Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-285/17 (M. B.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-285/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-285/17, rješavajući apelaciju Mate Brkića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mato Brkić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 035473 16 Gž 2 od 10. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mato Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Domaljevaca, kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 19. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 035473 16 Rev od 17. novembra 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 035473 16 Gž 2 od 10. juna 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2857/16 od 23. novembra 2016. godine u odnosu na predmet AP-3549/16, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se proglasi kao nedopušteno izvršenje na predmetnim nekretninama, određeno rješenjem o izvršenju od 22. marta 2010. godine, da se rješenje o izvršenju ukine i naloži brisanje svih upisa u zemljišnim i ostalim javnim knjigama izvršenih na temelju istog.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da nije osnovan apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud pogrešno primijenio relevantne zakonske odredbe u vezi sa donošenjem rješenja o izvršenju od 22. marta 2010.godine, a u vezi sa označavanjem izvršenika i navođenjem nekretnina kao predmetom izvršenja. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz izvršnog spisa, u koji je izvršen uvid, proizlazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje Rješenja Osnovnog suda Domaljevac-Šamac od 31. januara 1997. godine i zaključenje Sporazuma između pravnog prednika tražitelja izvršenja („Uni Credit banka“ d.d. Mostar-prvotuženi u konkretnom postupku) i dužnika-prvoivršenika ,,Bosna-Koka“ Domaijevac- Bosanski Šamac, zastupan po vlasniku i direktoru Đ. B. (drugotuženi i apelantov otac). Kantonalni sud je istakao da je tim Sporazumom radi osiguranja potraživanja utvrđeno zasnivanje založnog prava na poslovnom objekta dužnika i to Farme koja se nalazi na točno navedenim nekretninama. Kantonalni sud je ukazao da je na osnovu tog Sporazuma donijeto gore navedeno rješenje kojim je određeno osiguranje potraživanja povjerioca prema dužniku a sve po osnovu Ugovora o kreditu, čime je zasnovano založno pravo u korist povjerioca na navedenim nekretninama dužnika. Kantonalni sud je naglasio da se povjerilac odrekao prava na žalbu a dužnik prava na prigovor, pa je rješenje postalo pravosnažno i konačno, te time i po ocjeni Kantonalnog suda steklo svojstvo izvršnog naslova. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je prijedlog za izvršenje podnijet 7. septembra 2005.godine (prije isteka roka od 10 godina po pravosnažnosti izvršne isprave, čime nije utemeljen ni isticani prigovor zastare potraživanja). Kantonalni sud je naglasio da je pravilno prvostepeni sud ukazao i na odredbe člana 72. stav 3. Zakon o izvršnom postupku kojima se propisuje da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava nastavljanje tog postupka protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti, kao i na odredbe član 75. stav 1. toga Zakona kojima se propisuje da stvarne služnosti, stvarni tereti i prava građenja na nepokretnosti ne prestaju prodajom nepokretnosti, eventualna promjena vlasnika nema uticaja na založno pravo koje će i dalje opterećivati predmetnu nekretninu. Kantonalni sud je naglasio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o založnom pravu i da je pravilno donijet Zaključak od 7. decembra 2013.godine gdje se jasno određuje nastavak izvršnog postupka na predmetnim nekretninama i protiv eventualno novog vlasnika nekretnina. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je Đ. B. (apelantov otac) kao zakonski zastupnik „Bosna Koke“ Bazik založio svoje privatne nekretnine za predmetni kredit kod tada Komercijalne banke d.d. Tuzla i znajući da postoji zasnovnao založno pravo, svjesno te nekretnine otuđio i prenio na svoga sina-apelanta temeljem Darovnog ugovora od 9. decembra 2009.godine.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni Zakona o izvršnom postupku.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-285/17 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio