Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3134/14 (R. K.)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ugovor o poklonu
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3134/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3134/14, rješavajući apelaciju Radoslavke Kvočka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Radoslavke Kvočka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 005034 13 Rev 2 od 17. aprila 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji Radoslavki Kvočka u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantkinji Radoslavki Kvočka zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Radoslavke Kvočka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 005034 13 Rev 2 od 17. aprila 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radoslavka Kvočka (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prijedora, koju zastupa Radoslav Stanić, advokat iz Prijedora, podnijela je 5. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 005034 13 Rev 2 od 17. aprila 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 17. novembra 2016. godine od Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Vrhovnog suda i Stojana Kvočke (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. U periodu od 22. do 28. novembra 2016. godine Osnovni sud, Okružni sud, Vrhovni sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužilac je 30. januara 2007. godine protiv apelantkinje podnio tužbu kojom je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o poklonu broj Ov-3052/03 od 6. oktobra 2003. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o poklonu iz 2003. godine), koji je ona zaključila kao poklonoprimac sa Radom Pavić (u daljnjem tekstu: poklonodavac), te da se ponište sve pravne posljedice tog ugovora koje se odnose na upis u katastarskom operatu, kao i da se apelantkinja obaveže da mu preda u posjed nekretnine pobliže opisane u tužbi (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). U tužbi je tužilac naveo da je sa poklonodavcem 30. avgusta 2000. godine zaključio Ugovor o poklonu (u daljnjem tekstu: Ugovor o poklonu iz 2000. godine) kojim je poklonodavac poklonila predmetne nekretnine tužiocu. Dalje je tužilac naveo da je tim ugovorom poklonodavac zadržala za sebe pravo doživotnog plodouživanja na predmetnim nekretninama. Potom je naveo da je poklonodavac tokom 2003. godine podnijela protiv njega tužbu radi raskida Ugovora o poklonu iz 2000. godine zbog neispunjavanja obaveza tužioca, ali da je Osnovni sud donio Presudu broj P-515/03 od 12. decembra 2004. godine kojom je odbio taj tužbeni zahtjev. Navedena presuda Osnovnog suda je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-634/04 od 29. avgusta 2006. godine. Zatim je tužilac naveo da je, nakon dobijanja navedene presude Okružnog suda, svoja prava pokušao da uknjiži u katastarskim knjigama, ali da je tada utvrdio da je na predmetnim nekretninama već uknjižena apelantkinja, i to na osnovu Ugovora o poklonu iz 2003. godine. Slijedom toga, tužilac je smatrao da je navedeni ugovor apsolutno ništav.

6. Presudom Osnovnog suda broj 077-0-P-000-085 od 30. aprila 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca.

7. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001160 od 18. avgusta 2011. godine usvojena je žalba tužioca, prvostepena presuda od 30. aprila 2008. godine ukinuta i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak.

8. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 005034 07 P od 25. januara 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca podnesen protiv apelantkinje i Momčila Lukića kao drugotuženog (jedini zakonski nasljednik iza umrlog poklonodavca).

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon sprovedenog dokaznog postupka, između ostalog, utvrdio da je poklonodavac sa tužiocem zaključio Ugovor o poklonu iz 2000. godine, a sa apelantkinjom Ugovor o poklonu iz 2003. godine, te da su predmet navedenih ugovora bile iste nekretnine. Nadalje, navedeno je da je apelantkinja zajedno sa svojim sinom vodila brigu o poklonodavcu od 2003. godine do njene smrti (2. juna 2004. godine) i sahranila je nakon njene smrti, da je tužilac Ugovor o poklonu iz 2000. godine zaključio sa poklonodavcem nakon smrti njenog muža, a da je do zaključenja ugovora došlo na inicijativu poklonodavca, da ju je on novčano pomagao u granicama svojih mogućnosti, dok ona nije ostvarila penziju, nakon čega ju je nastavio pomagati i da je to činio do unazad šest mjeseci od podnošenja tužbe za raskid ugovora (predmet Osnovnog suda broj P 515/03). Potom je utvrdio da tužilac nije učestvovao u troškovima sahrane poklonodavca, jer mu to nisu dozvolili apelantkinja i njen sin, te da tužilac nije znao da su poklonodavac i apelantkinja zaključile Ugovor o poklonu iz 2003. godine.

10. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je naveo da je zaključenjem Ugovora o poklonu iz 2003. godine prava volja apelantkinje i poklonodavca bila da zaključe teretni, dvostrano obavezni ugovor koji ima elemente ugovora o doživotnom izdržavanju. Kako navedeni Ugovor o poklonu iz 2003. godine nije ovjerio sudija, u smislu odredbe člana 120 stav 2 Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN), Osnovni sud je istakao da on spada u kategoriju neimenovanih ugovora o prometu nepokretnosti, koji ispunjava propisanu formu iz člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: ZPN). S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je naveo da je apelantkinja pri zaključenju Ugovora o poklonu iz 2003. godine bila savjesna, jer je imala povjerenje u istinitost i tačnost upisa u javnim knjigama u kojima se vode podaci o pravima na predmetnim nekretninama, a poklonodavac je i nakon zaključenja Ugovora o poklonu iz 2000. godine sa tužiocem ostala vlasnik predmetnih (poklonjenih) nekretnina, jer se tužilac, u smislu odredbe člana 33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), na osnovu zaključenog pravnog posla (Ugovora o poklonu iz 2000. godine) nije upisao u javne knjige nekretnina. Kako je Ugovor o poklonu iz 2003. godine, zaključen između apelantkinje i poklonodavca, u cijelosti izvršen, pritom nalazeći da mu ni osnov nije nedopušten, Osnovni sud je u cijelosti odbio zahtjev tužioca da se utvrdi ništavost navedenog ugovora. Zahtjev tužioca za predaju u posjed predmetnih nekretnina Osnovni sud je odbio, nalazeći da tužilac, u smislu odredbe člana 37 ZOSPO, nije dokazao da je vlasnik predmetnih nekretnina. Stoga je Osnovni sud zauzeo stav da tužilac nije aktivno legitimisan da traži predaju u posjed predmetnih nekretnina. Budući da je neosnovan zahtjev za utvrđivanje ništavosti Ugovora o poklonu iz 2003. godine, Osnovni sud je istakao da je neosnovan i zahtjev da se ponište sve pravne posljedice koje se odnose na upis u katastarskom operatu. Slijedom navedenog, Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude pozivom na odredbe čl. 33 i 37 ZOSPO, čl. 52, 53 (1) i 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

11. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 005034 11 Gž 2 od 9. septembra 2011. godine žalba tužioca je uvažena i prvostepena presuda od 25. januara 2011. godine preinačena na način da se usvaja predmetni tužbeni zahtjev.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 77 0 P 005034 11 Rev od 14. avgusta 2012. godine usvojena je apelantkinjina revizija, ukinuta drugostepena presuda od 9. septembra 2011. godine i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje.

13. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 005034 12 Gž 3 od 29. oktobra 2012. godine odbijena je žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda od 25. januara 2011. godine.

14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je za razrješenje činjenica o kojem se ugovoru radi (o doživotnom izdržavanju ili o darovnom ugovoru) potrebno identifikovati ugovor koji su ugovorne strane prividno zaključile (simulovani) od ugovora koji su stvarno zaključile (disimulovani). Iz sadržaja Ugovora o poklonu iz 2003. godine, čiju ništavost tužilac traži, proizilazi da se apelantkinja obavezala da će obilaziti poklonodavca, te da će joj pružiti pomoć oko odlaska ljekaru, a poklonodavac se saglasila da se predmetne nekretnine mogu prenijeti sa njenog imena na ime apelantkinje u svim evidencijama gdje se nekretnine vode s tim što ona zadržava na njima pravo doživotnog plodouživanja. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je prava volja ugovornih stranaka bila da zaključe teretni - dvostrano obavezni ugovor o doživotnom izdržavanju koji je kao takav disimulovani pravni posao i u cijelosti izvršen. Predmetni disimulovani ugovor o doživotnom izdržavanju (poklonu iz 2003. godine) nije klasični ugovor o doživotnom izdržavanju regulisan ZN, jer mu nedostaje zahtjev forme, tj. ovjera ugovora od sudije, što je uslov nastanka i punovažnosti ovog ugovora. Međutim, ovaj disimulovani ugovor zadovoljava formu propisanu ZPN pošto je zaključen u pisanoj formi, potpisi ovjereni kod suda, a obaveze iz ugovora u cijelosti izvršene i kao takav proizvodi pravno dejstvo. Zbog navedenih razloga, Okružni sud je zauzeo stav da je tužiočev zahtjev za poništenje Ugovora o poklonu iz 2003. godine neosnovan, a kako je to pravilno ustanovio i prvostepeni sud.

15. Takođe, Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi tužioca da prvostepeni sud nije ocijenio savjesnost apelantkinje koja je znala da je poklonodavac zaključila prethodno ugovor sa tužiocem (Ugovor o poklonu iz 2000. godine), budući da je apelantkinja imala povjerenja u istinitost i tačnost upisa u javnim knjigama u kojima se vode podaci o pravima na predmetnim nekretninama, jer je poklonodavac i nakon zaključenja ugovora sa tužiocem ostala vlasnik predmetnih (poklonjenih) nekretnina. Kako se tužilac ni nakon zaključenja Ugovora o poklonu iz 2000. godine nije upisao u javne knjige nekretnina, Okružni sud je istakao da se ne može prihvatiti njegov žalbeni prigovor da je apelantkinja bila nesavjesna prilikom zaključivanja Ugovora o poklonu iz 2003. godine. Pri tome je Okružni sud istakao i da su neosnovani i žalbeni prigovori tužioca da je Ugovor o poklonu iz 2003. godine zaključen iz nedopuštenih pobuda, koje su bile usmjerene da poklonodavac ošteti tužioca i spriječi ga u ostvarivanju njegovih prava. Ovo zbog toga što iz izvedenih dokaza ne proizilazi da je poklonodavac zaključila ugovor sa tužiocem iz nedopuštenih pobuda, a poklonodavac je upravo i podnijela tužbu protiv tužioca u drugom postupku (broj P-515/03) radi raskida ugovora zaključenog sa tužiocem zbog neizvršavanja svoje obaveze izdržavanja poklonodavca.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 005034 13 Rev 2 od 17. aprila 2014. godine usvojena je revizija tužioca i nižestepene presude preinačene tako što je usvojen predmetni tužbeni zahtjev tužioca.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nesporna činjenica da je poklonodavac u vezi sa (istim) predmetnim nekretninama zaključio dva ugovora o darovanju koji ispunjavaju formu propisanu članom 9 ZPN, ali da nijedan od ovih ugovora ne ispunjava strogu zakonsku formu ovjere ugovora o doživotnom izdržavanju (član 120 ZN). S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da, kada su za iste nekretnine zaključena dva posebna darovna ugovora, jaču pravnu osnovu ima savjesni poklonoprimac u odnosu na nesavjesnog poklonoprimca, pa i u slučaju kada je nesavjesni poklonoprimac stupio u posjed poklonjenih nekretnina ili ishodio upis svog prava. Ako su oba bila savjesna, tada jače pravo ima poklonoprimac koji je izvršio upis u javne knjige bez obzira na to da li je jedan od njih stupio u posjed nekretnina. U tom smislu je Vrhovni sud ukazao da nijedan od ugovora koje su sa poklonodavcem zaključili tužilac i apelantkinja nije klasični darovni ugovor koji je besteretni pravni posao, već se radi o tzv. sui generis ugovorima na osnovu kojih je, voljom ugovarača, nastala obaveza poklonoprimca da se „brine“ o poklonodavcu. Shvatanje nižestepenih sudova da ovi ugovori nemaju pravni karakter ugovora o doživotnom izdržavanju je pravilno, jer im nedostaje strogo propisana zakonska forma, ali je očigledno da se radi o ugovorima koji imaju jednak pravni osnov. Međutim, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom sporu, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, oba nižestepena suda nepravilno izvode pravni zaključak da je apelantkinja bila savjesna, zasnivajući takvo shvatanje na činjenici da se ona uzdala u istinitost upisa prava u javnim knjigama nekretnina, s obzirom na to da je poklonodavac i dalje bio upisani nosilac prava posjeda na predmetnim nekretninama. U prilog navedenom zaključku, u pogledu apelantkinjine (ne)savjesnosti, Vrhovni sud je istakao da je ona u parnici broj P-515/03 (u iskazu datom u svojstvu svjedoka na strani poklonodavca kao tužioca) potvrdila da je znala za Ugovor o poklonu iz 2000. godine koji su zaključili tužilac i poklonodavac. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da je apelantkinja znala da Ugovor o poklonu iz 2000. godine nije pravno raskinut u momentu kada je ona sa poklonodavcem zaključila Ugovor o poklonu iz 2003. godine, odnosno kada se upisala kao nosilac prava na predmetnim nekretninama. Dakle, Vrhovni sud je zauzeo stav da nema mjesta za zaključak da je apelantkinja bila savjesna ugovorna strana, kao, uostalom, ni sam poklonodavac.

18. Kod takvog nespornog utvrđenja, Vrhovni sud je naveo da se ne može prihvatiti da je savjesnost apelantkinje „pokrivena“ uvidom i pouzdanjem u tačnost upisa u javnom registru nekretnina, jer je tome suprotstavljeno utvrđenje da je imala prethodno saznanje o postojanju drugog pravno valjanog ugovora u vezi sa istim nekretninama koje su njoj poklonjene, a koji nije nikada raskinut ili utvrđen ništavim.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

20. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u načinu na koji je Vrhovni sud u osporenoj odluci primijenio procesno i materijalno pravo. Naime, apelantkinja ističe da je revizija tužioca neblagovremena i da Vrhovni sud u osporenoj odluci uopšte ne ocjenjuje blagovremenost izjavljene revizije. S tim u vezi, apelantkinja ukazuje da na prijemnom pečatu stoji da je revizija primljena u Okružni sud 10. januara 2013. godine, dakle, protekom roka predviđenog za reviziju. Na navedeni način, po apelantkinjinoj ocjeni, Vrhovni sud je, prihvatajući neblagovremeno izjavljenu reviziju, povrijedio njeno pravo na pravično suđenje. Sve i da je revizija izjavljena blagovremeno, apelantkinja navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog toga što je Vrhovni sud u osporenoj odluci vršio ocjenu dokaza i utvrdio novo činjenično stanje, prekoračivši u tom smislu svoja ovlašćenja iz čl. 240 i 241 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), slijedom čega je na tako utvrđeno stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Na kraju je apelantkinja ukazala i da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, zbog vremena ukupnog trajanja predmetnog postupka pred sudovima Republike Srpske (tužba podnesena 2007. godine).

b) Odgovor na apelaciju

21. Osnovni sud je, prvenstveno, opisao hronološki tok predmetnog postupka. U odnosu na navode apelacije da je Vrhovni sud propustio da se izjasni o blagovremenosti revizije, Osnovni sud je istakao da „ostavlja“ Okružnom sudu (koji je zaprimio reviziju) i revizionom sudu da se izjasne o prizvoljnoj primjeni prava. U pogledu navoda o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Osnovni sud je naveo da smatra da su ti navodi neosnovani slijedom čega je predložio da se apelacija odbije.

22. Okružni sud je opisao hronološki tok postupka i naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na koja se apelantkinja pozvala. Slijedom toga je Okružni sud predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Vrhovni sud je naveo da su tačni apelantkinjini navodi da se taj sud u osporenoj odluci propustio izjasniti o blagovremenosti revizije. S tim u vezi je dalje naveo da je revident (tužilac) drugostepenu presudu zaprimio 6. decembra 2012. godine, što znači da je rok za blagovremeno izjavljivanje revizije počeo teći sa 7. decembrom 2012. godine (član 324 ZPP) i isticao je 5. januara 2013. godine (subota), što je neradni dan, pa rok ističe protekom prvog narednog radnog dana (član 324 stav 4). Prvi naredni radni dan u Republici Srpskoj je bio 8. januar 2013. godine (utorak), jer je 7. januara 2013. godine (ponedjeljak) bio neradni dan (pravoslavni Božić) na osnovu odluke Vlade Republike Srpske zasnovane na članu 7 tačka a) Zakona o praznicima RS. Dalje je Vrhovni sud istakao da je izjavljena revizija neposredno upućena Okružnom sudu 5. januara 2013. godine putem Pošte u Prijedoru. Potom je Vrhovni sud naveo da je u osporenoj odluci detaljno odgovoreno na svaki bitni revizioni navod, data pravilna pravna kvalifikacija spornog odnosa i zbog tog razloga nema mjesta za apelantkinjino shvatanje da se radi o proizvoljnoj primjeni prava. U obrazloženju osporene odluke je ukazano zbog kojih razloga se revizija usvaja i zašto je Vrhovni sud smatrao da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Stoga je Vrhovni sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

24. Tužilac je istakao da su navodi apelacije u cijelosti neosnovani. U pogledu navoda o blagovremenosti izjavljene revizije, tužilac je istakao da je revizija poslana u zakonskom roku. Takođe je naveo da su i drugi navodi apelacije neosnovani, te da se tužilac priklanja u cijelosti navodima iz obrazloženja osporene odluke. Stoga je tužilac predložio da se apelacija odbije u cijelosti kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ od br. 17/93 do 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanja prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

26. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80, na osnovu člana 12 Ustavnog zakona, preuzet kao zakon Republike Srpske) u relevantnom dijelu glasi: Član 120. st. 1, 2. i 4.

(1) Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u naslijeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odgođena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).

(2) Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.

(4) Kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju se i ugovori kojim je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja ili obaveza jednog ugovarača da će čuvati, paziti drugog, obrađivati njegovo imanje i poslije smrti ga sahraniti ili učiniti nešto drugo s istim ciljem.

27. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. st. 2. i 4.

(2) Ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

(4) [...] ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovorača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, [...].

28. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/93) u relevantnom dijelu glasi:

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nekretninu stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

29. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 240.

Revizija se može izjaviti:

[…] (2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 324. st. 2. i 4.

(2) Ako je rok određen na dane, u rok se ne uračunava dan kad je izvršeno dostavljanje ili saopštenje, odnosno dan u koji pada događaj od kad treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi naredni dan.

(4) Ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili u nedjelju, ili u neki drugi dan kad sud ne radi, rok ističe protekom prvog narednog radnog dana.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju konačna odluka je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 005034 13 Rev 2 od 17. aprila 2014. godine. Zatim, osporena konačna odluka je dostavljena apelantkinji 8. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 5. jula 2014. godine, tako da je nesporno da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelantkinja smatra da su joj osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3e), k) i f) i iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1, čl. 8 i 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .

A. Dužina trajanja postupka

36. Apelantkinja navodi da joj je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.

a) Relevantni principi

37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

39. Predmetni postupak pokrenut je podnošenjem tužbe od 30. januara 2007. godine, a okončan je osporenom presudom od 17. aprila 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i dva mjeseca, i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

37. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo utvrđenje ništavosti Ugovora o poklonu iz 2003. godine koji je apelantkinja zaključila sa poklonodavcem i na osnovu kojeg se upisala u zemljišnim knjigama kao posjednik na predmetnim nekretninama. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.

38. Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak na pojedinim instancama okončan u relativno kratkim rokovima, to ne umanjuje odgovornost redovnih sudova za više od sedam godina trajanja predmetnog parničnog postupka. Naime, iz stanja spisa predmeta proizilazi da je tokom trajanja postupka Osnovni sud u dva navrata donosio prvostepenu presudu (30. aprila 2008. godine i 25. januara 2011. godine), dok je Okružni sud u tri navrata donosio odluke (18. avgusta 2008. godine, 9. septembra 2011. godine i 29. oktobra 2012. godine), a Vrhovni sud u dva navrata odlučivao o reviziji (14. avgusta 2012. godine i 17. aprila 2014. godine). S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud imao i značajan period neaktivnosti s obzirom na to da su tom sudu trebale skoro dvije i po godine da u ponovljenom postupku donese prvostepenu presudu (od 25. januara 2011. godine). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da su, prema članu 10 Zakona o parničnom postupku, sudovi obavezni da postupak sprovedu bez odugovlačenja i sa što manje troškova. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi ponašali suprotno navedenoj zakonskoj odredbi, odnosno da su redovni sudovi pri postupanju u predmetu trebali imati u vidu da je u više navrata predmet vraćan na ponovno odlučivanje zbog procesnih razloga (pitanje stranačke sposobnosti, manjkavost u pogledu činjeničnih i pravnih razloga o pojedinim zahtjevima iz tužbe, te zaključivanje drugostepenog suda koje se zasniva na neposredno izvedenim dokazima bez održavanja rasprave pred tim sudom). Ustavni sud pri tome primjećuje da redovni sudovi nisu ponudili odgovore, niti argumente u vezi sa dužinom trajanja predmetnog postupka, kao i da iz činjenica predmeta ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da je apelantkinja svojim ponašanjem suštinski doprinijela ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu efikasno rukovodili predmetnim postupkom u skladu sa relevantnim odredbama ZPP. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja, te da dužina njegovog trajanja ne zadovoljava standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantkinjinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

40. Iako apelantkinja nije zatražila da joj se isplati naknada nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.

41. Dovodeći u vezu citirane odredbe Pravila sa činjenicom da je predmetni postupak okončan tek nakon proteka više od sedam godina, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog postupka apelantkinji treba odrediti naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantkinji bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o parničnom postupku koji se prema zakonu smatra hitnim i koji je trajao više od sedam godina, Ustavni sud smatra da apelantkinji treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 1.050,00 KM.

42. Navedeni iznos apelantkinji je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

B. Ostali aspekti prava na pravično suđenje - primjena prava

43. Apelantkinja smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio prvo procesno, a potom i materijalno pravo kada je preinačio nižestepene odluke i usvojio predmetni tužbeni zahtjev tužioca. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

45. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantkinja osporava način na koji je Vrhovni sud primijenio procesno pravo, što je navodno rezultiralo kršenjem prava na pravično suđenje. Povreda procesnih normi se u tom smislu, prema apelantkinjinom mišljenju, ogleda u činjenici da je Vrhovni sud u osporenoj odluci prihvatio da meritorno raspravlja o neblagovremeno izjavljenoj reviziji, kao i da se bavio ocjenom dokaza i utvrdio novo činjenično stanje, prekoračivši na taj način svoja zakonska ovlašćenja.

46. Ustavni sud zapaža da apelantkinja prvi navod u pogledu blagovremenosti izjavljene revizije argumentuje činjenicom da je revizija tužioca primljena u Okružni sud 10. januara 2013. godine, tj. nakon proteka roka za izjavljivanje revizije koji je isticao 5. januara, odnosno 8. januara 2013. godine - prvi naredni radni dan u konkretnom slučaju (član 324 stav 4 ZPP). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se rokovi za izjavljivanje revizije vežu za dan dostavljanja drugostepene sudske odluke protiv koje se izjavljuje revizija, te za dan slanja revizije nadležnom sudu, a ne za dan kada je nadležni sud primio reviziju, kako to apelantkinja tvrdi. Stoga, iako iz stanja spisa predmeta proizilazi da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije prvenstveno raspravio procesno pitanje dopustivosti izjavljene revizije tužioca u pogledu njene blagovremenosti, što je i sam Vrhovni sud potvrdio u odgovoru na apelaciju u kojem je dao obrazloženje ovog pitanja, Ustavni sud smatra da taj propust Vrhovnog suda nije doveo apelantkinju u nepovoljniji položaj u odnosu na tužioca u kontekstu zaštite principa ravnopravnosti stranaka u postupku. U odnosu na drugi apelantkinjin navod u vezi sa proizvoljnom primjenom procesnog prava u revizionom postupku, uz argumentaciju da se Vrhovni sud bavio utvrđivanjem činjeničnog stanja u revizionom postupku, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud jeste u obrazloženju svoje odluke iznio konstatacije u vezi sa izvedenim dokazima u pogledu apelantkinjine savjesnosti prilikom zaključenja Ugovora o poklonu iz 2003. godine, ali Ustavni sud smatra da je to učinjeno isključivo u funkciji pojašnjenja obrazloženja suda koje se tiče zaključka o primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava. Imajući u vidu navedeno, kao i obavezu Vrhovnog suda da u postupku po reviziji na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio ZPP, odnosno da je izašao iz zakonom ustanovljene nadležnosti pri odlučivanju o reviziji.

47. Osim navoda u pogledu povrede procesnog prava, apelantkinja je navela da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio i materijalno pravo u osporenoj odluci usvajanjem tužbenog zahtjeva tužioca i proglašavajući Ugovor o poklonu iz 2003. godine ništavim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud potvrdio pravilnost zaključka nižestepenih sudova da se u konkretnom slučaju radilo o sui generis ugovorima u kontekstu ZN i ZPN, odnosno dvostrano obaveznim ugovorima koje je poklonodavac zaključila sa tužiocem i apelantkinjom, bez obzira što su ti ugovori bili imenovani kao ugovori o poklonu. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je potvrdio prvostepenu odluku kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca. S tim u vezi je Vrhovni sud zauzeo stav da oba nižestepena suda iz izvedenih dokaza izvode pogrešan zaključak da je apelantkinja bila savjesna. U prilog svom zaključku Vrhovni sud je ukazao da se ne može prihvatiti da je savjesnost apelantkinje „pokrivena“ uvidom i pouzdanjem u tačnost upisa u javnom registru nekretnina, jer je tome suprotstavljeno utvrđenje da je imala prethodno saznanje o postojanju drugog pravno valjanog posla - Ugovora o poklonu iz 2000. godine u vezi sa istim nekretninama. Imajući u vidu navedeno i dovodeći ga u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je revizija tužioca usvojena, nižestepene presude preinačene i usvojen tužbeni zahtjev tužioca za utvrđenje ništavosti Ugovora o poklonu iz 2003. godine. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i to da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelantkinjine navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava smatra neosnovanim.

48. Prema tome, Ustavni sud smatra da u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije apelacija nije osnovana.

Ostali navodi

49. U pogledu apelantkinjinih navoda da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju, Ustavni sud zapaža da ona kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi sa primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani i navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak radi utvrđenja ništavosti ugovora trajao sedam godina i dva mjeseca pri čemu apelantkinja svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka.

51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske apelacija nije osnovana, jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku uz pozivanje na relevantne propise, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

52. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije kada apelantkinja kršenje tih prava veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

53. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3134/14 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio