Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-298/17 (S. D.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Invalid
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-298/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-298/17, rješavajući apelaciju Saida Delića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Said Delić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 021276 14 U od 13. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Said Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 24. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 021276 14 U od 13. januara 2017. godine. U konkretnom, slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, donesenog u izvršenju presude Kantonalnog suda, kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju po propisima Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, citirao odredbe člana 13. i 14. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika („Službeni list SFRJ“, broj 7/85, 74/87 i 20/89), člana 23. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju vojnih osiguranika („Službeni list SFRJ“ broj 7/85, 74/87 i 20/89 i „ Službeni list SR BiH „ broj: 2/92 i 13/94), te članove 3. stav 1. i 63. Zakona o službi u Armiji Republike BiH. Kantonalni sud je konstatovao da cijeneći činjenično stanje spisa i citirane zakonske odredbe da su upravni organi pravilno postupili kada su odbili apelanta sa zahtjevom za priznavanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i Zakona o službi u Armiji R BiH. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je u provedenom postupku utvrđeno da je apelant odustao od dijela zahtjeva koji se odnosi na ostvarivanje prava na penziju po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, ali da je ostao kod zahtjeva za priznavanje prava po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i Zakonu o službi u Armiji R BiH. Kantonalni sud je pojasnio da kako je nesporno utvrđeno da apelantu nije prestala služba zbog utvrđene trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu uslijed bolesti (da je po Nalazu, ocjeni i mišljenju Glavne vojne ljekarske komisije od 4. januara 1994. godine apelant sposoban za vojnu službu, a da iz Nalaza, ocjene i mišljenja Više Vojno-ljekarske komisije od 3. aprila 1996. godine proizlazi da je apelant u činu vojnik, proglašen ograničeno sposobnim za vojnu službu), te da je apelantovo svojstvo kao vojnog obveznika - vojnika u skladu sa Zakonom o vojnoj obavezi, prestalo otpustom iz Armije R BiH (rješenje Komande od 4. aprila 1996. godine i isti upućen na posao u privredni subjekt gdje je radio prije mobilizacije u Armiji BiH), da su pravilno upravni organi utvrdili da apelant ne ispunjava uslove iz citiranih zakonskih propisa za priznavanje prava na invalidsku penziju. Kantonalni sud je zaključio da imajući u vidu sve navedeno, da su upravni organi u potpunosti postupili po presudi Kantonalnog suda od 17. februara 2014. godine, pozvali apelanta da se decidno izjasni po kojem propisu želi, odnosno kod kojeg zahtjeva ostaje da ostvari pravo na penziju koja je i predmet presude, zatim pravilno riješili po navedenom apelantovom zahtjevu. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je ukazao da su apelantovi prigovori (da je 3. aprila 1996. godine od nadležne Komisije proglašen trajno ograničeno sposobnim za vojnu službu, da je 4. aprila 1996. godine otpušten iz Armije BiH i da mu je tada prestalo svojstvo vojnog lica - vojnog obveznika i da je imao pravo na vojnu invalidsku penziju jer je ranjen u ratu, što je kao posljedicu imalo oboljenje PTSP, te da se sa stanjem spisa predmeta proglasi ratnim vojnim invalidom I kategorije uz sva pripadajuća prava), iz gore istaknutih razloga neosnovani i nisu mogli drugačije uticati na rješenje ove upravne stvari.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali ni te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, kao ni Zakona o službi u Armiji Republike BiH. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-298/17 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio