Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-297/17 (R. B.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Autorsko pravo
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-297/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-297/17, rješavajući apelaciju Radenka Borojevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radenko Borojević protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 015651 16 Rev od 15. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radenko Borojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Advokatsko društvo Marić i Co d.o.o. Sarajevo, podnio je 20. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 015651 16 Rev od 15. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku (v.s.p. 75.000,00 KM), osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tužene (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane BiH), te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi povreda apelantovih autorskih prava od strane tužene na određenim umjetničkim slikama, te da se obaveže tužena da prestane sa svim radnjama kojima se vrši dalja povreda apelantovih autorskih prava i naloži tuženoj da vrati apelantu predmetne slike (bliže opisane u izreci prvostepene presude), kao i da mu naknadi materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu. Također je osporenom odlukom preinačena odluka o troškovima postupka, pa je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka.
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili, da je tužena izvršila povredu isključivih autorskih prava koja pripadaju apelantu na predmetnim umjetničkim slikama, tako što je iste protivpravno zadržala i iskorištavala, te je obavezana tužena da prestane sa svim radnjama kojima se vrši dalja povreda apelantovih autorskih prava i tuženoj je naloženo da vrati apelantu predmetne slike. Sud BiH je konstatovao da je takva presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava. Sud BiH je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant bio zaposlen kod tužene, da je za vrijeme trajanja radnog odnosa prema uputama poslodavca naslikao umjetničke slike koje su ostale kod tužene, iako je podnio zahtjev tuženoj da predmetne slike preda u posjed apelantu. Nadalje je Sud BiH naveo da za iskorištavanje predmetnih djela apelantu kao autoru nije isplaćivana nikakva naknada, a materijal za izradu predmetnih djela nabavljen je od strane tužene i predmetna djela nalaze se u klubu Kasarne „Kozara" Banja Luka. Sud BiH je istakao da činjenično utvrđenje, da su sporna djela stvarna u toku radnog vremena, materijalom tužene i po upustvu tužene, ukazuju da se u konkretnom slučaju radi o autorskom djelu stvorenom u radnom odnosu. Sud BiH je ukazao da su pretpostavka prenosa prava na poslodavca i posebne odredbe o prenosu prava regulisane članom 100. i članom 101. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH (u daljnjem tekstu: ZAPSP), koje odredbe nižestepeni sud pravilno citira, ali pogrešno primjenjuje, kao i odredbu člana 67. istog Zakona koje reguliše odnos autorskog prava i prava vlasništva. Sud BiH je konstatovao da iz sadržaja navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je pobijanom presudom došlo do pogrešne primjene materijalnog prava kada je sud zaključio da činjenica da je autorsko djelo stvoreno u radnom odnosu, nije od uticaja kod utvrđenja da apelantu pripada pravo na pobrojanim slikama. Sud BiH je pojasnio da apelantu ne pripada pravo na predaju u posjed pobrojanih umjetničkih djela iz razloga što apelant uopšte nije vlasnik ili nosilac drugih stvarnih prava na navedenim umjetničkim djelima. Nadalje je Sud BiH istakao, da je pogrešno utvrđeno da je osnovan apelantov zahtjev da se utvrdi da je učinjena povreda autorskih prava apelanta, i odredi zabrana daljeg vršenja povreda propisanih članom 156. stav 1. a) i b) ZAPSP, te da zbog toga valja usvojiti tužbeni zahtjev u tom dijelu. Sud BiH je naglasio da ta odredba ZAPSP, naime, propisuje samo šta nosilac autorskog prava može zahtijevati ako je povrijeđeno njegovo isključivo pravo, a nikako ne može predstavljati osnov za udovoljavanje tužbenom zahtjevu postavljenom u smislu navedene odredbe. Sud BiH je istakao da se osnovanost tužbenog zahtjeva mora dokazivati dokaznim sredstvima iz kojih bi se nesumnjivo moglo utvrditi da je učinjena povreda od strane tužene. Sud BiH je zaključio da te činjenice apelant nije dokazao pa kako je teret dokazivanja ovih činjenica bio na apelantu, to je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Sud BiH je naglasio da je tužitelj bio dužan dokazati svoje tvrdnje o povredi autorskih prava i to na okolnost na koji način i u kom periodu je došlo do iskorištavanja umjetničkih slika, a posebno na okolnost protivpravnosti zadržavanja istih u posjedu tužene tj. da li je uopšte došlo do povrede prava, što apelant ničim nije dokazao. Konačno Sud BiH je zaključio da je pobijanu odluku valjalo preinačiti i u dijelu kojom je odlučeno o troškovima postupka, a na osnovu člana 334. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (kad Sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka), pa kako je apelant u cijelosti izgubio parnicu to tuženoj pripadaju troškovi postupka na osnovu člana 323. stav
1. ZPP-a.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da u konkretnom slučaju revizija nije bila dopuštena, jer je očigledno da nije izjavljena iz razloga zbog kojih se može uložiti revizija, da su se svi navodi revizije tužene odnosili na činjenično stanje, a u odnosu na dio drugostepene presude gdje je odlučeno o troškovima postupka da revizija tužena nije bila ni dozvoljena jer vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je sud BiH primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZPP (u pogledu ispunjenosti uslova za odlučivanje o reviziji). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman