Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4481/14 (J. T.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4481/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4481/14, rješavajući apelaciju Jove Tomića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jove Tomića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 K 014759 14 Kž od 21. avgusta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 014759 13 K od 31. oktobra 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jovo Tomić (u daljem tekstu: apelant) iz Teslića podnio je 17. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 K 014759 14 Kž od 21. avgusta 2014. godine, i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 K 014759 13 K od 31. oktobra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 23. decembra 2016. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud odgovore na apelaciju dostavili su 27. i 29. decembra 2016. godine. Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 K 014759 13 K od 31. oktobra 2013. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 249 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljem tekstu: KZ RS). Okružni sud apelantu je za počinjenje navedenog krivičnog djela izrekao uslovnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno odredio da se utvrđena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine, od pravosnažnosti presude, ne počini novo krivično djelo. Istom presudom, apelant je obavezan da oštećenom na ime pričinjene štete isplati iznos od 250,00 KM.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je sproveo na glavnom pretresu. Naime, Osnovni sud naveo je da je na osnovu iskaza svjedoka M. M., E. K. i Lj. K., koji su zaposleni u PS Teslić, utvrdio da je 12. novembra 2012. godine oštećeni N. T. (u daljem tekstu: oštećeni) obavijestio PS Teslić da je apelant razbio prednje vjetrobransko staklo na njegovom putničkom vozilu i to nakon što je oštećeni razvalio katanac na rampi koju je apelant postavio da bi mu onemogućio prolaz. Policijska patrola je istog dana obavila razgovor s oštećenim (što je vidljivo i iz službene zabilješke od 12. novembra 2012. godine), a narednog dana izašla je na lice mjesta kada je konstatovala da je na rampi razvaljen katanac. Takođe, istog dana kada je događaj i prijavljen u krugu PS Teslić izvršeno je fotografisanje predmetnog vozila i uočeno je oštećenje na vozilu. Osnovni sud je dalje naveo da su iskazi navedenih svjedoka potvrđeni službenom zabilješkom od 12. novembra 2012. godine, foto-dokumentacijom, te iskazom oštećenog. Iz iskaza oštećenog proizilazi da je apelant kritičnog dana, nakon što je oštećeni sjekirom razvalio katanac na postavljenoj rampi, bacio na njegov automobil neki predmet i time oštetio vjetrobransko staklo. Nakon toga, oštećeni je telefonom obavijestio PS Teslić o događaju, te se vozilom odvezao u krug PS Teslić gdje je izvršeno fotografisanje njegovog oštećenog vozila. U vezi s iskazom oštećenog, Osnovni sud je naveo da je prihvatio navode toga svjedoka smatrajući ih objektivnim, logičnim i uvjerljivim, i u skladu sa svjedočenjem saslušanih policijskih službenika, te foto-dokumentacijom. Prema ocjeni Osnovnog suda oštećeni je iskreno svjedočio o događaju ne izostavljajući svoje učestvovanje u njemu. U vezi s apelantovim iskazom, Osnovni sud je naveo da apelant nije sporio da je kritičnog dana došlo do izvjesnog događaja, niti je sporio da je nakon prolaska oštećenog s automobilom spornim pravcem apelant zaključao rampu, te da je bio na licu mjesta kada je oštećeni razvalio katanac da bi mogao proći. Takođe, Osnovni sud je naveo da nije sporno ni to da je na licu mjesta oštećeni saopštio apelantu da mu je vjetrobransko staklo oštećeno. Apelant u svome iskazu nije negirao da je bacio neki predmet na automobil oštećenom. S tim u vezi, Osnovni sud naveo je da je prihvatio dio apelantovog iskaza u kojem je svjedočio o uzrocima i nastanku spora između njega i oštećenog, ali da njegovim iskazom nije doveden u pitanje iskaz oštećenog koji je bio kategoričan u tome da je vidio apelanta da je bacio neki predmet na njegov automobil i tako mu oštetio vjetrobransko staklo. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud utvrdio je da je apelant 12. novembra 2012. godine, u vrijeme i mjesto iz izreke presude, razbio prednje vjetrobransko staklo na automobilu oštećenog i time mu pričinio štetu u iznosu od 250,00 KM. Osnovni sud je zaključio da se opisanim radnjama stiču sva bitna obilježja krivičnog djela oštećenje tuđe stvari iz člana 249 stav 1 KZ RS.

7. Presudom Okružnog suda broj 87 0 K 014759 14 Kž od 21. avgusta 2014. godine, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je presuda Osnovnog suda.

8. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud, na osnovu dokaza na koje se pozvao u obrazloženju presude, na pouzdan način utvrdio da je apelant učinio radnje za koje se tereti i pravilno postupio kada ga je proglasio krivim za krivično djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 249 stav 1 KZ RS.

9. Naime, Okružni sud je naveo da je iskaz oštećenog da je kritične prilike upravo apelant bacanjem nepoznatog predmeta razbio prednje vjetrobransko staklo na njegovom vozilu, u skladu ne samo s iskazima svjedoka M. M., E. K. i Lj. K., nego i s foto-dokumentacijom od 12. novembra 2012. godine, koju je kao ovlašćeno službeno lice sačinio svjedok Lj. K. Na fotografijama broj četiri i pet jasno se vidi oštećenje prednjeg vjetrobranskog stakla na vozilu oštećenog, a činjenica da su ove fotografije sačinjene isto veče nakon što je oštećeni obavijestio PS Teslić o izvršenju djela, obesnažuje apelantove prigovore kojima se pokušava osporiti utvrđenje prvostepenog suda o postojanju ovog oštećenja, kao i vremenu njegovog nastanka.

10. U vezi s apelantovim prigovorima da ni jedan od saslušanih svjedoka nije bio očevidac događaja i da svjedoče o onome što su saznali od oštećenog, Okružni sud je naveo da je to tačno, ali da ta činjenica ne dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenog, jer i ono što je prethodilo kritičnom događaju upućuje na zaključak da je apelant učinio ovo djelo. Naime, nesporna je činjenica da apelant osporava oštećenom pravo korišćenja puta na kojem se kritični događaj desio, zatim da je kritične prilike oštećeni presjekao katanac na rampi koju je preko tog puta postavio apelant kako bi mogao proći svojim vozilom i da je nakon toga apelant došao na lice mjesta i tom prilikom je između njih došlo do verbalnog sukoba. Kada se ima u vidu da osim apelanta i oštećenog u blizini nije bilo drugih lica, jasno je da je samo apelant i mogao učiniti ovo djelo, zbog čega su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori kojima se osporava ta činjenica. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pristrasno utvrđivali činjenice, da su prihvatili iskaze svjedoka koji nisu bili na licu mjesta, te da su donijeli odluku na njegovu štetu. II.Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelacioni navodi nisu osnovani i da pred drugostepenim sudom nije došlo do povrede prava na odbranu ni prava na pravično suđenje, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Osnovni sud je naveo da je na glavnom pretresu sproveo sve dokaze optužbe i odbrane, te da je tokom drugostepenog postupka konstatovano da je presuda zasnovana, ne samo na iskazima svjedoka, nego i na foto-dokumentaciji i uz analizu svih činjenica. V.Relevantni propisi

14. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12), u relevantnom dijelu glasi:

Krivična djela protiv imovine Oštećenje tuđe stvari Član 249 (1) Ko uništi, ošteti ili učini neupotrebljivom tuđu stvar, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine.

15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 3 Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nedužnim za krivično djelo, dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju o postojanju činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženika.

Jednakost u postupanju Član 14 (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15 Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica, nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295 stav 2 (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno, i u vezi s ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Okružnog suda broj 87 0 K 014759 14 Kž od 21. avgusta 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda donesena 21. avgusta 2014. godine, a da je apelant podnio apelaciju 17. oktobra 2014. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.[…]

23. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela oštećenje tuđe stvari, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

24. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pristrasno utvrđivali činjenice, da su prihvatili iskaze svjedoka koji nisu bili na licu mjesta, te da su donijeli odluku na njegovu štetu.

25. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u izvještajima broj 1996-II, stav 78).

27. Razmatrajući apelantove navode kojima se u suštini ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđeno činjenično stanje u pogledu činjenice da li je apelant počinilac predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom prvostepenog postupka pred Osnovnim sudom, kao i u žalbi pred Okružnim sudom, o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u prvostepenoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant izvršilac predmetnog krivičnog djela, detaljno analizirao sadržaj iskaza svjedoka optužbe i doveo u vezu s apelantovim iskazom datim u svojstvu svjedoka, te da je na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, na način kako je navedeno u izreci osporene presude. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi, kojima je osporavao utvrđeno činjenično stanje, bili predmet analize Okružnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud, na osnovu dokaza na koje se pozvao u obrazloženju presude, na pouzdan način utvrdio da je apelant učinio radnje za koje se tereti i pravilno postupio kada ga je proglasio krivim za krivično djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 249 stav 1 KZ RS. Takođe, Ustavni sud zapaža da je u vezi s apelantovim navodima da je osporena presuda zasnovana na iskazima svjedoka koji nisu bili prisutni na licu mjesta, Okružni sud naveo da je iskaz oštećenog, da je apelant razbio prednje vjetrobransko staklo na njegovom vozilu, u skladu ne samo s iskazima saslušanih svjedoka, nego i s foto-dokumentacijom, te da činjenica da ni jedan od saslušanih svjedoka nije bio očevidac događaja ne dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenog, jer i ono što je prethodilo kritičnom događaju ukazuje da je apelant učinio predmetno krivično djelo. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je nesporna činjenica da je apelant osporavao oštećenom pravo korišćenja puta na kojem se kritični događaj desio, zatim da je kritične prilike oštećeni presjekao katanac na rampi koju je postavio apelant, da je nakon toga apelant došao na lice mjesta i da je tom prilikom između njih došlo do verbalnog sukoba, te je jasno da je samo apelant i mogao učiniti ovo djelo s obzirom na to da osim apelanta i oštećenog u blizini nije bilo drugih lica. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. Ustavni sud zapaža da se apelantovim navodima u suštini pokreće i pitanje poštovanja načela in dubio pro reo, koje je zagarantovano članom 6 stav 2 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno načelo zagarantovano članom 6 stav 2 Evropske konvencije, prema kojem se svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže po zakonu. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). Dovodeći u vezu navedeno s prethodnim zaključcima Ustavnog suda da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, ili od koje zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

29. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4481/14 (J. T.) | Sudska praksa | Aktio