Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-282/17 (V.B.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-282/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-282/17, rješavajući apelaciju V. B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio V. B.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 194735 16 Rev od 18. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Herceg, advokat iz Ljubuškog, podnio je 20. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 194735 16 Rev od 18. oktobra 2016. godine. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je predloženo da se naloži tuženom (Mikrokreditna fondacija Sunrise) da apelanta vrati na posao kreditnog službenika, posao koji je radio prije nezakonitog otkaza, te da apelantu isplati ugovorenu naknadu plaće u određenom mjesečnom iznosu i uplati doprinose za MIO/PIO, za period od otkaza ugovora o radu do povratka na posao.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudom utvrđeno da je apelant bio uposlenik tuženog, te da mu je rješenjem tuženog od 27. januara 2011. godine otkazan ugovor o radu. Vrhovni sud je istakao da je po ocjeni drugostepenog suda predmet spora morao biti apelantov zahtjev da se poništi odluka kojom je povrijeđeno pravo, u konkretnom slučaju da se poništi rješenje tuženog od 27. januara 2011. godine, a da je uz taj osnovni zahtjev apelant svakako mogao postaviti i zahtijevati da se uspostavi ranije stanje, kako je i predložio (u smislu da ga poslodavac vrati na posao kreditnog službenika i da mu se naknade plate, koje bi ostvarivao da je radio, kao i uplate doprinosa u PIO/MIO). Vrhovni sud je ukazao da drugostepeni sud smatra da je tuženi osnovano od početka isticao da apelant nije mogao zahtijevati vraćanje na posao i isplatu plata, koje bi ostvario da je radio, ukoliko nije postavio tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitosti otkaza ugovora o radu, jer da je sve to u skladu sa članom 96. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Vrhovni sud je naveo da prema članu 96. stav 2. ZOR-a ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da isplati zaposleniku naknadu plaće, koju bi zaposlenik ostvario da je radio, naknadu štete, otpremninu i druge naknade. Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud istakao da kako apelant nije postavio zahtjev za utvrđivanje nezakonitosti otkaza ugovora o radu u konkretnom predmetu, a nezakonitost otkaza nije utvrđena pravosnažno u drugoj parnici, da je onda prvostepenom sudu jedino bilo preostalo da postavljeni tužbeni zahtjev odbije. Vrhovni sud je naglasio da je drugostepeni sud cijenio da svi apelantovi navodi, kojima pokušava ispraviti svoju pogrešku kada navodi da se iz tužbenog zahtjeva može prepoznati zahtjev za utvrđivanje nezakonitog otkaza, su neosnovani jer zahtjev, kakav je postavljen, nije u skladu sa naprijed navedenim članom 96. stav 2. ZOR-a. Vrhovni sud je ukazao da je apelant, kako dalje navodi drugostepeni sud, u postavljenom tužbenom zahtjevu sam izveo zaključak da se radilo o nezakonitom otkazu, a to je jedino mogao, po ocjeni drugostepenog suda, utvrditi sud pod uslovom da u tom smislu postoji zahtjev za utvrđenje da je otkaz nezakonit. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud konstatovao da je neprihvatljiva apelantova tvrdnja da je sud raspravljao prvenstveno o prigovorima tuženog, jer da to nije činio taj sud, nego da je kroz obrazloženje, ukazujući na prigovor tuženog o nepravilno postavljenom apelantovom tužbenom zahtjevu, zapravo obrazložio da je istaknuti prigovor osnovan i da je razloge za svoju odluku dao kroz obrazloženje navedenih odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i ZOR. Vrhovni sud je istakao da je po ocjeni drugostepenog suda, kod činjenice da apelant nije postavio tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitosti otkaza Ugovora o radu, da nije ni mogao u predmetnoj parnici osnovano zahtijevati vraćanje na posao niti isplatu naknade plata, zbog čega se odluka prvostepenog suda, po ocjeni drugostepenog suda, smatra pravilnom. Vrhovni sud je ocijenio da je presuda drugostepenog suda pravilno i zakonito donesena. Vrhovni sud je naglasio da apelant neosnovano u reviziji ističe da je nepravilno primijenjena odredba članova 2. i 54. ZPP, kao i odredba člana 96. stav 2. ZOR, jer da se radi o nezakonitom i usmenom otkazu ugovora o radu, koji je diskriminacijski otkaz dat 21. januara 2011. godine, izbacivanjem apelanta iz ureda. Vrhovni sud je zaključio, nasuprot apelantovom revizionom prigovoru, da je apelant, kako je utvrđeno u nižestepenom postupku, dobio i pismeno rješenje o otkazu ugovora o radu od 27. januara 2011. godine, pa je i po ocjeni Vrhovnog suda, u skladu sa navedenim odredbama, morao tražiti poništenje odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno poništenje rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu, da bi slijedom toga mogao tražiti povratak na posao i isplatu naknade plaće. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava, u suštini, vidi u proizvoljnoj primjeni ZPP-a i ZOR-a.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i Kantonalni sud u Sarajevu, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, kao i Kantonalnog suda u Sarajevu, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZPP-a, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOR-a. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-282/17 (V.B.) | Sudska praksa | Aktio