Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4010/14 (M. i V. K.)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Upravni postupak
- Uknjižba
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4010/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4010/14, rješavajući apelaciju Miroslava i Vesne Kozar, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava i Vesne Kozar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 007325 13 Uvp od 5. juna 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 007325 11 U od 26. februara 2013. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Banja Luka broj 21.3/952.2-17/08 od 21. aprila 2011. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jedinica Gradiška broj 18-952-K-180/07 od 17.
februara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miroslav i Vesna Kozar (u daljem tekstu: apelanti) iz Gradiške podnijeli su 29. avgusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 007325 13 Uvp od 5. juna 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 007325 11 U od 26. februara 2013. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Banja Luka (u daljem tekstu: Republička uprava) broj 21.3/952.2-17/08 od 21. aprila 2011. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jedinica Gradiška (u daljem tekstu: Područna jedinica) broj 18-952-K-180/07 od 17. februara 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, kao i od Republičke uprave i Područne jedinice, zatraženo je 23. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Područna jedinica je 2. februara 2017. godine dostavila odgovor na apelaciju, a Republička uprava 30. januara 2017. godine. Nadalje, Okružni sud je 1. februara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Vrhovni sud 30. januara 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Područne jedinice broj 18-952-K-180/07 od 17. februara 2011. godine dozvoljeno je brisanje prava svojine u knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova na stanu iz tačke 1 dispozitiva navedenog rješenja (u daljem tekstu: predmetni stan). Stavom II istog rješenja je utvrđeno da će se brisati upis prava svojine apelantima sa po ½ dijela na predmetnom stanu u listu broj 871 k.o. Gradiška – grad.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da su lice S. T. i Pravobranilaštvo RS podnijeli zahtjev za brisanje upisa predmetnog stana. Dalje je navedeno da je, uvidom u priloženu dokumentaciju kao i u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, list broj 871 k. o. Gradiška – grad, utvrđeno da je upis prava svojine na predmetnom stanu u korist apelanata sa po ½ udijela izvršen na osnovu ugovora o otkupu stana Ov. broj I -259/03 od 4. februara 2003. godine. Nadalje, u obrazloženju se dalje navodi da je uvidom u Presudu Okružnog suda broj 011-0-GŽ-06-001476 od 29. januara 2007. godine utvrđeno da je ništav ugovor o otkupu stana zaključen 21. januara 2003. godine i ovjeren kod Osnovnog suda Ov. broj I -259/03 od 4. februara 2003. godine. Takođe se dalje navodi da je izvršen uvid u Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-REV-07-000 792 od 18. decembra 2007. godine, kojim je revizija apelanata protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-GŽ-06- 001476 od 29. januara 2007. godine odbačena. Dakle, u konkretnom slučaju utvrđivanjem ništavosti predmetnog ugovora o otkupu stana prestao je u konkretnom slučaju da postoji pravni osnov za upis stana, odnosno prava svojine na istom u korist apelanata sa po ½ dijela, pa je s obzirom na izneseno odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
7. Rješenjem Republičke uprave broj 21.3/952.2-17/08 od 21. aprila 2011. godine žalba apelanata protiv prvostepenog rješenja je odbijena kao neosnovana. Naime, kako navodi Republička uprava, ugovor o otkupu stana, po osnovu kog su se apelanti upisali u Knjigu uloženih ugovora, je presudom Okružnog suda broj 011-0-GŽ-06-001476 od 29. januara 2007. godine proglašen ništavim, te je naloženo brisanje izvršenog upisa predmetnog stana. S obzirom na takvo činjenično stanje, rješenjem Republičke uprave je utvrđeno da pravni osnov za upis prava svojine u Knjigu uloženih ugovora na predmetnom stanu više ne postoji, pa prvostepenom organu i nije preostalo ništa drugo nego da, postupajući po presudi Okružnog suda, dozvoli brisanje izvršenog upisa koji je zasnovan na pravnom osnovu koji više ne postoji.
8. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 007325 11 U od 26. februara 2013. godine tužba apelanata u predmetu brisanja upisa prava svojine u Knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova je odbijena kao neosnovana.
9. Kako navodi Okružni sud, predmetna tužba nije osnovana jer, suprotno navodima apelanata, njena suština se svodi na tvrdnju kako Presudu Okružnog suda broj 011 -0-Gž- 06-001476 od 29. januara 2007. godine može izvršiti samo po zahtjevu za ponavljanje upravnog postupka jer je, kako apelanti smatraju, konačno i pravnosnažno rješenje na osnovu kojeg su oni ranije bili upisani kao nosioci prava svojine na predmetnom stanu (Rješenje broj 952-K-31/03 od 19. februara 2003. godine). Apelanti su dakle navodili da se ponavljanje upravnog postupka u konkretnom slučaju ne može dozvoliti, jer su protekli zakonski rokovi za to (i za ponavljanje po zahtjevu stranke, kao i za ponavljanje upravnog postupka po službenoj dužnosti).
10. Međutim, po mišljenju Okružnog suda ovi navodi apelanata nisu pravno osnovani, jer se izvršenje Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001476 od 29. januara 2007. godine ne može sprovoditi ponavljanjem upravnog postupka u predmetu okončanom Rješenjem Područne jedinice broj 18-952-K-31/03 od 19. februara 2003. godine, kako neosnovano insistiraju apelanti u tužbi. Umjesto toga izvršenje Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001476 od 29. januara 2007. godine se sprovodi u smislu člana 111 Zakona o upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 i 50/10: u daljem tekstu: ZOUP) povodom zahtjeva stranke, a to su Pravobranilaštvo Republike Srpske – Sjedište zamjenika Banjaluka (u daljem tekstu: Pravobranilaštvo RS) i lica S. T. To je u predmetnoj upravnoj stvari učinio prvostepeni organ tužene, upravo po zahtjevima Pravobranilaštva RS i S. T. Dakle, po tim zahtjevima je Područna jedinica tužene u Gradišci odlučila u skladu sa zakonom svojim rješenjem broj 18-952-K-180/07 od 17. februara 2011. godine. Stoga, po ocjeni Okružnog suda, tužena je pravilno postupila kada je osporenim aktom odbila kao neosnovanu žalbu apelanata izjavljenu protiv navedenog prvostepenog rješenja, za šta su u osporenom aktu dati valjani razlozi. Dalje se navodi da je pravilno od tužene ukazano (na strani 2. osporenog akta) da je predmetni ugovor o otkupu stana, po osnovu kojeg su apelanti bili upisani kao nosioci prava svojine na predmetnom stanu u Knjigu uloženih ugovora, proglašen ništavim presudom Okružnog suda broj 011-0- Gž-06- 001476 od 29. januara 2007. godine, te da s obzirom na takvo činjenično stanje više ne postoji valjan pravni osnov za upis njihovog prava svojine u Knjigu uloženih ugovora na predmetnom stanu.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 007325 13 Uvp od 5. juna 2014. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 11 0 U 007325 11 U od 26. februara 2013. godine. Vrhovni sud je utvrdio da nije sporno među strankama u ovom upravnom sporu da je otpao pravni osnov na osnovu kojeg je bilo upisano pravo svojine u korist apelanata u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova na predmetnom stanu, po osnovu ugovora o otkupu tog stana koji su tužioci zaključili s davaocem stana na korišćenje ZU „Opšta bolnica Gradiška“ pod brojem Ov-1- 259/03 od 21. januara 2003. godine. Naime, Presudom Okružnog suda broj 011-0-GŽ-06- 001476 od godine uvažene su žalbe apelanata u tom postupku (lica S. T. i Pravobranilaštva RS kao umješača na strani tužilje S. T.), te je Presuda Osnovnog suda broj P-54/04 od 4. februara 2005. godine preinačena i utvrđeno da je ništav ugovor o otkupu stana zaključen 21. januara 2013. godine u Gradišci između ZU „Opšta bolnica Gradiška“ i apelanata. Takođe i potpisi ovjereni kod Osnovnog suda pod brojem Ov-1- 259/03 su proglašeni ništavim ugovor čiji je predmet sporni stan, što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se na osnovu te presude izvrši brisanje upisa prava svojine sa po ½ dijela u njihovu korist iz Knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova broj 871 k.o. Gradiška – grad, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
12. S obzirom da su lice S. T. i Pravobranilaštvo RS podnijeli zahtjev da se na osnovu te presude izvrši brisanje upisanog prava svojine u korist apelanata sa po 1/2 dijela, postojao je osnov za brisanje upisanog prava. Naime, pozivanje apelanata na drugačiji pravni stav izražen u Presudi Okružnog suda 11 0 U 000301 08 U od 20. februara 2009. godine nema uticaja na pravilan ishod ovog upravnog spora, s obzirom na to da nema osnova da se ponovi upravni postupak na osnovu odredaba člana 234 tačka 1 ZOUP-a. Ovo iz razloga što se u postupku upisa prava svojine u Knjizi uloženih ugovora ne utvrđuje pravo stranke na otkup stana, već se donosi rješenje o dozvoli upisa na osnovu pravnog osnova navedenog u članu 10 stav 2 tačka 1 Pravilnika o vođenju knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova („Službeni glasnik RS“ br. 45/01 i 6/02; u daljem tekstu: Pravilnik). U tom smislu su postojali uslovi za podnošenje novog zahtjeva kojim je drugačije riješeno u odnosu na ranije upisano pravo svojine u korist apelanata, s obzirom da je poništen pravni osnov za upis prava svojine u njihovu korist. Ponavljane upravnog postupka na osnovu odredaba člana 234 tačka 1 ZOUP-a se može, kako navodi Vrhovni sud, dozvoliti samo na osnovu činjenica i dokaza koji su postojali u vrijeme vođenja upravnog postupka ukoliko nije postojala mogućnost da se upotrijebe, bilo da se za njih nije znalo, ili se znalo ali nije postojala objektivna mogućnost da se upotrijebe. Nove činjenice i dokazi koji su nastupili poslije donošenja konačnog i pravosnažnog rješenja, kao u konkretnom slučaju, mogu biti jedino osnov za vođenje novog upravnog postupka.
13. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepenim rješenjem pravilno dozvoljeno brisanje upisanog prava u korist apelanata, na osnovu naprijed navedene presude, pa je osporenim aktom pravilno odbijena žalba apelanata i potvrđeno kao zakonito prvostepeno rješenje, jer je donijeto pravilnom primjenom člana 7 Pravilnika. Iz istih razloga Vrhovni sud smatra da su bez značaja ostali navodi apelanata koji se odnose na povrede čl. 6 i 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljem tekstu: Evropske konvencije), s obzirom na činjenicu da je u pravosnažno okončanom postupku utvrđeno da je ništav ugovor o otkupu stana koji su apelanti zaključili s davaocem stana na korišćenje, čime je otpao pravni osnov za upis prava svojine u njihovu korist. Otuda je osnovano izvršeno brisanje upisanog prava po osnovu zahtjeva S. T. i Pravobranilaštva RS, o čemu je valjano obrazloženje dao sud u pobijanoj presudi.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3f) i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelanti smatraju da se nezakonitost odluka zasniva na pravnom apsurdu što se rješenjem od 17. februara 2011. godine dozvoljava brisanje prava upisa, ali se pri tome uopšte nije odlučivalo o valjanosti rješenja od 19. februara 2003. godine kojim je dozvoljen upis predmetnog stana u Knjigu položenih ugovora. Apelanti postavljaju pitanje kako se može dozvoliti brisanje prava upisa na predmetnom stanu, a da prije toga rješenje od 19. februara 2003. godine nije ukinuto ili poništeno ili da se eventualno nije ponovio postupak pa se u ponovljenom postupku donijela druga odluka, ili da je poslovna jedinica eventualno vanredno preispitala pravosnažnu odluku po pristanku stranke. Na taj način o pravu upisa prava svojine na navedenom stanu, o istoj pravnoj stvari, danas postoje dva suprotna rješenja.
16. Apelanti osporavaju zaključak Vrhovnog suda da je zahtjev S. T. i Pravobranilaštva RS da se na osnovu presude izvrši brisanje upisanog prava svojine na navedenom stanu osnov za vođenje novog upravnog postupka. Smatraju da osnov za vođenje novog upravnog postupka koji se odnosi na pravo upisa prava svojine u Knjigu uloženih ugovora može biti isključivo pravni posao, kao što je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Prema apelantima to je pravni posao koji podrazumijeva dobrovoljno učešće apelanata. Pravni osnov za vođenje novog upravnog postupka o pravu upisa svojine na navedenom stanu takođe može biti i sudska presuda, ali ta presuda mora da bude utvrđujuća u dijelu koji jasno utvrđuje ko je vlasnik predmetnog stana, te da su u skladu s istom apelanti eventualno obavezani da isto priznaju i trpe. Međutim, utvrđujuća Presuda Okružnog suda broj 011-0- Gž-06-001476 od 29. januara 2007. godine ne utvrđuje ko je vlasnik nego samo utvrđuje ništavost ugovora o otkupu stana od 21. marta 2003. godine, koji su apelanti kao kupci zaključili s prodavcem ZU „Opšta bolnica“ te da su dužni priznati i trpjeti da se na osnovu te presude izvrši brisanje upisa njihovog prava svojine na predmetnom stanu. Znači Republička uprava je po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranaka dužna da rješava o upisu prava vlasništva nad predmetnim stanom u okviru procesnih propisa koji ga obavezuju, a to je ZOUP, a kako se tu ne radi o ugovoru o prodaji stana ili o presudi kojom je utvrđeno pravo vlasništva nad stanom u korist određenog lica to nema osnova da se zahtjev Pravobranilaštva RS i S. T. tretira kao osnov za novi upravni postupak. Apelanti kao netačnim prigovaraju navodima Vrhovnog suda RS da ponavljanje upravnog postupka na osnovu odredbi člana 234 tačka 1 ZOUP se može dozvoliti samo na osnovu činjenica i dokaza koji su postojali u vrijeme vođenja upravnog postupka ukoliko nije postojala mogućnost da se upotrijebe, kao i da nove činjenice i dokazi koji su nastupili poslije donošenja konačnog i pravosnažnog rješenja kao u konkretnom slučaju mogu samo biti osnov za vođenje novog upravnog postupka.
17. Apelanti postavljaju pitanje kako je to moguće ako je Rješenjem Područna jedinica 18-952-K-31/03 od 19. februara 2003. godine, kojim je dozvoljen upis prava svojine na predmetnom stanu, konačno i pravosnažno, a apelanti nisu dali saglasnost da se donese rješenje od 17. februara 2011. godine kojim je dozvoljeno brisanje prava svojine na predmetnom stanu, i to bez odlučivanja o ponavljanju postupka. Apelanti smatraju da je od upravnih organa pogrešno primijenjen procesni i materijalni zakon i nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje, i pored toga što su instrukcije iz Presude Okružnog suda broj 11 U 000301 08 U od 20. februara 2009. godine više nego jasne.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru Područne uprave se navodi da je u pravosnažno okončanom postupku utvrđeno da je ništav ugovor o otkupu stana koji su apelanti zaključili s davaocem stana na korišćenje, čime je otpao pravni osnov za upis prava svojine u njihovu korist, pa je ovaj organ osnovano dozvolio i brisanje upisanog prava.
19. Republička uprava smatra da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta postupljeno pravilno i saglasno pozitivnim zakonskim propisima. Shodno iznesenom, ova uprava smatra da su navodi apelanata neosnovani, s obzirom da su osporene odluke donesene u skladu sa zakonom i pravilima postupka, te da nije došlo do povrede prava na imovinu. U tom smislu predlažemo da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Okružni sud navodi da ostaje kod navoda datih u obrazloženju Presude broj 11 0 U 007325 11 U od 26. februara 2013. godine, kojom je odbijena tužba apelanata izjavljena protiv Rješenja Republičke uprave broj 21.03/952.2-17/08 od 21. aprila 2011. godine, uz napomenu da su apelanti protiv ove presude podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 11 0 U 007325 13 Uvp od 5. juna 2014. godine zahtjev odbio kao neosnovan.
21. Vrhovni sud navodi da je sud u pobijanoj presudi dao dovoljno obrazložene razloge zbog kojih je ocijenio zakonitom presudu Okružnog suda, pa se u odgovoru na apelaciju poziva na te razloge.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) relevantne odredbe glase:
Član 111 Postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti povodom zahteva stranke.
Član 234 tačka 1 Postupak okončan rešenjem protiv koga nema redovnog pravnog sredstva u upravnom postupku (konačno rešenje) ponoviće se:
(1) ako se sazna za nove činjenice, ili se nađe ili stekne mogućnost da se upotrebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rešenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrebljeni u ranijem (.....)
23. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“ broj 109/05) relevantne odredbe glase:
Član 30 Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pritom nije vezan razlozima tužbe.
Na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti.
Član 31 Sud rješava spor presudom.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.
24. U Pravilniku o vođenju knjiga uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova („Službeni glasnik RS“ broj 45/01) relevantne odredbe glase:
Član 7 U slučaju promjene u bilo kom upisanom podatku obrazuje se novi list o uloženom ugovoru u koji se iz dosadašnjeg lista prepisuju oni podaci koji se nisu promijenili i upisuju novi podaci. Dosadašnji list se poništava precrtavanjem lista znakom „X“ crvenom olovkom. U primedbi dosadašnjeg lista upisuje se broj lista u koji su podaci preneti.
VI.Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 007325 13 Uvp od 5. juna 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 29. avgusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]
32. U odnosu na pitanje da li je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da je zauzeo stav da se garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuju u postupcima koji se odnose na postupke uknjižbe prava svojine bez obzira na osnov sticanja tog prava (vidi Odluku Ustavnog suda AP 2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 99/08, tač. 19 do 23), te će stoga Ustavni sud ispitati da li su u konkretnom postupku zadovoljene garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizilazi da apelanti osporavaju pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud se dakle prema navedenome stavu može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematizuju, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
35. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili da predmetna tužba nije osnovana jer, suprotno navodima apelanata, njena suština se svodi na tvrdnju kako Presudu Okružnog suda broj 011 -0-Gž-06-001476 od 29. januara 2007. godine može izvršiti samo po zahtjevu za ponavljanje upravnog postupka jer je, kako apelanti smatraju, konačno i pravosnažno rješenje na osnovu kojeg su oni ranije bili upisani kao nosioci prava svojine na predmetnom stanu (Rješenje broj 952-K-31/03 od 19. februara 2003. godine). No, ponavljanje upravnog postupka se, prema apelantima, ne može dozvoliti jer su protekli zakonski rokovi za to (i za ponavljanje po zahtjevu stranke, kao i za ponavljanje upravnog postupka po službenoj dužnosti).
36. Dakle, kako zapaža Ustavni sud, u konkretnom slučaju utvrđivanjem ništavosti predmetnog ugovora o otkupu stana prestao je da postoji pravni osnov za upis stana odnosno prava vlasništva na istom u korist apelanata sa po ½ dijela. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da ovi navodi apelanata nisu pravno osnovani, jer se izvršenje Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001476 od 29. januara 2007. godine ne može sprovoditi ponavljanjem upravnog postupka u predmetu okončanom Rješenjem Područne jedinice broj 18-952-K-31/03 od 19. februara 2003. godine. Umjesto toga izvršenje Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001476 od 29. januara 2007. godine se sprovodi u smislu člana 111 ZOUP-a povodom zahtjeva stranke, a to su Pravobranilaštvo RS i lice S. T. To je u predmetnoj upravnoj stvari učinio prvostepeni organ tužene, upravo po zahtjevima Pravobranilaštva RS i S. T. Dakle, po tim zahtjevima je Područna jedinica tužene u Gradišci odlučila u skladu sa zakonom svojim rješenjem broj 18-952-K-180/07 od 17. februara 2011. godine. Stoga po mišljenju Ustavnog suda nema povrede prava na pravično suđenje u odluci tužene da osporenim aktom odbije kao neosnovanu žalbu apelanata izjavljenu protiv navedenog prvostepenog rješenja, za šta su u osporenom aktu dati valjani razlozi. Dalje se navodi da je pravilno od tužene ukazano da je predmetni ugovor o otkupu stana, po osnovu kojeg su apelanti bili upisani kao nosioci prava svojine na predmetnom stanu u knjigu uloženih ugovora, proglašen ništavim Presudom Okružnog suda broj 011-0- Gž-06-001476 od 29. januara 2007. godine, te da s obzirom na takvo činjenično stanje više ne postoji valjan pravni osnov za upis njihovog prava svojine u knjigu uloženih ugovora na predmetnom stanu.
37. U odnosu na navode apelanata da su organi uprave i redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno tumačili odredbe ZOUP-a, Zakona o privatizaciji državnih stanova i Pravilnika, kada su dozvolili upis prava svojine na predmetnom stanu u knjigu uloženih ugovora iako je stan već bi upisan na njihovo ime, Ustavni sud zapaža da su navedene prigovore apelanti već isticali u pravnim lijekovima koje su koristili, koji su detaljno razmotrili Okružni i Vrhovni sud. Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli Okružni i Vrhovni sud za svoje odlučivanje nisu proizvoljni, odnosno da su svoje odluke obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOUP-a, Zakona o privatizaciji državnih stanova i Pravilnika, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizilazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava upravnih organa i redovnih sudova. Stoga su navodi apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.
38. Stoga Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na dom i imovinu
39. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima koje su isticali u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u obrazloženju osporenih odluka organa uprave i redovnih sudova ne postoji ništa što bi ukazivalo da su organi uprave i redovni sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a u obrazloženju odluka su za svoje stavove dali detaljne, jasne i logične razloge.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman