Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5012/14 (A. R.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Porez
  • Krivični postupak
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5012/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. ožujka 2017. godine u predmetu broj AP-5012/14, rješavajući apelaciju Amera Ramića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) i članka 57. stavak (2) točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amera Ramića podnesena protiv rješenja Apelacijskog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 076762 14 Kž 2 od 16. rujna 2014. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 076762 14 K 2 od 1. rujna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Amer Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 24. studenog 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacijskog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj 96 0 K 076762 14 Kž 2 od 16. rujna 2014. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 076762 14 K 2 od 1. rujna 2014. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 K 076762 14 K 2 od 1. rujna 2014. godine određeno je da se apelantu na ime nagrade za obranu po službenoj dužnosti optuženog A.O. u predmetu toga suda broj 96 0 K 076762 14 K, isplati iznos od 834,00 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da apelantu pripada nagrada u navedenom iznosu sukladno članku 30., 33. i 34. Odluke Pravosudne komisije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine o naknadi troškova kaznenog postupka prema Zakonu o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odluka o naknadi troškova kaznenog postupka). Osnovni sud je dalje naveo da apelant nema pravo na naknadu troškova za učestvovanje u svojstvu branitelja u toku istrage prilikom ispitivanja osumnjičenog od 19. prosinca 2013. godine, jer mu tada nije bio postavljen za branitelja po službenoj dužnosti. Također, Osnovni sud je naveo da Odlukom o naknadi troškova kaznenog postupka nije propisano da se branitelju određuje i isplaćuje porez na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) na cjelokupan iznos koji potražuje kao branitelj po službenoj dužnost, pa je u tome dijelu apelantov zahtjev odbijen kao neutemeljen.

3. Apelacijski sud je rješenjem broj 96 0 K 076762 14 Kž 2 od 16. rujna 2014. godine, žalbu apelanta odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju rješenja, u svezi sa apelantovim žalbenim navodima kojima je osporavao prvostupanjsko rješenje u dijelu odluke o odbijanju njegovog zahtjeva za isplatu PDV-a na dosuđeni iznos nagrade, Apelacijski sud naveo je da Odluka o naknadi troškova kaznenog postupka ne predviđa mogućnost da se branitelju po službenoj dužnosti odredi isplata PDV koji bi se obračunao na cjelokupan iznos koji mu pripada kao nagrada za učešće u obrani optuženog, zbog čega je pravilna odluka prvostupanjskog suda da odbije takav apelantov zahtjev. Također, Apelacijski sud je naveo da nije bilo mjesta za primjenu Zakona o porezu na dodanu vrijednost Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV), jer odredbe navedenog zakona nisu primjenjive u konkretnoj situaciji.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da su redoviti sudovi odbili njegov zahtjev za isplatu obračunatog PDV-a, iako je upisan u Jedinstveni registar obveznika neizravnih poreza, tako da je umjesto nagrade u iznosu od 834,00 KM (koliko bi u konačnici pripadalo odvjetniku koji nije obveznik PDV) ostvario nagradu u iznosu od 712,82 KM, što predstavlja razliku između dosuđene nagrade na ime zastupanja i isplaćenog PDV-a. S tim u vezi, apelant smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, potpuno zanemarili odredbe članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona PDV. Osim toga, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o nužnom izdatku, te mu pripada pravo na naknadu obračunatog PDV-a u skladu sa odredbama članka 2. stavak 1. točka h) Odluke o naknadi troškova kaznenog postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelant smatra da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise i slijedom toga pogrešno zaključili da mu ne pripada pravo na naknadu obračunatog PDV-a, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije kojima se osporava primjena pozitivno-pravnih propisa, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama redovitih sudova odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se na iznos nagrade za zastupanje obračuna i isplati PDV. Redoviti sudovi su u obrazloženju odluka naveli da Odlukom o naknadi troškova kaznenog postupka nije predviđena mogućnost da se branitelju odredi i isplati PDV. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 1. Odluke o naknadi troškova kaznenog postupka propisano, između ostalog, da se tom odlukom uređuje način isplate naknade troškova krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka koji pripadaju branitelju po službenoj dužnosti, svjedocima, tumačima, stručnim i drugim osobama kad po pozivu suda ili na temelju odluke suda sudjeluju u sudskom postupku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da navedenom odlukom nije propisano da se na iznos nagrade, koja pripada branitelju po službenoj dužnosti, obračunava i isplaćuje PDV, što su i redoviti sudovi jasno ukazali u obrazloženjima svojih odluka. Dovodeći u vezu Odluku o naknadi troškova kaznenog postupka sa odlukama redovitih sudova i sa obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovitih sudova u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 3262/13 od 28. travnja 2016. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5012/14 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio