Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4341/14 (F. Č.)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Smetanje posjeda
- Služnost
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 82
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4341/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4341/14, rješavajući apelaciju Fikreta Čelebića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Fikreta Čelebića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 002893 13 Gž 3 od 5. augusta 2014. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom
74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Fikretu Čelebiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Fikreta Čelebića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 002893 13 Gž 3 od 5. augusta 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 002893 12 P 3 od 28. decembra 2012.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fikret Čelebić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše podnio je 29. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 002893 13 Gž 3 od 5. augusta 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 002893 12 P 3 od 28. decembra 2012. godine, te zbog dužine trajanja postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i opunomoćenika Mladena Stevića (tuženi u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 1. februara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 6. februara 2017. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 8. juna 2009. godine podnio Općinskom sudu tužbu radi smetanja posjeda služnosti prolaza.
6. Općinski sud je donio rješenje od 25. juna 2010. godine kojim je odbio apelantov tužbeni zahtjev u jednom dijelu, dok je u odnosu na nekretnine koje su označene kao javno dobro – putevi tužbu odbacio zbog apsolutne nenadležnosti suda.
7. Apelant je podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja, te je Kantonalni sud rješenjem od 14. marta 2011. godine uvažio žalbu, ukinuo rješenje Općinskog suda i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da se Općinski sud nepotrebno bavio postojanjem prava stvarne služnosti, čime se parnica za smetanje posjeda pretvorila u parnicu radi utvrđivanja prava stvarne služnosti, te da se nije bavio bitnim okolnostima posljednjeg mirnog posjeda i činom smetanja.
8. U ponovnom postupku Općinski sud je donio rješenje od 30. septembra 2011. godine kojim je odbio apelantov tužbeni zahtjev u jednom dijelu, dok je u odnosu na nekretnine koje su označene kao javno dobro – putevi tužbu odbacio zbog apsolutne nenadležnosti suda.
9. Apelant je podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja, te je Kantonalni sud rješenjem od 4. oktobra 2012. godine uvažio žalbu, ukinuo rješenje Općinskog suda i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da Općinski sud nije naveo da li je tuženi ispoštovao zakonske rokove kada se poslužio pravom na samopomoć.
10. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Rješenje broj 23 0 P 002893 12 P 3 od 28. decembra 2012. godine kojim je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi izvršio smetanje posjeda apelantu 9. maja 2009. godine tako što je na dva mjesta postavio dvije sajle na nekretninama bliže opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), izvršio prekope na predmetnim nekretninama i tako onemogućio prolaz i prevoz vozilima - traktorom do susjednih apelantovih nekretnina, bliže preciziranim u izreci presude (u daljnjem tekstu: apelantove nekretnine), kao i da se obaveže tuženi da odmah omogući nesmetan prolaz na predmetnim nekretninama i ukloni čelične sajle i zatrpa prokope, te da se ubuduće suzdrži od ovakvog i sličnog smetanja, te omogući nesmetan prolaz vozilima - traktorom preko predmetnih nekretnina do apelantovih nekretnina, a ukoliko to ne učini, apelant će sam ukloniti prepreke o trošku tuženog. Nadalje, rješenjem je odbačena tužba u odnosu na nekretnine koje su označene kao javno dobro – putevi zbog apsolutne nenadležnosti suda, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka.
11. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant svoje pravo služnosti stekao izvorno, tj. da je jednostranim činom uspostavio svoju faktičku vlast na predmetnim nekretninama, znajući čiji je to posjed, što je značilo da navedeni apelantov posjed nije imao svoj „korijen“ u ranije postojećem posjedu stvarne služnosti. Nadalje, navedeno je da je i nesporno bilo da je tuženi sporne prepreke postavio na predmetnim nekretninama čim je došao do saznanja da je apelant uspostavio prelaz preko predmetnih nekretnina (9. maj 2009. godine), te da je apelant 8. juna 2009. godine, u roku iz člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon), zatražio sudsku zaštitu navedenog posjeda. Stoga je Općinski sud zaključio da je apelant zatražio zaštitu posjeda koji je stekao potajno i, prema ocjeni Općinskog suda, on bi imao pravo na zaštitu takvog posjeda prema svima osim prema tuženom, jer je na takav način zauzeo njegov posjed. Dakle, u konkretnom slučaju stvarni posjednik predmetnih nekretnina, kao povlasnih nekretnina, koristio je samopomoć prema onom koga je neovlašteno uznemiravao u korištenju njegovog posjeda. S tim u vezi, istaknuto je da je tuženi odmah po saznanju za apelantove radnje takve radnje prijavio u nadležnoj policijskoj stanici, te u isto vrijeme preduzeo radnje zaštite svog posjeda koje mu je apelant oduzeo potajno koristeći njegovo odsustvo, i to u rokovima iz člana 82. Zakona. Stoga je Općinski sud zaključio da se apelantu nije mogla pružiti posjedovna zaštita zbog toga što je apelant posjed preko predmetne nekretnine uspostavio potajno koristeći odsustvo tuženog, a tuženi, u roku iz člana 82. Zakona, spriječio navedene apelantove radnje. Apelantu, prema članu 83. Zakona, nije pripadalo pravo na zaštitu posjeda prema onoj osobi od koje je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom prava, što je nastupilo u konkretnom slučaju. U pogledu dijela tužbe koji se odnosio na nekretnine koje su označene kao javno dobro – putevi, Općinski sud je naveo da apelant nije ovlašten da traži zaštitu smetanja posjeda na navedenom putu sve da je smetanje i postojalo, jer on niti može imati posjed javnog dobra, niti je ovlašten tražiti njegovu zaštitu.
12. Apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem broj 23 0 P 002893 13 Gž 3 od 5. augusta 2014. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
13. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona kada je tužbeni zahtjev odbio, te da su svi izvedeni dokazi ocijenjeni na način propisan članom 8. Zakona o parničnom postupku, pri čemu su dati jasni i detaljni razlozi zasnovani na izvedenim dokazima i opravdani logičnim uvjerenjem o bitnim činjenicama. Kantonalni sud je istaknuo da nije bilo sporno da je tuženi odmah po saznanju za apelantovu radnju izvršio postavljanje sajli i iskopao kanal (radnje smetanja posjeda). Međutim, u tim njegovim radnjama nije bilo protivpravnosti, jer je tuženi imao pravo na samopomoć protiv apelanta koji ga je neovlašteno uznemiravao u posjedu predmetne nekretnine. Navedena samopomoć je odgovarala datim prilikama - prokopao je predmetne nekretnine i stavio sajle. Kako su preko predmetnih nekretnina prolazili ne samo apelant nego i treća lica, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u datoj situaciji tuženi poslužio pravom na samopomoć u smislu člana 81. Zakona - kumulativno su bili ispunjeni uvjeti na strani tuženog da postavi sajle i iskopa kanal zbog čega apelant nije uživao posjedovnu zaštitu. Kantonalni sud je istaknuo da prilikom donošenja prvostepenog rješenja nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, te da je prvostepeni sud u svemu postupio prema ranijim ukidnim rješenjima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, apelant tvrdi da prvostepeni sud nije postupio po uputama i nalogu Kantonalnog suda, niti je u toku postupka pravilno primijenio materijalno i procesno pravo. Nadalje, Općinski sud nije bazirao svoju odluku na utvrđenom činjeničnom stanju, iako je tuženi priznao smetanje posjeda, a tokom postupka nije tvrdio da je apelant stekao posjed služnosti silom, potajno ili zloupotrebom prava. Tvrdi da je tuženi tri godine znao da je apelant u posjedu, odnosno da koristi predmetne nekretnine, kao i da na glavnoj raspravi nije utvrđivano, niti dokazano na bilo koji način da je došao u posjed potajno, već je navedena činjenica iskonstruirana izvan okvira dokaznog postupka. Apelant navodi da nadležni sud nije pružio apelantu zatraženu zaštitu i da mu je time povrijedio pravo na imovinu. Pored toga, apelant ističe da treba imati u vidu da je postupak zbog smetanja posjeda hitan postupak i postupak koji je posebno normiran odredbama Zakona o parničnom postupku, a da je on trajao više od pet godina i da je tri puta vraćan na ponovno suđenje. Shodno tome, apelant smatra da je u konkretnom slučaju učinjena i povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku, te traži naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovori na apelaciju
15. Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud o apelaciji odluči na osnovu stanja spisa.
16. Općinski sud navodi hronologiju predmetnog postupka izloženog u činjeničnom dijelu odluke, te ističe da je apelant doprinio dužini postupka, jer je u tužbi ustrajao čak i u dijelu u kojem sud nije nadležan da odlučuje. Nadalje, ističe da je u sva tri navrata donio odluke kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te pošto je po profesiji advokat, mogao je i sam izvesti zaključak kakav će biti ishod njegovog spora. Općinski sud smatra da je apelant podnio apelaciju samo zbog toga da bi ostvario naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 81.
Posjednik ima pravo na samopomoć protiv onoga ko ga neovlašteno uznemirava u posjedu ili mu je posjed oduzeo, pod uvjetom da je opasnost neposredna, da je samopomoć nužna i da način njenog vršenja odgovara prilikama u kojima postoji opasnost.
Član 82.
Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od trideset dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda).
Član 83.
Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
I posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz člana 82 .ovog zakona.
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 424.
Pri određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona o redovnom postupku.
Član 425.
Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 23 0 P 002893 13 Gž 3 od 5. augusta 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporeno rješenje Kantonalnog suda s obzirom na to da je konačna odluka donesena 5. augusta 2014. godine, a da je apelacija podnesena 29. septembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na smetanje posjeda, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. a)Ostali aspekti prava na pravično suđenje
27. U konkretnom slučaju apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i slijedom toga proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
28. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant tražio da sud utvrdi da ga je tuženi smetao u posjedu prava služnosti prolaza na način da je postavio sajle i prokopao kanale na predmetnoj nekretnini, koja je, inače, vlasništvo tuženog, te da se obaveže tuženi da odmah omogući nesmetan prolaz na predmetnim nekretninama, kao i da se ubuduće uzdrži od tog smetanja.
29. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon provedenog postupka, osporenom odlukom odbio apelantov tužbeni zahtjev budući da je zaključio da nije osnovan, jer je apelant posjed preko predmetne nekretnine uspostavio potajno koristeći odsustvo tuženog, a tuženi je, u roku iz člana 82. Zakona, spriječio navedene apelantove radnje, što je potvrdio i Kantonalni sud. Pri tome Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko ta ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno istaknuo zašto smatra dokazanim da su apelant i tuženi ispoštovali rokove za pružanje posjedovne zaštite, te u vezi s tim dao detaljno i jasno obrazloženje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim rješenjima, ocjenom dokaza provedenih u postupku pred Općinskim sudom, detaljno i jasno obrazložili svoje stavove u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja. Data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na apelantovu štetu, zbog čega se apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju pokazuju kao neosnovani. Također, Ustavni sud zapaža da osporena rješenja u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih zakona (Zakona o parničnom postupku i Zakona).
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelantove navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelacija nije osnovana.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku b.1) Relevantna načela
31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18).
b.2) Analiza razumnosti trajanja postupka
32. Apelant je u predmetnom postupku podnio tužbu Općinskom sudu 8. juna 2009. godine a postupak je okončan rješenjem Kantonalnog suda od 5. augusta 2014. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka iznosi pet godina i dva mjeseca.
33. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet spora, zapravo, bilo pitanje da li je tuženi na opisani način smetao apelanta u mirnom i faktičkom korištenju služnosti prolaza. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Potom, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da se radi o sporu smetanja posjeda koji se po Zakonu o parničnom postupku smatra hitnim, a predmetni postupak je okončan nakon pet godina i dva mjeseca. Pri tome Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije ne vidi apelantov doprinos dužini trajanja tog postupka. Ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je u periodu dužem od pet godina Kantonalni sud dva puta ukidao prvostepenu odluku i predmet vraćao Općinskom sudu na ponovni postupak, te da je treći put potvrdio prvostepenu odluku. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud i Općinski sud se nisu posebno očitovali na navode o dužini predmetnog postupka, osim što je Općinski sud naveo da je i apelant doprinio dužini trajanja postupka. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava, a upravo u konkretnom slučaju takvo ponašanje Općinskog i Kantonalnog suda je kulminiralo. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Posmatrano u cijelosti, Ustavni sud ističe da se postupak radi smetanja posjeda pred redovnim sudovima koji traje više od pet godina, a koji se smatra hitnim postupkom, nikako ne može smatrati „razumnim rokom“. Pri tome odgovornost za dužinu postupka snose isključivo redovni sudovi, koji su, prije svega, pri postupanju trebali imati u vidu činjenicu vraćanja predmeta od višeg ka nižem u više navrata, te činjenicu da se radi o hitnom postupku.
34. Na osnovu izloženoga Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b.3) Naknada nematerijalne štete
35. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka. Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
36. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u sličnim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o hitnom postupku, a da je predmetni postupak pred redovnim sudovima trajao više od pet godina, apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Taj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke.
37. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
38. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima kao i u pogledu ostalih aspekata prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke na način da nisu osnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što je predmetni postupak zbog smetanja posjeda, koji je po zakonu hitne prirode, trajao više od pet godina za čije trajanje je utvrđena odgovornost redovnih sudova koji nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
40. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava.
41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman