Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-321/17 (A. S.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stjecanje bez osnova
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zakup
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-321/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-321/17, rješavajući apelaciju Aleksandra Srdića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aleksandar Srdić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 172314 15 Gž od 8. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Srdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 172314 15 Gž od 8. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda, kojom je obavezan apelant da tužiocu (K. I.) na ime zakupnine poslovnog prostora za određeni period isplati određeni novčani iznos, te je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužilac na ime ulaganja u predmetni poslovni prostor isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud donio svoju odluku cijeneći da je apelant držao u posjedu predmetni poslovni prostor u utuženom periodu i da je apelant u obavezi da tužiocu plati za taj period zakupninu, te da se stranke nisu suglasile o prebijanju uzajamnih potraživanja. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud cijenio i to da je apelant u predmetni prostor, u smislu adaptacije i rekonstrukcije istog, izvršio određena ulaganja sredstava i vršio tekuće redovno održavanje, ali da je za apelantovo potraživanja nastupila zastara, budući da od nastanka njegovog potraživanja (juli/avgust 2003. godine) do dana pokretanja sudskog postupka za naplatu istog tj. podnošenja protivtužbe u konkretnom postupku (15. septembar 2014. godine) protekao opšti zastarni rok od 10 godina. Okružni sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor da je tužiteljev prigovor zastare neosnovan zbog toga što je prema odredbama člana 247. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), moguće pozivanje na sticanje bez osnova i nakon proteku opšteg zastarnog roka. Naime Okružni sud je naveo, da je iz izvedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da je najveći dio radova apelant izveo odmah po ulasku u posjed predmetnog poslovnog prostora u ljeto 2003. godine, a da su nakon toga radili manje radove koji se mogu smatrati tekućim održavanjem objekta (npr. krečenje), dok je svjedok M. B., koji ju izvodio te radove izjavio da je neke radove izvodio i kasnije 2005/2006 godine, bez tačnog određenja kada i koje je radove izvodio i koliko su koštali. Slijedom navedenog Okružni sud je ocijenio, a imajući u vidu i da je vještak građevinske struke u svom nalazu i mišljenju također naveo da su sva ulaganja izvršena prije otprilike oko 10 godina, da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju, pa i kada bi se o protivtužbenom zahtjevu odlučivalo po pravilima sticanja bez osnova (kojima nije određen rok zastarjelosti), primjenjuje opšti zastaru rok od 10 godina određen članom 371 ZOO. Okružni sud je naglasio da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da nije trebao dokazivati vrijeme izvođenja radova nego tužilac, jer je teret dokazivanja u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku bio na apelantu kao protivtužiocu, a koji tu svoju tvrdnju u pogledu vremena izvođenja radova, od koje je zavisila odluka o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva, tokom postupka nije dokazao. Okružni sud je zaključio da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da dug po osnovu ulaganja u predmetni poslovni prostor nije zastario obzirom da je sam tužilac priznao da je apelant vršio ulaganja u predmetni poslovni prostor, jer se navedena izjava tužioca ne može smatrati kompenzacionom izjavom koja ima značenje parnične radnje, jer tužilac nije izričito priznao visinu ulaganja koje je apelant potraživao svojim protivtužbenim zahtjevom. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da redovni sudovi nisu pravilno primijenili relevantne odredbe ZPP i ZOO kada su odbili apelantov protivtužbeni zahtjev, posebno jer je utvrđeno da je apelant vršio ulaganja u predmetni poslovni prostor i da je to potvrdio i tužilac na ročištu za glavnu raspravu (koja radnja po apelantu prekida zastaru). Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), koje navode je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, kao i drugih prava na koja se pozvao, odnose isključivo na primjenu pozitivno-pravnih propisa, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni ostalih prava koje navodi, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-321/17 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio