Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5613/14 (V. E.,B. R.,M. A.,V. M. i N. V.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Penzija
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5613/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine u predmetu broj AP-5613/14, rješavajući apelaciju Vere Elez i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije:
-Vere Elez, podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002456 14 U od 30. oktobra 2014. godine;
-Bosiljke Radović, podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002513 14 U od 30. oktobra 2014. godine;
-Milana Anđelića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002556 14 U od 28. novembra 2014. godine;
-Vojke Mališ, podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002504 14 U od 28. novembra 2014. godine;
-Novke Vrećo, podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002554 14 U od 28. novembra 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Vera Elez, Bosiljka Radović, Milan Anđelić, Vojka Mališ i Novka Vrećo (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelantice i apelant) iz Foče, koje zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče (u daljnjem tekstu: punomoćnik), podnijeli su 24. decembra 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 14 0 U 002456 14 U i 14 0 U 002513 14 U od 30. oktobra 2014. godine, te br. 14 0 U 002556 14 U, 14 0 U 002504 14 U i 14 0 U 002554 14 U od 28. novembra 2014. godine. Apelacije su registrovane pod br: AP-5613/14, AP-5614/14, AP-
5615/14, AP-5616/14 i AP-5617/14.
2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu i zasnivaju na istim apelacionim navodima, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta: AP- 5613/14, AP-5614/14, AP-5615/14, AP-5616/14 i AP-5617/14, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-5613/14.
3. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske- Filijala Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Filijala) je donijela rješenja br. 1071106784 od 30. decembra 2013. godine, 1060685472 od 5. februara 2014. godine i 9309925659 od 14. jula 2014. godine odnosno privremena rješenja br. i 1071107102 od 11. februara 2014. godine i 1070995821 od 24. marta 2014. godine, kojima je odlučeno da apelanti ostvaruju pravo na starosnu penziju počev od određenog datuma u određenim novčanom iznosu mjesečno (sve kako je pobliže navedeno u izrekama tih rješenja).
4. U obrazloženjima rješenja je, između ostalog, konstatovano da je u provedenom postupku utvrđeno da su apelanti sa određenim datumom, kada su imali određen broj godina života i određeni ukupan penzijski staž (sve kako je to pobliže navedeno u obrazloženjima tih rješenja), ostvarili pravo na starosnu penziju. U obrazloženjima rješenja je konstatovano da apelantima u ukupan penzijski staž nisu uračunati određeni sporni periodi (pobliže navedeni u tim rješenjima) jer doprinosi za PIO za navedene periode nisu uplaćeni u skladu sa članom 156. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br.134/11, 82/13, 96/13, 103/15; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Pored toga u obrazloženjima rješenja br. 1071107102 od 11. februara 2014. godine i1 070995821 od 24. marta 2014. godine je navedeno da su privremena rješenja donesena jer nedostaju podaci o ličnim dohocima za određene periode.
5. Odlučujući o žalbama koje su apelanti podnijeli protiv gore navedenih rješenja Filijale, Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) je donio rješenja br. 1070995821 od 19. maja 2014. godine, 1071107102 od 10. jula 2014. godine, 1060685472 od 10. jula 2014. godine, 9309925659 od 20. avgusta 2014. godine i 1071106784 od 11. septembra 2014. godine, kojima je odbio žalbe apelanta.
6. U obrazloženjima tih rješenja je konstatovano da je odredbama člana 156. Zakona o PIO regulisana pojedinačna uplata doprinosa. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je Fond PIO zaključio da su primjenom odredbi navedenog člana za apelantice uplaćeni doprinosi za određene vremenske periode jer su stažom osiguranja za te vremenske periode ispunile uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Iz obrazloženja rješenja takođe proizilazi da je Fond PIO zaključio da apelanticama i apelantu nisu uplaćeni doprinosi za sporne periode u smislu odredbi člana 156. Zakona o PIO jer su i bez uplate doprinosa za sporne periode ispunili uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Takođe, u nekim od rešenja je ukazano da da se sporni periodi ne mogu uračunati u staž osiguranja u skladu sa odredbom članom 24. Zakona o PIO jer za iste nije uplaćen doprinos u smislu člana 156. Zakona o PIO.
7. Apelanti su podnijeli tužbe protiv rješenja Fonda PIO, koje je Okružni sud odbio presudama br. 14 0 U 002456 14 U od 30. oktobra 2014. godine i 14 0 U 002513 14 U od 30. oktobra 2014. godine, 14 0 U 002556 14 U od 28. novembra 2014. godine, 14 0 U 002504 14 U od 28. novembra 2014. godine i 14 0 U 002554 14 U od 28. novembra 2014. godine.
8. Okružni sud je u obrazloženju presuda ukazao da je u smislu odredbe člana 156. stav 1. Zakona o PIO uplatilac doprinosa obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, u skladu sa posebnim zakonom. Takođe, ukazao je da je odredbom stava 2. istog člana propisano da izuzetno od stava 1. ovog člana, poslodavac koji nije uplatio doprinos u skladu sa stavom 1. ovog člana može uplatiti doprinos za radnika za određeni period unazad, ako radnik sa tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uslova za ostvarivanje prava na penziju. U vezi sa tim, Okružni sud je utvrdio da je Filijala rješenjima (brojevi i datumi pobliže navedeni u obrazloženju presuda) odobrila poslodavcu uplatu doprinosa za PIO za apelantice za određeni period u cilju ispunjavanja uslova za ostvarivanje prava na penziju, a da nije odobrila uplate doprinosa za apelante za sporne periode u smislu odredbe člana 156. Zakona o PIO stav 3. Zakona o PIO prema kojoj uplatu doprinosa u skladu sa stavom 2. ovog člana rješenjem odobrava Fond PIO. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, Okružni sud je zaključio da su organi uprave jasno i razumljivo obrazložili razloge zašto apelantima u penzijski staž nisu uračunati sporni periodi i da su osporene odluke pravilne i zakonite.
9. Apelanti eksplicitno tvrde da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelanti, iako se nisu eksplicitno pozvali na te odredbe, osporavaju predmetne odluke u kontekstu navodne povrede člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama pogrešno primijenjen Zakon o PIO kada im sporni periodi nisu priznati u ukupan penzijski staž. U vezi sa tim, apelanti, između ostalog, tvrde da im je za određene dijelove spornih perioda izvršena retroaktivna pojedinačna uplata doprinosa od strane poslodavca istog dana kada su podnijeli zahtjeve za ostvarenje prava na starosnu penziju zbog čega su im ti vremenski periodi morali biti priznati u ukupan penzijski staž. Pri tome, apelanti se pozivaju na odredbu člana
24. Zakona o PIO. Pored toga, apelanti tvrde da su dovedeni u diskriminatorski položaj u odnosu na druga lice u odnosu na koja je Okružni sud svojim presudama donosio drugačije odluke.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud zapaža da u suštini apelanti smatraju da je osporenim odlukama pogrešno primijenjen Zakon o PIO kada im u ukupan penzijski staž nisu uračunati sporni periodi, što je, po njihovom mišljenju, za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, ukazuje da je rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
13. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud primjećuje da su se Okružni sud i organi uprave, prilikom odlučivanja o navodima apelanta, koje apelanti ponavljaju u apelaciji, u osporenim odlukama pozvali na odredbe člana 156. Zakona o PIO. Ustavni sud podsjeća da su u vezi sa tim organi uprave zapravo konstatovali da su primjenom odredbi navedenog člana za apelantice uplaćeni doprinosi za određene vremenske periode jer su stažom osiguranja za te vremenske periode ispunile uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju, a da apelanticama i apelantu nisu uplaćeni doprinosi za sporne periode u smislu odredbi člana 156. Zakona o PIO jer su i bez uplate doprinosa za sporne periode ispunili uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Takođe, ocijenili su da se sporni periodi ne mogu uračunati u staž osiguranja u skladu sa odredbom članom 24. Zakona o PIO jer za iste nije uplaćen doprinos u smislu odredbe člana 156. Zakona o PIO. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud jasno obrazložio da je Filijala rješenjima odobrila poslodavcu uplatu doprinosa za PIO za apelantice za određeni period u cilju ispunjavanja uslova za ostvarivanje prava na penziju, a da nije odobrila uplate doprinosa za apelantice i apelanta za sporne periode u smislu odredbe člana 156. stav 3. Zakona o PIO prema kojoj uplatu doprinosa u skladu sa stavom 2. ovog člana rješenjem odobrava Fond PIO.
14. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 156. st. 1, 2. i 3. Zakona o PIO propisano: (1) Uplatilac doprinosa je obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, u skladu sa posebnim zakonom. (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, poslodavac koji nije uplatio doprinos u skladu sa stavom 1. ovog člana može uplatiti doprinos za radnika za određeni period unazad, ako radnik sa tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uslova za ostvarivanje prava na penziju.(3) Uplatu doprinosa u skladu sa stavom 2. ovog člana rješenjem odobrava Fond, a može je izvršiti pravni sljedbenik poslodavca ili sam radnik. Osim toga, u vezi sa pozivanjem apelanta na odredbu člana 24. Zakona o PIO, Ustavni sud ukazuje da je navedenom zakonskom odredbom propisano: U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa se vrijeme koje je osiguranik, poslije 15. godine života, proveo u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju, za koje je uplaćen doprinos.
15. Imajući u vidu gore navedeno, kao i citirane odredbe Zakona o PIO, naročito odredbu člana 156. stav 3. Zakona o PIO prema kojoj uplatu doprinosa u skladu sa stavom 2. istog člana rješenjem odobrava Fond, te uzimajući u obzir činjenicu da apelanti i ne tvrde da je Fond PIO odobrio poslodavcu retroaktivnu i pojedinačnu uplatu doprinosa za apelante za sporne periode, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i logične razloge za svoje odlučenje, pri čemu su obrazložili zašto navodi apelanata, koje ponavljaju u apelaciji, nisu mogli dovesti do drugačije odluke, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Nasuprot mišljenju apelanata, ne može se zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o PIO u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, a apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetima koji su pokretali ista činjenična i pravna pitanja kao i u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud: Odluka o dopustivosti: broj AP-2902/14 od 8. decembra 2015. godine) u kojima je zaključio da je Okružni sud obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.
16. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju navedenih ustavnih prava nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelanti svoje navode o diskriminaciji u vezi sa pravom na pravično suđenje zapravo temelje na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelanti uz apelaciju nisu ponudili relevantne dolaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, kao i okolnost da iz prakse Ustavnog suda nespornim proizilazi da je Okružni sud u sličnim situacijama donosio identične odluke (vidi već citiranu AP-2902/14), zatim okolnost da apelanti nisu Ustavnom sudu dostavili niti jednu odluku koja bi ukazivala da je Okružni sud konačnom odlukom odlučio drugačije (dostavili su presude iz kojih proizilazi da su neki predmeti vraćeni Fondu na ponovni postupak), te imajući u vidu da apelanti nisu ponudili relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su osporenim odlukama diskriminisani po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelanata o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman