Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-195/17 (L.C.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
- Lišavanje slobode
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-195/17
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 195/17, rješavajući apelaciju L. C., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija L. C. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 16 Kž od 26. decembra 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 16 Kv od 19. decembra 2016. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija L. C. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 16 Kž od 26. decembra 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 16 Kv od 19. decembra 2016. godine u odnosu član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. L. C. (u daljnjem tekstu: apelantica), koja se trenutno nalazi u pritvoru u Kazneno-popravnom zavodu Sarajevo, koju zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. januara 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 026508 16 Kž od 26. decembra 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 16 Kv od 19. decembra 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 19. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 23. januara 2017. godine, Tužilaštvo 24. januara 2017. godine, a Vrhovni sud 26. januara 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 16 Kpp 75 od 14. novembra 2016. godine apelantici, te osumnjičenim A.D., J.Š, S.H. i S.S. odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca koji po tom rješenju može trajati do 11. decembra 2016. godine.
6. Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva od 6. decembra 2016. godine za produženje mjere pritvora za dva mjeseca apelantici (i osumnjičenim A.D., J.Š. i S.H.) Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026508 16 Kv 6 od 9. decembra 2016. godine kojim je odbio prijedlog i odredio da se apelantica i ostali osumnjičeni imaju pustiti na slobodu odmah tj. 9. decembra 2016. godine.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 9. decembra 2016. godine održana sjednica na kojoj su se apelantica i ostali osumnjičeni i njihovi branioci izjasnili o podnesenom prijedlogu. Navedeno je da se osnovana sumnja da su apelantica i ostali osumnjičeni počinili krivična djela za koja se sumnjiče, zasniva prvenstveno na provođenju posebnih istražnih radnji propisanih članom 130. stav 2. tač. a), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Međutim, budući da apelantica i ostali osumnjičeni, nakon provođenja posebnih istražnih radnji, kako je istakao Kantonalni sud, nisu o tome obaviješteni od strane sudije za prethodni postupak u skladu sa članom 133. ZKPFBiH, Kantonalni sud je zaključio da se radi o nezakonitim dokazima, na kojima se ne može temeljiti opšti uslov za pritvor, tj. osnovana sumnja za produženje pritvora.
8. Odlučujući o žalbi Tužilaštva, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026508 16 Kž od 15. decembra 2016. godine kojim je uvažio žalbu, ukinuo osporeno rješenje od 9. decembra 2016. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je prvostepeni sud propustio navesti potpune i određene razloge zašto smatra da su rezultati primijenjenih posebnih istražnih radnji nezakoniti dokazi, u smislu člana 11. stav 2. ZKPFBiH. Osim toga, ukazano je da je uz prijedlog za produženje pritvora dostavljena i lista dokaza na kojima je Tužilaštvo zasnovalo taj prijedlog i koja sadrži ukupno 690 priloga, a pobijano rješenje ne sadrži nikakvo izjašnjenje suda o značaju tih drugih dokaza za utvrđenje postojanja osnovane sumnje da su apelantica i drugi osumnjičeni počinili krivična djela za koja se terete.
Osporena rješenja
10. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026508 16 Kv 9 od 19. decembra 2016. godine kojim je apelantici i drugim osumnjičenim odredio pritvor koji po tom rješenju može trajati najduže dva mjeseca, s tim da će se on računati od dana i sata lišenja slobode apelantice i drugih osumnjičenih. Apelantici je navedenim rješenjem određen pritvor zbog osnovane sumnje da je počinila krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav
2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi stava 1. KZFBiH. Pritvor je apelantici određen zbog pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPFBiH.
11. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je ponovio činjenice iz uvodnog dijela ove odluke te sadržaj prigovora koje su na sjednici vijeća od 9. decembra 2016. godine iznijeli apelantica i njene braniteljice. Navedeno je da osnovana sumnja da je apelantica počinila krivično djelo za koje se tereti proizilazi iz dokaza dostavljenih uz prijedloge za određivanje i produženje mjere pritvora. Istaknuto je da je iz prijedloga za produženje pritvora, te dostavljenih dokaza nesporno utvrđeno da Tužilaštvo provodi istragu protiv apelantice i drugih osumnjičenih, zbog osnova sumnje da su od 2010. godine pa do dana donošenja naredbi, na području Kantona Sarajevo, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, bili dio grupe za organizirani kriminal, i koji su bili svjesni i znali da djeluju kao članovi organizirane grupe, koja se bavi nezakonitim sticanjem prava vlasništva na nekretninama koje se nalaze na području Kantona Sarajevo. S tim ciljem, kako je dalje navedeno, apelantica i drugi osumnjičeni u ovom predmetu su kontinuirano i u međusobnom dogovoru, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama, radi sticanja protivpravne imovinske koristi, stvarali uslove za preduzimanje i prikrivanje te preduzimali krivično pravne radnje sve sa ciljem da pripadnici grupe ostvaruju zajedničku pojedinačnu protupravnu korist u novcu ili materijalnim dobrima ili drugim oblicima koristi, čime bi počinili krivična djela organizirani kriminal iz člana 342. st. 3. i 2. KZ F BiH u vezi krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi stava 1 KZ F BiH, i druga krivična djela navedena u rješenju.
12. Navedeno je da je istraga u ovom predmetu prvobitno bila otvorena samo u odnosu na osumnjičenu L.F.-P., da bi postupno bile otvarane istrage i u odnosu na druga lica, među kojim je i apelantica, jer je primjenom posebnih istražnih radnji koje su provedene u odnosu na osumnjičenu L.F.-P., utvrđeno da su i druga lica uključena u izvršenje krivičnih djela koja se stavljaju na teret toj osumnjičenoj, kao i njihov identitet i uloga, te ostale okolnosti u vezi sa izvršenjem djela.
13. Prema stavu Kantonalnog suda, iz svih provedenih i ocijenjenih dokaza proističe postojanje osnovane sumnje da su apelantica i osumnjičeni A.D., J.Š. i S.H. počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret donesenim naredbama o provođenju istrage, jer rezultati provedenih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, kontrole i tehničkog snimanja prostorija, te tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi sa njima, kad se dovedu u vezu sa pribavljenim materijalnim dokazima, spisima Općinskog suda u Sarajevu, te u rješenju navedenim izvodima iz IDDEEA baze podataka, Izvodima iz matičnih knjiga umrlih, te pribavljenih ZK izvadaka za predmetne nekretnine, prema ocjeni Kantonalnog suda, u potpunosti potvrđuju postojanje osnovane sumnje o počinjenju navedenih krivičnih djela od strane apelantice i drugih osumnjičenih. Kantonalni sud je takođerr ukazao da zaključak o postojanju osnovane sumnje o počinjenju krivičnih djela od strane apelantice i ostalih osumnjičenih, osim na temelju rezultata provedenih posebnih istražnih radnji, vijeće temelji i na ostalim dokazima koje je Tužilaštvo pribavilo i dostavilo kako uz prijedlog za određivanje, tako i prijedlog za produženje pritvora, a koji su djelimično (obzirom da se radi o 690 priloga, tj. dostavljenih dokaza) analizirani od strane suda i to isključivo u svrhu ocjene postojanja osnovane sumnje. Pri tome je Kantonalni sud naglasio da se istraga nalazi u ranoj fazi i još uvijek intenzivno traje, pa da postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinjeno od strane određenog lica, u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno nakon podizanja i eventualnog potvrđivanja optužnice.
14. Što se tiče posebnih pritvorskih razloga Kantonalni sud je našao da u konkretnom slučaju u odnosu na apelanticu i osumnjičene A.D., J.Š. postoje zakonski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPFBiH.
15. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz tačke a) stava 1. člana 146. ZKPFBiH Kantonalni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva apelantice i osumnjičenih A.D. i J.Š. ukoliko bi oni bili pušteni na slobodu, odnosno njihovog skrivanja kako bi izbjegli dalje krivično gonjenje. U odnosu na apelanticu Kantonalni sud je naveo da iz presretnutih razgovora proizilazi da je osumnjičena L.F.-P. u više navrata upozoravala apelanticu da napusti BiH, što apelantica očigledno nije shvatala ozbiljno. Međutim, nakon što je suočena sa težinom krivičnih djela koja joj se stavljaju na teret i visinom zapriječene kazne koja bi joj mogla biti izrečena, te sadržajem dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja u odnosu na nju, po ocjeni Kantonalnog suda, nesumnjivo se moglo očekivati da bi je te činjenice motivisale na bjekstvo, a u čemu bi joj L.F.-P., koja je u Republici Hrvatskoj, nesumnjivo htjela (pa i mogla) pomoći, s obzirom da je takvu spremnost kroz ranije upućena upozorenja već iskazala.
16. U odnosu na poseban pritvorski osnov iz tačke b) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, navedeno je da su apelantica i drugi osumnjičeni pripadnici grupe za organizirani kriminal, čiji svi članovi i njihove tačne uloge unutar grupe još uvijek nisu u potpunosti utvrđene, te da su oni sami kao i drugi članovi grupe i/ili njihovi saučesnici u izvršenju pojedinih inkriminiranih radnji uposlenici institucija u kojima bi se mogli nalaziti dokazi ili tragovi važni za krivični postupak, te da posjeduju značajne društvene veze i uticaj. Kako je nezakonito sticanje odnosno promjena prava vlasništva na nekretninama na području Kantona Sarajevo predmetom istrage kojom je obuhvaćen apelantica, pomoćnica načelnika Općine Stari Grad za imovinsko pravne, geodetske poslove i katastar, te kako je u izvlačenje dokumentacije iz arhiva mogao biti uključen samo neko „iznutra“, a što je apelantica u relevantnom vremenskom periodu bila, ocijenjeno je da se osnovano može pretpostaviti da bi ona mogla imati saznanja gdje se nalazi kako originalna tako i krivotvorena dokumentacija, te lokacija na kojoj se izrađuje lažna dokumentacija, a koju lokaciju Tužilaštvo još uvijek nije uspjelo locirati (vezano za izvlačenje arhivske građe koja se potom krivotvori kako bi se na osnovu tako krivotvorene dokumentacije izvršile promjene prava vlasništva na nekretninama na području Kantona Sarajevo, kako se to osnovano sumnja). Kako bi navedena dokumentacija nesumnjivo mogla predstavljati bitan dokaz u ovom postupku, potrebno je preduzeti sve mjere da se spriječi da ista bude uništena ili još bolje sakrivena, a zbog čega je po ocjeni suda neophodno apelanticino zadržavanje (i osumnjičene S.H.) u pritvoru.
17. Osim toga, navedeno je da u dosadašnjem toku istrage nisu mogli biti obezbijeđeni svi potrebni materijalni dokazi, niti ispitani svjedoci i saučesnici, pa da stoga Kantonalni sud smatra da postoji realna opasnost da bi apelantica i ostali osumnjičeni ukoliko bi se našli na slobodi, u ovoj fazi postupka, stupili u kontakt sa svjedocima i/ili saučesnicima te da bi utjecajem i dogovaranjem s njima ometali tok istrage, odnosno uništili, sakrili, izmijenili ili krivotvorili dokaze ili tragove važne za krivični postupak. S tim u vezi, navedeno je da iz spisa predmeta, te prijedloga za produženje pritvora proizilazi da Tužilaštvo još uvijek dolazi do podataka o novim lokacijama gdje se vrše pretresi, te je u tom smislu navedeno da je izvršen pretres više stanova osumnjičenog A.D u kojim je pronađena određena materijalna dokumentacija koja se odnosi na nekretnine, kao i poslovna dokumentacija.
18. Dalje je ukazano da, s obzirom na fazu postupka kada su osumnjičeni sasvim sigurno svjesni težine djela za koja se terete, Kantonalni sud smatra da kod njih zasigurno postoji motiv da utiču na druge osumnjičene kao i svjedoke kako bi umanjili svoju ulogu u izvršenju predmetnih krivičnih djela, na šta evidentno upućuju i sadržaji pojedinih presretnutih razgovora osumnjičenih. U tom kontekstu, s obzirom da se, kako se osnovano sumnja, radi o pripadnicima iste grupe za organizovani kriminal, sud je ocijenio relevantnom i činjenicu da je 13. novembra 2016. godine osumnjičeni I.M. već pokušao iz svog poslovnog prostora, na njemu poznatu lokaciju prebaciti poslovnu dokumentaciju s ciljem prikrivanja dokaza o izvršenim krivičnim djelima koja su predmetom ove istrage i porijeklu imovine stečene, dok je jedan dio dokumentacije već uspio prebaciti na drugu lokaciju koja još uvijek nije utvrđena. Dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda, sve navedeno upućuje na zaključak da su osumnjičenim nesumnjivo poznate lokacije na kojima se dokazi nalaze, pa bi ukoliko budu pušteni na slobodu mogli neposredno ili posredstvom drugih lica poduzeti radnje u cilju njihovog sakrivanja ili uništenja prije nego što budu osigurani od strane Kantonalnog tužilaštva. U prilog navedenom ukazano je i na činjenicu da je 2. decembra 2016. godine lišen slobode jedan od tužilaca Tužilaštva, zbog postojanja osnovane sumnje da je i on bio član organizovane grupe te da je iskorištavao svoj službeni položaj i ovlaštenja tako što je davao podatke o predmetima Tužilaštva, savjetovao, davao upute, pripremao relevantnu dokumentaciju i na druge načine djelovao kao član grupe, a sve sa ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti, kako u vezi sa krivičnim postupcima koji se vode pred sudovima tako i istrazi koju Tužilaštvo vodi protiv grupe za organizovani kriminal. Takođerr, prilikom lišenja slobode osumnjičenih, osim što je Tužilaštvo izuzelo obimnu materijalnu dokumentaciju, izuzelo i mobitele, računare i kompjutersku opremu koja u narednom periodu treba da bude izvještačena, a rezultati tog vještačenja će izvjesno ukazati na nove dokaze i tragove koji tek treba da budu obezbijeđeni.
19. Nadalje, u vezi s ovim pritvorskim razlogom, ukazano je da iz prijedloga Tužilaštva proizilazi da je nakon realizacije akcije OTA „Pravda“ i hapšenja osumnjičenih, u prostorije Federalne uprave policije i Tužilaštva samoinicijativno pristupio određeni broj lica koja se smatraju oštećenim radnjama poduzimanim od strane osumnjičenih u ovom predmetu, te je u dosadašnjem toku istrage saslušan određeni broj oštećenih, a jedan od njih, S.H. (kao oštećeni), je u prilog svojoj izjavi predao određenu materijalnu dokumentaciju u kojoj se navodi još 12 lica čiji potpuni identitet treba biti utvrđen u narednom periodu, nakon čega će i oni biti saslušani. Istaknuto je da je svjedok N.M. u svojoj izjavi ukazala na određene nezakonite radnje u koje su osim apelantice i osumnjičene S.H., uključena i druga lica uposlena u Općini Stari Grad, odnosno sudu.
20. Dakle, prema zaključku Kantonalnog suda, iz dokaza prikupljenih u dosadašnjem toku istrage, produženje pritvora po ovom pritvorskom osnovu je neophodno, jer je već sasvim izvjesno da će doći do proširenja istrage, kako u odnosu na događaje koji nisu obuhvaćeni istragom, tako i u odnosu na druga osumnjičena lica.
21. Kantonalni sud je također smatrao da u odnosu na apelanticu i osumnjičene A.D. i J.Š. postoje i razlozi za pritvor propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBIH, jer se za sva krivična djela koja se apelantici i osumnjičenim A.D. i J.Š. stavljaju na teret može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, a po procjeni Kantonalnog suda postoje i okolnosti koje imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja odnosno dovršenja krivičnih djela zbog kojih se vodi predmetna istraga. Istaknuto je da dokazi u spisu pružaju osnovanu sumnju da su osumnjičeni radnje izvršenja krivičnih djela za koja se terete preduzimali u dužem vremenskom periodu, kontinuirano, te da su iskazali visok stepen upornosti pri izvršenju inkriminiranih radnji, koje su, kako se osnovano sumnja, rezultirale enormno visokom vrijednosti protivpravno stečene imovinske koristi. Naime, krivična djela koja su osumnjičenim stavljena na teret, po svojoj prirodi su takva da su zahtijevala visok stepen planiranja, preduzimanja pripremnih radnji, izviđanja i pronalaženja nekretnina i zemljišta na kojima bi se moglo nezakonito sticati pravo vlasništva, a što sve upućuje na izuzetnu upornost, odlučnost i istrajnost osumnjičenih u realizaciji nedozvoljenih aktivnosti, koje su pri tome vršili dugi niz godina. S tim u vezu je Kantonalni sud doveo presretnuti razgovor između L.F.-P. i Z.L. koji su komentarisali apelanticino ponašanje ističući da se apelantica „ponaša kao da je Općina njena“.
22. Kantonalni sud je također istakao da je imao u vidu i cijenio navode apelanticine braniteljice da nije imala dovoljno vremena da adekvatno pripremi izjašnjenje o prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora, uvažavajući činjenicu da se radi o opsežnom prijedlogu, sa velikim brojem priloga. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je uvidom u spis predmeta vidljivo da je vijeće prijedlog, zajedno sa dokazima koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za odbranu osumnjičenih, odbrani svih osumnjičenih proslijedilo bez odlaganja, te da je apelanticina braniteljica prijedlog zaprimila dan prije održavanja javne sjednice, pa kako je braniteljica, osim iscrpnog izlaganja na javnoj sjednici uložila i pismeno izjašnjenje na prijedlog, prema ocjeni vijeća apelanticina odbrana je imala dovoljno vremena za analizu prijedloga i pripremu svog izlaganja u vezi s tim.
23. Konačno, Kantonalni sud je istakao da je prethodno razmotrio i mogućnost izricanja blažih mjera u smislu člana 137. stav 2. ZKPFBiH umjesto pritvora, pa i mjera zabrane iz člana 140. i 140.a. istog zakona, ali da smatra da se isti cilj i svrha ne bi mogli postići blažom mjerom od mjere pritvora pa ni mjerama zabrane.
24. Odlučujući o apelanticinim žalbama i njene braniteljice te ostalih osumnjičenih izjavljenih protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 16 Kv 9 od 19. decembra 2016. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026508 16 Kž od 26. decembra 2016. godine kojim je sve žalbe odbio kao neosnovane.
25. Vrhovni sud je prije svega ukazao da je neosnovan apelanticin navod i ostalih osumnjičenih kojim osporavaju zakonitost dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama.
26. Vrhovni sud je istakao (strana 9. osporene odluke) da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizilazi da je Kantonalni sud naveo određene razloge za zaključak o ispunjenju opšteg uslova za produženje pritvora apelantici koja je osumnjičena za krivična djela za koja se protiv nje i ostalih osumnjičenih vodi istraga. Istaknuto je da iz transkripata presretnutih razgovora, kako posrednih tako i neposrednih, proizilazi da postoji osnovana sumnja da je apelantica zloupotrijebila službeni položaj pomoćnika načelnika Općine Stari Grad Sarajevo za imovinsko pravne, geodetske poslove i katastar tako što su na nju upućivani ostali osumnjičeni da joj se obrate kako bi im pomogla u realizaciji nezakonitih radnji, a na osnovu podataka o nekretninama na području te općine koje su bile pogodne za nezakonitu promjenu vlasništva. U tom smislu je apelanticu kontaktirao i osumnjičeni Z.L., kao i osumnjičena L.F.-P. koja je uvjeravala da će sve biti u redu i da se dogovore da se nađu i o tome razgovaraju, što sve povezuje apelanticu sa djelovanjem kao člana grupe za organizirani kriminal. Također je istaknuto da Kantonalni sud nigdje nije utvrdio (niti je u ovoj fazi krivičnog postupka mogao) da je apelantica stvarno počinila predmetna krivična djela, nego je utvrđivao samo postojanje osnovane sumnje, tj. određenog stepena vjerovatnoće o tome. Zbog toga je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim žalbene prigovore apelanticine braniteljice da su presretnuti razgovori tužiteljska interpretacija i da su „izvedeni“ iz konteksta i da su u tom dijelu razlozi iz pobijanog rješenja paušalni, generalni i posredni, pa da ne postoji nijedan konkretan dokaz da je apelantica učestvovala u djelovanju kriminalne grupe za organizirani kriminal i koju je ulogu obavljala.
27. U pogledu postojanje razloga za produženje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka
b) ZKPFBiH, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja na str. 15 do 21 dao jasne i konkretne razloge, zašto smatra da postoji realna opasnost da bi apelantica i ostali osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, stupili u kontakt sa svjedocima i saučesnicima, da bi utjecali na iste i ometali tok istrage, odnosno uništili, sakrili, izmijenili ili krivotvorili dokaze ili tragove važne za krivični postupak, imajući u vidu da posjeduju značajne društvene veze i utjecaj. Pored toga, ukazano je da svi dokazi nisu obezbijeđeni, jer Tužilaštvo još uvijek dolazi do podataka o novim lokacijama gdje se vrše pretresi i pronalazi nova dokumentacija.
28. U pogledu postojanja razloga za produženje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka
c) ZKPFBiH, istaknuto je da iz obrazloženja prvostepenog rješenja (strana 21. do strane 23.) proizilazi da je Kantonalni sud naveo sasvim konkretne razloge na osnovu kojih je izveo zaključak o postojanju ovog pritvorskog razloga u odnosu na apelanticu i osumnjičene A.D. i J.Š. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanticine braniteljice da zbog preventivne suspenzije ne postoji realna mogućnost dovršenja odnosno ponavljanja krivičnih djela ukoliko bi se našla na slobodi. Vrhovni sud je ukazao da, s obzirom na razloge date u prvostepenom rješenju, postoji osnovana sumnja da je apelantica bila član grupe za organizirani kriminal koja je djelovala duže i kontinuirano i imala veći broj članova, te da je u okviru takve grupe apelantica preduzimala različite krivičnopravne radnje koje su, pored ostalog, obuhvatale davanje određenih podataka o nekretninama kako bi pojedini članovi grupe na nezakonit način ishodovali promjenu vlasništva u svoje ime, a sve to s krajnjim ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, za što sve postoji osnovana sumnja, tako da i pored preventivne suspenzije sa funkcije koju je obavljala i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na osnovanu bojazan da bi puštanjem na slobodu, ponovo učinila krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Također, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode da se u konkretnom slučaju radi o dvostrukom kršenju principa nevinosti, ukazavši da se radi o pogrešnom tumačenju da je apelantica počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret i da će ponoviti krivično djelo, jer se radi o postojanju osnovane sumnje da je učinila krivična djela, a ne o utvrđenju u tom smislu.
29. Nasuprot tome, Vrhovni sud je ocijenio da se osnovano apelanticina braniteljica prigovara da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da postoji opasnost od bjekstva u odnosu na nju u slučaju njenog boravka na slobodi.
30. Konačno, Vrhovni sud je ocijenio da nisu mogli biti prihvaćeni ni žalbeni prijedlozi branitelja svih osumnjičenih o izricanju mjera zabrane osumnjičenima umjesto mjere pritvora nalazeći da se u konkretnom slučaju svrha koja se postiže mjerom pritvora se ne bi mogla ostvariti izricanjem blažih mjera tj. mjera zabrane.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
31. Apelantica tvrdi da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelantica, također, navodi povredu prava iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te člana 3. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
32. Apelantica smatra da joj je nezakonito određen pritvor uslijed arbitrarne primjene procesnog prava, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP FBiH.
33. Apelantica prije svega ukazuje da osporena rješenja ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da osporenim rješenjima nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje u odnosu na nju, kao i da joj je povrijeđeno pravo na odbranu, jer odbrani nisu dostavljene naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji i izvještaji o provedenim posebnim istražnim radnjama, te transkripti presretnutih razgovora, čime je odbrani uskraćena mogućnost da razmotri i ospori zakonitost provedenih radnji na osnovu kojih se temelji zaključak o postojanju osnovane sumnje, te da su dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji nezakoniti iz razloga što apelantica i ostali osumnjičeni nisu obaviješteni o njihovom provođenju,
34. Nadalje se u apelaciji navodi da nisu dostavljeni dokazi o postojanju osnovane sumnje, što je, po apelanticinom shvatanju, dovelo do povrede člana 5. stav 4. i član 6. stav 3. Evropske konvencije, jer joj nije osigurana jednakost oružja i povrijeđeno joj je pravo da ispita zakonitost pritvaranja. U apelaciji se ukazuje i na povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, što se odnosi na nemogućnost osporavanja novih navoda protiv apelantice. Pri tome se ukazuje da apelantici nisu predočeni svi navodi za koje se tereti i da nije imala priliku da se izjasni u tom pravcu, što bi se odnosilo na navode koji proizilaze iz iskaza svjedoka S.H, A.H i N.M., u pogledu preduzimanja nezakonitih radnji od strane apelantice. S tim u vezi u apelaciji se ukazuje na odluku Ustavnog suda BiH broj AP 1812/07.
35. Dalje, navodi da je primjena člana 146. stav 1 tačka b) moguća „samo ako postoje „naročite okolnosti“ u vezi ometanja postupka uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače“. S tim u vezi, pozvala se na odluku Ustavnog suda broj AP 3619/08. Također smatra da ne postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH u odnosu na određivanje pritvora apelantici, te da Vrhovni i Kantonalni sud prilikom određivanja, odnosno ispitujući apelanticine žalbene navode u odnosu na tačku c) „nisu uopšte uzeli u obzir apelanticine lične okolnosti". b)Odgovor na apelaciju
36. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na koja ukazuje apelacijom. U vezi s tim je, između ostalog, naveo da je neosnovano apelanticino ukazivanje na povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije koje se odnosi na nemogućnost osporavanja novih navoda protiv apelantice u smislu da joj nisu predočeni svi navodi za koje se tereti i da nije imala priliku da se izjasni u tom pravcu . Ovo stoga što se na osnovu iskaza svjedoka, na koje se apelantica pozvala, a koji su se izjašnjavali u pogledu preduzetih nezakonitih radnji od strane apelantice, u situaciji kada se prikupljaju dokazi i kada još uvijek u vrijeme odlučivanja nije došlo do proširenja istrage da bi se apelantici omogućilo izjašnjenje u tom pogledu oko preduzimanja novih radnji od strane apelantice. Iz tih razloga pogrešno se apelantica pozvala na odluku Ustavnog suda BiH broj AP 1812/07. Također je istaknuto da je neosnovano i apelanticino ukazivanja na odluku Ustavnog suda u predmetu AP 3619/08 od 29. aprila 2009. godine.
37. Kantonalni sud i Tužilaštvo su također u odgovoru na apelaciju istakli da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
38. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 342. stav 2.
Organizirani kriminal (2) Ko kao član grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
Član 383. st. 1. i 3.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine
39. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke, u relevantnom dijelu glasi:
Član 145. st. (2) i i (5) Opće odredbe (2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog […] na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. [...] Član 146.
Razlozi za pritvor (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna, [...]
VI. Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) U odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj 09 0 K 026508 16 Kž od 26. decembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 16. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovane.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b) U odnosu na pravo na pravično suđenje
44. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (zakonitost dokaza, povreda načela jednakosti stranaka u postupku i prava na odbranu), Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (osim onih sadržanih u stavu 2) odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
45. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelantice još nije okončan već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim joj je određen/produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
VII. Meritum
46. Apelantica tvrdi da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c), 3. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...] c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
[...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
48. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantici određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je zloupotrijebila službeni položaj pomoćnika načelnika Općine Stari Grad za imovinsko pravne i geodetske poslove i katastar na način da je svojim radnjama stvarala uslove za nezakonito sticanje nekretnina na tom području drugim osumnjičenim čime je počinila krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. KZ FBiH u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Stoga, lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Apelantica u suštini tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja na kojim su redovni sudovi temelji zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnih razloga za određivanje pritvora, te da je povrijeđeno njeno pravo na odbranu jer nije održana rasprava povodom odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora nakon vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje.
49. Ustavni sud prije svega podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo te, načelno, samo u cilju osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKPFBiH.
50. Ustavni sud dalje podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je uhapšena osoba počinila neko krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali to nakon proteka određenog vremena više nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
51. Imajući u vidu istaknute apelacione navode, Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni sud i Vrhovni sud odlučujući u dvije instance, zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo za koje se sprovodi predmetna istraga utemeljili na brojnim dokazima koje su cijenili i analizirali. Ti sudovi su u obrazloženjima svojih odluka prvenstveno ukazali na rezultate provedenih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, kontrole i tehničkog snimanja prostorija, te tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi sa njima, te su naveli kako su te dokaze doveli u vezu sa pribavljenim materijalnim dokazima, spisima Općinskog suda u Sarajevu, te, u rješenju navedenim izvodima iz IDDEEA baze podataka, Izvodima iz matičnih knjiga umrlih, te pribavljenim ZK izvacima za predmetne nekretnine, kao i na ostalim materijalnim dokazima u spisu. Redovni sudovi su također ukazali da zaključak o postojanju osnovane sumnje o počinjenju krivičnih djela od strane apelantice i ostalih osumnjičenih, osim na temelju rezultata provedenih posebnih istražnih radnji, proizilazi i iz ostalih dokaza koje je Tužilaštvo pribavilo i dostavilo kako uz prijedlog za određivanje, tako i prijedlog za produženje pritvora, a kako su oni djelimično (obzirom da se radi o 690 priloga, tj. dostavljenih dokaza) analizirani od strane suda i to isključivo u svrhu ocjene postojanja osnovane sumnje. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da, u smislu standarda Evropskog suda (vidi između ostalih izvora prava O' Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34.), mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelantica počinila krivična djela zbog kojih se vodi predmetni postupak u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Zbog navedenog Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode da u konkretnom slučaju nije dokazano postojanje osnovane sumnje da je počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret.
52. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje i produženje mjere pritvora apelantici, ispunjen i drugi kumulativni uslovi, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP. Međutim, apelantica smatra da ti razlozi za produženje pritvora u predmetnom slučaju nisu dovoljno konkretizirani, odnosno obrazloženi pa će Ustavni sud ispitati ove apelanticine tvrdnje.
53. Ustavni sud zapaža da apelantica prigovara da u konkretnom slučaju ne postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH jer redovni sudovi nisu dali argumente iz kojeg bi proizlazilao koluziona opasnost da će boravkom na slobodi ometati krivični postupak. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud (što je potvrdio i Vrhovni sud), obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi sa činjenicama konkretnog slučaja naveo brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelantica, ukoliko bude na slobodi, mogla ometati istragu koja je u toku. Naime, Kantonalni sud je ukazao da postoji realna opasnost da bi apelantica i ostali osumnjičeni ukoliko bi se našli na slobodi, u ovoj fazi postupka, stupili u kontakt sa svjedocima i/ili saučesnicima te da bi uticajem i dogovaranjem sa istima ometali tok istrage, odnosno uništili, sakrili, izmijenili ili krivotvorili dokaze ili tragove važne za krivični postupak. Najzad, a kako je i ukazano u osporenim rješenjima, apelantica i ostali osumnjičeni imaju značajne veze i utjecaj, svi članovi grupe i njihove uloge još uvijek nisu razotkriveni, te da su oni sami kao i drugi članovi grupe i/ili njihovi saučesnici u izvršenju pojedinih inkriminiranih radnji uposlenici institucija u kojima bi se mogli nalaziti dokazi ili tragovi važni za krivični postupak, da nisu saslušani ni svi svjedoci niti obezbijeđeni svi potrebni materijalni dokazi, posebno imajući u vidu oduzete brojne kompjutere i mobilne telefone koji još uvijek nisu pregledani. S tim u vezi, ukazano je da iz spisa predmeta i prijedloga za produženje pritvora proizilazi da Tužilaštvo još uvijek dolazi do podataka o novim lokacijama gdje se vrše pretresi, te je u tom smislu konkretizirano da je vršenjem određenih pretresa pronađena određena materijalna dokumentacija koja se odnosi na nekretnine, kao i poslovna dokumentacija. Osim toga, redovni sudovi su istakli da su apelantica i drugi osumnjičeni sasvim sigurno svjesni težine djela za koja se terete, te da stoga imaju motiv da utiču na druge osumnjičene kao i svjedoke kako bi umanjili svoju ulogu u izvršenju predmetnih krivičnih djela, na šta evidentno upućuju i sadržaji pojedinih presretnutih razgovora osumnjičenih iz kojih proizilazi da jedan od osumnjičenih u ovom predmetu već pokušao iz svog poslovnog prostora, na njemu poznatu lokaciju prebaciti poslovnu dokumentaciju s ciljem prikrivanja dokaza o izvršenim krivičnim djelima koja su predmetom ove istrage i porijeklu imovine stečene njima, dok je jedan dio dokumentacije već uspio prebaciti na drugu lokaciju koja još uvijek nije utvrđena.
54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih rješenja, dali detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pri čemu su, nasuprot apelanticinim navodima, ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja dali relevantne razloge zašto je u toj fazi postupka neophodno produženje pritvora apelantici. Navedeno obrazloženje, s obzirom na specifične činjenice konkretnog predmeta i razloge na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odlučenje, po mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Stoga Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi da joj je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
55. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih rješenja, dali detaljno i jasno obrazloženje i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, u obrazloženjima osporenih rješenja je ukazano da postoji osnovana sumnja da je apelantica bila član grupe za organizirani kriminal koja je djelovala duže i kontinuirano i imala veći broj članova, te da je u okviru takve grupe apelantica preduzimala različite krivičnopravne radnje koje su, pored ostalog, obuhvatale davanje određenih podataka o nekretninama kako bi pojedini članovi grupe na nezakonit način ishodovali promjenu vlasništva u svoje ime, a sve to s krajnjim ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, tako da i pored preventivne suspenzije sa funkcije koju je obavljala i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na osnovanu bojazan da bi puštanjem na slobodu, ponovo učinila krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Stoga Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi da joj je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPBiH.
56. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi da joj je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c), te stav 3. istog člana Evropske konvencije.
57. Što se tiče apelanticinog ukazivanja na Odluke Ustavnog suda broj AP 3619/08 od 29. aprila 2009. godine i broj AP 1812/07 od 11. novembra 2009. godine Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u tim predmetima. Naime, Ustavni sud zapaža da je osumnjičenoj odnosno optuženoj osobi u u predmetu AP 3619/08, između ostalog bio određen zbog postojanja koluzijske opasnosti ali da je istraga bila u završnoj fazi. Što se tiče apelanticinog pozivanja na odluku o privremenoj mjeri u predmetu broj AP 1812/07, Ustavni sud ukazuje da je u tom predmetu apelant proveo 84 dana u pritvoru, a da nije izveden pred sudiju kako bi se izjasnio o naredbi o proširenju istrage i o prijedlogu za produženje pritvora, što nije slučaj u konkretnom predmetu, tako da je neosnovano apelanticino pozivanje i na tu odluku.
58. U vezi sa apelanticinim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
59. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantici nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog inicijalnog pritvora. Naime, apelantici nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Vrhovnom sudu suda protiv prvostepenog rješenja Kantonalnog suda. Dalje, Ustavni sud primjećuje da jeVrhovni sud o apelanticinim žalbama i ostalih osumnjičeni odlučio u kratkom vremenskom roku, a apelantica ne osporava da je u svim fazama postupka saslušavana, da je imala branioca, odnosno ne navodi da joj je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora, kao i činjenicama i dokazima na kojim je on utemeljen. Iako apelantica navodi da je prijedlog za određivanje pritvora dostavljen njenoj braniteljici dan prije početka ročišta i obimna dokumentacija uz njega, te da nije imala mogućnost da pažljivo razmotri dokaze, suprotno apelacionim navodima, apelantica je bila upoznaat, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana. Naime, kako to proizlazi iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda, Kantonalni sud je prijedlog, zajedno sa dokazima koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za odbranu osumnjičenih, odbrani svih osumnjičenih proslijedilo bez odlaganja. Apelanticina braniteljica, koja je prijedlog zaprimila dan prije održavanja javne sjednice, osim iscrpnog izlaganja na javnoj sjednici je uložila i pismeno izjašnjenje na prijedlog, što prema ocjeni vijeća Kantonalnog suda, a koja se ne ukazuje proizvoljnom i Ustavnom sudu, upućuje da je apelanticina odbrana imala dovoljno vremena za analizu prijedloga i pripremu svog izlaganja u vezi s tim. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
60. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
Ostali navodi
61. Apelanticine navode da im je povrijeđeno pravo iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i pravo iz člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima Ustavni sud neće posebno razmatrati, jer navedeni članovi, također, garantiraju pravo na ličnu slobodu i sigurnost, imajući u vidu već data obrazloženja u vezi sa ovim ustavnim pravom.
VIII. Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su odluku o produženju pritvora donijeli zakonom ustanovljeni nadležni sudovi na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi na jasan i argumentiran način obrazložili postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo za koja je osumnjičena kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač b) i c) ZKP, te kada se apelantica na održanom ročištu povodom prijeloga za produženej pritvora izjasnila o podnesenom pritvoru te stoga nije bilo potrebe da se ponovno, povodom istog prijedloga izjašnjava.
63. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman