Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-284/17 ("Vinarija Čitluk" d.d. Čitluk)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-284/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-284/17, rješavajući apelaciju "Vinarija Čitluk" d.d. Čitluk, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela "Vinarija Čitluk" d.d. Čitluk protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 121175 14 Pž od 15. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Vinarija Čitluk" d.d. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 121175 14 Pž od 15. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužitelju („Messer Mostar Plin“ d.o.o. Mostar) na ime duga određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju odluke prvostepeni sud je naveo da je apelant istakao prigovor zastare potraživanja pozivom na odredbama člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je protekao trogodišnji rok od dana kada je nastala obaveza za plaćanje duga, a po računima (13 računa) u periodu od 10. februara 2009. godine do 10. novembra 2009. godine. Prvostepeni sud je istakao da je apelant nakon potpisanog IOS-a 31. decembra 2011. godine za priznata potraživanja u određenom iznosu za 2009., 2010. i 2011. godinu i osnovom izdatih faktura tužitelju u cijelosti izmirio potraživanja za 2010., 2011. i dio računa br. 1164/09 iz 2009. godine, a nije mu isplatio ostala potraživanja za 2009. godinu jer smatra da su zastarjela i da IOS od 31. decembra 2011. godine nije potpisala ovlaštena osoba apelantov direktor, već ga je potpisala apelantova djelatnica šef računovodstva. Prvostepeni sud je ukazao da je na navedene okolnosti vjerodostojnosti IOS-a od 31. decembra 2011. godine, potpisa istog i ovjerenog pečatima pravnih osoba saslušana apelantova djelatnica N. V. - šef računovodstva. Prvostepeni sud je naglasio da je navedena svjedokinja svojim iskazom potvrdila da je tužitelj radi usaglašavanja međusobnog stanja, obrazac IOS-a donio u apelantove prostorije, da je svjedokinja provjerom apelantovih poslovnih knjiga utvrdila da je evidencija o potraživanjima i dugovanjima tačna, te je sporni IOS potpisala i ovjerila. Nadalje je prvostepeni sud naveo da je svjedokinja potvrdila da ju je direktor društva apelanta pitao da li je potpisala IOS za tužitelja, a što mu je ista potvrdila navodeći da je IOS potpisala iz razloga što su knjigovodstvene evidencije tužitelja i apelanta identične, te da je apelantov direktor društva nije pozivao ni na kakvu odgovornost. Prvostepeni sud je konstatovao da se iz navedenog da zaključiti da je knjigovodstvena evidencija iz poslovnog odnosa između parničnih stranaka bila identična u vrijeme sačinjavanja spornog IOS-a, da proizlazi da je apelantov dug prema tužitelju neosporavan 31. decembra 2011. godine i da je apelantova odgovorna osoba-direktor, ne poduzimajući nikakve sankcije prema šefu računovodstva prešutno dao u potpunosti saglasnost na potpisani i ovjereni sporni IOS. Pa slijedom navedenog, prvostepeni sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi navodi da sporni IOS nije vjerodostojan dokument. Prvostepeni sud je konstatovao da kako je tužba podnijeta sudu 3. decembra 2012. godine, to bi bila zastarjela sva potraživanja starija od 3. decembra 2009. godine, međutim potpisanim i ovjerenim IOS-om između parničnih stranaka 31. decembra 2011. godine, kad je apelant tužitelju učinio i izjavio priznanje duga, a i kasnije uplatom dijela računa br. 1164/2009 23. novembra 2012. godine, apelant je nesporno time učinio prema tužitelju sukladno odredbama čl. 387. ZOO-a prekid zastarijevanja predmetnih potraživanja, a zastarijevanje prekinuto priznanjem od strane dužnika kao što je to i u konkretnom slučaju sukladno čl. 392. st. 2. ZOO-a počinje teći iznova od dana priznanja. Prvostepeni sud je ukazao da se zato da zaključiti da predmetna tužiteljeva potraživanja nisu zastarjela, a time i da je neutemeljen apelantov prigovor zastare potraživanja.

3. Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno raspravio apelantov prigovor zastare potraživanja, te da prvostepena presuda nije donesena protivno relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, niti protivno odgovarajućim odredbama ZOO-a.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant povredu navedenog prava vidi u proizvoljnoj primjeni odredbi ZOO-a kojima je reguliran institut zastare potraživanja pravnih osoba s naslova prometa roba i pružanja usluga što je za posljedicu imalo donošenje nezakonitih odluka u konkretnom predmetu, te da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je sporni IOS isprava koja je podobna da proizvodi učinak priznanja duga.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu apelantovog prigovora zastare predmetnih potraživanja, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. S obzirom na navedeno Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-284/17 ("Vinarija Čitluk" d.d. Čitluk) | Sudska praksa | Aktio