Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-309/17 (Grad Prijedor)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-309/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-309/17, rješavajući apelaciju Grada Prijedora, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Prijedor protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 042287 16 Gž od 11. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske
– Sjedište zamjenika Prijedor, podnio je 23. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 042287 16 Gž od 11. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je utvrđeno da je tužiteljica (S. R.) stekla pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana (bliže opisanog u izreci prvostepenog suda), što je apelant dužan priznati i trpjeti da tužiteljica ostvari sva prva koja joj pripadaju kao nosiocu stanarskog prava.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je odredbom člana 30. Zakona o stambenim odnosima, propisano da ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj (sada: državnoj) svojini, da svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje (stav 1), da će na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti, stambeni organ donijeti rješenje o ispražnjenju stana, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine (stav 2.), protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana, na korištenja da zahtjeva ispražnjenje stana kod nadležnog suda u roku od daljih pet godina (stav 7.). Okružni sud je pojasnio da je smisao navedenih zakonskih odredaba u tome da se licu, koje bespravno koristi stan u društvenoj (državnoj) svojini, omogući legalizacija faktičkog stanja istekom rokova iz stava 2 i stava 7 naprijed navedenog zakona (ukupno osam godina), koji počinje teći od dana njegovog useljenja. Prema tome, Okružni sud je istakao da ako neko lice bespravno koristi stan u društvenoj svojini duže od osam godina, neprekidno, ono se poistovjećuje sa imaocem stanarskog prava na tom stanu, tako da se više iz ovog osnova ne može tražiti njegovo iseljenje. Okružni sud je konstatovao da kod nesporne činjenice da je tužiteljica, skupa sa sinom i mužem, uselila u sporni stan u junu 1992. godine, kada je stan bio slobodan od lica i stvari i da joj je tek apelantovim rješenjem od 3. jula 2012. godine naloženo da zajedno sa članovima porodice iseli iz spornog stana, proizlazi da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 30. stav 2. i 7. u vezi sa stavom 1. Zakona o stambenim odnosima. Okružni sud je naglasio da su navedenim zakonskim odredbama propisani rokovi imperativnog karaktera, na koje se pazi po službenoj dužnosti. Dosljedno naprijed rečenom, Okružni sud je ocijenio da istekom tih rokova apelant gubi pravo da traži iseljenje tužiteljice zajedno sa članovima njene porodice iz spornog stana. Okružni sud je također istakao da je na opisani način tužiteljica na spornom stanu ostvarila pravo na dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se na osnovu člana II Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim drugim zakonima.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je Zakonom o državnim stanovima propisano kako se stiče pravo na stan i ko ima pravo na isti, tako da pravno shvatanje da bespravni korisnik protekom roka od osam godina stiče pravo na trajno korištenje po osnovu odredba Zakona o stambenim odnosima, Zakona o privatizaciji državnih stanova, po mišljenju apelanta, ne može biti ispravno.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman