluci broj AP-3147/16 razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3147/16 od 26. oktobra 2016. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman