Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-314/17 (Stečajna masa "Servis od povjerenja" d.o.o Banja Luka)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dokaz
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-314/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-314/17, rješavajući apelaciju Stečajna masa "Servis od povjerenja" d.o.o Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stečajna masa "Servis od povjerenja" d.o.o Banja Luka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 090268 16 Pž od 31. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stečajna masa "Servis od povjerenja" d.o.o Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radovan Milaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 090268 16 Pž od 31. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi („Sonomed“ d.o.o. Banja Luka) da apelantu, na ime usluga fizičkog obezbjeđenja i održavanja higijene u poslovnim prostorijama u određenom vremenskom periodu, isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je apelant proveo dokaze čitanjem ugovora (dva) od 20. januara 2009. godine (što nije bilo sporno), opomene pred tužbu od 21. jula 2010. godine, ugovora o sporazumnom raskidu ugovora od 19. avgusta 2010. godine, kao i računa i analitičkih kartica, te da je na tim dokazima apelant utemeljio svoj zahtjev. Viši privredni sud je istakao da kada se ima u vidu priroda materijalno-pravnog odnosa u kome su se stranke nalazile, a to je ugovor o djelu, da to znači da je po tom ugovoru poslenik-apelant dužan da obavi određeni posao, a da je naručilac-tuženi dužan da mu za to plati naknadu, te da je to osnovni pojam ugovora o djelu propisan odredbom člana 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Viši privredni sud je ukazao da je obaveza poslenika po osnovu ugovora o djelu da izvrši djelo kako je ugovoreno i po pravilima posla kako je to propisano odredbom člana 607. stav 1. ZOO. Viši privredni sud je konstatovao da cijeneći te dvije zakonske odredbe da slijedi da je poslenik dužan da posao izvrši, da ga po završetku naručilac pregleda ili primi i da se po izvršenju posao plati. Dakle, Viši privredni sud je cijenio da je na apelantu bila obaveza da dokaže da je u periodu koji je obuhvaćen tužbom obavijao poslove preuzete navedenim ugovorima. Viši privredni sud je naglasio da račun sam za sebe ne predstavlja dokaz o postojanju materijalno-pravnog odnosa, niti dokaz o osnovanosti zahtjeva, da je račun jednostrani akt njegovog izdavaoca, te da izdavalac računa u slučaju spora ima obavezu da dokaže u kakvom se materijalno-pravnom odnosu nalazio sa tuženim, koja su prava i obaveze njihove iz tog materijalno-pravnog odnosa, koja je njegova obaveza bila, da li je tu obavezu izvršio, pa slijedom toga da li je imao osnova da sačini račun kao jednostrani akt i da traži njegovo plaćanje. Viši privredni sud je ocijenio da apelant ništa od navedenog nije dokazao, osim činjenice da su ugovori zaključeni i da su ugovori raskinuti. Naspram navedenog, Viši privredni sud je istakao da je tuženi provođenjem dokaza, saslušanjem svjedoka, dokazao da je fizički bio onemogućen da korist svoje poslovne prostorije. Viši privredni sud je ukazao da je prvostepeni sud na temelju iskaza saslušanih svjedoka utvrdio činjenicu da je tuženom bio zabranjen pristup poslovnim prostorijama u kojima je obavljao poslovnu djelatnost, međutim pošto nije mogao na temelju ovih iskaza utvrditi tačan vremenski period u kojem je trajala zabrana pristupa, to je utvrdio da je apelantov zahtjev osnovan. Viši privredni sud je konstatovao da je takvo obrazloženje prvostepenog suda kontradiktorno, tj. da odluka prvostepenog suda nije u skladu sa činjeničnim stanjem, koje je prvostepeni sud utvrdio. Viši privredni sud je pojasnio da tuženi ne može dokazivati negativnu činjenicu, tj. činjenicu da apelant u periodu koji je obuhvaćen tužbom nije izvršavao svoju obavezu. Viši privredni sud je zaključio da je apelant bio u obavezi da dokaže da je obavezu preuzetu ugovorima izvršavao, jer tek kada izvrši obavezu, kako to kaže odredba člana 600. i 607. ZOO, stiče pravo da traži da mu se to plati. Viši privredni sud je konstatovao da za razrješenje konkretnog spora nije bitno kada je ugovor raskinut, jer je to nesporna činjenica između parničnih stranaka, već je bitno da li je posao završen što je apelant morao dokazati, a što nije učinio.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Viši privredni sud pogrešnim tumačenjem činjenica i dokaza povrijedio apelantovo pravo na imovinu, te je na osnovu takvog tumačenja neosnovano preinačio prvostepenu presudu.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Viši privredni sud utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-314/17 (Stečajna masa "Servis od… | Sudska praksa | Aktio