Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2670/14 (K. M.)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izmakla dobit(dobitak)
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2670/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2670/14, rješavajući apelaciju Kasima Musića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Kasima Musića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 OP 008826 13 Rev od 6. marta 2014. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 008826 12 Gž 2 od 7. februara 2013. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini 80 0 P 008826 11 P 2 18. juna 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Kasim Musić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hamburga – SR Njemačka, kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 7. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 OP 008826 13 Rev od 6. marta 2014. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 008826 12 Gž 2 od 7. februara 2013. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 80 0 P 008826 11 P 2 18. juna 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i od Pavobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) - zakonskog zastupnika Republike Srpske (tužene u postupku u kojem su donesene osporene odlukeu daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 10. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo su u periodu od 20. do 22. februara 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Osnovni sud je presudom broj 80 0 P 8826 00 P od 16. juna 2011. godine obavezao tuženu da apelantu na ime naknade materijalne štete po osnovu izgubljene dobiti zbog nekorištenja teretnog motornog vozila i teretne prikolice koji su pobliže opisani u izreci te presude (u daljnjem tekstu: teretno motorno vozilo i teretna prikolica odnosno predmetna vozila) u periodu od 15. oktobra 1998. godine zaključno sa 2004. godinom isplati ukupan iznos od 123.100,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je taj Sud djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka ekonomsko-finansijske struke B.K, koji je ocijenio kao sačinjen objektivno i u skladu sa pravilima struke.
6. Odlučujući o žalbama koje su apelant i tužena podnijeli protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio rješenje broj 80 0 P 008826 11 Gž od 6. oktobra 2011. godine kojim je uvažio žalbe, ukinuo tu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.
7. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, razmatrajući žalbene navode tužene, između ostalog, konstatovao da se u skladu sa članom 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kod ocjene izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Okružni sud je ocijenio da bi to trebao dokazati apelant, u čemu je nalaz vještaka samo jedan od dokaza, jer on ne može znati konkretne apelantove namjere, prilike i mogućnosti.
Osporene odluke
8. U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio presudu broj 80 0 P 008826 11 P 2 18. juna 2012. godine, kojom je (stav 1. izreke presude) obavezana tužena da apelantu na ime naknade materijalne štete za predmetna vozila isplati ukupan iznos od 31.162,00 KM, od čega na ime štete za uništeno teretno motorno vozilo iznos od 28.873,00 KM, a za teretnu prikolicu iznos od 2.289,00 KM, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, dok je taj tužbeni zahtjev u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Predmetnom presudom (stav 2. izreke presude) odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveze da mu na ime naknade materijalne štete po osnovu izmakle koristi zbog nekorištenja teretnog motornog vozila i teretne prikolice u periodu od 15. oktobra 1998. godine do 31. januara 2012. godine isplati ukupan iznos od 271.200,00 KM (i to po godinama, sve kako je detaljno opisano u stavu 2. izreke presude), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Predmetnom presudom (stav 3. izreke presude) obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, dok je u preostalom dijelu apelantov zahtjev na naknadu tih troškova odbijen kao neosnovan.
9. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je taj sud na osnovu iskaza apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke i iskaza više svjedoka (poimenično navedenih u obrazloženju presude) utvrdio da je apelant od 1996. godine imao registrovanu samostalnu prevozničku djelatnost pod nazivom “Autoprevoznik Musić Kasim” i da je obavljao te poslove do 1998. godine, tako što je nalazio klijente za čije potrebe je šofer kojeg je zaposlio vršio prevoz za treća lica apelantovim vozilom, a da je jednom ili dva puta za to vrijeme vozilo dao u zakup M.A, koji mu je za zakup platio 500,00 KM po turi. Takođe, iz obrazloženja predmetne presude proizlazi da je apelant u svom iskazu naveo da je u navedenom periodu ostvarivao mjesečnu zaradu od 4.000,00 do 5.000,00 DM po odbitku svih troškova, ali da Osnovni sud nije prihvatio apelantov iskaz u tom dijelu. Dalje, Osnovni sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je Republička uprava carina- Carinarnica Bijeljina (u daljnjem tekstu: Carinarnica) 15. oktobra 1998. godine od apelanta privremeno oduzela predmetna vozila i da je protiv apelanta pokrenut prekršajni postupak u kojem je Carinarnica donijela pravosnažno rješenje broj: P-2343/98 od 29. novembra 1999. godine, kojim je apelant oglašen krivim zbog počinjenog carinskog prekršaja, izrečena mu je novčana kazna i određeno da mu se vrate privremeno oduzeta predmetna vozila. Također, Osnovni sud je utvrdio da se apelant više puta obraćao tuženoj sa zahtjevom da mu vrati predmetna vozila, ali bez uspjeha, jer je tužena vraćanje vozila uslovljavala plaćanjem novčane kazne. Pored navedenog, utvrđeno je da je apelant u augustu 1999. godine otišao u Republiku Austriju, gdje se zaposlio i da ostvaruje mjesečnu zaradu od oko 2.000,00 EUR i da je po sili zakona izbrisan iz registra samostalnih autoprevoznika. Na osnovu nalaza i mišljenja i dopuna nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke Z.C, Osnovni sud je utvrdio vrijednost predmetnih vozila po cijenama u vrijeme donošenja odluke, a prema stanju vozila na dan donošenja rješenja o obavezi vraćanja. Osnovni sud konstatovao da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke B.K. odnosno dopune nalaza i mišljenja tog vještaka, koji je dao pregled mogućih ostvarenih prihoda, odnosno izgubljene dobiti u spornom periodu izdavanjem predmetnih vozila u zakup trećim licima, proizilazi da je apelant mogao ostvariti pretpostavljenu dobit, računajući od 15. oktobra 1998. godine, u ukupnom iznosu od 179.429,00 KM. Osnovni sud je ovaj nalaz prihvatio isključivo kao matematički tačan za obračun visine dobiti koja se mogla ostvariti izdavanjem u zakup predmetnih vozila trećim licima.
10. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je tužena nezakonito i protivpravno postupala kada nakon pravosnažnosti rješenja od 29. novembra 1999. godine nije vratila predmetna vozila apelantu, te da mu je taj način pričinila materijalnu štetu u vidu obične štete na vozilima od kojih je teretno motorno vozilo u neupotrebljivom stanju, zbog čega je pozivanjem na čl. 154, 155, 172, 185, stav 1 i 189. ZOO odlučio kao u stavu 1. izreke presude (na način da je obavezao tuženu da apelantu na ime naknade materijalne štete za predmetna vozila isplati precizirani iznos ).
11. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant potraživao naknadu materijalne štete u vidu izmakle koristi, Osnovni sud je, između ostalog, konstatovao da osnov za naknadu ovog vida štete ne može biti, sama po sebi, činjenica da tužena nije postupila po pravosnažnom rješenju od 29. novembra 1999. godine, već da je apelant, po pravilu tereta dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bio dužan dokazati da zbog toga trpi štetu i visinu te štete. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da za dokazivanje ove vrste štete nije dovoljno da se vještačenjem utvrdi pretpostavljena mogućnost dobiti, već da se realnim pokazateljima dokaže da bi ta dobit bila i ostvarena po redovnom toku stvari. Osnovni sud je zaključio da izvedenim dokazima apelant nije dokazao da bi on utuženu dobit faktički i ostvario, ali da je u tome spriječen radnjom tužene. U vezi sa tim, Osnovni sud je konstatovao da je apelant prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke tvrdio da je za vrijeme obavljanja autoprevozničke djelatnosti vodio poslovnu dokumentaciju, ali da je istu bacio prilikom renoviranja kuće. Shodno tome, Osnovni sud je zaključio da se u toku postupka nije mogao sa sigurnošću putem vještačenja utvrditi obim angažovanosti apelantovih vozila u periodu prije oduzimanja, visinu njegovih prihoda i rashoda po tom osnovu. Dalje, Osnovni sud je ukazao da je apelantov redovan način poslovanja bio ličnim pronalaženjem klijenata za koje je vršio usluge prevoza vozilima u njegovom vlasništvu preko vozača koji je bio angažovan kod apelanta. Navedeno je da je apelant izuzetno, samo u dva navrata, dao u zakup vozila trećem licu M.A. pa je Osnovni sud naveo da se, s obzirom na te okolnosti, izdavanje vozila u zakup trećim licima posle oduzimanja vozila od strane tužene ne bi mogao smatrati načinom ostvarivanja prihoda upotrebom oduzetih stvari po redovnom toku stvari, a da je apelant upravo insistirao na tome određujući predmet i obim-zadatak vještaku ekonomske struke na okolnost visine štete. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je vještak naveo da bi iznos pretpostavljene dobiti ostvaren ličnim angažovanjem apelanta u cilju pronalaženja poslova, umjesto izdavanja u zakup, bio veći. Međutim, Osnovni sud je konstatovao da vještak u skladu sa određenim predmetom i obimom vještačenja nije odredio iznose te dobiti, iz kojeg razloga je visina prihoda po navedenom osnovu ostala nedokazana. Takođe, Osnovni sud je ukazao da je vještak ekonomske struke mogućnost ostvarenja dobiti kroz izgubljenu zakupninu u spornom periodu našao poređenjem sa preduzećima koja pružaju takve usluge, a ne u odnosu na fizička lica kao samostalne preduzetnike, kakav je bio apelant. Pored toga, Osnovni sud je konstatovao da je apelant nakon oduzimanja vozila našao zaposlenje u Republici Austriji gdje je ostvarivao lični dohodak koji višestruko premašuje izgubljenu dobit koju bi, prema nalazu vještaka ekonomske struke, ostvario u spornom periodu, a koji bi se po principu potpune naknade štete i načelu zabrane kumuliranja prava morao uračunati u iznos koji apelant potražuje od tužene po tom osnovu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odlučio kao u stavu 2. izreke presude.
12. Apelant i tužena su podnijeli žalbe protiv presude Osnovnog suda. Okružni sud je presudom broj 80 0 P 008826 12 Gž 2 od 7. februara 2013. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka na način pobliže opisan u izreci drugostepene presude, dok je u preostalom dijelu odbio apelantovu žalbu, te je odbio žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu.
13. Okružni sud je u obrazloženju presude zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo i pogrešno zaključio da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi. U vezi sa tim, Okružni sud je istakao da je prihvatljivo i logično da se apelant u julu-avgustu 1999. godine odlučio vratiti u Austriju i zaposliti zbog činjenice da su mu oduzeta vozila koja su mu bila izvor prihoda i da je jasno da je u tom periodu do odlaska u Austriju gubio zaradu koju bi u redovnom toku stvari imao. Međutim, Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao da je tužena tada izvršila nezakonito privremeno oduzimanje vozila. Okružni sud je istakao da je nezakonito postupanje tužene očito od donošenja prekršajnog rješenja od 29. novembra 1999. godine, kojim je naloženo vraćanje vozila apelantu, u vrijeme čijeg donošenja je apelant već ponovo bio u Austriji i ostvarivao zaradu od oko 2.000,00 eura. Okružni sud je zaključio da bi apelant imao pravo na izgubljenu zaradu i ovom periodu da je dokazao da je visina zarade koju od tada ostvaruje niža od zarade koju bi po redovnom toku stvari ostvario da je obavljao razne usluge sa oduzetim vozilima u BiH, kao i ranije, ali da o tome u spisu nema dovoljno dokaza koje je apelant bio dužan pružiti u smislu člana 7. i 123 ZPP-a.
14. Apelant i tužena su izjavili revizije protiv presude Okružnog suda, koje je Vrhovni sud odbio presudom broj 80 OP 008826 13 Rev od 6. marta 2014. godine.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da za priznavanje prava na naknadu izmakle koristi nastale kao posljedica štetnikove radnje moraju biti ispunjeni uslovi, i to: da je šteta u vidu izmakle koristi izvjesna i da postoje elementi na osnovu kojih se može odrediti visina izmakle koristi i ako očekivana naknada izmakle koristi ne bi bila suprotna važećim propisima i dobrim poslovnim običajima. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenog suda da apelant nije dokazao vjerovatnost bi dobit koju traži tužbenim zahtjevom faktički i ostvario, a da je u tome spriječen radnjom tužene. Istakao je da u konkretnom slučaju, osnova za naknadu štete u vidu izmakle koristi ne može biti sama po sebi činjenica da tužena nije po rješenju o prekršaju vratila apelantu vozila, nego je apelant po pravilu tereta dokazivanja iz članova 7. i 123. ZPP, u vezi sa članom 189. stav 1. i 3. ZOO, bio dužan dokazati da zbog štetne radnje tužene trpi štetu u vidu izmakle koristi i visinu iste. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je kriterij za određivanje naknade štete stvarna šteta koja mu je nastala. Vrhovni sud je konstatovao da se iz utvrđenog činjeničnog stanja ne može izvesti zaključak da bi redovan tok stvari za apelanta, nakon oduzimanja vozila, bio odlazak u Austriju na rad, uz istovremeno izdavanje vozila u zakup trećim licima u vidu dopunske djelatnosti kojom bi se bavio u BiH. Nadalje je Vrhovni sud konstatovao da su nalazom vještaka ekonomske struke B.K. nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant na taj način u spornom periodu mogao ostvariti pretpostavljenu dobit od 271.200,00 KM, ali da za dokazivanje ove vrste štete nije dovoljno da se vještačenjem utvrdi pretpostavljena mogućnost dobiti kao u nalazu vještaka koji je zasnovan na pretpostavljenim mogućnostima ostvarivanja prihoda, već da realnim pokazateljima dokaže da bi ta dobit bila i ostvarena po redovnom toku stvari, što po mišljenju Vrhovnog suda nije dokazano. Vrhovni sud je konstatovao da je apelantov zahtjev zasnovan na njegovoj subjektivnoj procjeni, a ne na osnovanom očekivanju dobiti koja se prema redovnom toku stvari mogla ostvariti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenim presudama, u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu izmakle koristi, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant u suštini tvrdi da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo odnosno član 155. i član 189. stav 1. i 3. ZOO kada su zaključili da provedenim dokazima nije dokazao da bi u konkretnom slučaju ostvario dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari, a čije je ostvarenje spriječeno ponašanjem tužene. Apelant tvrdi da su mu redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali dosuditi cjelokupni iznos naknade štete na ime izgubljene dobiti u skladu sa nalazom vještaka ekonomske struke jer iz materijalne dokumentacije proizlazi da su mu predmetna vozila nezakonito oduzeta i da je tužena odbila da mu ih vrati. Apelant u suštini smatra da je provođenjem dokaza vještačenjem po vještaku finansijske struke dokazao iznos dobiti koju je mogao osnovano očekivati davanjem predmetnih vozila u zakup prema redovnom toku stvari. Također, apelant ističe da su njegov odlazak u inostranstvo i ponovno zaposlenje irelevantni za utvrđivanje te činjenice i da se u konkretnom slučaju radi o dobiti, a ne dohotku. Osim toga, apelant tvrdi da je Okružni sud u ukidnom rješenju već konstatovao da apelant ima pravo na naknadu štete po osnovu izmakle koristi, ali da Osnovni sud u ponovnom postupku nije postupio po uputama tog suda.
b) Odgovori na apelaciju
17. Vrhovni sud smatra da je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji i da tom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelacijom ukazuje. Predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana.
18. Okružni sud navodi da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju svoje odluke, koje smatra valjanim i argumentovanim. Također, Okružni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju suština u tome da je tužena odgovorna za štetu nastalu apelantu, ali da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije uspio izvjesno dokazati visinu nastale izgubljene koristi koja se mogla očekivati po normalnom toku stvari.
19. Osnovni sud navodi da ostaje i dalje u cijelosti kod činjeničnih utvrđenja i pravnih stanovišta navedenih u osporenoj presudi tog suda i da smatra da tom presudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja ukazuje u apelaciji. Naime, Okružni sud smatra da osporena presuda tog suda zadovoljava standard obrazložene presude i da primjena materijalnog prava (član
189. ZOO) u toj presudi nije bila proizvoljna, već zasnovana na odlučnim činjenicama koje su utvrđene na osnovu provedenih dokaza tokom postupka, uz primjenu procesnih pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP. S tim u vezi, Osnovni sud ističe da se u građanskopravnoj odgovornosti za štetu izmakla dobit nikada ne podrazumijeva sama po sebi, već je uvijek treba dokazati, što apelant u ovoj pravnoj stvari nije učinio shodno članu 126. ZPP, kako je to obrazloženo u osporenim odlukama. Također, Osnovni sud se poziva na praksu Ustavnog suda u predmetu AP 1029/12.
20. Pravobranilaštvo smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite, te tim presudama nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 189. st. 1. i 3.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
[...] Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 80 OP 008826 13 Rev od 6. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. aprila 2014. godine a apelacija je podnesena 7. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelanti smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Ustavni sud primjećuje da su osporene odluke donesene u postupku po apelantovoj tužbi za naknadu materijalne štete, odnosno da se taj postupak odnosi na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 48/12 od 13. januara 2015. godine, stav 28, dostupna na www.ustavnisud.ba).
31. Apelant u suštini tvrdi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu izmakle koristi, te da su u vezi sa tim dali obrazloženja koja nisu u skladu sa standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da je provođenjem dokaza vještačenjem po vještaku finansijske struke dokazao iznos dobiti koju je mogao osnovano očekivati davanjem predmetnih vozila u zakup prema redovnom toku stvari.
32. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su redovni sudovi utvrdili da apelant u provedenom postupku nije, u smislu čl. 7, 123. i 126. ZPP-a u vezi sa članom 189. st. 1. i 3. ZOO, dokazao visinu izmakle koristi odnosno postojanje dobitka koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari, a čije je ostvarenje spriječeno propuštanjem tužene da vrati predmetna vozila apelantu. Pri tome, nasuprot apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elementa koji ukazuju da su redovni sudovi, donoseći osporene odluke, postupili suprotno uputama iz rješenja Okružnog suda. Naime, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude jasno ukazao da za dokazivanje ove vrste štete nije dovoljno da se vještačenjem utvrdi pretpostavljena mogućnost dobiti, već da se realnim pokazateljima dokaže da bi ta dobit u konkretnom slučaju bila i ostvarena po redovnom toku stvari. Pri tome, taj Sud je jasno obrazložio da je apelantov redovan način poslovanja do oduzimanja predmetnih vozila bio ličnim pronalaženjem klijenata za koje je vršio usluge prevoza vozilima u njegovom vlasništvu preko vozača koji je bio angažovan kod apelanta, što apelant i ne osporava. Također, taj Sud je jasno obrazložio da se izdavanje predmetnih vozila u zakup trećim licima posle oduzimanja vozila od strane tužene ne bi mogao smatrati načinom ostvarivanja prihoda upotrebom tih vozila po redovnom toku stvari, a da je apelant upravo insistirao na tome određujući predmet i obim - zadatak vještaku ekonomske struke na okolnost visine štete. Pored toga, redovni sud je jasno obrazložio da je taj vještak, istina, naveo da bi iznos pretpostavljene dobiti ostvaren ličnim angažovanjem apelanta u cilju pronalaženja poslova, umjesto izdavanja u zakup, bio veći. Međutim, ukazao je da taj vještak u skladu sa određenim predmetom i obimom vještačenja nije odredio iznose te dobiti, iz kojeg razloga je visina prihoda po navedenom osnovu ostala nedokazana. Ustavni su primjećuje da je Vrhovni sud, razmatrajući apelantove revizione navode, kakve navode apelant zapravo ponavlja u apelaciji, prihvatio pravne zaključke nižestepenog suda i jasno obrazložio da osnov za naknadu štete u vidu izmakle koristi ne može biti sama po sebi činjenica da tužena nije po rješenju o prekršaju vratila apelantu vozila, već da je apelant po pravilu tereta dokazivanja bio dužan dokazati da zbog štetne radnje tužene trpi štetu u vidu izmakle koristi i visinu iste, što nije dokazao. Vrhovni sud je, pri tome jasno obrazložio da se iz utvrđenog činjeničnog stanja ne može izvesti zaključak da bi redovan tok stvari za apelanta, nakon oduzimanja vozila, bio odlazak u Austriju na rad, uz istovremeno izdavanje vozila u zakup trećim licima u vidu dopunske djelatnosti kojom bi se bavio u BiH.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ničim nije dokazao svoje tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. S obzirom na to te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, kao i svoju praksu i predmetu koji je pokretao slična činjenična i pravna pitanja (vidi Odluka Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu AP 1029/12 od 16. septembra 2015. godine, dostupna na www.ustavni sud.ba), Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tih sudova i smatra da su ta obrazloženja, nasuprot apelantovom mišljenju, u skladu sa standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
36. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava također zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na zabranu od diskriminacije
37. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na zabranu od diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava na zabranu diskriminacije, ali da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je tretiran drugačije u odnosu na druga lica u sličnim pozicijama. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na zabranu od diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na zabranu od diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant, osim svojih paušalnih navoda, nije ponudio argument koji bi upućivao na diskriminaciju apelanta u predmetnom postupku.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman