Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-286/17 (Grad Prijedor)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Zakup
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-286/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017.godine, u predmetu broj AP-286/17, rješavajući apelaciju Grada Prijedora, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Prijedor protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 002193 16 Rev 2 od 25. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grad Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske

- sjedište zamjenika Prijedor, podnio je 20. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 002193 16 Rev 2 od 25. oktobra 2016. godine. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom utvrđeno je da je osnovano apelantovo potraživanje prema tuženom u određenom iznosu, kao i da je osnovano potraživanje tuženog prema apelantu u određenom iznosu, pa je prebijanjem međusobnih potraživanja apelant obavezan da tuženom isplati određeni novčani iznos, te je odbijen apelantov zahtjev da mu tuženi isplati određene novčane iznose (na ime troškova rušenja armirano-betonske ploče i na ime rušenja i uništenja tunelske peći).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je po provedenom postupku prvostepeni sud utvrdio da su apelant kao zakupodavac i tuženi kao zakupac zaključile ugovor o zakupu poslovnog objekta, da je tim ugovorom dogovoreno da se zakupac oslobađa plaćanja zakupnine u visini uloženih sredstava za sanaciju objekta, te da je naknadno zaključen aneks ugovora o zakupu, tako što je u ugovor dodato da će ugovorne stane nakon završetka građevinskih i građevinsko-zanatskih radova i dobijanja upotrebne dozvole za poslovni objekat, izvršiti procjenu visine ulaganja u poslovni objekat, te nakon procjene regulisati međusobna prava i obaveze. Vrhovni sud je istakao da je tim istim aneksom ugovoreno, da ukoliko visina ulaganja zakupca u poslovni objekat premaši ukupnu vrijednost zakupa za period regulisan ugovorom, da se zakup produžava srazmjerno razlici u visini ulaganja u poslovni objekat i ukupne vrijednosti zakupa za ugovoreni period. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi izvršio ulaganja u predmetni poslovni prostor, zatim da je tuženi počeo da radi u zakupljenom poslovnom prostoru 17. marta 2003. godine i da zakupnina počinje teći od tada, te da da je apelant podnio tužbu prvostepenom sudu 24. marta 2005. godine tražeći da mu tuženi isplati zakupninu. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struk, utvrdio koliki je ukupan iznos neplaćenih zakupnina, a na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koliko je tuženi uložio u predmetni poslovni prostor. Vrhovni sud je također naveo da je tuženi istakao protivtužbu, a u toku postupka i prigovor prebijanja međusobnih potraživanja, a da je na pripremnom ročištu 27. februara 2015. godine apelant istakao i zahtjev na ime naknade štete, kojim je, nakon što ga je precizirao 3. juna 2015. godine, tražio da se tuženi obaveže da mu isplati na ime naknade štete određene novčane iznose. Vrhovni sud je konstatovao da je na osnovu takvog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud zaključio da je osnovano potraživanje tužioca za zakupninu i potraživanje tuženog koje se odnosi da sredstva koja je uložio u predmetni poslovni prostor, te da je usvajanjem prigovora prebijanja valjalo obavezati apelanta da tuženom isplati određeni novčani iznos. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud našao da nije osnovan apelantov zahtjev na ime naknade štete za rušenje armiranobetonske ploče i porušenu keramičku peć, iz razloga što apelantovo potraživanje na ime naknade štete zastarjelo, kao i da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu čiju naknadu potražuje zahtjevom iz tužbe. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 376. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (stav 1.), a u svakom slučaju da to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2.). Vrhovni sud je istakao da nije sporno da je apelant zahtjev za naknadu štete istakao na pripremnom ročištu 27. februara 2015. godine, a isti precizirao na ročištu za glavnu raspravu 3. juna 2015. godine. Vrhovni sud je konstatovao da kako nije sporno da je u toku 2002. godine tuženi izvršio sanaciju predmetnog poslovnog prostora, kada je izgradio armirano-betonsku ploču, za koju apelant tvrdi daje treba srušiti i da je samo tad moglo doći do rušenja tunelske peći, (ako je ista uopšte i postojala), da je pravilan zaključak nižestepenih sudova, da je osnovan prigovor tuženog da je zahtjev tužioca na ime naknade štete, zastario. Vrhovni sud je naglasio da na ovakav zaključak nižestepenih sudova ne utiču apelantovi revizioni prigovori, da je postavljanjem zahtjeva na ime naknade štete u toku 2015. godine, došlo do preinačenja tužbe (tako što je uz već postavljen zahtjev na ime neplaćene zakupnine, istaknut i zahtjev na ime naknade štete), te da zastarjelost zahtjeva na ime naknade štete postavljenog 2015. godine valja računati od dana kada je podnesena tužba 25. marta 2005. godine. Naime, Vrhovni sud je pojasnio da je u tužbi moguće istaći više tužbenih zahtjeva, u smislu odredaba člana 55. Zakona o parničnom postupku, pa i na način da se uz već postavljen zahtjev istakne novi zahtjev, međutim svaki od tih zahtjeva, kada je u pitanju objektivna kumulacija istih kao što je u konkretnom slučaju, je samostalan u pogledu činjeničnog i pravnog osnova, pa se i prigovor zastarjelosti određenog zahtjeva iz tužbe, cijeni u odnosu na momenat kada je isti podnesen.

Apelacioni navodi

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, na način da je u predmetnom parničnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kao i da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete trebalo posmatrati djelom osnovne tužbe podnesene 24. marta 2005. godine, pa da stoga nije nastupila zastara za podnošenje tog zahtjeva.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-286/17 (Grad Prijedor) | Sudska praksa | Aktio