Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-315/17 (M.H. i Općina Centar Sarajevo)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Javna vlast
  • Zakup
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-315/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-315/17, rješavajući apelacije M. H. i Općine Centar Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

M. H. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 045836 16 Rev od 18. oktobra 2016. godine;

Općina Centar Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 045836 16 Rev od 18.

oktobar 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-315/17 i AP-421/17

1. M. H. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 23. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 045836 16 Rev od 18. oktobra 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-315/17.

2. Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Općine Centar Sarajevo, podnijela je 3. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 045836 16 Rev od 18. oktobra 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-421/17.

3. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojena apelantičina revizija, pa su preinačene nižestepene presude na način da je obavezan apelant da apelantici preda u posjed predmetni poslovni prostor (bliže opisan u izreci osporene odluke), dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži apelantici da apelantu omogući dalje korištenje predmetnog poslovnog prostora. Također u predmetnom parničnom postupku nije usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže apelant da joj isplati određene novčane iznose na ime duga za neplaćene zakupnine za određeni vremenski period i naknadu štete na ime izgubljene dobiti.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, odnosno da apelanti osporavaju istu odluku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-315/17.

Činjenično stanje

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su predmet spora po tužbi apelantičini zahtjevi za isplatu zakupnine i naknade zbog korištenja poslovnog prostora, te zahtjev za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, kao i apelantov zahtjev po protivtužbi za dodjelu i dalje korištenje predmetnog poslovnog prostora (prvostepeni sud nije dopustio preinaku protivtužbe promjenom istovjetnosti zahtjeva, a kojom je predloženo da sud utvrdi da apelantu pripada pravo na otkup predmetnog poslovnog prostora, smatrajući da tako opredijeljen zahtjev nije u vezi sa tužbenim niti protivtužbenim zahtjevom o kojim je sud usvojio da raspravlja na pripremnom ročištu, a imajući u vidu čl. 74. Zakona o parničnom postupku – u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi utvrdili da su apelantica kao zakupodavac i apelantov prednik kao zakupac, zaključili Ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, da je zakupac obavezan da poslovni prostor privede namjeni zaključno sa građevinsko-zanatskim i instalaterskim radovima, a zakupodavac da uložena sredstva, odnosno dio uloženih sredstava za popravak poslovnog prostora, vrati zakupcu putem dijela zakupnine. Vrhovni sud je dalje naveo da je utvrđeno da je zakupodavac u ugovorenom periodu umanjio zakupninu za uložena sredstva, te da je zakupcu u određenom periodu zakupnina umanjena za 30% po osnovu učešća zakupca u ratu. Također je Vrhovni sud naveo da je utvrđeno da zakupac nije ispunjavao svoje obaveze plaćanja zakupnine, pa ga je apelantica pozivala na reprogramiranje dospjelog duga, a da je nakon toga tražila predaju u posjed poslovnog prostora zbog neizmirenog duga. Vrhovni sud je konstatovao da je prvobitno tuženi, zakupac A. H. umro u toku postupka da je njegovim zakonskim nasljednikom proglašen sin-apelant, koji je preuzeo postupak, te da je apelantica Zaključkom, Komisije za poslovne prostorije od 10. juna 2009. godine odobrila apelantu korištenje predmetnih poslovnih prostorija, pod uslovom izmirenja duga ranijeg korisnika. Vrhovni sud je naglasio da je u toku postupka izvršeno vještačenje po vještaku finansijske struke, da je u dopunskom nalazu i mišljenju obračunat dug (na način kako je to pobliže opisano u obrazloženju prvostepene presude), te da je utvrđeno da apelant, sa datum smrti prvobitno tuženog zakupca, nema duga, odnosno da je u pretplati. Imajući u vidu činjenično utvrđenje, posebno da je apelantica zakup obračunavala za poslovni prostor površine 65 m2 (trebala za površinu od 54 m2 od čega za 31 m2 korisnog, a 23 m2 magacinskog prostora), da je apelantica predala sudu četiri različita izvoda iz finansijske dokumentacije, u kojima su različito iskazana dugovanja po osnovu zakupa, te da apelantovom predniku nije vršila umanjenje zakupnine po ostvarenom pravu od 60%, kao i da prema dopunjenom nalazu vještaka apelantov dug ne postoji, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi (primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP-a) pravilno zaključili da apelantica nije dokazala postojanje odlučnih činjenica o potraživanim iznosima duga za zakupninu i izgubljenu dobit.

6. Međutim, Vrhovni sud je istakao da odbijanje apelanticinog zahtjeva za isplatu novčanog potraživanja ne znači da je zbog toga neosnovan i tužbeni zahtjev za predaju u posjed poslovnog prostora, kako smatraju nižestepeni sudovi. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja slijedi da je apelantica pismeno obavještavala zakupca poslovnog prostora o dugu po Ugovoru o zakupu, uz opomenu da će u slučaju neplaćanja poduzeti mjere u skladu sa zakonom (prije podnošenja tužbe), da je pozivala zakupca radi reprogramiranja dospjelog duga, da je u podneskom od 15. oktobra 2004.godine, uz konstataciju duga, tražila predaju u posjed poslovnog prostora i da je predmetni poslovni prostor zapečaćen 15. oktobra 2009. godine. Vrhovni sud je konstatovao da apelant u postupku nije dokazao da je poslovni prostor koristio i nakon smrti oca (2008. godine), niti da je njegov otac predmetni poslovni prostor koristio u toku 2005. godine (drugoapelantica kontrolom poslovnog prostora u toku 2005. i 2006. godine zapisnički konstatuje da se poslovni prostor ne koristi). Vrhovni sud je naglasio da su nižestepeni sudovi zanemarili činjenicu da je predmetni Ugovor o zakupu prestao na osnovu odustanka u skladu sa odredbom člana 34. stav 1. tačka 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, koji propisuje da zakupodavac može odustati od Ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa i ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupodavca. Vrhovni sud je ocijenio da apelantica u reviziji osnovano ukazuje da je Ugovor o zakupu prestao još prije smrti zakupca (apelantovog prednika), pa se ne može smatrati da je nakon smrti zakupca nastavljen sa njegovim sinom-apelantom, kao nasljednikom, kako propisuje član 599. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je zaključio da pravo na daljnje korištenje poslovnog prostora apelant ne može temeljiti ni na apelantičinom Zaključku, Komisije za poslovne prostorije od 10. juna 2009. godine, kojim se apelantu odobrava korištenje poslovnih prostorija, pod uslovom izmirenja duga ranijeg korisnika (u iznosu od 69.248,37 KM), kako pogrešno smatraju nižestepeni sudovi, s obzirom da apelant nije ispunio uslov iz Zaključka. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je sud vezan za odluku upravnog tijela, te da se u predmetnom parničnom postupku ne može ispitivati zakonitost upravnog akta organa uprave, niti se može mijenjati određeni uslov nalazom i mišljenjem vještaka, pa čak ni kao prethodno pitanje. Vrhovni sud je zaključio da je apelantova obaveza da po prestanku zakupa preda zakupodavcu poslovnu prostoriju propisana odredbom člana 25. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija.

Apelacioni navodi

7. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da je osnovan njegov "precizirani tužbeni zahtjev", te da mu pripada pravo na otkup poslovnog prostora uz uračunavanje u otkupnu cijenu pretplaćenog iznosa po osnovu zakupnine. S druge strane, apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nisu dali jasne razloge u pogledu ocjene dokaza koje je apelantica ponudila na okolnost visine tužbenog zahtjeva, već da su svoje odluke zasnovali isključivo na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo lica da ne bude podvrgnuto nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pranih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da prvostepeni sud nije dopustio preinaku protivtužbe promjenom istovjetnosti zahtjeva (kojim je apelant tražio da se utvrdi da mu pripada pravo na otkup predmetnog poslovnog prostora), tako da je u konačnici odlučivano o apelantovom protivtužbenom zahtjevu kojim je tražio da se naloži apelantici da mu omogući dalje korištenje tog poslovnog prostora. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti apelantovog protivtužbenog zahtjeva, odnosno u pogledu osnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva (kojim je tražila da se obaveže apelant da joj preda predmetni poslovni prostor u posjed), u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Što se tiče apelantičinih navoda (kojima ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza u vezi s njenim zahtjevom za isplatu zakupnine), Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Dovodeći u vezu odredbe člana 126. ZPP-a sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost ni u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-315/17 (M.H. i Općina Centar Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio