Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4185/14 (S. D.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4185/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. ožujka 2017. godine u predmetu broj AP-4185/14, rješavajući apelaciju Silvane Damjanović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) i članka 57. stavak (2) točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Silvane Damjanović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 000797 14 Kž2 od 3. srpnja 2014. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 000797 13 K2 od 30. prosinca 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Silvana Damjanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Glamoča, koju zastupa Goran Bradarić, odvjetnik iz Livna, podnijela je 11. rujna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 000797 14 Kž2 od 3. srpnja 2014. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 000797 13 K2 od 30. prosinca 2013. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 68 0 K 000797 13 K2 od 30. prosinca 2013. godine apelantica je oglašena krivom zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinila kazneno djelo prijevare iz članka 294. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Općinski sud izrekao je apelantici uvjetnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
3. U obrazloženju presude Općinski sud, između ostalog, naveo je da zaključak da je apelantica počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret, proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka M.D. i M.V i oštećenih M.L., M.K., E.K., K.Š., B.B., Ž.B. i A.H. koji su uvjerljivo i na nedvojben način opisali na koji način ih apelantica dovela u zabludu i navela da za svaku zdravstvenu iskaznicu prilikom zamjene plate iznos od po 3,00 KM, umjesto iznosa od 2,00 KM kako je to bilo predviđeno naputkom Zavoda za zdravstveno osiguranje Kantona 10 o izdavanju i zamjeni postojećih zdravstvenih iskaznica od 18. studenog 2003. godine. Općinski sud je zaključio da su iskazi oštećenih i svjedoka međusobno suglasni i potvrdni, da njihovi iskazi nisu dovedeni u pitanje niti osporeni unakrsnim ispitivanjem na glavnoj raspravi od strane apelantice i njezinog branitelja, niti su navedeni svjedoci i oštećeni imali bilo kakvog razloga da neopravdano terete apelanticu, zbog čega ih je sud prihvatio kao vjerodostojne i uvjerljive. U svezi sa tvrdnjama apelantičine obrane da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom djelu iz članka 25. KZ FBiH, Općinski sud je istakao da se zbog svih okolnosti izvršenja predmetnog kaznenog djela i to načina izvršenja, odnosa prema oštećenima, a posebno radi pozicije apelantice s koje je počinila predmetno kazneno djelo, u konkretnom slučaju ne radi se o kaznenom djelu malog značaja. Prilikom odlučivanja o kazni, Općinski sud je od olakšavajućih okolnosti cijenio dosadašnju neosuđivanost apelantice, kao i njene obiteljske prilike, odnosno činjenicu da je udana i majka dvoje djece, dok je od otežavajućih okolnosti cijenio činjenicu da je djelo počinjeno u duljem vremenskom periodu, što ukazuje na veliki stupanj upornosti koji je apelantica pokazala u činjenju djela. Općinski je imajući u vidu svrhu kažnjavanja, težinu kaznenog djela i propisane granice kazne za navedeno kazneno djelo i stupanj kaznene odgovornosti apelantice, apelantici izrekao uvjetnu osudu kao u izreci presude.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 K 000797 14 Kž2 od 3. srpnja 2014. godine odbijena je kao neutemeljena apelantičina žalba i potvrđena je presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude, u svezi sa žalbenim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka te materijalnih dokaza navedenih u pobijanoj presudi, izveo pravilan zaključak da je apelantica na način i u vrijeme opisano kao u izreci pobijane presude, počinila radnje za koje je oglašena krivom. U svezi sa apelantičinim žalbenim navodima da svjedoci na čijim iskazima prvostupanjski sud zasniva svoju odluku imaju saznanja od trećih osoba, Kantonalni sud je naveo da procesni zakon ne sadrži zabranu saslušanja svjedoka po čuvenju, a da iz odredbe članka 95. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) proizlazi da se kao svjedoci saslušavaju osobe za koje postoji vjerojatnoća da će svojim iskazom moći dati obavijesti o kaznenom djelu, počinitelju i drugim važnim okolnostima. Obzirom da se naprijed navedeno odnosi i na svjedoke po čuvenju ili na dijelove iskaza svjedoka koji imaju i neka saznanja izvan svog neposrednog opažanja, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je i te dijelove svjedoka također uzeo u obzir i cijenio zajedno sa ostalim dokazima na koje se poziva u obrazloženju pobijane presude. U svezi sa apelantičinim žalbenim prigovorima da se u konkretnom slučaju radi o sumnji da je počinjeno kazneno djelo, te da je prvostupanjski sud trebao postupiti na temelju odredbe članka 3. ZKP FBiH, Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude nedvojbeno proizlazi da kod prvostupanjskog suda nije bilo sumnje o postojanju odlučnih činjenica, zbog čega nije ni moglo doći do primjene odredbe članka 3. stavak 2. ZKP F BiH, na koju se apelantica poziva u žalbi. Najzad, u svezi sa apelantičinim žalbenim navodima kojima je osporavala odluku o kazni, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i vrednovao olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje je našao na strani apelantice, koje opravdavaju izrečenu uvjetnu osudu. Prema ocjeni Kantonalnog suda izrečena uvjetna osuda apelantici u navedenom trajanju je dovoljna, a ujedno i potrebna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 42. KZ FBiH i kao takva odgovara težini kaznenog djela, stupnju kaznene odgovornosti apelantice kao i okolnostima pod kojima počinila djelo.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica tvrdi da redoviti sudovi na temelju provedenih dokaza nisu mogli zaključiti da se opisanim radnjama apelantice stječu obilježja kaznenog djela za koje je osuđena, obzirom da su svi svjedoci tužiteljstva o apelantičinim radnjama imali saznanja od trećih osoba. Dalje apelantica ističe da ukupna šteta, odnosno imovinska koja bi mogla biti dokaziva iznosi najviše 10,00 KM, zbog čega smatra da se radi o beznačajnom djelu. Također, apelantica smatra da joj je izrečena kazna prestrogo utvrđena i da redoviti sudovi nisu sa dovoljno pozornosti cijenili sve okolnosti koje se nalaze na strani apelantice.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da apelantica povredu svojih ustavnih prava, u suštini, vidi u tome što su redovni sudovi proizvoljno cijenili dokaze i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U svezi sa na apelantičinim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelantica identične prigovore isticala tijekom prvostupanjskog postupka pred Općinskim sudom, kao i u žalbi pred Kantonalnim sudom o čemu su se redoviti sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski u prvostupanjskoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelantica učinila predmetno kazneno djelo, detaljno analizirao sadržaj iskaza svjedoka optužbe, ocijenio ih sa aspekta sadržaja i doveo u svezu sa apelantičinim iskazom i iskazima svjedoka apelantičine obrane, kao i sa nalazima i mišljenjima vještaka financijske struke i provedenim materijalnim dokazima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelantičini navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da je prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka te materijalnih dokaza navedenih u pobijanoj presudi, izveo pravilan zaključak da je apelantica na način i u vrijeme opisano kao u izreci pobijane presude, počinila radnje za koje je oglašena krivom. Nadalje Kantonalni sud je posebno razmotrio apelantičine navode, koji se ističu i u apelaciji, da su svjedoci tužiteljstva o apelantičinim radnjama imali saznanja od trećih osoba. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da procesni zakon ne sadrži zabranu saslušanja svjedoka po čuvenju, da iz odredbe članka 95. stavak 1. ZKP F BiH proizlazi da se kao svjedoci saslušavaju osobe za koje postoji vjerojatnoća da će svojim iskazom moći dati obavijesti o kaznenom djelu, počinitelju i drugim važnim okolnostima, i da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je dijelove iskaza tih svjedoka također uzeo u obzir i cijenio zajedno sa ostalim dokazima na koje se poziva u obrazloženju pobijane presude. U vezi sa apelantičinim navodima da joj je u konkretnom slučaju izrečena prestroga kazna, Ustavni sud zapaža da redoviti sudovi, ocjenjujući olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelantice, težinu djela i svrhu kažnjavanja, i u tom dijelu dali jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, u kojima Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Najzad, glede apelantičinih tvrdnji kojima ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom djelu, Ustavni sud na temelju stanja u spisu zapaža da je apelantica navedeni prigovor isticala tokom prvostupanjskog postupka, međutim iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da apelantica navedeni žalbeni prigovor nije isticala u žalbi pred Kantonalnim sudom, čime se lišila mogućnosti da Ustavni sud odlučuje tim navodima. U vezi sa naprijed navedenim zaključcima redovitih sudova, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost prilikom donošenja osporenih odluka. Ustavni sud smatra da su odlukama redovitih sudova detaljno izloženi dokazi, citirane relevantne zakonske odredbe i dati jasni argumenti za odlučenja. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantičini navodi ne mogu opravdati tvrdnju da na bilo koji način postoji kršenje ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna ishodom postupka u kojemu su donesene osporene odluke.
10. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, očigledno (prima facie) neutemeljena.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman