Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-293/17 (V. M.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-293/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-293/17, rješavajući apelaciju Vera Mitić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vera Mitić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019514 13 U od 22. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vera Mitić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 20. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 019514 13 U od 22. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Ministarstvo stambene politike Kantona Sarajevo), kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta kojim je odbijen apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana (u Sarajevu ul. Danijela Ozme).
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, navodeći u zahtjevu da je nosilac stanarskog prava na tom stanu, te da je uz zahtjev priložila kopiju izbjegličke legitimacije u kojoj je navedeno da je 8. aprila 1992. godine izbjegla sa adrese Sarajevo ul. Hajduk Veljkova. Kantonalni sud je istakao da je u postupanju po tom zahtjevu utvrđeno da je rješenjem Skupštine Opštine Centar (u daljnjem tekstu: SOC), Komisija za dodjelu stanova od 28. oktobra 1991. godine, apelantici dodijeljen na korištenje predmetni stan, na kome je nosilac stanarskog prava bila M. B. i da je apelantici naloženo da u roku od 30 dana od dana useljenja u stan zaključi ugovor o korištenju stana. Nadalje je Kantonalni sud istakao da iz zapisnika sa 106. sjednice 26. marta 1990. godine Opštinskog sekretarijata za stambene imovinsko – pravne poslove i katastar Opštine Centar, proizlazi da se apelantičinom poslodavcu dodjeljuje predmetni stan u cilju rješavanja stambenog pitanja njihove radnice – apelantice, te da iz zapisnika sa 9. sjednice Komisije, održane 12. septembra 1991. godine, proizlazi da se taj stan dodjeljuje na korištenje apelantici. Kantonalni sud je naglasio da je na osnovu Izvoda iz evidencije nosilaca stanarskog prava na dan 1. aprila 1992. godine utvrđeno da apelantica nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da iz uvjerenja Službe za opću upravu Općine Centar Sarajevo proizlazi da apelantica nije upisana u Opći birački spisak na adresi predmetnog stana za 1992. godinu, a iz podataka o popisu stanovništva obavljenom u periodu od 1. do 15. aprila 1991. godine da je apelantica tada popisana na adresi Hajduk Veljkova broj 16, sa svojim roditeljima, te sa suprugom i njihovim kćerima. Također je Kantonalni sud naveo da prema uvjerenju MUP-a KS, od 15. aprila 2008. godine, apelantica ima prijavljeno prebivalište od 19. decembra 1984. godine pa dalje na adresi Stari Grad, Muse Ćazima Ćatića broj 16 (ranije Hajduk Veljkova broj 16). Kantonalni sud je ukazao da je na osnovu rješenja Opštine Centar Sarajevo B. B. 17. marta 1994. godine zaključuje ugovor o korištenju predmetnog stana u kojem je navedeno da je raniji korisnik stana bila M. B. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ saslušao svjedoka N. S., apelantičinu sestru, koja je u svom iskazu istakla da je u ime apelantice, a po pozivu Općinske službe za stambena pitanja i to M. P., nakon što je izvršena deložacija korisnice stana, za koju misli da se zvala Aida, dana 20. ili 21. marta 1992. godine primila ključeve predmetnog stana i tvrdi da je tom prilikom sačinjen zapisnik o primopredaji stana, te da ih je dala apelantici, da svjedokinji nije poznato ništa o korištenju stana od ulaska apelantice u posjed. Kantonalni sud je istakao da je u ponovnom postupku na apelantičin prijedlog prvostepeni organ saslušao svjedoke V. B., Z. K., S. P., M. P. i da je ponovno saslušao apelantičinu sestru N. S. i uzeo uvid u predmet Sekretarijata za prostorno uređenje i stambene poslove Opštine Centar Sarajevo, rješenje prvostepenog organa od 4. jula 2000. godine i izjavu I. Š.. Kantonalni sud je naglasio da apelantičina sestra novim iskazom promijenila svoj raniji iskaz u tvrdnjama vezanim za ulazak u posjed predmetnog stana od strane apelantice, te da kada se ti iskazi dovedu u vezu sa iskazom svjedoka M. P., koji svjedok nakon što je upoznat sa iskazima ove svjedokinje izjavljuje da predaju ključeva stana nije izvršio svjedokinji i da se primopredaja ključeva stanova nikada nije vršila na način kako to opisuje svjedokinja i da se o primopredaji stana obavezno sačinjavao zapisnik na licu mjesta u stanu, a što tvrdi i apelantičina sestra u oba iskaza, međutim zapisnik o primopredaji stana nije prezentiran sudu, niti se nalazi u dokumentaciji predmetnog spisa, pa sud iskaze svjedokinje N. S. ocjenjuje kao pristrasne i prilagođene uspjehu apelantice. Kantonalni sud je istakao da su na isti način ocijenjeni i iskaz svjedokinje Z. K., koja apelanticu poznaje od djetinjstva i kako to svjedokinja opisuje „skupa su odrasle", pa se tako svjedokinja sjeća da je 1. aprila 1992. godine bio rođendan apelantičine kćerke i da joj je apelantica sutradan rekla da ide u stan koji je dobila..., dok apelantičina sestra i tetka apelantičine kćerke, sestričnin rođendan ni ne pominje niti u jednom svom iskazu. Kantonalni sud je naveo da svjedoci V. B. i I. Š. uglavnom iznose saznanja vezana za dodjelu predmetnog stana apelantici, dok o tome da li je apelantica ušla u posjed stana iznose samo posredna saznanja, a svjedoku S. P. nastanjenom u ulici Danijela Ozme poznata je samo ranija nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu M. B., ali ne i apelantica. Kantonalni sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantica nije lice iz člana 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a niti je predmetni stan bio apelantičin dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, s obzirom da apelantica, kako to jasno proizlazi iz provedenih dokaza, nije ni ušla u posjed predmetnog stana. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je osporena odluka donesena arbitrarno na osnovu subjektivne i proizvoljne ocjene dokaza i činjenica i proizvoljne primjene pozitivo-pravnih propisa jer nije izveden pravilan zaključak o dokazanosti određenih činjenica. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom) koje navode je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda koje je dao u pogledu ocjene dokaze i u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman