Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1838/14 (R. S.)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanovi JNA
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada
- Povrat stana
- Uknjižba
- Upravni spor
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1838/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1838/14, rješavajući apelaciju Radomira Stojičića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radomira Stojičića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 046368 13 Rev od 27. marta 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046368 10 Gž 2 od 28.
juna 2012. godine, Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046368 01 P od 22. aprila 2010. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000970 15 Uvp 4 od 24. novembra 2015.
godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu 65 0 P 046368 13 P 2 od 23. decembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radomir Stojičić (u daljem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, podnio je 21. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 046368 13 Rev od 27. marta 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 046368 10 Gž 2 od 28. juna 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 046368 01 P od 22. aprila 2010. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 10. decembra 2015. godine (u kojoj je naveo da navode apelacije proširuje i na, u međuvremenu donesenu, Presudu Suda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000970 15 Uvp 4 od 24. novembra 2015. godine), zatim dopunu od 15. januara 2016. godine, 27. aprila 2016. godine i 30. januara 2017. godine (u kojoj osporava Rješenje Općinskog suda 65 0 P 046368 13 P 2 od 23. decembra 2016. godine). Apelant je dostavio i više podnesaka od kojih su neki naslovljeni kao „dopuna apelacije“, ali u kojima samo obavještava Ustavni sud o radnjama koje je poduzimao u postupcima pred redovnim sudovima i upravnim organima, te ponavlja navode iz apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Suda BiH, Zijaha Poprženovića (u daljem tekstu: prvotuženi), Federacije BiH (u daljem tesktu: drugotužena) i Službe za zajedničke poslove Federacije BiH (u daljem tekstu: trećetužena), zatraženo je 7. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Služba je dostavila odgovore 13. i 15. decembra 2016. godine, prvotuženi 14. decembra 2016. godine, Kantonalni sud 19. decembra 2016. godine, Vrhovni sud 30. decembra 2016. godine, dok Općinski sud i Sud BiH nisu dostavili odgovore. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Parnični postupak
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 046368 01 P od 22. aprila 2010. godine utvrđeno je da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji nepokretnosti stana u Sarajevu preciziranih u presudi (u daljem tekstu: predmetni stan), koji je zaključen 17. oktobra 1991. godine pod brojem 3513-198, ovjeren u sudu 6. decembra 1991. godine, između apelanta i države SFRJ-SSSNO-Vojna ustanova za upravljanje SFJNA Beograd kao prednika drugotužene (stav 1). Presudom je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se izvrši njegova uknjižba u knjizi položenih ugovora ZK ureda Općinskog suda kao vlasnika na predmetnom stanu s dijelom 1/1 (stav 2). Nadalje, presudom je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražno da sud obaveže tužene da mu solidarno isplate za predmetni stan iznose od po 3.500,00 KM po metru kvadratnom ili ukupan iznos od 303.625,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate uz naknadu troškova (stav 3), te je odbijen i tužbeni zahtjev drugotužene da sud obaveže apelanta da joj preda u posjed i slobodno raspolaganje oslobođen od lica i stvari predmetni stan (stav 4).
6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant zaključio pravno obavezujući i pravno valjan ugovor s prednikom drugotužene u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljem tekstu: Zakon), s obzirom na to da je utvrđeno da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu predmetnog stana; da je rješenjem Uprave za stambena pitanja od 5. aprila 2000. godine odbijen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana; da je rješenjem drugotužene od 10. maja 1997. godine predmetni stan drugotužena dodijelila prvotuženom kao, i da je apelantu predmetni stan vraćen odlukom – rješenjem Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljem tekstu: CRPC). S tim u vezi obrazloženo je da je utvrđeno i da je apelantu rješenjem Stambene komisije za uživaoce vojnih penzija garnizona Beograd (u daljem tekstu: Stambena komisija) od 2. decembra 1994. godine dodijeljen trosoban stan iz fonda Zajednice vojnih osiguranika u Beogradu, koji stan je apelant i otkupio, te da iz tog razloga apelant nema pravo, shodno odredbama člana 39e st. 1 i 2 Zakona, na uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu s obzirom na to da je apelant riješio svoje stambeno pitanje na teritoriji Republike Srbije. Obrazloženo je da apelant, nakon 14. decembra 1995. godine, nije ostao u oružanim snagama van teritorije BiH jer je u međuvremenu penzionisan, ali da je apelantu Stambena komisija kao uživaocu vojne penzije dodijelila trosoban stan u Beogradu, te kako je odredbom člana 1 Zakona o stambenom obezbjeđivanju u JNA propisano da se tim zakonom, između ostalog, uređuje zadovoljavanje stambenih potreba penzionisanih vojnih i građanski lica u službi u JNA, a što potvrđuje činjenicu da su stanovi Zajednice vojnih osiguranika dio stambenog fonda JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ, to je Općinski sud u odnosu na ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva donio presudu kao u st. 1 i 2 izreke navedene presude.
7. Nadalje, navedeno je s obzirom na naprijed utvrđeno da apelantu pripada pravo na naknadu od Federacije BiH u skladu s odredbama člana 18 Zakona, jer je članom 7 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona propisano da se u ovakvim slučajevima licima koja su imala pravno valjan kupoprodajni ugovor dodjeljuje naknada „u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju“. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno isplate naknadu za predmetni stan u iznosu od po 3.500,00 KM po kvadratnom metru, odnosno ukupan iznos od 303.625,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, jer ovakva visina iznosa sredstava nije dokazana. Pritom je Općinski sud istakao da se ovakvim odlučivanjem ne dira u pravo apelanta da, u skladu s odredbama navedenog člana 7 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona, pred nadležnim organom ostvari pravo na isplatu protivnaknade za predmetni stan. Osim toga obrazloženo je da je zbog svega navedenog odbijen i zahtjev drugotužene i trećetužene za predaju u posjed predmetnog stana, kao neosnovan.
8. Protiv navedene presude apelant i tuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 046368 10 Gž 2 od 28. juna 2012. godine žalbu tuženih odbio u odnosu na osporeni dio – stav 1 izreke prvostepene presude i u tom dijelu potvrdio tu presudu; u odnosu na stav 2 izreke osporene presude apelantova žalba je odbijena i presuda u tom dijelu potvrđena; u odnosu u na stav 3 izreke prvostepene presude žalba apelanta je uvažena, presuda u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak dok je i žalba tuženih u odnosu na stav 4 izreke prvostepene presude takođe uvažena, presuda u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu i u tom dijelu na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud pravilno ocijenio da je pravno valjan ugovor koji je apelant zaključio s pravnim prednikom drugotužene, jer je kupoprodajni ugovor realizovan, pa je kao takav bio pravno valjan u smislu odredbe člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora i zbog čega je navedeni ugovor pravno obavezujući prema odredbi člana 39 Zakona. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 39e citiranog zakona propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji ima pravno obavezujući ugovor, a koji je napustio stan u FBiH, a nakon toga iz stambenog fonda JNA ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili odgovarajuće pravo, sticanjem novog stana umjesto upisa prava svojine iz navedenog kupoprodajnog ugovora prema stavu 2 navedenog člana ima pravo na naknadu od FBiH. S tim u vezi Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da stan koji je dobio od Stambene komisije kao uživalac vojne penzije ne predstavlja stan iz stambenog fonda JNA, jer je u postupku utvrđeno da su, u skladu s odredbom člana 1 Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, stanovi Zajednice vojnih osiguranika dio stambenog fonda JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ. S obzirom na to zaključeno je da stan koji je apelant dobio u Beogradu predstavlja novi stan, zbog koga je raskinut ugovor o otkupu predmetnog stana, odnosno zbog čega apelant nema pravo upisa prava svojine na predmetnom stanu, odnosno da je primjenom odredbe člana 39e stav 1 i 2 Zakona utvrđeno da je apelant dobijanjem stana u Beogradu izgubio pravo na uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu.
9. Nadalje, u odnosu na apelantov žalbeni navod vezan za odbijanje njegovog zahtjeva za isplatu naknade za predmetni stan, kao i žalbenih navoda drugotužene i trećetužene vezanih za zahtjev za povrat predmetnog stana, Kantonalni sud je naveo da su osnovani. Navedeno je da shodno citiranim zakonskim odredbama apelantu pripada pravo na naknadu za predmetni stan, te i da je nesporno da je apelantu predmetni stan vraćen odlukom CRPC koja obavezuje redovne sudove, kao i da je prvotuženi podnio zahtjev za preispitivanje navedenog rješenja CRPC-a Sudu BiH. S tim u vezi je istaknuto da u okolnostima konkretnog slučaja navedeno predstavlja prethodno pitanje za odluku o protivtužbenom zahtjevu (za povrat stana u posjed), o kojoj redovni sud ne može raspravljati u predmetnom postupku jer bi se u tom slučaju upustio u ispitivanje rješenja CRPC-a, a za šta nije nadležan. Kantonalni sud je zaključio da protivtužbeni zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana treba rješavati uporedo sa apelantovim zahtjevom za naknadu, s obzirom na odredbu člana 39e Zakona, na osnovu čega je i donio presudu kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude apelant i drugotužena su izjavili revizije Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 046368 13 Rev od 27. marta 2014. godine revizije odbio kao neosnovane, a dopune revizije apelanta odbacio kao neblagovremene. U obrazloženju je navedeno da apelant i drugotužena u revizijama ponavljaju prigovore koje su isticali tokom postupka i koje su nižestepeni sudovi ocijenili neosnovanim, a koje mišljenje dijeli i ovaj sud i prihvata razloge nižestepenih sudova koje su dali za takav svoj stav. Na činjenična utvrđenja da je apelant nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšom SSSNO na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, jer je zaključio pisani ugovor o kupoprodaji – otkupu stana 17. oktobra 1991. godine, dakle do 6. aprila 1992. godine, ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi i kupoprodajnu cijenu utvrđenu u skladu s tada važećim zakonom izmirio u cijelosti u ugovorenom roku, nižestepeni sudovi su, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno primijenili materijalno pravo odnosno odredbe člana 39 Zakona. Prema mišljenju Vrhovnog suda zbog navedenog su neprihvatljivi prigovori drugotužene kojima osporava pravnu valjanost ugovora o otkupu stana. Navedeno je da je članom 39e stav 1 Zakona propisano da je u slučaju kada je nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz čl. 39 st. 1 Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji BiH i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut ugovor o otkupu stana u Federaciji BiH, te da takav sticalac nema pravo na upis prava svojine na tom stanu.
11. Vrhovni sud je istakao da je polazeći od činjeničnih utvrđenja da je apelantu rješenjem Stambene komisije za uživaoce vojnih penzija Garnizona Beograd od 2. decembra 1994. godine ustupljen u otkup trosoban stan u Beogradu preciziran u presudi, te dovodeći navedene činjenice u vezu s odredbama člana 39e stav 1 Zakona, prema mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je sticanjem novog stana raskinut ugovor o otkupu stana u Federaciji BiH, zbog čega apelant nema pravo na upis prava svojine na tom stanu. Vrhovni sud je istakao da apelantov prigovor da stan koji je dobio od Stambene komisije kao uživalac vojne penzije ne predstavlja stan iz stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ, prema mišljenju tog suda predstavljaju prigovore činjenične prirode iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti. Nasuprot apelantovim tvrdnjama u postupku pred nižestepenim sudovima je, kako je obrazloženo, utvrđeno (za ta utvrđenja je vezan ovaj sud kao revizijski) da su i stanovi Zajednice socijalnog osiguranja vojnih osiguranika dio stambenog fonda JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ, a u skladu s odredbom člana 1 Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i da kao takav stan koji je dobio apelant u Beogradu predstavlja novi stan zbog koga je raskinut ugovor o otkupu stana u Federaciji BiH i zbog koga nema pravo na upis prava svojine na stanu u Federaciji BiH. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
Postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud)
12. Apelant je podnio aplikaciju Evropskom sudu kojom je tražio povrat predmetnog stana i uknjižbu kao vlasnik na istom. Evropski sud je u predmetu broj 28181/08 odlukom od 2. oktobra 2014. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu aplikaciju i drugih aplikanata (spojeno više predmeta), jer je utvrđeno da su apelant i ostali aplikanti svoje pravo na vojni stan riješili u Republici Srbiji.
Upravni spor
13. Trećetužena je Sudu BiH podnijela tužbu protiv odluke CRPC-a od 29. septembra 2006. godine i 2. septembra 2003. godine u dijelu u kojem je odlučeno da se apelantu vraća u posjed predmetni stan. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 000970 15 U 3 od 10. septembra 2015. godine tužbu uvažio, poništio navedene odluke CRPC-a u dijelu u kojem su osprene, te odlučio da se odbija apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana uz obrazloženje da je nesporno dokazano da je apelant riješio svoje stambeno pitanje na teritoriji Republike Srbije na način da je dobio na korištenje, a zatim i otkupio stan iz Zajednice socijalnog osiguranja vojnih osiguranika, čime se ugovor o otkupu predmetnog stana smatra raskinutim.
14. Protiv navedene presude apelant je podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 000870 15 Uvp 4 od 24. novembra 2015. godine zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju je između ostalog navedeno da je pravilan zaključak prvostpenog vijeća da nosioci prava iz pravno valjanog ugovora o otkupu stanova iz fonda bivšeg federalnog ministarstva odbrane, koji su zaključili pravno obavezujući ugovor iz čana 39e stav 1 Zakona, a koji su stekli stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na teritoriji bivše SFRJ, umjesto prava na povrat stana u posjed imaju pravo na naknadu u smislu navedene zakonske odredbe.
Postupak pred Općinskim sudom
15. Apelant je 20. avgusta 2001. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv prvotuženog i drugotužene radi predaje predmetnog stana u posjed.
16. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 046368 13 P od 17. oktobra 2014. godine predmetni postupak je prekinut do okončanja postupaka koji su se vodili po istoj pravnoj stvari pred Sudom BiH (pod brojem S1 3 U 000970 12), Ustavnim sudom (pod brojem AP- 3911/12) i Evropskim sudom (pod brojem 28181/08).
17. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 046368 13 P 2od 23. decembra 2016. godine, s obzirom na to da su tuženi obavijestili taj sud da su predmetni postupci okončani, određeno je da se postupak nastavlja.
Postupak pred Ustavnim sudom
18. Prvotuženi, drugotužena i trećetužena su 12. novembra 2012. godine, 26. novembra 2012. godine i 12. januara 2013. godine podnijeli apelacije Ustavnom sudu protiv Presuda Suda BiH br. S1 3 U 006114 12 Uvp od 22. oktobra 2012. godine i S1 3 U 000970 12 Uvp od 15. novembra 2012. godine, za koje je Ustavni sud odlučio da se spajaju i da će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3911/12. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3911/12 od 17. jula 2013. godine kojom je usvojio navedenu apelaciju svih tuženih, ukinuo osporene presude i predmet vratio Sudu BiH na ponovni postupak, jer je utvrđeno da je u postupku zbog propuštanja tog suda da primijeni relevantne odredbe Zakona prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Ponovni postupak pred Sudom BiH je rezultovao presudama koje su osporene predmetnom apelacijom, a koje su precizirane u prethodnim tačkama ove odluke.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH i člana 5 Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je pogrešeno utvrđeno da je dobio stan iz vojnog fonda jer on posjeduje potvrdu Vojne pošte Beograd da takav stan nikada nije dobio što je i prezentovano u postupku pred redovnim sudovima, a oni to nisu uzeli u obzir. Navodi i da nikad nije riješena njegova aplikacija pred Evropskim sudom i da se i u tom slučaju i u slučaju navodne potvrde da mu je dodijeljen vojni stan, radi o falsifikatu. Takođe navodi i da je Općinski sud bez ikakvog zakonskog osnova nastavio postupak u predmetu 65 0 P 046368 13 jer nije tačno da su postupci pred Sudom BiH, Ustavnim sudom i Evropskim sudom okončani, te da mu je nezakonito oduzet predmetni stan koji je otkupio i čiji je nesporno vlasnik, a što je utvrđeno odlukom CRPC-a. U dopunama apelacije apelant ponavlja navode iz apelacije i dostavlja osporene odluke donesene u postupku pred Sudom BiH u upravnom sporu i pred Općinskim sudom.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da je u svojoj presudi dao jasno i argumentovano obrazloženje zašto je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima iz svoje presude, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti.
22. Prvotuženi je naveo hronologiju predmeta te istakao da nema kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji, jer je nesporno da apelant nema nikakvo pravo na predmetnom stanu.
23. Drugotužena je navela da osporene odluke sudova smatra pravilnim i utemeljenim na zakonu, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Trećetužena je navela da apelantove navode smatra neosnovanim i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3 st. 1 i 2 Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6 Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu s Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1 ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3a Izuzetno od odredbe člana 3 st. 1 i 2 Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1 ovog člana koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
26. U Zakonu o stambenom obezbjeđenju u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA), („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) relevantne odredbe glase:
Član 1 Ovim zakonom uređuju se zadovoljavanje stambenih potreba (ličnim sredstvima i davanjem na korišćenje službenih stanova) aktivnih vojnih lica, građanskih lica na službi u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (u daljem tekstu: JNA), penzionisanih vojnih lica, građanskih lica penzionisanih iz JNA, lica koja imaju pravo na mesečnu novčanu naknadu zbog prestanka aktivne vojne službe po potrebi službe, kao i članova njihovih porodičnih domaćinstava, obezbeđivanje sredstava za zadovoljavanje tih potreba, upravljanje stambenim fondom JNA i održavanje stambenog fonda JNA.
Član 20 stav 1 (1) Nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje.
[...]
27. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39e st. 1 i 2 Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39 stav 1 Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava svojine na tom stanu.
Umjesto prava na upis svojine nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
VI.Dopustivost
28. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja prvobitno podnesenom apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 046368 13 Rev od 27. marta 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presude apelant je primio 14. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 21. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Osim toga, apelant je u dopuni apelacije od 10. decembra 2015. godine osporio Presudu Suda BiH S1 3 U 000870 15 Uvp 4 od 24. novembra 2015. godine, a u dopuni apelacije od 30. januara 2017. godine Rješenje Općinskog suda broj 65 0 P 046368 13 P 2od 23. decembra 2016. godine iz čega proizilazi da su i dopune apelacije dostavljene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija i dopune apelacija ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija ili dopune apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i dopune apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) i člana 5 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
35. Predmetni postupak se odnosi na pitanje utvrđivanja prava svojine na predmetnom stanu, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.
36. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi usvojili dio apelantovog tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o otkupu stana koji je zaključio s prednikom drugotužene (SSNO), ali da su odbili apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se uknjiži kao vlasnik predmetnog stana, jer je u postupku utvrđeno da je apelant riješio svoje stambeno pitanje u Republici Srbiji, na način da mu je dodijeljen stan iz fonda Zajednice vojnih osiguranika, te da su stoga sudovi utvrdili da apelantu shodno odredbama Zakona pripada pravo na naknadu za otkupljeni stan, a što je prvostepeni sud propustio da utvrdi njenu visinu pa mu je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na naprijed citirane odredbe člana 39e Zakona, kojim je propisano da nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39 stav 1 Zakona, a koji je napustio stan u FBiH i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava svojine na tom stanu, ali ima pravo na naknadu otkupne cijene prema pravilima propisanim tim Zakonom.
39. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao brojne predmete s istim ili sličnim činjeničnim i pravnim pitanje. Tako je npr. u predmetu AP-1207/08 (vidi odluku Ustavni sud broj AP 1207/08 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju u tom predmetu, jer je zaključio da: „Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da su u apelantovom slučaju redovni sudovi, između ostalog, utvrdili da je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana stekao novo stanarsko pravo, odnosno pravo koje odgovara tom pravu u državama nastalim iz bivše SFRJ, iz čega proizilazi da je, da bi se kvalifikovao za sticanje tih prava u Srbiji i Crnoj Gori, morao da se odrekne ekvivalentnih prava na svoje predratne stanove u Bosni i Hercegovini, kao i činjenicu da države uglavnom moraju ponuditi naknadu ukoliko oduzimaju imovinu i da sama činjenica da je lice steklo imovinsko pravo u jednoj državi uglavnom nije dovoljna da opravda oduzimanje te imovine u drugoj državi, ali i izuzetne okolnosti u kojima se raspala bivša SFRJ i u kojim su se vodili ratovi u regionu Ustavni sud smatra da je preduzetim mjerama javnih vlasti postignuta pravična ravnoteža između javnog interesa i tereta koji apelant snosi. Ustavni sud zaključuje da javna vlast nije obavezna prema članu 1 Protokola broj 1 apelantu vratiti njegov predratni stan, niti mu dozvoliti uknjižbu prava svojine po osnovu pravno obavezujućih ugovora zaključenih prije rata, niti mu osigurati prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda broj U 15/11. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda u presudama Đokić protiv BiH i Mago i dr. protiv BiH, utvrdio da nema kršenja prava na koja se apelant u apelaciji pozivao.“
40. Dovodeći u kontekst navedene zakonske odredbe s činjenicama konkretnog predmeta i stavom iskazanim u predmetu AP 1207/08, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da su neosnovani apelantovi navodi da nije dobio vojni stan o čemu posjeduje potvrdu Vojne pošte Beograd, s obzirom na to da stan apelant nije ni dobio od navedene vojne pošte već od, kako je već rečeno, stambenog fonda Zajednice vojnih osiguranika kao penzionisani pripadnik JNA o čemu su redovni sudovi podatak pribavili (kako proizilazi iz činjenica predmeta) diplomatskim putem preko Ministarstva spoljnih poslova Republike Srbije.
41. Osim toga Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da Općinski sud nije mogao nastaviti parnični postupak koji se vodi pred tim sudom, vezano za pitanje predaje u posjed predmetnog stana, jer postupci pred Ustavnim sudom, Sudom BiH i Evropskim sudom, do čijeg je okončanja taj postupak i prekinut, nisu okončani. Ovo stoga jer je nesporno da je postupak u predmetu AP 3911/12 koji je vođen pred Ustavnim sudom po apelaciji svih tuženih, okončan donošenjem odluke od 17. jula 2013. godine, postupak pred Sudom BiH je okončan Odlukom broj S1 3 U 000870 15 Uvp 4 od 24. novembra 2015. godine, a postupak pred Evropskim sudom Odlukom broj 28181/08 od 2. oktobra 2014. godine. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da su svi ovi apelantovi navodi neosnovani.
42. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
43. Apelant smatra da su mu zbog pogrešno utvrđenih činjenica i proizvoljne primjene materijalnog prava prekršeni i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH i člana 5 Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da apelant kršenje ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to apelantovo pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH i člana 5 Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
44. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da, iako je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO kao pripadnik JNA, apelantu ne pripada pravo na povrat predmetnog stana i uknjižbu prava svojine na istom, jer su redovni sudovi utvrdili da je apelant riješio stambeno pitanje u Republici Srbiji na način da mu je dodijeljen u otkup stan iz fonda Zajednice vojnih osiguranika kao penzionisanom pripadniku JNA, te da apelantu pripada pravo na naknadu u skladu sa Zakonom a o čijoj visini treba odlučiti redovni sud.
45. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH i člana 5 Ustava Bosne i Hercegovine, kada apelant kršenje ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje u konkretnom slučaju nije prekršeno.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman