Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-510/17 (Novinsko štamparsko preduzeće „Oslobođenje“ a.d. Banjaluka u stečaju)

Odluka donesena 28. 02. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-510/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

28. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 28. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-510/17, rješavajući zahtjev Novinsko štamparskog preduzeća „Oslobođenje“ a.d. Banjaluka u stečaju za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Novinsko štamparskog preduzeća „Oslobođenje“ a.d. Banjaluka u stečaju za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Novinsko štamparsko preduzeće „Oslobođenje“ a.d. Banjaluka u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milenko Marjanović, advokat iz Brčkog, podnio je 8. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 075017 16 Rev od 8. decembra 2016. godine i 96 0 P 075017 15 Gž od 21. januara 2016. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporenih presuda Apelacionog suda do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 075017 13 P od 11. marta 2015. godine apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da ima pravni osnov za sticanje prava svojine sa 1/1 na nekretninama (poslovni prostor-knjižara, magacinski prostor, zidani kiosk, poslovni prostor od sedam prostorija), bliže opisanim u dispozitivu presude, što je Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužilac) dužan priznati i trpiti da se na osnovu ove presude apelant na predmetnim nekretninama u Javnom registru zemljišne knjige uknjiži sa stvarnim pravom (stav I izreke presude). Odbačen je dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se utvrdi da ima valjan pravni osnov za sticanje prava svojine sa 1/1 na nekretninama (poslovni prostor-knjižara), bliže opisanim u dispozitivu presude, što je tuženi-protivtužilac dužan priznati i trpiti da se na osnovu ove presude apelant na predmetnim nekretninama u Javnom registru Zemljišne knjige uknjiži sa istim stvarnim pravom (stav II izreke presude). Odbijen je tuženi-protivtužilac sa zahtjevom kojim je tražio da se apelant obaveže da tuženom-protivtužiocu preda u posjed i slobodno raspolaganje oslobođeno od lica i stvari nekretnine (prodavnica, zidani kiosk i sedam poslovnih prostorija), bliže opisane u dispozitivu presude, a sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav III izreke presude). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je Aneksom Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice oblasti Brčko od 18. avgusta 1999. godine tačkom 12. određeno je da vlasti Distrikta upravljaju svojom društvenom (javnom) imovinom koju samo uz odobrenje Supervizora za Brčko distrikt mogu privatizovati (u protivnom njom ne smiju raspolagati). Nadalje je ukazano da je Objedinjavajućim Nalogom Supervizora za Brčko od 14. avgusta 2001. godine propisano da sva javna, državna ili društvena imovina uključujući i preduzeća koja se nalaze u Distriktu ostaje imovina Distrikta i da se prenos vlasništva ne može vršiti bez izričitog pismenog odobrenja Supervizora. Ukazano je da na spornim poslovnim prostorima ni apelant ni predratno preduzeće NIŠRO „Oslobođenje“ Sarajevo nisu evidentirani u katastarskom operatu kao njihovi posjednici nego je u svakom posjedovnom listu (u rubrici „stvarno pravni odnos“) kao korisnik svojine evidentiran Brčko distrikt BiH sa 1/1, koji je u zemljišnoj knjizi (u „B“ listu) uknjižen sa pravom vlasništva. Stoga je prvostepeni sud našao da je zahtjev apelanta za utvrđenje u pogledu navedenih nekretnina neosnovan i da se o zahtjevu apelanta za utvrđivanje u pogledu poslovnog prostora-knjižara u ovom sporu ne može odlučivati jer je o ovom zahtjevu već odlučeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj 096-0-P-07-000665 od 18. marta 2009. godine pa se prema tome radi o presuđenoj stvari što za posljedicu ima odbacivanje tužbe apelanta u tom dijelu.

4. Protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca prvostepeni sud je odbio jer tuženi-protivtužilac u postupku nije dokazao da je bio u posjedu poslovnih prostora i da je apelant posjed oduzeo a trebao je dokazati svoje pravo vlasništva da od apelanta može zahtijevati njihovu predaju u posjed.

5. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli apelant i tuženi-protivtužilac. Apelacioni sud je presudom broj 96 0 P 075017 15 Gž od 21. januara 2016. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u stavu I i II izreke prvostepene presude. Žalba tuženog-protivtužioca je uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu III i IV na način da je apelant obavezan da tuženom-protivtužiocu preda u posjed i slobodno raspolaganje oslobođene od osoba i stvari nekretnine bliže opisane u dispozitivu presude (prodavnicu, zidani kiosk i sedam poslovnih prostorija). Apelant je obavezan da tuženom-protivtužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 27.823,25 KM u roku od 30 dana od prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da prvostepena presuda nije donesena uz povrede postupka na koje je u žalbi apelant ukazao. Po mišljenju drugostepenog suda prvostepeni sud je osnovano zaključio da u Aneksu konačne Arbitražne odluke za Brčko od 18. avgusta 1999. godine i u Nalogu Supervizora od 14. avgusta 2001. godine, koji su iznad svih drugih propisa i u odnosu na njih imaju prioritet, prvostepeni sud ima uporište za odluku koju je donio, a kojom je apelant odbijen sa zahtjevom za utvrđenje u pogledu spornih nekretnina navedenih u stavu I izreke prvostepene presude.

7. Drugostepeni sud se pozvao na Aneks arbitražne odluke i Objedinjavajući Nalog Supervizora kojim je izričito određeno da sve stvari u društvenom vlasništvu, nekadašnjih subjekata društvenog vlasništva, koje su se zatekle u Distriktu su imovina Distrikta. Stoga po mišljenju drugostepenog suda sporni poslovni prostori nisu bili sposobni da na njima apelant stekne pravo vlasništva (ni kao pravni sljedbenik društvenog preduzeća NIŠRO „Oslobođenje“ Sarajevo bez obzira da li je ovo preduzeće bilo ovlaštenik prava upravljanja, prava korištenja ili prava raspolaganja poslovnih prostora) i oni su kao društvena imovina „ex lege“ postali vlasništvo Distrikta prema Zakonu o javnoj imovini (član 7. stav 1. tačka e), čl. 8., 11. i 12.) Stoga po mišljenju drugostepenog suda odluka koja je sadržana u stavu I izreke prvostepene presude je zakonita.

8. Također po mišljenju drugostepenog suda pravilno je prvostepeni sud odlučio kada je odbacio apelantovu tužbu u stavu II izreke prvostepene presude našavši da se radi o presuđenoj stvari.

9. Ukazano je da je drugostepeni sud ocijenio da je osnovana žalba tuženog-protivtužioca zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navedeno je da je svoj protivtužbeni zahtjev tuženi-protivtužilac zasnovao na odredbi člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH (tužba vlasnika protiv osobe koja posjeduje njegovu stvar) prema kom tuženi-protivtužilac pozivajući se na svoje pravo vlasništva traži od osobe (tužioca-apelanta), koja stvar drži u posjedu da mu stvar preda u posjed. Istaknuto je da je u pitanju pravo vlasništva na spornim poslovnim prostorima koje je upisano i u javnim knjigama (zemljišno-knjižnim evidencijama) kao vlasništvo tuženog-protivtužioca. Nadalje je ukazano da u postupku nije sporno da su te poslovne prostorije u posjedu apelanta, koji je bespravan korisnik. Stoga je drugostepeni sud našao da je ispunjena pretpostavka iz člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH, te žalbu tuženog-protivtužioca uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu III izreke prvostepene presude, a na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenoj presudi zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Apelacioni sud u revizijskom vijeću presudom broj 96 0 P 075017 16 Rev od 8. decembra 2016. godine odbio kao neosnovanu.

11. U obrazloženju revizijske presude se navodi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev apelanta odbili, kao i da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca preinačenjem stava III izreke prvostepene presude usvojio.

12. Po mišljenju revizijskog vijeća pravilan je zaključak nižestepenih sudova da osnovanost tužbenog zahtjeva apelanta treba cijeniti sa aspekta tačke 12. Aneksa Konačne odluke Arbitražnog tribunala od 18. avgusta 1999. godine i Objedinjavajućeg Naloga Supervizora od 14. avgusta 2001. godine u vezi sa relevantnim odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH i Zakona o javnoj imovini Brčko distrikta BiH za koji zaključak su u pobijanoj presudi navedeni jasni i potpuni razlozi koje je prihvatilo i revizijsko vijeće zbog čega nalazi da ih je suvišno ponavljati.

13. Po mišljenju revizijskog vijeća drugostepeni sud je opravdao zaključke o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva tuženog-protivtužioca i da je zbog toga valjalo preinačiti prvostepenu presudu u stavu III izreke jasnim i potpunim razlozima koji se navodima revizije nisu doveli u pitanje. Također, po mišljenju revizijskog vijeća navodima revizije se ne dovode u pitanje razlozi nižestepenih sudova zbog kojih su našli da tužbeni zahtjeva apelanta valja odbiti.

14. Navedeno iz razloga što je neosnovana tvrdnja apelanta da su sudovi Distrikta predmetnu nepokretnu imovinu uvrstili u javnu/državnu imovinu jer je status sporne imovine određen pozitivnim propisima u vrijeme kada je imovina stečena (sporni poslovni prostori odnosno objekti su društvena imovina kako je navedeno u obrazloženju pobijane presude na strani 9. obrazloženja, drugi stav) kao i tvrdnja da je odlukama nižestepenih sudova povrijeđeno pravo apelanta na imovinu jer to što zahtjev apelanta u ovom sporu nije usvojen a protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca usvojen samo po sebi ne ukazuje na povredu prava koje garantuje pravo na imovinu.

15. Revizijsko vijeće je navelo da odluka Ustavnog suda broj AP 214/03 od 30. novembra 2004. godine na koju se pozvao apelant nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da su redovni sudovi u osporenim odlukama neosnovano odlučili da su predmetne nekretnine javna imovina Brčko distrika BiH a osnov za to nalaze u tački 12. Aneksa Konačne arbitražne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice oblasti Brčko od 18. avgusta 1999. godine i Objedinjavajući Nalog Supervizora za Brčko kod privatizacije od 14. avgusta 2001. godine. Ukazuje na odluku Ustavnog suda broj AP 214/03. Navodi da su osporene odluke izvršni naslov kojim tuženi-protivtužilac može tražiti oduzimanje predmetne imovine apelanta iz njegovog posjeda čime bi apelantu bila nanesena nenadoknadiva šteta zbog čega je predložio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje osporenih odluka do donošenja odluke o apelaciji.

17. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

18. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

19. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant, osim razloga meritorne prirode, nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

20. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-510/17 (Novinsko štamparsko preduzeće… | Sudska praksa | Aktio