Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-542/17 (E. S.)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-542/17
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 542/17, rješavajući apelaciju Elmina Smajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Elmina Smajlovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 0153775 17 Kž 7 od 17. januara 2017.
godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 015375 16 Kv 8 od 27. decembra 2016. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elmina Smajlovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 0153775 17 Kž 7 od 17. januara 2017.
godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Elmin Smajlović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 10. februara 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 0153775 17 Kž 7 od 17. januara 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 015375 16 Kv 8 od 27. decembra 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštava u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 14. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovor 17. februara 2017. godine, a Vrhovni sud 21. februara 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Kantonalni sud je Rješenjem broj 03 0 K 015375 16 K od 22. novembra 2016. godine apelantu ukinuo pritvor i naložio da se odmah pusti na slobodu. Istim rješenjem je određeno da se apelantu izriču mjere zabrane: zabrana napuštanja mjesta boravišta, prema kojoj apelant mora boraviti u svom domu u označenom mjestu i ne smije se udaljavati van granica općine Banovići, zabrana sastajanja sa svjedocima H.Š. i S.Đ, naredba da se jednom sedmično javlja PU Banovići, naredba da se odaziva na sve pozive suda uz prethodno javljanje PU Banovići uz predočavanje sudskog poziva. Izrečene mjere zabrane prema ovom rješenju mogle su trajati najduže dva mjeseca, odnosno do 22. januara 2017. godine, ili do nove odluke suda. Najzad, apelant je upozoren da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obaveze iz izrečenih mjera zabrane.
6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je optužnicom Kantonalnog tužilaštva, potvrđenom 15. jula 2016. godine, apelantu stavljeno na teret da je zajedno sa H.Š. i S.Đ. počinio krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 31. istog zakona. Na ročištu održanom 22. novembra 2016. godine Kantonalno tužilaštvo je predložilo produženje mjere pritvora apelantu, smatrajući da i dalje postoje svi razlozi zbog kojih je pritvor određen i produžen, ističući da je apelant, nakon tri ili četiri mjeseca nakon što je izdržao kaznu zatvora, počinio krivično djelo i da se radi o višestrukom povratniku u vršenju krivičnih djela.
7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalni sud na temelju detaljno pobrojanih dokaza predočenih uz optužnicu, kao i dokaza koji su već provedeni na glavnom pretresu zaključio da su se stekli uvjeti da se apelantu odrede mjere zabrane umjesto produženja mjere pritvora, kako je predlagalo Kantonalno tužilaštvo.
8. Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 015375 16 Kž 5 od 1. decembra 2016. godine uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva, rješenje Kantonalnog suda od 22. novembra 2016. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.
9. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeno rješenje doneseno u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora, čiji smisao je preispitivanje daljeg postojanja uvjeta za pritvor. Nadalje, ukazano je da je sud u konkretnom slučaju bio obavezan ocijeniti kako postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, tako i postojanje posebnih uvjeta za produženje mjere pritvora, pa nakon toga ocijeniti da li se svrha mjere pritvora može postići blažom mjerom. S obzirom na to da prvostepeno rješenje ne sadrži razloge i obrazloženja u smislu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Najzad, Vrhovni sud je zaključio i da je izrečena mjera zabrane napuštanja mjesta boravišta protivrječna sama sebi, jer je nejasno da li apelant mora boraviti u svom domu ili može boraviti van svog doma, ali u granicama općine Banovići, čime je, također, počinjena navedena bitna povreda odredaba krivičnog postupka.
10. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je Rješenjem broj 03 0 K 015375 16 Kv 7 od 2. decembra 2016. godine ukinuo pritvor apelantu i naložio da se apelant odmah pusti na slobodu. Istim rješenjem apelantu su izrečene mjere zabrane: zabrana napuštanja mjesta boravišta, naselje Oskova, općina Banovići, u kom mjestu apelant mora boraviti i iz njega se ne smije udaljavati dok traje ova mjera, zabrana sastajanja sa svjedocima H.Š. i S.Đ., naredba da se jednom sedmično javlja PU Banovići. Najzad, određeno je da će ove mjere zabrane trajati dok za to postoji potreba s tim da je sud dužan da svaka dva mjeseca po službenoj dužnosti vrši kontrolu opravdanosti izrečenih mjera zabrane, te da se apelantu može odrediti pritvor ukoliko prekrši izrečene mjere zabrane.
11. U obrazloženju rješenja detaljno su pobrojani i ocijenjeni dokazi na temelju kojih je Kantonalni sud zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret.
12. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da ne postoji i posebni uvjet iz člana 146. stav 1. tačka
c) ZKPFBiH za produženje mjere pritvora apelantu na kom se, uz postojanje osnovane sumnje, temeljio prijedlog Kantonalnog tužilaštva za produženje mjere pritvora. Kantonalni sud je ostvario uvid u krivičnu evidenciju za apelanta (do sada deset puta osuđivan zbog izvršenja raznih krivičnih djela), te ukazao na apelantove lične prilike (porodičan, otac jednog djeteta, sa stalnim mjestom boravka u Oskovi, nezaposlen, lošeg imovnog stanja). Najzad, u vezi sa posebnim okolnostima pod kojim je učinjeno djelo koje se apelantu stavlja na teret, Kantonalni sud je ocijenio iskaze saslušanih svjedoka na glavnom pretresu i njihove iskaze iz istrage prema kojim je krivičnom djelu za koje se apelant teret prethodio dogovor H.Š., S.Đ. i N.G. sa kojim nije bio upoznat apelant, niti je u njemu učestvovao, te da apelant nije učestvovao u podjeli novca nakon što je krivično djelo počinjeno. Slijedom navedenog, te imajući u vidu da je potrebno izvršiti suočenje apelanta sa saizvršiocima S.Đ. i H.Š. na okolnost - koja je bila apelantova uloga u izvršenju krivičnog djela, zaključeno je da se osiguranje apelantovog prisustva u daljnjem toku krivičnog postupka može ostvariti izricanjem mjera zabrane kao blažom mjerom u odnosu na mjeru produženja pritvora.
13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 015375 16 Kž 6 od 16. decembra 2016. godine uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva i rješenje od 2. decembra 2016. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
14. Vrhovni sud se saglasio sa razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda na kojim je utemeljen zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti.
15. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ne mogu se prihvatiti razlozi i obrazloženja u vezi sa uvjetom iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Vrhovni sud je najprije ukazao da je prvostepeni sud zanemario i da nije ocijenio da određivanje, odnosno produženje mjere pritvora iz ovog razloga nema isključivo cilj da osigura prisustvo optuženog na glavnom pretresu, već da je, prije svega, cilj da svojom preventivnom prirodom eliminira opasnost da će optuženi boravkom na slobodi (između ostalih opasnosti) ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud propustio ocijeniti ranije pravosnažne osude protiv apelanta u vezi sa pritvorskim razlogom iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Vrhovni sud je istakao da je, napuštajući teren ovog pritvorskog razloga, prvostepeni sud ocijenio koje mjere će najefikasnije osigurati apelantovo prisustvo i uspješno vođenje krivičnog postupka, nalazeći da postoji i opasnost od utjecaja apelanta na S.Đ. i H.Š., što ga je opredijelilo i da odredi mjere zabrane sastajanja sa ovim licima. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da se u žalbi Kantonalnog tužilaštva osnovano ističe da u prvostepenom rješenju nisu dati razlozi zbog čega se odbija prijedlog da se apelantu produži mjera pritvora zbog opasnosti da će ponoviti krivično djelo (član 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH), odnosno na koji način će ova opasnost biti otklonjena izrečenim mjerama zabrane, pa da je tako počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH.
Osporena rješenja
16. Kantonalni sud je Rješenjem broj 03 0 K 015375 16 Kv 8 od 27. decembra 2016. godine odredio pritvor apelantu u trajanju od dva mjeseca zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH u vezi sa članom 41. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH, koji se ima računati od dana i sata lišavanja slobode apelanta.
17. Kantonalni sud je uvidom u dokaze koji su dostavljeni uz potvrđenu optužnicu, kao i dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu zaključio da postoji „visok“ stepen osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. U obrazloženju rješenja iscrpno su pobrojani dokazi na kojim je utemeljen ovaj zaključak, te interpretiran njihov sadržaj. Tako je, pored ostalog, interpretiran zapisnik o ispitivanju optuženog H.Š., koji je izjavio da je sa njim kontaktirao najprije N.G. i tražio od njega da od djeda uzme pištolj, a nakon toga i S.Đ. da bi ga obavijestio gdje treba da dođe, te kada je došao, zatekao je N.G. i S.Đ., te apelanta, da su se dogovorili da odu do Lukavca da nešto „odrade“ (opljačkaju). Pošto u Lukavcu nisu našli ništa, N.G. je predložio da odu do benzinske pumpe u Živinicama, da vide da li se pumpa može „odraditi“. Nadalje, potvrdio je da su se dogovorili da u benzinsku pumpu uđu on i N.G., nakon čega su on i S.Đ. izašli iz auta dok je apelant ostao da ih čeka u automobilu. Nakon što su uzeli novac sa pumpe apelantu su rekli da brzo vozi, te su stali nakon jednog kilometra, pa im je S.Đ. podijelio novac, dajući i apelantu označeni iznos, kako je rekao, „zato što je iznajmio auto“. U iskazu na glavnom pretresu H.Š. je, pored ostalog, izjavio da se sastao sa S.Đ. i s njim dogovorio da idu uzeti nekom pare, da nisu imali prijevoz, pa da je S.Đ. pozvao apelanta koji je došao svojim privatnim automobilom. Nadalje, potvrdio je da je apelant bio prisutan kada su se u automobilu dogovarali da uđu u benzinsku pumpu, te da je apelant ostao u automobilu da ih čeka. Nakon što su uzeli novac, u autu je došlo do svađe između S.Đ. i apelanta oko podjele novca, pa je S.Đ. označeni novčani iznos ostavio u apelantovom vozilu. Nadalje, na temelju zapisnika o ispitivanju optuženog S.Đ. utvrđeno je da je on izjavio da se dan prije kritičnog događaja dogovorio sa N.G. i H.Š. da izvrše pljačku benzinske pumpe uz upotrebu oružja, da je tom prilikom rekao da može osigurati vozača, i to apelanta, ali da mu ne govore da idu u pljačku, zato što je tek izašao iz pritvora. Nadalje, izjavio je i da je apelantu rekao da treba da ga odveze do benzinske pumpe kako bi povratio dug od jedne osobe, da je ovaj došao po njega svojim automobilom, da su im se pridružili H.Š. i N.G., da je uz put uzeo i sjekiru, kada je apelant rekao da neće probleme, što je ponovio i kada je vidio pištolj nakon što se parkirao iza benzinske pumpe. Nakon što su u automobil ušli sa novcem, apelant je počeo da viče i tek tada mu je on rekao da su opljačkali pumpu. Najzad, izjavio je da su u toku vožnje podijelili novac, ali da je apelant odbio da ga uzme.
18. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora apelantu i zbog razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Kantonalni sud je ocijenio podatke iz krivične evidencije za apelanta, koja je detaljno interpretirana u obrazloženju rješenja (odnosi se na period od 2006. do 2014. godine), prema kojoj je apelant do sada osuđivan deset puta zbog izvršenja krivičnih djela, od čega više puta zbog krivičnih djela protiv imovine, kao i krivičnih djela ostvarenih upotrebom sile, odnosno nasilja. Nadalje, ocijenjena je i činjenica da je apelant nezaposlen (bez stalnih mjesečnih primanja) i da se, imajući u vidu podatke iz krivične evidencije, radi o osobi koja pokazuje izrazitu upornost u vršenju krivičnih djela protiv imovine na koji način pribavlja sredstva za život. Prema ocjeni Kantonalnog suda, sve navedeno ukazuje na naročite okolnosti koje upućuju na opravdanu bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
19. Najzad, imajući u vidu apelantovu ličnost, način izvršenja, težinu krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, višestruku osuđivanost zbog raznih krivičnih djela, odnosno zbog istovrsnih krivičnih djela, Kantonalni sud je zaključio da se ne bi moglo osigurati uspješno vođenje krivičnih postupaka određivanjem mjera zabrane iz čl. 140a. i 140b. ZKPFBiH.
20. Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 015375 17 Kž 7 od 17. januara 2017. godine odbio apelantovu žalbu protiv rješenja od 27. decembra 2016. godine kao neosnovanu.
21. Vrhovni sud se saglasio sa razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda na kojim je utemeljen zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora apelantu, koji je utemeljen na konkretnim dokazima čiji sadržaj je detaljno interpretiran. U vezi sa apelantovim pozivanjem na iskaz optuženog S.Đ., koji je dat na glavnom pretresu u predmetu koji je u odnosu na njega razdvojen, ukazano je da se ovaj iskaz ne nalazi u predmetnom spisu. Također, ukazano je da iz iskaza tada osumnjičenog S.Đ., koji je prvostepeni sud ocijenio, „ne proizlazi da je ovaj decidirano izjavio da optuženi [apelant] nije imao ama baš nikakva, ni izravna, ni posredna saznanja o tome šta namjeravaju učiniti“ S.Đ. sa N.G. i H.Š. Prema ocjeni Vrhovnog suda, na drugačiji zaključak ne upućuje ni iskaz, sada svjedoka, H.Š., dat na glavnom pretresu, da on nije prije izvršenja krivičnog djela apelantu rekao o čemu su se prethodno dogovorili on, te S.Đ. i N.G., odnosno da mu to nije rekao ni neko drugi. U vezi s tim je ukazano i da iz iskaza H.Š. slijedi da su se on, S.Đ., N.G. i apelant najprije uputili u Lukavac, zatim u Živinice, da su sve vrijeme tražili pogodno mjesto da uzmu novac o čemu su u automobilu i razgovarali, da su se na prijedlog N.G. uputili ka benzinskoj pumpi, te kada su vidjeli da radi samo jedan radnik, dogovorili su se da uđu u benzinsku pumpu i uzmu novac a apelant je prisustvovao tom dogovoru.
22. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da se nisu stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi u ovom dijelu koje je temeljio na istim razlozima zbog kojih je osporavao i zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje. Također, imajući u vidu okolnosti koje je ocijenio prvostepeni sud, tj. da je apelant do sada deset puta osuđivan zbog izvršenja raznih krivičnih djela, od čega više puta zbog krivičnih djela protiv imovine i da se radi o osobi koja pokazuje izrazitu upornost u vršenju krivičnih djela protiv imovine, bez značaja za zaključak o postojanju uvjeta iz citiranog člana, ocijenjeni su apelantovi navodi da je mjesec dana bio na slobodi i da za to vrijeme svojim radnjama i ponašanjem nije na bilo koji način izazvao sumnju da bi mogao učiniti neko krivično djelo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. st. 1, 3. i 4, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
24. Apelant tvrdi da na temelju dokaza koji su provedeni i činjenica koje iz njih proizlaze, suprotno stavu redovnih sudova, nije moguće zaključiti da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U prilog navedenom apelant ukazuje na iskaze ranije osumnjičenih, a sada pravosnažno osuđenih S.Đ. i H.Š., koji su se jasno izjasnili da on nije učestvovao u dogovoru S.Đ., H.Š. i N.G. u vezi sa razbojništvom na benzinskoj pumpi, da je S.Đ. izjavio, a što je potvrdio i H.Š., da je tražio da apelantu niko ne kaže šta namjeravaju učiniti. U vezi sa konstatacijom Vrhovnog suda da u spis nije uložen iskaz S.Đ. dat na glavnom pretresu u predmetu koji se vodi protiv njega, apelant je istakao da je to tačno, ali da je u spis uložena potvrda da je presuda Kantonalnog suda izrečena S.Đ. pravosnažna i da ne postoji prepreka da on svjedoči u ovom postupku, kao i da je u spis uložen iskaz S.Đ. iz istrage pri kome je on u cjelini ostao i u postupku koji je vođen protiv njega.
25. U vezi sa postojanjem posebnog razloga za određivanje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, apelant je istakao da iz pobrojanih podataka iz krivične evidencije proizlazi da nikad nije pravosnažno osuđen za krivično djelo razbojništvo, kao ni krivično djelo razbojnička krađa iz člana 289. KZFBiH, odnosno da se ranije presude, uglavnom, odnose na krivično djelo krađe i teške krađe, te jedno krivično djelo šumska krađa i jedno krivično djelo laka tjelesna povreda. Nadalje, apelant je istakao da se u svemu pridržavao obaveza iz rješenja o ukidanju pritvora, da nije počinio neko novo krivično djelo, zbog čega, kako smatra, postoji samo neka apstraktna, ničim potvrđena „bojazan“ da će ponoviti krivično djelo. Apelant navodi i da je slobode lišen 20. januara 2017. godine, dok se nalazio na liječenju na Klinici za psihijatriju JZU UKC Tuzla, odakle je 26. januara 2017. godine prebačen u KPZ Tuzla, odnosno da je gotovo puna dva mjeseca bio na slobodi i da nije počinio krivično djelo.
26. Apelant ističe da su se sva rješenja u periodu od 22. novembra 2016. godine do 17. januara 2017. godine temeljila na istoj dokaznoj građi, pa ako je postojala „osnovna bojazan“ da će počiniti krivično djelo, po njegovom mišljenju, Vrhovni sud je mogao donijeti meritornu odluku, a ne ukidati rješenja i ostaviti ga, gotovo dva mjeseca, na slobodi i pored „osnovane bojazni“ da će počiniti krivično djelo. Prema apelantovom mišljenju, ovo je za učinak imalo povredu njegovog prava na donošenje odluke u razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Najzad, apelant je istakao da su redovnim sudovima predočeni dokazi o njegovom zdravstvenom stanju koje je teško i trajno narušeno, zbog čega mu je potrebno kontinuirano liječenje, povremeno zavodskog tipa. U prilog navedenom dostavio je otpusno pismo Klinike za psihijatriju JZU UKC Tuzla iz kog proizlazi da je bio na liječenju od 13. do 26. januara 2017. godine sa, kako navodi, ozbiljnim dijagnozama (među njima i granični poremećaj ličnosti). Apelant ističe da je na liječenje otišao sa slobode, a ne da bi ometao provođenje pravde, te da je, zbog boravka u pritvoru, onemogućen da se kontinuirano liječi, odnosno da je boravak u pritvoru dodatno pogoršao njegovo zdravstveno stanje.
b) Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje da iz dokaza predočenih u dosadašnjem toku postupka ne proizlazi zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret potvrđenom optužnicom. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je neosnovan i zaključak o postojanju razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Vrhovni sud se pozvao na razloge i obrazloženja iz osporenog rješenja. Najzad, ukazano je da nije povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, jer je ovaj sud po apelantovim žalbama na prvostepena rješenja odlučivao u skladu sa ovlaštenjima koja ima u rokovima propisanim zakonom.
29. Kantonalni sud se u odgovoru na apelaciju pozvao na razloge i obrazloženja iz osporenog rješenja, te istakao da se sa njima saglasio i Vrhovni sud.
30. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju kao neosnovane ocijenio apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, kao i postojanju uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ukazano je da je apelantovo pozivanje na iskaz sada osuđenog S.Đ. preuranjeno, jer on još uvijek nije saslušan u svojstvu svjedoka, te da činjenica da apelant nije ranije osuđivan zbog krivičnog djela razbojnička krađa nije od utjecaja na postojanje uvjeta iz citiranog člana.
V. Relevantni propisi
31. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 31.
Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo. Član 289.
Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrebljeno oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina [...].
32. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 140b.
Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.
(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
[...] Član 145.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
[...] Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
[...]
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
[...] Član 151.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
[...] Član 337.
Odlučivanje o žalbi na rješenje [...] (3) Odlučujući o žalbi sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedozvoljenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.
VI. Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav
1. Evropske konvencije
34. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
35. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
36. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).
37. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.
Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5.
Evropske konvencije
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 03 0 K 0153775 17 Kž 7 od 17. januara 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. januara 2017. godine a apelacija je podnesena 10. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
41. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
43. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
44. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivično djelo i opravdane bojazni da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Apelant tvrdi da na temelju dokaza koji su provedeni u dosadašnjem toku postupka i činjenica koje su utvrđene redovni sudovi nisu mogli utvrditi postojanje osnovane sumnje da je on počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, apelant tvrdi i da je neosnovan zaključak redovnih sudova o postojanju opravdane bojazni da će ponoviti krivično djelo ukoliko bude pušten iz pritvora.
45. U vezi sa apelantovim navodima kojim osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje je optužen, Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Nadalje, osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo. Najzad, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojim se zasniva mogu potpadati pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog krivičnim zakonom (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavisud.ba).
46. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud potvrdio optužnicu prema kojoj postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1, sve u vezi sa članom 31. (saučesništvo) KZFBiH. Postojanje osnovane sumnje redovni sudovi su temeljili na provedenim dokazima na temelju kojih je utvrđeno, što apelant i ne dovodi u pitanje, da je apelant kritičnog dana upravljao automobilom kojim su se, zajedno s njim, najprije do Lukavca, a zatim do Živinica, dovezli i S.Đ., H.Š. i N.G., da su H.Š. i N.G. ušli u benzinsku pumpu i uzeli novac, dok im je S.Đ. čuvao stražu, a apelant ih čekao u automobilu, te da se apelant sa navedenim licima udaljio automobilom s mjesta izvršenja krivičnog djela. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su ove okolnosti, u smislu standarda Evropskog suda (vidi, između ostalih izvora prava, O' Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34), dovoljne da uvjere objektivnog posmatrača da postoji osnovana sumnja da je apelant učestvovao u izvršenju krivičnog djela koje mu se potvrđenom optužnicom stavlja na teret. Ustavni sud, u vezi s tim, zapaža da apelant tvrdi da je H.Š., saslušan najprije u svojstvu osumnjičenog, a zatim optuženog, te sada i svjedoka, potvrdio da apelant nije bio upoznat sa prethodnim dogovorom ostale trojice o izvršenju krivičnog djela, da nije učestvovao u podjeli novca, da je S.Đ. insistirao da apelantu ništa ne govore o njihovom prethodnom dogovoru, odnosno iskaz optuženog S.Đ. da apelant nije ništa znao o prethodnom dogovoru i da nije učestvovao u podjeli novca. Međutim, Ustavni sud ukazuje da ovi navodi mogu biti od značaja u daljnjem toku krivičnog postupka u kom će se razmatrati da li će osnovana sumnja biti dokazana i van razumne sumnje, ali u ovoj fazi postupka ne utječu na zaključak o postojanju činjenica i okolnosti koje bi kod objektivnog posmatrača stvorile utisak da je apelant mogao počiniti krivično djelo, odnosno da se osnovana sumnja temelji na okolnostima koje potpadaju pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog krivičnim zakonom.
47. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
48. U konkretnom slučaju apelant tvrdi i da je neosnovan zaključak redovnih sudova o postojanju opravdane bojazni da će ponoviti krivično djelo u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Apelant tvrdi da je gotovo dva mjeseca proveo na slobodi, te da je u tom periodu u svemu postupao u skladu sa mjerama zabrane koje su mu bile izrečene. Također, ukazuje i da boravak u pritvoru nepovoljno utječe na njegovo zdravstveno stanje, odnosno da je lišen slobode dok se nalazio na liječenju u javnoj zdravstvenoj ustanovi.
49. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovaraju ća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. god.). Usto, kad se doma će vlasti pozivaju na prethodni krivični progon, one moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključuju ći da li su prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine sa optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. godine, i Shtein protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. god.).
50. Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora zbog ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maja 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. jula 2001. godine).
51. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključili da postoji opravdana bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Ovakav zaključak redovni sudovi su temeljili na uvidu u krivičnu evidenciju prema kojoj je apelant deset puta osuđivan (prvi put 2003. godine, posljednji put 2014. godine) za krivična djela u vezi sa imovinom (krađa iz člana 286. stav 1. KZFBiH za koju je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine, teška krađa iz člana 287. stav 1. tač. a) i b) KZBiH za koju je propisna kazna zatvora od šest mjeseci do pet godine, šumska krađa iz člana 316. stav 1. KZFBiH za koju je propisana kazna zatvora do tri godine), te zbog izvršenja krivičnog djela upotrebom sile (krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 173. stav 1. KZFBiH za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora od jedne godine). Nadalje, redovni sudovi su ocijenili i apelantove lične prilike: da je porodičan čovjek, da je bez zaposlenja, da je slabog imovnog stanja. Slijedom navedenog, redovni sudovi su zaključili da sve navedeno ukazuje na naročite okolnosti, tj. da je apelant osoba koja pokazuje izrazitu upornost u vršenju krivičnih djela protiv imovine na koji način pribavlja novčana sredstva za život, koje upućuju na opravdanu bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri ili više godina.
52. Shodno navedenom, proizlazi da su redovni sudovi apelantove prijašnje osude za krivična djela protiv imovine doveli u vezu sa osnovanom sumnjom da je počinio krivično djelo razbojništvo koje, također, predstavlja i djelo protiv imovine. Nadalje, ocijenili su višestruku osuđivanost (deset osuda) u prilog zaključku o ličnosti apelanta kao osobe koja pokazuje naročitu upornost u izvršenju krivičnih djela protiv imovine, što su doveli u vezu sa činjenicom da je apelant porodičan čovjek, otac jednog djeteta, da je bez zaposlenja i slabog imovnog stanja, pa da je izvršenjem navedenih krivičnih djela osiguravao sredstva za život. Stoga se ne bi moglo zaključiti da u okolnostima apelantovog slučaja ne postoji istinska „opravdana sumnja” da bi puštanjem na slobodu apelant mogao počiniti krivično djelo, te da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o „opravdanoj sumnji“ koji nadjačavaju pravilo o poštovanju apelantovog prava na slobodu.
53. Nadalje, u vezi sa apelantovom tvrdnjom o njegovom zdravstvenom stanju, da je lišen slobode dok se nalazio na liječenju u zdravstvenoj ustanovi, odnosno da se boravkom u pritvoru njegovo zdravstveno stanje dodatno pogoršalo, jer mu je onemogućeno kontinuirano liječenje u zdravstvenoj ustanovi, Ustavni sud podsjeća da se član 5. stav 3. Evropske konvencije ne može tumačiti na način da obavezuje javne vlasti da osobu lišenu slobode puste na slobodu zbog stanja njenog zdravlja. Pitanje da li su uvjeti pritvora u skladu sa zdravstvenim stanjem osobe lišene slobode prvenstveno treba biti predmet utvrđivanja redovnog suda koji, generalno posmatrano, nije obavezan zbog zdravstvenih razloga osobu pustiti na slobodu, ili je smjestiti u civilnu bolnicu da bi dobila potrebni zdravstveni tretman (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Kudla protiv Poljske, [GC], broj 30210/96, stav 93, ECHR 2000-).
54. Najzad, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi i da je, oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te imajući u vidu težinu djela (krivično djelo razbojništvo), način njegovog izvršenja, te već iznesene okolnosti u vezi sa apelantovom ličnošću, prvostepeni sud zaključio da se izricanjem mjera zabrane ne bi moglo osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka.
55. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav
3. Evropske konvencije.
56. Nadalje, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se citiranom odredbom garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao «sudski karakter», taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Taj organ mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
57. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog lišavanja slobode. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavi žalbu Vrhovnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud o apelantovoj žalbi odlučio u kratkom vremenskom roku, a apelant ne osporava da je u svim fazama postupka saslušavan, da je imao branioca, odnosno ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o prijedlogu Kantonalnog tužilaštva o određivanju pritvora, kao i činjenicama i dokazima na kojim je on utemeljen. Najzad, iz obrazloženja osporenog rješenja Vrhovnog suda proizlazi da su preispitani apelantovi žalbeni navodi, te da je taj sud dao valjane razloge i obrazloženja zbog čega ih smatra neosnovanim.
58. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
59. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, ponovio krivično djelo i da ti razlozi nadjačavaju pravilo o poštovanju apelantovog prava na slobodu, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda.
61. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman