Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-320/17 ("MD Perić Kompani" d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-320/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-320/17, rješavajući apelaciju "MD Perić Kompani" d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "MD Perić Kompani" d.o.o. Bijeljina protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ip 028610 16 Pž od 27. oktobra 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "MD Perić Kompani" d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ip 028610 16 Pž od 27. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja kojim je odbijen apelantov prigovor na rješenje o izvršenju.
2. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je apelant u predmetnoj žalbi istakao da je rješenjem o izvršenju prekoračena izvršna isprava, a što je u suprotnosti sa članom 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Viši privredni sud je istakao da takvi žalbeni navodi nisu osnovani s obzirom da je u notarskoj izvršnoj ispravi izričito označena visina potraživanja tražioca izvršenja („Bobar banka“ a.d. Bijeljina – u likvidaciji) koja se obezbjeđuje hipotekom. Viši privredni sud je naveo da je izvršnom ispravom utvrđen najviši iznos do koga je potraživanje osigurano zalogom i to glavni dug (od najviše 2.000.000,00 KM) te ugovorena kamata obračunata po stopi od 8,90 % godišnje, te zatezna kamata propisana Zakonom o visini stope zatezne kamate RS na iznos dospjelih a neplaćenih obaveza. Viši privredni sud je naglasio da apelant u prigovoru nije predlagao da se provede vještačenje po vještaku finansijske struke radi utvrđivanja visine potraživanja tražioca izvršenja, te da je stoga osporavanje visine potraživanja tražioca iz rješenja o izvršenju neosnovano i nedokazano. Viši privredni sud je istakao da je apelant mogao predložiti izvođenje dokaza radi utvrđivanja visine potraživanja tražioca izvršenja, ali kako je izostalo utvrđivanje potraživanja iz izvršne isprave da su takvi apelantovi navodi paušalni, odnosno nedokazani. Viši privredni sud je konstatovao da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori o pogrešnoj primjeni člana 141. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, te odredbe člana 170. Zakona o stvarnim pravima. Viši privredni sud je ukazao da, nasuprot žalbenim navodima, valja ukazati da je u konkretnom slučaju nepotrebno voditi parnični postupak radi dokazivanja postojanja potraživanja tražioca izvršenja prema korisniku kredita-apelantu. Viši privredni sud je naglasio da je u izvršnoj ispravi na osnovu koje je određeno izvršenje u konkretnoj pravnoj stvari, apelant izričito pristao i prihvatio da se radi obezbjeđenja svih novčanih potraživanja založnog povjerioca - tražioca izvršenja u pogledu glavnih i sporednih potraživanja iz ugovora o kreditu izvrši osnivanje založnog prava na apelantovim nekretninama, te da izvršna isprava sadrži apelantovu izjavu o podvrgavanju neposrednom prinudnom izvršenju. Viši privredni sud je pojasnio da je takva notarska izvršna isprava podobna za direktno pokretanje postupka bez potrebe za dokazivanje postojanja prava tražioca izvršenja da traži namirenje svog potraživanja iz založene nekretnine. Viši privredni sud je ukazao da upravo notarske izvršne isprave u kojima se izvršenik kao založni dužnik podvrgava neposrednom prinudnom izvršenju čine efikasniji put za izvršenje i namirenje potraživanja tražioca izvršenja, bez vođenja parničnog postupka u kome bi se ishodila izvršna isprava tj. pravosnažna presuda. Viši privredni sud je ukazao da se takva notarska isprava smatra javnom ispravom na osnovu koje se može predložiti i odrediti izvršenje u skladu sa članom 36. i člana 39. ZIP-a, a sve u vezi sa članom 102. Zakonom o notarima, te da je nesporno da je u konkretnoj pravnoj stvari potraživanje tražioca izvršenja dospjelo i da su stekli uslovi za izvršnost. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u odluci koju je osporio, kao i u nižestepenim odlukama, pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prigovoru na rješenje o izvršenju, te u žalbi, a koje navode su razmotrili Okružni privredni sud u Bijeljini i Viši privredni sud prilikom donošenja odluke o prigovoru i žalbi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman